Ti si pobornica
razgovora o nevidljivom ženskom radu, onom radu koji odnosi ogromnu žensku
energiju, koji je društveno nepriznat i loše vrednovan.
Verujem da bi otvaranje
ove teme, koja se preskače u svim ženskim i muškim
razgovorima, moglo
da dovede do dubljeg razumevanja položaja žena u društvu, u porodici i, ono što
mi se čini najvažnijim, žena bi počela da adekvatnije vrednuje
samu sebe. Kada sam tražila
prapočetke inferiornog položaja žene u odnosu na muškarce, uvek mi
se kao jedan od glavnih razloga činilo da je to nevrednovanje velikog
posla koji žene vrše hiljadama godina a koji bi se, jednostavno, mogao nazvati
kućnim poslom, mada je reč o daleko ozbiljnijem radu koji se ne svodi
samo na svakodnevno ponavljanje kućnih poslova neophodnih za
funkcionisanje porodice. Nevrednovanje ovog posla je potpuno, u svakom pogledu,
i materijalnom i društvenom. Raditi taj posao znači ne raditi ništa, biti
bez ugleda, poštovanja, zarade, zdravstvenog i penzijskog osiguranja, a ukoliko
žena poželi materijalnu sigurnost, poštovanje, mora uz ovaj posao da radi još
nešto, neki posao koji se vrednuje, plaća. Znači žene se izmedju sebe
počinju deliti na one što nisu “ništa” i one koje nešto jesu i ta podela
je vrlo opasna, kao da obe ove grupe žena nemaju jedan istovetan cilj, a to je
vrednovanje onog posla koji je namenjen isključivo ženama i čije bi
vrednovanje svakako proizvelo mnoge posledice, od poštovanja, nagradjivanja,
pravičnije podele posla unutar porodice i u krajnjem slučaju,
masovnije uključivanje žene u društveni život. Ali o tome se ćuti. Od
omalovažavanja ogromnog posla – kućnog, potiču mnogi nesporazumi i
problemi koji se dalje umnožavaju i dovode ženu u položaj inferiorne i preopterećene
osobe. Kako izgleda život radnice koja stoji na radnom mestu osam sati i kada
dođe kući nema pravo da se odmori, nego nastavlja dalje sa
nevidljivim kućnim poslovima koji traju sledećih osam sati. Šta ljudi
kažu za ženu koja je celo pre podne radila u kući, da li ona ima pravo na
popodnevni odmor ili nastavlja sa poslom jer nije radila ništa, da li žene koje
rade u preduzećima a podižu decu imaju prava na beneficirani staž, da li
će prilikom privrednih prestruktuiranja imati neke olakšice itd. Sve su to
pitanja o kojima bi trebalo razgovarati, definisati šta je to što predstavlja
kućni posao i šta je potrebno učiniti da se ženama koje ga vrše pruži
određena zaštita i kakva bi ona bila. Madjutim, ta tema se ne otvara. Ako
preko nje prelaze muškarci, jer bi u drugačijoj preraspodeli vrednovanja
mogli izgubiti, to još mogu i da razumem. Međutim, ne mogu da razumem da
se ova važna tema ne otvara i ne inicira unutar ženskog pokreta, kada ona
pogadja čitav ženski rod. Mislim, da upravo zatvaranje očiju pred
ovom temom unutar ženskog pokreta slabi ženski aktivizam, ili tačnije
rečeno, ne dozvoljava da se ženski pokret omasovi. Omasovljavanje ženskog
pokreta se usporava jer unutar takvih podela, na žene koje rade i one koje ne
rade, na one koje su “nešto” i one koje nisu “ništa”, mnoge žene u pokretu ne
vide svoje mesto, pokret ne predstavlja mesto u kome one koje nisu “ništa” mogu
da artikulišu svoje potrebe. Tako da mnogi konflikti imaju izvorište u
podrazumevajućem napornom, svakodnevnom, često iscrpljujućem i,
naravno, potpuno nepriznatom kućnom radu. Žene različite životne
dobi, iz različitih miljea, različitog nivoa obrazovanja i profesija
rado pričaju šta za njih znači kućni posao i kako bi želele
makar više poštovanja za taj svoj rad. Pitam se koji su to mehanizmi koji ne
dozvoljavaju da se ova priča otvori na mestima gde treba.
Ako žena živi sa stalnim
osećanjem težine, oduzetog vremena, nepriznatosti svog rada, njena
pozicija rađa anksioznost, frustriranost i okolina to mora da oseti.
Zapitajmo se kakvu poruku ona i ne hoteći šalje svojoj deci. Deca su dosta
vremena uz majke. Podizanje dece i briga o zadovoljavanju njihovih potreba
spada nekako automatski u ‘kućni posao’. Nezadovoljstvo koje vide na
svojoj majci deluje odbijajuće, pa samim tim doživljaj majke postaje
suprotan očekivanju dece. Deca očekuju plemenitost, razumevanje,
osmeh, a nailaze na iscrpljenost, nerazumevanje, umor. I jaz počinje da se
produbljuje.
Trebalo bi da žene same
spoznaju šta sve rade, šta porodica i društvo od njih očekuju da urade,
šta im kao obrazac poželjnog ponašanja nameću ženski magazini, da
problematizuju očekivane ženske uloge i primere svoje obaveze
mogućnostima. To je jedna strana stvari koja je na ženskom pokretu, na
edukativnim programima za podizanje svesti žena da urade. Drugi deo priče
je građenje društvenih kriterija za vrednovanje rada koji ne bi preskakali
i smatrali podrazumevajućim i obavezujućim besplatan ženski
kućni rad.
Moje lično
razočarenje je da glavni tok ženskog pokreta nema sluha za ovaj
esencijalni ženski problem. Kad god sam sa ženama bila u prilici da razgovaram
na radionicama, bez reflektora, medija, liderki, razgovor o ‘kućnom radu’
je izazivao znatiželju žena i žene su u tom razgovoru imale šta da kažu, znale
su tačno šta im predstavlja teret i gde se država, lokalna zajednica,
njihovi partneri, deca, bližnji izmiču i opstojanje i održavanje života
prebacuje na njihovu grbaču. To je tištalo sve žene.
Pucanje porodice
pokazuje koliko društvo košta kada se porodica rasturi. A bez ikakve potpore
društva žene održavaju porodice. Naravno, da žene koje osvoje radna mesta van
porodice, koje su u stanju da naprave karijere u kojima je njihov rad i napor
vrednovan i nagrađivan, prave razliku između priznatog i nepriznatog
rada. Za očekivati je da će u konfliktnim situacijama napraviti izbor
u korist svojih karijera. Zbog toga smatram da bi društvo moralo biti u znatno
većoj meri zainteresovano za mogućnosti drugačijeg vrednovanja
‘kućnog rada’. Ne da bi taj rad bio zamena ženi za njenu profesionalnu
karijeru, nego da bi kao vrednovana delatnost bio ili izbor žene ili dopunska
delatnost ili posao na kome neko treći može da zasniva svoju egzistenciju.
To bi dalo dignitet ‘kućnom radu’. Kad nešto ima svoju cenu, ono i vredi.
A i onaj ko obavlja ‘kućni rad’ imao bi satisfakciju i znao da ne ‘sedi
kod kuće’ kako je uobičajeno da se kaže.
Da li si razmišljala
kako operacionalizovati to generalno nastojanje da se prizna status
‘kućnom radu’ ili domaćičkom poslu?
Prvo je potrebno
napraviti strategiju unutar ženskog pokreta. Zatim, organizovati javnu kampanju
za promenu statusa ‘kućnog rada’. Slično kao što smo uradile sa
problemom nasilja u porodici. Zakonske promene će biti sledeći
logičan korak.
Postoji jedan vrlo mali
pomak u korist drugačijeg shvatanja i vrednovanja kućnog posla.
Prilikom izrade nacrta Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju otvorena je
mogućnost da po osnovu ‘kućnog rada’ žena sama može da uplaćuje
sebi penzijsko osiguranje i da kada se steknu uslovi, dobije starosnu ili
invalidsku penziju. Status ‘kućnog rada’ je na taj način postao
sličan statusu rada zemljoradnika. Reč je o početku
početaka društvenog priznanja besplatnog ženskog rada. Napredak vidim tek
u javnom priznanju da taj rad postoji. Od bogatstva društva zavisiće kako će
se stimulisati ‘kućni rad’ i brigu o deci.
Madjutim neki aspekti
‘kućnog rada’ ne zavise od društvenog blagostanja, nego od društvene
volje. Za društvo ne bi bilo loše da se ‘kućnom radu’ da dignitet i
društveni status. Možda bi bar ženama koje su domaćice trebalo dati
perspektivu za dobijanje makar minimalne penzije da žene znaju da neće
nakon dvadesetogodišnjeg teškog rada biti ni na čemu.
Šta u zakonima treba
menjati u korist žena?
Treba još raditi na
preciziranju odredbi vezanih za nasilje protiv žena. To je pokrenuto i sigurna
sam da će delikt seksualnog uznemiravanja i ucenjivanja dobiti adekvatnu
zakonsku artikulaciju, da će institut zaštićene zone za žene i decu
žrtve nasilja biti prihvaćen i kod nas, kao i niz drugih sitnih izmena
koje poboljšavaju položaj žena i sprečavaju eskalaciju nasilja protiv
žena.
Ali, žene su
najugroženije nakon razvoda braka. Pravo na izdržavanje deteta od strane drugog
roditelja se vrlo mukotrpno ostvaruje, postiji niz otežavajućih situacija
za žene. Ženana zapravo nikada ne pođe za rukom da od oca deteta dobiju
onoliko koliko same ulažu u podizanje i obrazovanje deteta. Tu je na delu
diskriminacija roditelja koji preuzima brigu o deci, a to je najčešće
žena, sasvim evidentna. Radnoj grupi koja je pisala Nacrt Zakona o braku i
porodičnim odnosima nakon konferencije održane 01.06.2002 god. u Novom
Sadu kojoj su prisustvovale mnoge nevladine i vladine organizacije koje se bave
unapređenjem položaja žena poslata je inicijativa koja se ticala pravičnije podele imovine u korist
roditelja koji nakon razvoda braka preuzima decu. U stvari, ne radi se tu o
nekoj naročitoj novini, već samo o vraćanju na praksu od pre
desetak godina koda je sud nakon razvoda braka određivao na stanu u kome
su supružnici živeli, isključivog nosioca stavanrskog prava. Zakonodavac
nije usvojio naše sugestije. U predlogu je ostala stara odredba koja dovodi
direktno u znatno nepovoljniji položaj onog od roditelja koji preuzima brigu o
deci. Društvo mora imati vrlo određen zaštićen stav u odnosu na
takozvanu krnju porodicu, jer i krnja porodica ima pravo na zaštitu društva.
Ako društvo nema
strategiju da zaštiti porodicu, posebno decu, onda je moguće usvajati
zakone koji ne uzimaju u obzir interes dece i onog roditelja koji o deci brine.
Nažalost, nama po mnogim pitanjima nedostaje strateško sagledavanje problema,
definisanje prioriteta i određivanje konkretnih zakonskih rešenja u skladu
sa tim. Nezadovoljna sam društvenom brigom o porodici i deci, jer sem
deklarativnih ustavnih načela koji govore o posebnoj zaštiti porodice i dece,
u ostalim zakonskim aktima i praksi, ne vidim da se ova zaštita zaista
sprovodi. Život to najbolje pokazuje.
Kao sudijka za prekršaje
bila si često u prilici da izričeš zaštitne mere. Šta u zakonu o
prekršajima treba promeniti?
Zakon o prekršajima
treba da se menja u odnosu na neke odredbe. Istakla bih samo jednu dosta važnu
koja bi pomogla efikasnijem intervenisanju u slučajevima nasilja. Postoji
zaštitna mera obaveznog lečenja alhoholičara i narkomana koja se može
izreći uz delo prekršaja. Vrlo često ta dela su tesno vezana sa
nasiljem i njihova su poslediva. Ukoliko sudija izrekne ove mere uz nalaz
veštaka dešava se da se one ukinu po žalbi ili se uopšte ne izreknu, jer je
uslov za njihovo izricanje ranija kažnjavavost za ista ili slična dela.
Događalo se da raspolažem nalazom veštaka u kome se tvrdi da je
dotična osoba u toj meri kao ličnost oštećena da se ne
isključuje mogućnost nekontrolisanih napada na druge osobe ili sebe,
a da mi drugostepeni organ ukine po žalbi i naravno na osnovu takvog Zakona o
prekršajima izrečenu meru. Ne treba da kažem da ovakvo zakonsko rešenje
demorališe sudije za prekršaje, pre svega kao ljude koji se direktno
suočavaju sa problemom i žele da ga razreše. Ali, u pitanju je opet jedan
zakonski mehanizam koji štiti nasilnika a ne porodicu i decu.
Imam utisak da su
policiji prilično vezane ruke kad patrola naiđe na situaciju akutnog
nasilja. Uklanjanje nasilnika iz stana, njegovo zatvaranje na 24 ili 48 sati
ide po znatno komplikovanijoj proceduri, potreban je potpis komandira stanice policije.
Sve se događa i noću. Ne verujem da je veliki broj policajaca spreman
da budi komandira zbog nasilja u porodici, tako da nasilnik ostaje gde je bio,
što znači da nakon odlaska policije tek ima priliku da iskali svoj bes.
Gde vidiš izlaz?
Pre svega, moraju se
policajci edukovati da shvate fenomen nasilja u porodici, da sa sigurnošću
znaju šta im je u određenoj situaciji činiti. Niti imamo precizne
zakone, niti usvojene protokole. Ova oblast je jako neuređena, a policajci
prepušteni vlastitom poimanju porodičnog života. Ne bi moralo da bude
tako, tim pre što imamo dovoljno ekspertkinja koje svoje znanje mogu preneti na
policijske službe.