Od kada je
mlada Moldavka ušla u Sigurnu žensku kuću ti si praktično neprestano
u kući.
Od prvog trenutka, to jest od kada ju je jedan od
policajaca koji su prošli našu edukaciju za rad sa trafikovanim ženama doveo u
Sigurnu žensku kuću, bilo mi je jasno da ćemo proći kroz brojne
pritiske. Baš zato sam odlučila da ništa ne prepuštam slučaju. Već
godinu ipo dana Sigurna ženska kuća organizuje seminare za vladine
institucije Crne Gore. Naše seminare prošli su brojni policajci, ljudi iz
tužilaštava, sudijke/sudije, direktorke/direktori centara za socijalni rad. Da
nije izvršena ovako sistematična senzibilizacija profesionalaca u Crnoj
Gori imali bismo i dalje istu situaciju. Društvo
bi problem guralo pod tepih. Svi bi se pravili da problem ne postoji. Doduše,
profesionalci, takođe, mnogo znaju o problemu, ali nisu postojali
adekvatni institucionalni mehanizmi za njegovo razrješavanje. Od policajaca iz
Bara smo čule svjedočenje o privođenju, nakon jedne racije,
dvanaestogodišnje djevojčice koja je igrala oko šipke u jednom toples
Baru. On je potreseno pričao o uplašenom djetetu koje je provireno ispod
naslaga veštačkih trepavica i šminke. Ta djeca, jer se preprodaju uglavnom
jako mlade žene, od 12 do 24 godine, teško nailaze na sućut okoline.
Sećam
se da je na jednoj od radionica o bliskom susretu sa ženama koje se bave
prostitucijom jedna od članica ženske grupe iz Ulcinja pričala o
zgražavanju okoline nad ponašanjem žena sa jednog broda-bara stacioniranog u
Ulcinju. Te žene je dok kupuju u ulcinjskom tržnom centru, pratila znatiželjna
gomila. One su
pred radoznalim pogledima širile gaće. I svi su se smejali i zgražali.
Kasnije, nakon edukacije, ova žena se rasplakala i rekla da nije mogla da
pretpostavi da je to bio zapravo vapaj tih žena, njihov jedini način da
okolini daju na znanje da su tu.
Na našim
edukacijama polazimo od saznanja koja ljudi imaju. Pokušavamo da ljude
suočimo sa vlastitim predrasudama, da ih podstaknemo da razmišljaju o
sudbini trafikovanih žena kao da je riječ o njihovim sestrama, djevojkama,
prijateljicama, djeci. Jer, zapravo u lanac prodaje ljudskih bića može
upasti svaka žena. Suprotno uobičajenom vjerovanju da se to događa
nekim 'lošim' djevojkama, u ruke trafikanata, mafije upadaju baš žene koje
ljudima prilaze sa povjerenjem. Prva ličnost u lancu je obično osoba
koju žena koja će biti prodata prima sa povjerenjem. To može biti
simpatični mladić sa kojim se djevojka upoznala u disco klubu, koji
nije pokazao ništa nasilno, baš suprotno koji je govorio o lijepim
mogućnostima koje život pruža, o svojim poznanstvima u zemljama u kojima
se živi neuporedivo bolje. Kod trećeg, četvrtog susreta ponudio je
svoje posredovanje u dobijanju dobro plaćenog posla – u nekom butiku, na
modnoj pisti, u bolnici, u bogatoj porodici ... Pravo lice Prvog u lancu sex
traffikinga djevojka će vidjeti tek kad pređe granicu, kad njen pasoš
više nije njeno vlasništvo i kad je bude predavao u ruke Drugoga u lancu. Od
tog trenutka počinje pakao u životu trafikovanih djevojaka. One postaju
roba koja donosi mnogo novca onome ko sa njom raspolaže i mnogo boli i
poniženja ženi. Djevojka iz tog lanca ne može da izađe jer se svaka njena
nepokornost i pobuna najstrože kažnjavaju. To su žene koje makroi prebijaju,
'uče pameti', ako su nepokorne izgladnjuju ih, a one najnepokornije
prodaju u zemlje za koje se zna da će ishod biti njihova smrt. Na tržištu
seksa najnepokornije završavaju razapete, mučene do smrti. Sa tom
mogućnošću trafikanti još na početku upoznaju svaku mladu ženu
koja je upala u lanac. To je razlog zašto žene ne bježe, ne prijavljuju
trafikante. Svaka trafikovana žena bira između života koji jeste jeziv,
ali je ipak život, i smrti koja može biti još jezivija od onoga što jeste njena
svakodnevica.
Mlada Moldavka čija priča potresa Crnu
Goru je uspela da izađe iz lanca. Kako se to dogodilo.
Jasno je
da mnogo toga ne mogu da kažem, jer meni je najvažnija sigurnost te hrabre
žene. Ali, mogu da kažem da je upoznala čovjeka koji joj je dao
informaciju da je njegov drug policajac prošao našu edukaciju i da on može da
joj pomogne. Tako je žena napravila prvi kontakt sa osobom van kruga, sa nekim
ko je bio spreman da joj pomogne, ko na nju nije gledao kao na posrnulo
biće nego kao na ženu koja je u velikoj nevolji, na čijem jadu mafija
gradi svoje bogatstvo. Moram da istaknem da je riječ o vrlo inteligentnoj,
obrazovanoj ženi, o ženi čiju ličnost još nije razorila svakodnevica
trafikovane žene. Jer, ono što žena izložena prisilnoj prostituciji preživljava
jako brzo razara njenu ličnost. Dakle,
ova žena je imala šansu i uspjela je tu šansu da iskoristi. Iz njenog, ali i iz
drugih slučajeva žena koje su prošle kroz Sigurnu kuću znamo da
će žena uspjeti da izađe iz lanca trafikanata samo ako je država
organizovana i spremna da joj pruži podršku. Lanac sex traffikinga je u rukama
mafije. Taj 'posao' donosi ogroman novac. Prema podacima organizacije UNIFEM
profit od trgovine ljudskim bićima je odmah iza profita od trgovine
oružjem, a premašuje profit od trgovine drogom. Šanse usamljene pojedinke su
nikakve. Tek moć države, koja nije kriminalizovana, daje šansu žrtvama da
izađu iz ropstva.
Šta će
biti sa ženom čija priča nas je trgla iz dremeža?
Ono što zasigurno znam je da neću dozvoliti da iz
Crne Gore ode sa 100 evra koliko daje organizacija IOM (International
Organisation for Migration) trafikovanoj ženi pored karte za put. Ovde u Crnoj
Gori su izgrađene porodične kuće na njenom telu, kupovani
automobili, namještaj, skupi tepisi. Pa zar je pravda da bogatstvo koje je
sticano na tudjoj patnji ostane u rukama trafikanata. Ona je stigla do
Vojvodine sa obećanjem da će raditi pošten posao i zaraditi da
otplati kredit koji je njena majka uzela da bi kupila dvije krave. Problem zbog
koga je postala plen trafikanata postoji i dalje. Mi, u Crnoj Gori, kao društvo
u kome se ona zlopatila smo dužni da je obeštetimo. Imovina trafikanata, svih
onih kojima se dokaže da su na bilo koji način podržavali taj lanac i od
njega imali koristi, mora biti konfiskovana i žrtve njihovih rabota
obeštećene. A, valja izdržavati i sigurna mjesta na kojima će se žene
žrtve sex traffikinga oporaviti, povratiti razum i snagu.
Na jednoj
od letošnjih edukacija policije u Dobroti tadašnja predsednica Skupštine
Republike Crne Gore gospođa Vesna Perović je rekla da bordela po
Crnoj Gori i sex traffikinga ne bi ni bilo da ne postoje ljudi u vlasti koji ne
pružaju podršku trgovcima belim robljem. Sada kada je lanac počeo da se
odmotava pred licem javnosti veruješ li da ćete veze biti razotkrivene i
trgovina ljudskim bićima iskorenjena.
Sigurna sam da više neće biti kako je bilo. Ipak je
problem obelodanjen, neki od trafikanata i 'pomoćnika' pohvatani, javnost
upoznata sa dimenzijama problema, okrutnošću trafikanata. Duhovi su
ustalasani. Zna se da taj lanac opstojava zahvaljujući svetom trojstvu –
mafija, policija, tužilaštvo. Upravo akteri tog trojstva moraju biti
raskrinkani. Ali, potrebno je još mnogo toga uraditi: promeniti zakone, dalje
senzibilisati državne organe i institucije koji su odgovorni za suočavanje
sa problemom, promeniti stav svake građanke/građanina Crne Gore prema
ženama žrtvama sex traffikinga i naravno prema korisnicima usluga i trafikantima.
Čitav lanac sex traffikinga počiva na novcu krajnjih korisnika
'usluga'. A baš ti nesavesni ljudi su pošteđeni bilo kakve odgovornosti.
Švedski model za razrješavanje problema prostitucije i sex traffikinga
počiva upravo na kažnjavanju korisnika 'usluga'. Potrebno je mobilizirati
javno mnjenje da natjera državu da se suoči sa problemom i preuzme dio
sopstvene odgovornosti. I, naravno, smatram da se imovina stječena na ovaj
način mora konfiskovati, trafikanti strogo kazniti i žrtve obeštjetiti.
Republika Crna Gora se usvojivši izmjene i dopune
Krivičnog zakona RCG (Službeni list RCG, broj 30 od 26. juna 2002. godine)
opredjelila da se uhvati u koštac sa jednim od najgnusnijih zločina našeg
doba sex trafikingom. Trgovina živim
bićima, odnosno primoravanje žena na prostituciju zarad vlastitog i
profita kriminalnih grupa je jedan od najprofitabilnijih zločinačkih
poslova kriminalaca, posebno onih koji u zemljama u tranziciji jure za brzom
zaradom preko ženske grbače.
Dobro je da je naša država usvojila zakonske odredbe na
osnovu kojih se za delikte vezane za trgovinu belim robljem može oštro
reagovati. Promenu zakonske regulative pratile su i mere osposobljavanja
policije i drugih institucija države za adekvatno reagovanje na ovakve
situacije. U tom kontekstu vidimo i Saopštenje za javnost koje je izdalo Ministarstvo unutrašnjih
poslova Republike Crne Gore. Zahtev MUP-a Crne Gore da zamjenik Osnovnog
tužioca u Podgorici Đurđina Nina Ivanović treba da objasni
građanima Podgorice i cjelokupnoj javnosti čime se rukovodila
odbacujući krivičnu prijavu protiv Rakočević Milivoja (31)
službenika MUP-a RCG - OBKolašin i Bakić Vladana (33) iz Kolašina koje su
tri djevojke zatečene u noćnom baru "Krčma" optužile
da su ih zlostavljali, prisiljavali na pružanje seksualnih usluga drugim
licima, ograničavali im slobodu kretanja, prinudno ih vjenčali za
lica iz Kolašina, oduzeli im lična dokumenta. Dakle, tri devojke ih terete
upravo za ona dela koja Krivični zakon RCG podvodi pod delikt sex
trafikinga.
MUP-a RCG upozorava da se njihove mukotrpne aktivnosti i
akcije na otkrivanju trgovaca belim robljem i zaštiti prava žena na život bez
nasilja, slobodu kretanja i raspolaganja vlastitim telom ovakvim odnosom
tužioca i tužilaštva potpuno devalviraju i obesmišljavaju. Na strani MUP-a je
sila policije.
Šta tek treba da kažu volonterke Sigurne ženske
kuće? Naš kontakt sa ženama žrtvama sex trafikinga je još bliskiji. Za
pretpostaviti je da su nama žene saopštile još čitav niz detalja vezanih
za njihov prinudni ropski i ponižavajući posao koji itekako tereti
trafikante. Treba li svaka od nas da se oseća progonjenom i živi u strahu
od trgovaca belim robljem. Kada će tužilaštvo shvatiti da je reč o
teškim kriminalnim delima i ljudima koji su opasni ne samo po žrtve prinudne
prostitucije nego i po sve one koje tim žrtvama pomažu, odnosno koje oni u
svojim izopačenim gledanjima tretiraju kao ljude koji im lovinu
izmiču ispred nosa. Igranje životima volonterki Sigurnih ženskih kuća
je potpuno neodgovorno. Naša jedina zaštita je javnost. Od javnosti tražimo da
vrši pritisak na državu da njene institucije ne rade aljkavo i po
građanke/građane opasno svoj posao.
Ako tužilaštvo i zamjenica Osnovnog tužioca gospođa
Đurđina Nina Ivanović nisu edukovani što je delikt trgovine
ljudskim bićima, kako ga prepoznati i reagovati treba upriličiti
edukaciju i osposobiti službu tužilaštva da adekvatno reaguje. Ako je pak
riječ o korupciji i gledanju krinimalcima kroz prste ima mjesta da se ista
služba pozabavi i vlastitim personalom.
Delikt trgovine mladim ženama je jedan od najgorih
zločina našeg vremena. Svjedokinje smo u Sigurnoj ženskoj kući u
Podgorici i sličnim kućama diljem bivše Jugoslavije jezivih životnih
priča ove djece i sasvim mladih djevojaka. One bi mogle biti i naše
kćeri, sestre, drugarice, djevojke. Niko nije pošteđen. Zahtjevamo
primjenu zakona - provođenje svih neophodnih istražnih radnji, suđenje
i adekvatne kazne za izvršioce ovih gnusnih zločina. Takođe,
zahtjevamo kažnjavanje ljudi za sprovođenje zakona koji ne vrše savjesno
svoj posao.
Samo u zemlji koja je spremna da se suoči sa
zločinom i zločincima može se graditi srećna budućnost naše
djece.
S poštovanjem
Za SIGURNU ŽENSKU KUĆU PODGORICA
Ljiljana Raičević
Nadežda Radović
14. VIII 2002. godine
[1]
Ljiljanu Raičević,
direktorku Sigurne ženske kuće u Podgorici je ovih dana teško dobiti i na
mobilni telefon. Gotovo da nema medija koji nije javio i komentarisao vest da
je sklanjanjem jedne mlade žene iz Moldavije u Sigurnu žensku kuću
prekinut lanac sex traffikinga koji se protezao od Moldavije preko Vojvodine do
Crne Gore. Dok razgovaramo sa gospođom Raičević broj uhapšenih
osoba u ovoj aferi popeo se na sedam. Interesovanje medija, međunarodnih
organizacija stacioniranih u Podgorici i Beogradu, ali i organa vlasti Crne
Gore je probuđeno gotovo preko noći. Ipak, bile su potrebne godine
rada da bi sudbina jedne mlade žene, patnje i zlostavljanja kojima je bila
izložena stigli do naslovnih strana.
Već više godina
gospođa Ljiljana Raičević vodi projekat Sigurne ženske kuće,
sklanja žene i decu žrtve nasilja u porodici. Kroz SŽK su prošle mnoge
samohrane majke koje su pravo iz porodilišta stizale sa bebama. U njihovim
dojučerašnjim porodicama nije bilo mesta za njih. Sledili su dani i meseci
pregovaranja, ubeđivanja, uspostavljanja kontakata. Ono što u radu
gospođe Raičević zadivljuje je delovanje iz crnogorskog okružja.
Ona dobro poznaje kruta patrijarhalna pravila crnogorske sredine i ume da ih
okrene u korist žena. Prve 'prodate-kupljene' žene stigle su u Sigurnu žensku kuću
nakon jedne policijske racije još pre dve godine. Bile su to, takođe, žene
iz Moldavije, Ukrajine... Na putu za Beograd policija je preprodala tri žene. I
tada je gospođa Raičević pokušavala da zainteresuje medije za
sudbinu ovih žena. Neke alternativne radio i
TV stanice su objavile vest, ali sve je ostalo na tome.