Iz knjige: Nadežda Radović, Politika na ženski način - RAZGOVORI

 

LJILJANA RAIČEVIĆ

Dokazi o svetom trojstvu – mafija, policija, tužilaštvo*[1]

 

Od kada je mlada Moldavka ušla u Sigurnu žensku kuću ti si praktično neprestano u kući.

Od prvog trenutka, to jest od kada ju je jedan od policajaca koji su prošli našu edukaciju za rad sa trafikovanim ženama doveo u Sigurnu žensku kuću, bilo mi je jasno da ćemo proći kroz brojne pritiske. Baš zato sam odlučila da ništa ne prepuštam slučaju. Već godinu ipo dana Sigurna ženska kuća organizuje seminare za vladine institucije Crne Gore. Naše seminare prošli su brojni policajci, ljudi iz tužilaštava, sudijke/sudije, direktorke/direktori centara za socijalni rad. Da nije izvršena ovako sistematična senzibilizacija profesionalaca u Crnoj Gori imali bismo i dalje istu situaciju. Društvo bi problem guralo pod tepih. Svi bi se pravili da problem ne postoji. Doduše, profesionalci, takođe, mnogo znaju o problemu, ali nisu postojali adekvatni institucionalni mehanizmi za njegovo razrješavanje. Od policajaca iz Bara smo čule svjedočenje o privođenju, nakon jedne racije, dvanaestogodišnje djevojčice koja je igrala oko šipke u jednom toples Baru. On je potreseno pričao o uplašenom djetetu koje je provireno ispod naslaga veštačkih trepavica i šminke. Ta djeca, jer se preprodaju uglavnom jako mlade žene, od 12 do 24 godine, teško nailaze na sućut okoline.

 

Sećam se da je na jednoj od radionica o bliskom susretu sa ženama koje se bave prostitucijom jedna od članica ženske grupe iz Ulcinja pričala o zgražavanju okoline nad ponašanjem žena sa jednog broda-bara stacioniranog u Ulcinju. Te žene je dok kupuju u ulcinjskom tržnom centru, pratila znatiželjna gomila. One su pred radoznalim pogledima širile gaće. I svi su se smejali i zgražali. Kasnije, nakon edukacije, ova žena se rasplakala i rekla da nije mogla da pretpostavi da je to bio zapravo vapaj tih žena, njihov jedini način da okolini daju na znanje da su tu.

Na našim edukacijama polazimo od saznanja koja ljudi imaju. Pokušavamo da ljude suočimo sa vlastitim predrasudama, da ih podstaknemo da razmišljaju o sudbini trafikovanih žena kao da je riječ o njihovim sestrama, djevojkama, prijateljicama, djeci. Jer, zapravo u lanac prodaje ljudskih bića može upasti svaka žena. Suprotno uobičajenom vjerovanju da se to događa nekim 'lošim' djevojkama, u ruke trafikanata, mafije upadaju baš žene koje ljudima prilaze sa povjerenjem. Prva ličnost u lancu je obično osoba koju žena koja će biti prodata prima sa povjerenjem. To može biti simpatični mladić sa kojim se djevojka upoznala u disco klubu, koji nije pokazao ništa nasilno, baš suprotno koji je govorio o lijepim mogućnostima koje život pruža, o svojim poznanstvima u zemljama u kojima se živi neuporedivo bolje. Kod trećeg, četvrtog susreta ponudio je svoje posredovanje u dobijanju dobro plaćenog posla – u nekom butiku, na modnoj pisti, u bolnici, u bogatoj porodici ... Pravo lice Prvog u lancu sex traffikinga djevojka će vidjeti tek kad pređe granicu, kad njen pasoš više nije njeno vlasništvo i kad je bude predavao u ruke Drugoga u lancu. Od tog trenutka počinje pakao u životu trafikovanih djevojaka. One postaju roba koja donosi mnogo novca onome ko sa njom raspolaže i mnogo boli i poniženja ženi. Djevojka iz tog lanca ne može da izađe jer se svaka njena nepokornost i pobuna najstrože kažnjavaju. To su žene koje makroi prebijaju, 'uče pameti', ako su nepokorne izgladnjuju ih, a one najnepokornije prodaju u zemlje za koje se zna da će ishod biti njihova smrt. Na tržištu seksa najnepokornije završavaju razapete, mučene do smrti. Sa tom mogućnošću trafikanti još na početku upoznaju svaku mladu ženu koja je upala u lanac. To je razlog zašto žene ne bježe, ne prijavljuju trafikante. Svaka trafikovana žena bira između života koji jeste jeziv, ali je ipak život, i smrti koja može biti još jezivija od onoga što jeste njena svakodnevica.

 

Mlada Moldavka čija priča potresa Crnu Goru je uspela da izađe iz lanca. Kako se to dogodilo.

Jasno je da mnogo toga ne mogu da kažem, jer meni je najvažnija sigurnost te hrabre žene. Ali, mogu da kažem da je upoznala čovjeka koji joj je dao informaciju da je njegov drug policajac prošao našu edukaciju i da on može da joj pomogne. Tako je žena napravila prvi kontakt sa osobom van kruga, sa nekim ko je bio spreman da joj pomogne, ko na nju nije gledao kao na posrnulo biće nego kao na ženu koja je u velikoj nevolji, na čijem jadu mafija gradi svoje bogatstvo. Moram da istaknem da je riječ o vrlo inteligentnoj, obrazovanoj ženi, o ženi čiju ličnost još nije razorila svakodnevica trafikovane žene. Jer, ono što žena izložena prisilnoj prostituciji preživljava jako brzo razara njenu ličnost. Dakle, ova žena je imala šansu i uspjela je tu šansu da iskoristi. Iz njenog, ali i iz drugih slučajeva žena koje su prošle kroz Sigurnu kuću znamo da će žena uspjeti da izađe iz lanca trafikanata samo ako je država organizovana i spremna da joj pruži podršku. Lanac sex traffikinga je u rukama mafije. Taj 'posao' donosi ogroman novac. Prema podacima organizacije UNIFEM profit od trgovine ljudskim bićima je odmah iza profita od trgovine oružjem, a premašuje profit od trgovine drogom. Šanse usamljene pojedinke su nikakve. Tek moć države, koja nije kriminalizovana, daje šansu žrtvama da izađu iz ropstva.

 

Šta će biti sa ženom čija priča nas je trgla iz dremeža?

Ono što zasigurno znam je da neću dozvoliti da iz Crne Gore ode sa 100 evra koliko daje organizacija IOM (International Organisation for Migration) trafikovanoj ženi pored karte za put. Ovde u Crnoj Gori su izgrađene porodične kuće na njenom telu, kupovani automobili, namještaj, skupi tepisi. Pa zar je pravda da bogatstvo koje je sticano na tudjoj patnji ostane u rukama trafikanata. Ona je stigla do Vojvodine sa obećanjem da će raditi pošten posao i zaraditi da otplati kredit koji je njena majka uzela da bi kupila dvije krave. Problem zbog koga je postala plen trafikanata postoji i dalje. Mi, u Crnoj Gori, kao društvo u kome se ona zlopatila smo dužni da je obeštetimo. Imovina trafikanata, svih onih kojima se dokaže da su na bilo koji način podržavali taj lanac i od njega imali koristi, mora biti konfiskovana i žrtve njihovih rabota obeštećene. A, valja izdržavati i sigurna mjesta na kojima će se žene žrtve sex traffikinga oporaviti, povratiti razum i snagu.

 

Na jednoj od letošnjih edukacija policije u Dobroti tadašnja predsednica Skupštine Republike Crne Gore gospođa Vesna Perović je rekla da bordela po Crnoj Gori i sex traffikinga ne bi ni bilo da ne postoje ljudi u vlasti koji ne pružaju podršku trgovcima belim robljem. Sada kada je lanac počeo da se odmotava pred licem javnosti veruješ li da ćete veze biti razotkrivene i trgovina ljudskim bićima iskorenjena.

Sigurna sam da više neće biti kako je bilo. Ipak je problem obelodanjen, neki od trafikanata i 'pomoćnika' pohvatani, javnost upoznata sa dimenzijama problema, okrutnošću trafikanata. Duhovi su ustalasani. Zna se da taj lanac opstojava zahvaljujući svetom trojstvu – mafija, policija, tužilaštvo. Upravo akteri tog trojstva moraju biti raskrinkani. Ali, potrebno je još mnogo toga uraditi: promeniti zakone, dalje senzibilisati državne organe i institucije koji su odgovorni za suočavanje sa problemom, promeniti stav svake građanke/građanina Crne Gore prema ženama žrtvama sex traffikinga i naravno prema korisnicima usluga i trafikantima. Čitav lanac sex traffikinga počiva na novcu krajnjih korisnika 'usluga'. A baš ti nesavesni ljudi su pošteđeni bilo kakve odgovornosti. Švedski model za razrješavanje problema prostitucije i sex traffikinga počiva upravo na kažnjavanju korisnika 'usluga'. Potrebno je mobilizirati javno mnjenje da natjera državu da se suoči sa problemom i preuzme dio sopstvene odgovornosti. I, naravno, smatram da se imovina stječena na ovaj način mora konfiskovati, trafikanti strogo kazniti i žrtve obeštjetiti.

Danas, 7-8. XII 2002, str.


PROTEST

PROTIV NEADEKVATNOG REAGOVANJA TUŽILAŠTVA U SLUČAJEVIMA TRGOVINE LJUDSKIM BIĆIMA

Republika Crna Gora se usvojivši izmjene i dopune Krivičnog zakona RCG (Službeni list RCG, broj 30 od 26. juna 2002. godine) opredjelila da se uhvati u koštac sa jednim od najgnusnijih zločina našeg doba sex trafikingom. Trgovina živim bićima, odnosno primoravanje žena na prostituciju zarad vlastitog i profita kriminalnih grupa je jedan od najprofitabilnijih zločinačkih poslova kriminalaca, posebno onih koji u zemljama u tranziciji jure za brzom zaradom preko ženske grbače.

Dobro je da je naša država usvojila zakonske odredbe na osnovu kojih se za delikte vezane za trgovinu belim robljem može oštro reagovati. Promenu zakonske regulative pratile su i mere osposobljavanja policije i drugih institucija države za adekvatno reagovanje na ovakve situacije. U tom kontekstu vidimo i Saopštenje za javnost  koje je izdalo Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Crne Gore. Zahtev MUP-a Crne Gore da zamjenik Osnovnog tužioca u Podgorici Đurđina Nina Ivanović treba da objasni građanima Podgorice i cjelokupnoj javnosti čime se rukovodila odbacujući krivičnu prijavu protiv Rakočević Milivoja (31) službenika MUP-a RCG - OBKolašin i Bakić Vladana (33) iz Kolašina koje su tri djevojke zatečene u noćnom baru "Krčma" optužile da su ih zlostavljali, prisiljavali na pružanje seksualnih usluga drugim licima, ograničavali im slobodu kretanja, prinudno ih vjenčali za lica iz Kolašina, oduzeli im lična dokumenta. Dakle, tri devojke ih terete upravo za ona dela koja Krivični zakon RCG podvodi pod delikt sex trafikinga.

MUP-a RCG upozorava da se njihove mukotrpne aktivnosti i akcije na otkrivanju trgovaca belim robljem i zaštiti prava žena na život bez nasilja, slobodu kretanja i raspolaganja vlastitim telom ovakvim odnosom tužioca i tužilaštva potpuno devalviraju i obesmišljavaju. Na strani MUP-a je sila policije.

Šta tek treba da kažu volonterke Sigurne ženske kuće? Naš kontakt sa ženama žrtvama sex trafikinga je još bliskiji. Za pretpostaviti je da su nama žene saopštile još čitav niz detalja vezanih za njihov prinudni ropski i ponižavajući posao koji itekako tereti trafikante. Treba li svaka od nas da se oseća progonjenom i živi u strahu od trgovaca belim robljem. Kada će tužilaštvo shvatiti da je reč o teškim kriminalnim delima i ljudima koji su opasni ne samo po žrtve prinudne prostitucije nego i po sve one koje tim žrtvama pomažu, odnosno koje oni u svojim izopačenim gledanjima tretiraju kao ljude koji im lovinu izmiču ispred nosa. Igranje životima volonterki Sigurnih ženskih kuća je potpuno neodgovorno. Naša jedina zaštita je javnost. Od javnosti tražimo da vrši pritisak na državu da njene institucije ne rade aljkavo i po građanke/građane opasno svoj posao.

Ako tužilaštvo i zamjenica Osnovnog tužioca gospođa Đurđina Nina Ivanović nisu edukovani što je delikt trgovine ljudskim bićima, kako ga prepoznati i reagovati treba upriličiti edukaciju i osposobiti službu tužilaštva da adekvatno reaguje. Ako je pak riječ o korupciji i gledanju krinimalcima kroz prste ima mjesta da se ista služba pozabavi i vlastitim personalom.

Delikt trgovine mladim ženama je jedan od najgorih zločina našeg vremena. Svjedokinje smo u Sigurnoj ženskoj kući u Podgorici i sličnim kućama diljem bivše Jugoslavije jezivih životnih priča ove djece i sasvim mladih djevojaka. One bi mogle biti i naše kćeri, sestre, drugarice, djevojke. Niko nije pošteđen. Zahtjevamo primjenu zakona - provođenje svih neophodnih istražnih radnji, suđenje i adekvatne kazne za izvršioce ovih gnusnih zločina. Takođe, zahtjevamo kažnjavanje ljudi za sprovođenje zakona koji ne vrše savjesno svoj posao.

Samo u zemlji koja je spremna da se suoči sa zločinom i zločincima može se graditi srećna budućnost naše djece.

S poštovanjem

Za SIGURNU ŽENSKU KUĆU PODGORICA

Ljiljana Raičević

Nadežda Radović      14. VIII 2002. godine

 



[1] Ljiljanu Raičević, direktorku Sigurne ženske kuće u Podgorici je ovih dana teško dobiti i na mobilni telefon. Gotovo da nema medija koji nije javio i komentarisao vest da je sklanjanjem jedne mlade žene iz Moldavije u Sigurnu žensku kuću prekinut lanac sex traffikinga koji se protezao od Moldavije preko Vojvodine do Crne Gore. Dok razgovaramo sa gospođom Raičević broj uhapšenih osoba u ovoj aferi popeo se na sedam. Interesovanje medija, međunarodnih organizacija stacioniranih u Podgorici i Beogradu, ali i organa vlasti Crne Gore je probuđeno gotovo preko noći. Ipak, bile su potrebne godine rada da bi sudbina jedne mlade žene, patnje i zlostavljanja kojima je bila izložena stigli do naslovnih strana.

Već više godina gospođa Ljiljana Raičević vodi projekat Sigurne ženske kuće, sklanja žene i decu žrtve nasilja u porodici. Kroz SŽK su prošle mnoge samohrane majke koje su pravo iz porodilišta stizale sa bebama. U njihovim dojučerašnjim porodicama nije bilo mesta za njih. Sledili su dani i meseci pregovaranja, ubeđivanja, uspostavljanja kontakata. Ono što u radu gospođe Raičević zadivljuje je delovanje iz crnogorskog okružja. Ona dobro poznaje kruta patrijarhalna pravila crnogorske sredine i ume da ih okrene u korist žena. Prve 'prodate-kupljene' žene stigle su u Sigurnu žensku kuću nakon jedne policijske racije još pre dve godine. Bile su to, takođe, žene iz Moldavije, Ukrajine... Na putu za Beograd policija je preprodala tri žene. I tada je gospođa Raičević pokušavala da zainteresuje medije za sudbinu ovih žena. Neke alternativne radio i TV stanice su objavile vest, ali sve je ostalo na tome.