Ti imaš
dugogodišnju aktivnost u opoziciji. Bila si i hapšena, ispitivana, gubila si
posao… Danas je to sve prošlost. Ti si ministarka. Kako vidiš svoju ulogu sa
druge strane, iz pozicije vlasti ili drugim rečima čemu danas daješ
prioritet u svojim aktivnostima.
Dok sam za vreme Miloševićevog režima bila okrenuta
prevashodno rušenju tog režima, danas razmišljam i radim koliko god mogu da
gradim, učestvujem u uspostavljanju demokratskog društva. Sve moje
aktivnosti usmerene su upravo na stvaranje pretpostavki da postane
nemoguće da nas "usrećuje" neki novi samovoljnik, diktator
i zao čovek. Vratila bih se na Miloševićevo vreme. Svest o pogubnosti
tog režima je sporo sazrevala. Ljudi su obmanjivani preko medija,
obećanjima bez pokrića, lažnim tumačenjima stvarnosti. Morala je
voda da dođe pod grlo da bi se većina stanovništva, koje inače
nije imalo tradiciju kritičkog sagledavanja stvarnosti, trgla i odvažila
na promene. Kao žena, znala sam da žene osećaju svu težinu življenja pod
tim režimom i da imaju snage da se uhvate u koštac sa akterima tako pogubne
politike. Žene su zapravo dale odlučujući doprinos u poslednjem
činu rušenja Miloševićeve vlasti. Dobro smo se za to pripremale i u
mojoj stranci - Reformistima Vojvodine, ali smo se i udružile sa ženama iz
drugih opozicionih stranaka, iz nevladinih organizacija, iz sindikata. Malo je
bilo žena političarki. Kod nas je ženi teško da uđe u politiku.
Poslednjih godina bio je to bastion surovih borbi, gotovo rezervisan za
muškarce. Slobodno mogu da kažem da su muškarci političari koristili
retrogradne društvene tokove da eliminišu žene iz politike. Mnogo toga u
biću politike bilo je suprotno težnjama žena koje su tražile svoje mesto u
politici. U tom muškom miljeu žene političarke su teško mogle da artikulišu
svoj glas, a i to što su radile bilo je daleko od afirmacije ženskih vrednosti
i stvaralačkog potencijala koji žene unose u politiku. Saradnja sa ženama
iz sindikata je dala impuls političarkama. Reč je o velikom broju
žena željnih promena, žena u stvaralačkom i radnom usponu koje su znale
kako i šta treba raditi. Radile smo po čitavoj Srbiji edukacije žena iz
opozicionih stranaka i nevladinog sektora koje su htele da uđu u
političku borbu i izvedu promene. Kroz seminare "Žene to mogu"
prošlo je više hiljada žena. Žene su osnažene i stimulisane da se angažuju. Za
mene nije bilo iznenađenje kad se na izborima pojavilo znatno više
glasača od uobičajenog broja. Značilo je to, pre svega, da su
žene, koje nemaju sklonost da se bave zaludnim poslovima, shvatile da njihov glas
može dovesti do promena.
Drugo pitanje je šta se događa sa tom ogromnom
ženskom energijom koja je pokrenula društvo ka promenama. Na delu je zapravo
vraćanje žena u uobičajene uloge, njihovo ponovno marginalizovanje i
neutralisanje. Žene su nezgodan faktor u politici. Kad zapnu, one hoće da
se ono što su započele i realizuje. Teško odustaju, manje su korumpirane,
podmitljive, pažljivije barataju novcima. Zato ih političari izbegavaju.
Nama se dogodilo ono što se ženama nakon velikih revolucionarnih promena u
istoriji često događalo - iskorišćene smo. Samo, postoji jedno
samo. Mi smo znale da nam se to sprema i vrlo dobro smo se organizovale. Ženama
predstoji još vrlo uporna i mukotrpna borba da zadobiju mesta koja im u
politici pripadaju i da uljude politiku, primere je demokratskom društvu,
učine poljem saradnje, a ne borbe do istrebljenja, čemu su balkanski
muškarci itekako skloni.
Žene su
artikulisale unutar ženskog pokreta i u Ženskoj političkoj mreži zahtev za
kvotama od 30% i taj zahtev je, činilo se, prihvaćen bez većih
otpora.
Mora se računati sa dvoličnošću
političara. Oni su potpisivali u strankama dokumenta o kvotama, prihvatali
da će na listama biti 30% žena. Nije ih bilo 30%, a i ono što ih se našlo
na izbornim listama bilo je na začelju tih listi. Tako se broj žena u
Skupštini Republike Srbije kreće oko 11%, a u opštinskim, gradskim,
saveznoj i pokrajinskoj skupštini situacija je još gora po žene. U Srbiji
postoje skupštine opština bez ijedne žene ili sa tek po nekom koja deluje samo
kao dekoracija, a toliko je usamljena da su joj ruke potpuno vezane. Dok god je
tako malo žena u skupštinskim telima, njihov potencijal ne može doći do
izražaja. Tek učešće žena iznad 30% pruža garancije da će
politika, bar delimično, funkcionisati po meri žena. To nisam ja
izmislila, već o tome govore iskustva zemalja razvijene demokratije,
primerice skandinavkih zemalja. Dakle, sa deklarativnih obećanja stranaka
o kvotama moramo preći na strogo uređene izborne liste na kojima
će na svakom drugom mestu biti žena. Bez garancija u proceduri izbora
kvote ne znače ništa.
Sada nam se događa da u pripremanju tako važnih
zakona kao što je zakon o radu, krivični zakon, zakon o zapošljavanju, o
braku i u odlučivanju o njima žene gotovo da i ne učestvuju.
Jednostavno, stavljaju nas pred svršen čin, zakoni se usvajaju, a da naš
interes nije dobio odgovarajuću artikulaciju.
Šta možemo
da uradimo da te po žene negativne tokove preokrenemo u korist žena?
Pošto sam sada, kako si sama rekla "na drugoj
strani", to jest delujem iz vlasti, sa pozicije koja ima određenu
moć - tek kada sam došla na ovo mesto ministarke za rad, zapošljavanje i
rodnu jednakost postala sam svesna koliko moći donosi pozicija u vlasti -
dakle tek sada u meni se javlja čuđenje zašto žene koje su bile u
sličnim situacijama nisu ništa činile da stvaraju pretpostavke za
učešće žena u politici. Žene koje svoju moć nisu iskoristile da
uvećaju moć žena u celini su napravile kobne greške. Kada nas bude
više od 30% u organima koji odlučuju, bićemo respektabilna politička
snaga.
Kako ti
koristiš poziciju ministarke da uvećaš moć žena?
Važno je da postoji ministarstvo koje se bavi rodnom
jednakošću, odnosno položajem žena u društvu. Jedino Izvršno veće
Vojvodine ima ovaj resor, zapravo u čitavoj istočnoj Evropi vlast nije
dala resor u najvišim organima vlasti koji bi brinuo o potrebama najveće
marginalizovane grupe unutar populacije. Pošto sam u stalnom kontaktu za
aktiviskinjama ženskog pokreta, konačno i sebe samu smatram pripadnicom
pokreta za jednake rodne mogućnosti, trudim se da institucije vlasti,
posebno one najbitnije za poboljšanje ukupnog položaja žena, učinim
osetljivijim za pitanja rodne jednakosti. Eto, i sama učestvuješ u
projektu edukacije policajaca za reagovanje u situacijama nasilja u porodici.
Edukacija policajaca je krenula baš iz Vojvodine zahvaljujući mom
insistiranju da obavezan deo znanja kojima policajci raspolažu budu saznanja
ženskog pokreta. U ženskom pokretu proteklih godina akumulirana su znanja kako
uvidom u rad i tretman ovih problema u razvijenim zemljama, tako i
suočavanjem sa muškim nasiljem u našoj sredini. Tu žensku energiju moramo
pretočiti u institucije. Osetljivost do koje su došle aktiviskinje ženskih
grupa, razumevanje fenomena muškog nasilja protiv žena treba podeliti sa
ljudima iz institucija - iz policije, centara za socijalni rad, tužilaštava,
sudova, zdravstvenih i obrazovnih institucija. To je put ka istinskoj
demokratizaciji institucija. Tokom edukacije policajaca shvatila sam koliku
važnost ima susret nevladinih i vladinih organizacija. Bez komunikacije,
konfrontiranja, razjašnjavanja promene u društvu su samo mrtvo slovo na papiru.
Sve što se godinama akumulira u ljudima, jer bez svoje volje posreduju u
dramama drugih, mora dobiti priliku da bude iskazano. Manjkavost zakonskih
rešenja najbolje se vidi kad o vlastitoj nemoći govore oni koje je društvo
zadužilo da razrešavaju te probleme. Tokom edukacije policije svedokinje smo
pobrkanosti uloga različitih institucija. Policajci deluju kao socijalni
radnici, socijalni radnici očekuju da policija reši njihov problem… a
krajnji korisnik njihovih usluga ostaje zapravo nezaštićen. U manjim
mestima policajci znaju tačno kuće u kojima je nasilje u porodici
svakodnevica ukućana. To znaju i socijalne službe, domovi zdravlja, znaju
u školi. Pa zašto ne bismo napravili timove koji bi došli do modela razrešenja
svake od tih dramatično zapuštenih porodičnih zajednica. Moguće
je, samo treba institucije da rade poslove koje im je društvo poverilo. Podršku
jednoj nevladinoj organizaciji za ovu edukaciju je dao bečki Caritas.
Danas se za nastavak, proširivanje i produbljivanje edukacije policije
interesuju i tako velike organizacije kao što je OEBS.
Naročito značajnim smatram što su policajci i
sami akteri vlastite edukacije i što sa tih edukacija izlaze kao neko ko je
dobio, ali i predao drugima znanje i iskustvo kojim raspolaže.
Na šta ti
se žene žale?
U svakodnevnim kontaktima sa ženama čujem i kako
žene reaguju na zakonska rešenja na koja nisu bile u poziciji da utiču.
Žene se masovno žale da je u zanimanjima u tekstilnoj industriji, trgovini
granica od 58 godina za penzionisanje neprimerena. One su radile u kući,
podizale decu. Suviše su fizički iscrpljene da nakon pedesete budu
konkurentne i postižu normu. To nije slučaj sa svim zanimanjima, ali tamo
gde se od žene zahteva veliki fizički napor, ne ide. Ta zakonska rešenja
moramo modifikovati, elastičnije formulisati.
Dosta žena me zove da iznese svoju situaciju - radnu
diskriminaciju, nasilje u porodici, probleme oko gubljenja posla ili degradiranja
na radnom mestu. Baš su pozivi žena puni dramatičnih tonova. Ono što je
važno, nijedna nije pozvala da bi svoj problem svalila na mene. Žene traže
podršku. Iz perspektive svog slučaja sagledavaju društveni problem. Ti
pozivi su mi stimulans. O njima često razmišljam i trudim se u okviru
svojih mogućnosti i individualno da ih podržim. Ponekad je dovoljan i
jedan ohrabrujući razgovor. Kroz to sam shvatila koliko su SOS službe
ženske podrške važne i potrebne.
Žene pred penzijom su trenutno jedna od najugroženijih
grupacija. Hoću da ih podržim da prihvataju male dokvalifikacije. Sa
svojim iskustvom i znanjem uz mali dodatni napor one mogu još dosta toga da
urade za sebe i da svoj radni vek završe bez stresa i osećanja
odbačenosti. Ključ je u sticanju novih znanja, u ovladavanju novim
tehnologijama. Mi žene imamo otvorenost i inače smo spremnije od muškaraca
da učimo. To je naša prednost i treba je iskoristiti.
Najugroženija grupa su mlade žene. One u startu imaju
bolji uspeh u školi, ali kod zapošljavanja njihovi vršnjaci prođu bolje.
Ovoj grupaciji namenili smo posebne programe podrške.
Koja
pitanja su po prvi put otvorena?
Po prvi put javno smo progovorili o trgovini ljudskim
bićima. Imamo saznanja o tome da je Vojvodina zemlja tranzita trgovine
ženama. Otvorile smo vrata na zidu koja su bila zabravljena, a za mnoge mlade
žene to znači da će otvoriti oči i da neće uleteti u mreže
trgovaca belim robljem. Imaćemo i brojke koje policija do sada nije
beležila, pa se o rasprostranjenosti fenomena trgovine ženama nije ni moglo
dokumentovano govoriti.
Isto tako, policajci će dobiti mogućnost da se
upoznaju sa adekvatnim načinima vođenja razgovora sa ženama izloženim
trgovini. Važno nam je da žrtva dobije podršku, da policajac na žrtvu ne gleda
sa podozrenjem, da zna odgovore na pitanja koja u njemu ostaju kao mora posle
kontakta sa žrtvom. Postoje minimalni i maksimalni ciljevi. Dakle, znamo šta
više ne želimo da posle edukacija uradi nijedan policajac, ali i one ciljeve do
kojih ćemo stizati sistematskim dugogodišnjim zajedničkim radom.
Novina su
žene policajke. Grupe policajki prolaze edukaciju u školi u Sremskoj Kamenici.
Znači li to da se približavamo standardima razvijenih društava.
Naravno da znači. Žene koje ulaze u policijsku
službu proći će, takođe, edukacije. Žene će u tu službu
uneti nov kvalitet u delovanju. Tu sledimo iskustva razvijenih zemalja.
Žene retko
javno kandiduju same sebe. Ti si i po tome izuzetak. Znaš šta voliš i želiš da
radiš i nedavno si rekla da bi želela da budeš gradonačelnica Novog Sada,
da imaš ideje koje bi poboljšale život u tvom gradu?
Meni to nije prvi put. U Reformistima Vojvodine sam se
samokandidovala i za mesto ministarke za prava žena. Predsednik stranke
gospodin Mile Isakov mi je rekao da sam od jedne do tada male i zanemarivane
teme napravila ozbiljnu političku priču. Meni lično je to
priznanje jako važno. Uverena sam da su prava žena izazov za političarku i
da ću svojom upornošću i otvorenošću učiniti da se položaj
žena poboljša, a to je plus i mojoj stranci.
Funkcija u izvršnoj vlasti mi je poboljšala i položaj u
stranci. Moje delovanje u medijima, spremnost da se uhvatim u koštac sa
problemima su mi otvorili i put da postanem predsednica Gradskog odbora
Reformista Vojvodine u Novom Sadu, inače našeg najvećeg odbora. Lep
je to osećaj. Najteže je dobiti poziciju u vlastitoj stranci. Zato sam na
tu funkciju jako ponosna. U stranci radim na unapređenju delovanja Foruma
žena., iako nisam zadovoljna sa brojem žena koje su ušle u organe stranke.
Svoju ambiciju da postanem prva gradonačelnica Novog
Sada izrekla sam na jednom susretu političarki. Razgovarale smo o tome šta
bismo želele da uradimo još u našim političkim karijerama. Malo žena je
spremno da jasno i glasno kaže šta želi. Verujem da bi moj grad bio u svetu još
više uvažavan kada bi mu na čelu bila žena koja je spremna da radi za
njegovu dobrobit i koja ima viziju kako da se u tom gradu lepše i bolje živi.