Da krenem odmah od toga kad sam otišla odavde i zašto? Pošla sam, naravno, sa svojom porodicom - majkom, ocem i bratom, 1998. godine u Kanadu, u Otavu. Otišli smo prvenstveno zato što moji roditelji ovde nisu mogli da vide budućnost za mene i mog brata. Nakon propasti protesta 1996/97. godine, oni su podneli zahtev za dobijanje iseljeničke vize Kanadskoj ambasadi u Beogradu. Krajem oktobra 1998. godine dobili smo vize. Tada je prvi put pominjano bombardovanje. Zbog toga je moja porodica ubrzala odlazak. Znali smo da, ako nas bombardovanje zatekne u zemlji, postoji opasnost da tata neće moći da izađe, a možda i brat, mada je on tada još bio maloletan. Bila sam u četvrtom razredu srednje škole. Ovde sam se rodila, odrastala, imala prijatelje, tada već i dečka. Bilo mi je jako teško u srcu, ali razum mi je govorio da je to dobro rešenje i pristala sam. Krajem novembra te 1998. godine krenuli smo minibusom na budimpeštanski aerodrom. Tek sada shvatam koliki je to šok bio za mene i mog brata. Svež mi je u sećanju i danas bol koji je prolazio kroz čitavo moje telo u tom minibusu. Uvek kada krećem odavde u Kanadu, taj bol mi se vraća. Nikada više nije dosegao intenzitet koji je imao prilikom prvog odlaska, ali javi se da me podseti da je i dalje u meni. Bio je to strahovit bol, kao da mi se nešto kidalo u grudima. I dok ti govorim o tome suze prate moje reči.
Moje mišljenje o tome da li ću da se vratim, ili ne,
se menja. Ponekad, mislim da neću da se vratim. Negde 2000. pre preokreta
govorila sam da se neću vratiti. Sumnjala sam da se ovde išta može
promeniti. Nisam tada ni znala šta bih želela da radim u životu. Sada imam
jasniju predstavu o vlastitim željama, a i situacija u društvu se iz dana u dan
menja. Ima nade. Sledeće godine ću nastaviti poslediplomske studije
ovde na akademiji, jer ću do juna završiti osnovne studije u Kanadi. Želim
da provedem neko vreme ovde. A i konkretizovala sam sebi čime želim da se
bavim. Tome su doprinele tribine koje Dobrila Sinđelić Ibrajter vodi
u Kulturnom centru Beograda. Pratim letos rasprave na tribinama o
različitim aspektima muškog nasilja protiv žena i imam ideju čime bih
ovde mogla da se bavim. Naravno, sve je još na nivou ideje, ali bez ideje nema
ni angažmana. Hoću da radim sa društveno marginalizovanim grupama ljudi,
sa svima koji nisu "beli muškarac srednjih godina". Prošlu školsku
godinu sam pratila niz tečajeva upravo iz diskursa žena, rasno i klasno
marginalizovanih ljudi. Shvatila sam da želim da učestvujem u promenama, u
konstrukciji sveta bez diskriminacije. Gde je za mladu ženu pogodnije tlo da
otpočne ovako određen životni projekat od ove sredine?
Da li to
znači da želiš da radiš dokumentarne filmove?
To još nisam konkretizovala. Bitno je da znam na nivou
ideje šta me zaokuplja. Formu ću naći tragajući.
Šta
učiš na Akademiji?
Počeli smo od istorije filma, pa prešli na uticaj
filma na ljude, pa na iščitavanje filma kroz feminističku ili
postkolonijalnu teoriju, na to kako filmovi predstavljaju muškarce, žene,
društvo u konkretnom istorijskom trenutku… Sa druge strane sagledavamo i kako
filmovi utiču na formiranje tog istog sveta koga predstavljaju.
Često
mi prijatelji iz inostranstva kažu da se sve što nam se poslednje decenije
dogodilo, zapravo prvo dogodilo u jugoslovenskom filmu.
Da. Ali, nisam sigurna šta bih tačno radila. Htela
bih, možda dokumentarne filmove, ali one koji bi podsticali promenu svesti kod
ljudi, filmove sa urbanim porukama koji bi interesovali mlade ljude. Mladi
ljudi moje generacije mi deluju kao prilično nezainteresovani za problem
promene svesti ljudi. Možda su im protesti i demonstracije dodijali. Pa, sve
čega se sećaju vezano je za proteste, drugo nisu imali prilike da
iskuse.
Mladi ljudi
su, možda, nestrpljivi. Moja ćerka je 1998. isto otišla iz zemlje i rekla
mi da više ne može da živi ovo, da je dovoljno vrištala na demonstracijama i da
vidi da ovde ljudi neće da je čuju.
Nije reč samo o demonstracijama, već o želji za
promenom. Od svoje jedanaeste godine bavim se politikom, razmišljam o tome kako
ovo društvo učiniti podobnim za ljudski život. Razmišljanje o tome mi
izuzetno prija. Rekla bih čak da mi podiže adrenalin.
Kako si se
u Kanadi osećala među vršnjacima?
Kao strankinja, a tako se osećam i dan danas. U
srednjoj školi (išla sam osam meseci još u srednju školu tamo) nisam stekla
prijatelja koga bih mogla da pozovem posle škole, da izlazim sa njim/njom u
grad, da negde popijemo kafu. Nisam uspela to da ostvarim. Meni je do danas
ostao stran njihov način druženja. Oni su tako rezervisani ljudi. Previše
se trude da imaju emocije, a u stvari ih nemaju. Pokušavaju mentalno da ih
razviju, ali emotivno su zakržljali. Sve ih uče kako se treba ophoditi,
kakav protokol pratiti u odnosu sa prijateljem, osobom koju voliš i oni slede
naučene matrice. Imam utisak da nikada ne zatvore oči da bi u sebi
osetili šta treba da urade. Nisam uspela tu matricu da prihvatim. Ovde sam
suviše brzo odrastala. Bilo je nemoguće drugačije. Svet oko mene se
tako brzo menjao da sam morala da pratim te promene i razumem šta se
događa. Zato mislim da je moje odrastanje bilo ubrzano. Baviti se
politikom sa jedanaest godina bilo je ipak naporno. Moji vršnjaci u kanadskoj
srednjoj školi nisu imali ni približna iskustva. Na fakultetu je atmosfera ipak
drugačija, zrelija.
U srednjoj školi smo učili daleko manje predmeta i
činjenica no ovde, ali nastava je bila znatno kvalitetnija. Profesori
biraju šta je bitno. Insistiraju na razumevanju gradiva, a ne memoriranju
sitnica. Za tih osam meseci naučila sam mnogo više nego ovde u srednjoj
školi. Možda i zato što sam uglavnom bila okrenuta knjizi. Tamo su učenici
permanentno podsticani da pitaju, da verbalizuju znatiželju, dok bi se ovde razred
smejao onima koji nešto pitaju nastavnika, a ni nastavnici nisu bili motivisani
da odgovaraju na naša pitanja. U Kanadi ne postoji usmeno propitivanje. Tako se
eliminiše faktor treme. Ni u srednjoj školi ni na fakultetu nema usmenog
odgovaranja. I u srednjoj školi i na fakultetu učenik bira predmete. Meni
prija bliskost koju profesori ostvaruju sa učenicima i studentima. Ovde mi
je smetao taj zid sa persiranjem. Tehnička opremljenost škola je savršena.
Svaki učenik raspolaže kompjuterom, svi učenici rade eksperimente,
postoji besplatan internet, muzički studiji u kojima možeš da praviš svoju
muziku. Za njih je to sve normalno, a za nas deluje nekako vanzemaljski.
Ali, i dalje moj problem u Kanadi ostaje što imam malo
prijatelja. Nekako mi jako brzo sa većinom ljudi postane dosadno. To me ne
prati ovde u Jugoslaviji, u Beogradu. Ne znam da li je problem u njima ili u
meni. Možda je delimično razlog u jeziku. Sa njima govorim engleski, ali
taj jezik je za mene već znak da sam strankinja. Engleski me udaljava od
same sebe. Kad na engleskom pričam o svojim emocijama, imam osećanje
kao da govorim o nekom drugom, a ne o sebi. Jer, moj prirodni tok misli ide
kroz srpski jezik.
U kući
govorite srpski?
Naravno. Čak se trudimo da ne upotrebljavamo ni one
engleske reči za koje u trenutku ne možemo da nađemo ekvivalent u
srpskom jeziku. Ponekad razbijam glavu dok se setim odgovarajuće
reči, ali tražim je dok je ne nađem. U stvari, u Kanadi više
pričam srpski nego engleski, posebno ovu poslednju godinu, jer gro vremena
provodim učeći u kući, ne izlazim često, jer mi je
većina ljudi oko mene dosadna… stoga ispada da više razgovaram na srpskom,
jer razgovaram sa roditeljima, bratom i njegovim društvom, a on se druži
uglavnom sa imigrantima. I ja se sa imigrantima najbolje slažem. Valjda zato
što su i oni prošli kroz slična osećanja - bol, odvajanje od
porodice, prijatelja, grada… Za Kanađane je seljakanje, odvajanje od
porodice deo normalnog poretka stvari. Svi se sele tragajući za boljim
poslom. Kod njih je to vezano za poboljšavanje uslova života. A mi, mi smo
bukvalno pobegli.
Razmišljaju
li tvoji roditelji o povratku?
Pa, da. Mi smo tamo otišli sa željom da se jednog dana
vratimo. Nismo krenuli tamo zauvek. Otišli smo da bismo brat i ja završili
školu. Verovali smo da će ovde doći do promena i da ćemo se
vratiti. Moj tata je završio fiziku, a mama matematiku. Tata se u Kanadi bavi
fiber optikom, dakle radi visokostručni posao, a mama projektovanjem
kompjuterskih programa. Trebalo im je vreme da dođu do dobrih mesta u struci.
Moji roditelji, kao i ja, nisu pronašli u Kanadi
prijatelje sa kojima bi se družili kao što su ovde to radili. Mislim da su isto
usamljeni. Tata svakodnevno na internetu čita Danas i prati sve što se
ovde dešava.
Čežnja koju osećam za Beogradom potiče iz
moje ljubavi prema ovom gradu. Bilo mi je strašno kad je Beograd bombardovan.
Nisam mogla da podnesem pomisao da neko sa strane uništava Beograd. Onda
dođem ovde preko leta i zgrozim se kako Beograđani ruže i prljaju
Beograd. Pre neko veče je bio koncert na Trgu. Posle koncerta ostala su
brda otpadaka. Jeziv prizor.
Ali, kao
što vidiš nema kontejnera, korpi za otpatke. Retko se ko odluči da nosi
svoje otpatke u torbi do prvog kontejnera.
Ima i toga, ali ja nosim ono što imam da bacim do
kontejnera.
Ovde imam ljubav i to je izvor moje čežnje da se
vratim u Beograd. Iako dolazim često u Beograd, ipak ovde ne živim
istinski, a htela bih baš to.