VELIKO SVJETSKO SILOVANJE  
Toni GABRIĆ
21 ožujka 2003

Ovaj trend Bushove neodesničarske fašističke vlasti vrlo je antiženski, nevjerojatno imperijalistički nastrojen, bez ikakve poniznosti, totalno arogantan i globalno dominantan. Za mene je to izrazita antiteza "Vagininim monolozima", jer je pokreću testosteroni. Ta vlast podsjeća na veliko svjetsko silovanje

- U Zagreb ste doputovali neposredno nakon turneje srednjoazijskom regijom, kad ste obišli Kabul i Islamabad. Kakva su vaša tamošnja iskustva?

- U Kabulu sam 8. ožujka sudjelovala na prvoj javnoj proslavi Međunarodnoga dana žena nakon uspostave talibanskog režima. Bilo je to vrlo uzbudljivo iskustvo, ali i prilično zastrašujuće, jer smo bile okružene mnoštvom pripadnika osiguranja. Afganistanske žene pojavile su se bez burki i vrlo su otvoreno govorile o ženskim pravima.

- Znači li to da je izlazak u javnost bez burke za žene u Afganistanu i dalje čin hrabrosti?

- U godini nakon bombardiranja bilo je nekih promjena nabolje, možda prije svega u tome što i djevojčice danas mogu ići u školu. Žene danas jesu otvorenije nego prije, ali vrlo su oprezne. Za njih još uvijek nema ni elementarne sigurnosti. Većina žena u Kabulu i u okolici grada još uvijek nosi burke, jer ne vjeruju da se u perspektivi mogu nadati osobitoj sigurnosti. Ljudi su osim toga vrlo siromašni, primjerice, 90 posto stanovnika Kabula uopće nema mogućnosti priključenja na električnu energiju ili tekuću vodu. Tokom zime u Kabulu je vrlo hladno, a najveći broj građana nema nikako riješen problem grijanja.

- Proizlazi da se svijet okrenuo drugom žarištu, Iraku, a da još ni izdaleka nije sanirao prethodni srednjoazijski slučaj?

- U perzijsko vrijeme postojala je uzrečica da ne možeš u jednoj ruci istodobno nositi dvije lubenice. Danas, to znači da ne možeš istodobno pričati dvije priče: ili pričaš priču o obnovi i rekonstrukciji Afganistana ili priču o bombardiranju i razaranju Iraka. Jasno je da je sva svjetska pozornost već odavno s Afganistana skrenuta prema Iraku. Ilustracije radi, časopis Time je prije mojega putovanja u Afganistan od mene bio naručio da napišem članak o Afganistanu. Neposredno prije odlaska nazvali su me i otkazali narudžbu, jer sva je pozornost već bila okrenuta prema Iraku. Afganistan je sada potisnuti i zaboravljeni problem. U neku ruku, bila sam zadovoljna radom koji smo tamo obavili: uspjeli smo okupiti 75 žena iz svih dijelova zemlje.

Govorilo se o leadershipu, o načinima osnaživanja ženskog pokreta. Definirana su glavna područja na kojima afganistanske žene žele djelovati, od ustavnih prava, preko opismenjivanja, do istraživanja utjecaja žena na islamsku kulturu. Uspjeli smo osigurati i financijska sredstva za šest takvih projekata. Koliko god smo zadovoljne onim što je napravljeno, jasno nam je da se sve to može srušiti u jednom jedinom trenutku.

- Otkuda ta crna slutnja glede budućeg položaja afganistanskih žena?

- Još uvijek su vrlo utjecajni ratni vođe, poput Fahima, aktualnoga ministra obrane u afganistanskoj administraciji. SAD u potpunosti podržavaju tog čovjeka, premda postoji mnoštvo indicija da se radi o ratnom zločincu. Pitam se kako to da nakon zbacivanja talibanskog režima od strane međunarodnih snaga i dalje postoje ratni zločinci u vladi?! U Afganistanu postoji izraz da nema novih magaraca, nego da je preko onih starih samo prebačen drugi pokrivač. To je, bojim se, istina o onom što se dogodilo nakon svrgavanja talibana.

- Kako tumačite to što međunarodna zajednica tolerira takvu situaciju?

- Pitam se koliko je uopće bilo iskreno zanimanje za sudbinu Afganistana i, s druge strane, koliko je uopće istinska bila talibanska predaja. Pobornici napada na Afganistan u potpunosti su iskoristili položaj tamošnjih žena kako bi ženski dio američke javnosti pridobili za napad. Godine 1999. otišla sam u Afganistan, dok je bio u vlasti talibana. Vratila sam se s video-vrpcom na kojoj su bila snimljena smaknuća mnoštva civila, među ostalim i brojnih žena. U to vrijeme, nitko u SAD-u nije želio objaviti taj materijal; jednostavno, nije bilo zainteresiranih. Tek mnogo kasnije tu je vrpcu iskoristio CNN.

Ne želim biti cinična, ali bojim se da za Afganistan nema ozbiljnog interesa, niti da je američkoj vladi osobito stalo do podrške afganistanskom narodu. Istodobno, arapski i islamski svijet vrlo su zainteresirani za tu zemlju. Ona je za njih postala središnja točka, poput Palestine. Ako SAD ne ispune obećanja koja su dale Afganistanu, mislim da će biti strašnih i vrlo opasnih posljedica u čitavom islamskom svijetu.

- U Islamabadu ste prisustvovali izvedbi "Vagininih monologa". Kakve su bile reakcije?

- Predstava je bila sjajna, izvele su je najveće ženske zvijezde pakistanskog teatra. Prekrasne žene, vrlo talentirane, odjevene u crvene sarije. Odvijala se pred 150 ljudi, reakcije su bile fantastične. Starije žene su mi prilazile i govorile mi o svojim životnim iskustvima, o tome kako su ih silovali, zlostavljali i tukli, o tome da kod njih nitko nikada nije govorio o vaginama. Žene su u Pakistanu smatrane vlasništvom i kućnim životinjama, prema njima se uspostavlja golema količina nasilja. Službena štampa nakon predstave je izvijestila o "invaziji feministkinja koje su iskoristile priliku za napad, dok se čitav svijet bavi al-Qa’idom".

- Ovih dana bili ste i na zagrebačkoj predstavi "Vagininih monologa". Što su glavni razlozi vašeg dolaska u Zagreb?

- Zagreb u osnovi nije ništa manje patrijarhalan od ikojeg drugog grada na svijetu, jer je i ovdje, kao i u većem dijelu svijeta, dominantna patrijarhalna kultura. Ovdje smo da damo podršku ženama u Zagrebu, Sarajevu, i čitavoj ovoj regiji, jer i one žive u svijetu koji ih još ne vidi kao jednakopravne građanke. Podršku sam došla dati i ženskim aktivisticama koje rade na zaustavljanju seksualnog nasilja i nastoje ostvariti kulturu seksualne slobode, u kojoj bi žene mogle posjedovati svoje vlastite vagine i vlastita tijela, i ne bi se osjećale iskorištenima. Ovdje sam i zato što mislim da je važno da ne zaboravimo Bosnu, jednako kao što je važno da ne zaboravimo Afganistan.

Jer jednom kad prestane bombardiranje, vrlo je lako zaboraviti ratove i ostaviti pogođene zemlje da se same snalaze u svojim krhotinama. Volim podsjećati ljude da je i Bosna, kao i Afganistan, još uvijek tu. Ako prvo razorimo, pa zaboravimo Irak, bit će još većih grozota.

- Jedan od "Vagininih monologa" govori o silovanjima u Bosni... Vjerojatno upravo zbog suprotstavljanja zaboravu?

- Tako je. Vidjela sam pakistanske žene kako izvode taj monolog o Bosni, to je bilo dirljivo. Premda u tekstu nije eksplicirano, pretpostavile su da se radi o muslimanskoj ženi. Izvele su ga za žene Iraka. Fascinantno je bilo vidjeti, u jednom takvom monologu, koliko je svijet dubinski povezan.

- "Vaginini monolozi" su, u osnovi, monodrama o ženskoj seksualnosti. Nije li to istodobno i odgovor na američki konzervativizam, koji je danas na vlasti?

- Voljela bih misliti da jest. Kad sam počela pisati taj komad, konzervativizam je bio podzeman, ali ubrzo je postao dominantan. Postoji, znate, dobar i zao muf. U "Vagininim monolozima" pisala sam o onom dobrom mufu, a zao muf je George Muf. (Igra riječima: osnovno značenje riječi "bush" je grm ili čuperak. U američkom vulgar tongueu ta riječ doista označava i stidne dlačice, op. T.G.) Ovaj trend neodesničarske fašističke vlasti vrlo je antiženski, nevjerojatno imperijalistički nastrojen, bez ikakve poniznosti, totalno arogantan i globalno dominantan. Za mene je to izrazita antiteza "Vagininim monolozima", jer pokreću je testosteroni. Ta vlast podsjeća na veliko svjetsko silovanje.

"Vaginini monolozi" pritom su paradigma koja ističe da ne moramo nametati svoju volju, da ne moramo vlastitom ideologijom dominirati drugim ljudima, da ne moramo ljude silom utjerivati u našu vlastitu konstrukciju. "Vaginini monolozi" slave različitost identiteta i vjera. Trebalo bi nam biti jasno da se kod trenutnog režima u Americi radi o svjetskoj dominaciji, ne bismo se trebali pretvarati da se tu radi o nečemu drugom. On želi dominirati naftom, tržištem, svijetom. Naposljetku, želi dominirati nama, Amerikancima. I ja se osjećam dijelom svijeta kojim on želi dominirati. Vrlo je pritom važno da se ženski globalni pokret, kao i pokret muškaraca koji su prijateljski nastrojeni prema vaginama (vagina friendly men) usporedno dižu, nasuprot želje za globalnom dominacijom.

- Smatrate li da svjetski antiratni pokret ipak doživljava neuspjeh? Rat ovih dana tek što nije započeo.

- Ne mislim da se uspjeh može mjeriti na taj način. Sjetimo li se Vijetnama, vidimo da nije bilo nikakvog antiratnog pokreta sve dok rat nije odmaknuo do polovice svojega trajanja. A mi sad imamo golem pokret širom svijeta, prije nego što je rat uopće započeo. To ipak jest veliki napredak. Nikada dosad nisam vidjela da u svakom gradu svijeta ljudi istodobno izlaze na ulice protiv rata. Nikad se nisam osjećala toliko povezanom s ljudima širom svijeta, koliko se osjećam sada.

Mislim da uistinu već postoji globalni pokret koji zna da rat ne može biti rješenje, koji zna da se način globalizacije mora promijeniti, da moramo biti solidarni i shvaćati poteškoće jedni drugih, dijeliti bogatstvo i obnavljati privredu, omogućiti ženama da se osjećaju slobodnima i sigurnima. Ne znam hoće li se to dogoditi na vrijeme radi zaustavljanja ovog ludog čovjeka, ali to ne znači da pokret neće i dalje jačati u nadolazećim mjesecima.

- Mislite li da je doista riječ samo o jednom čovjeku? U devedesetima, u Hrvatskoj smo često Sjedinjene Države uzimali kao uzor zbog inzistiranja na politici ljudskih prava i individualnih sloboda. Sada se one razotkrivaju svijetu kao nešto posve oprečno.

- Ono što se događalo u Jugoslaviji vrlo je slično tome. Ljudi su bili otvoreni prema ljudskim pravima, a istodobno su bili veliki komunisti. Onda su se pojavili Milošević i njegova vojska, i od normalnih ljudi odjednom su postali silovatelji i ratnici. Ne postoji nacija na ovom svijeta u kojoj, pod promijenjenim okolnostima, ta mračna strana, koja je duboko ukopana u nama, ne izađe na vidjelo. Veliko je pritom pitanje hoće li sile koje u Americi predstavljaju ljudska prava prestati biti toliko pasivne i učiniti nešto. To se nije dogodilo u Jugoslaviji, kao što se nije dogodilo ni u weimarskoj Njemačkoj.

- U izjavi Not in Our Name koju ste potpisali zajedno s nizom američkih intelektualaca i kulturnjaka, među kojima su Noam Chomsky, Edward Said, Yoko Ono, Laurie Anderson, Robert Altman..., pojavljuje se retoričko pitanje kakav će to svijet postati ako vlada SAD-a bude imala bjanko-ček za ubacivanje komandosa, za ubijanje i bombardiranje gdje god to poželi. Kako glasi vaš odgovor?

- U SAD-u se upravo sada odvija velika kampanja ušutkivanja Amerikanaca koji se protive aktualnoj administraciji. Moje razumijevanje Amerike, one Amerike čiji sam dio i koju volim, jest da mi apsolutno jesmo za ljudska prava, za slobodu, demokraciju i različitost. Nikad nismo bili zemlja koja je prva započinjala rat. Nikad nismo bombardirali druge dok nam nisu dali razlog za bombardiranje. Ova je administracija prisvojila sebi pravo da bombardira ljude kad god joj se učini da bi ih trebalo bombardirati, i to je za mene duboko zastrašujuće. To je bio način na koji je nacistička Njemačka započela rat. I ovdje se odluke donose na temelju ideologije. No koliko god se tu radilo o religijama, uglavnom se ipak radi o nafti. Radi se o želji za posjedovanjem resursa, tako da bogati mogu nastaviti napredovati i održavati vlast kakvu imaju sada. Mi Amerikanci zato moramo uzeti natrag svoju Ameriku. Moramo znati da biti dobar Amerikanac znači glasno govoriti protiv ovakvih prijetnji demokraciji i slobodi.