28. 9. 2000. h o m e
broj 39


ŽENSKI RAZGOVORI



Elizabeta Šeleva, komparatistica književnosti i feministkinja iz Makedonije

Balkanizam kao fantomsko biće

I feminističke teoretičarke upale su u zamku biološkog esencijalizma. Samo su preokrenule medalju

Maja Uzelac

Nepredvidiv kao sudbina

Internacionalni seminar Kriza subjekta: dekonstrukcija i ponovno promišljanje pojma jedinstvenog subjekta u Ohridu

Na internacionalni seminar Kriza subjekta: dekonstrukcija i ponovno promišljanje pojma jedinstvenog subjekta u Ohridu (polovicom svibnja ove godine) organizator Istraživački centar za rodne studije Euro-Balkan iz Skopja uspio je uz potporu Otvorenog društva Makedonije pozvati kao gošću predavačicu jednu od najpoznatijih američkih autorica suvremene feminističke teorije Judith Butler. Tako je uz domaće i nekoliko stranih doktoran-da/tica filozofije, antropologije i komunikologije uspio privući i nekoliko vrlo dobrih teoretičara/teoretičarki iz šire regije, kao i voditeljica rodnih ili pak ženskih studija iz, primjerice, Budimpešte, Beograda, Sofije, Zagreba, Skopja. Vrlo zapaženo uvodno izlaganje o aporijama tzv. balkanskog identiteta imala je Elizabeta Šeleva s kojom sam vodila i zabilježila razgovor. Što me privuklo da je intervjuiram za Zarez? Možda ne samo njena tema i provokativnost nastupa, nego i činjenica da u Makedoniji postoji feministički orijentiran teorijski diskurs vrijedan pažnje, a o kojem se malo zna. "Svi se na Balkanu faktički stide ili poriču ili tek sada propituju svoj balkanski identitet", kaže Šeleva. Dok se Srednja Evropa imagološki idealizira (kao napredna, obrazovana, kultivirana, profinjena, aristokratska...), Balkan se zamišlja kao mračan, neciviliziran, nepredvidiv kao sudbina, i može se tretirati kao evropska podsvijest - u koju se projicira sve obsceno, zabranjeno, skriveno. Prema Rastku Močniku analiziramo li sve različitosti kulturalnih odrednica i prednosti unutar Balkana, one nemaju utjecaja na međusobni tretman i sliku koju Balkanci imaju jedni o drugima: najčešće se uzajamno preziru i kritiziraju, a svoje evropsko sebstvo idealiziraju. Balkanci ne vole ni svoje ime ni sudbinu i dijele shizofrenu poziciju slično ženama. (Naime, kako kaže Freud, žene ne vole svoj spol ni sebe, ali se moraju podnositi.) Bez obzira na ova razmatranja hipotetskog balkanskog subjekta, dramatična situacija ljudi koji sada žive na ovim prostorima proizvodi situaciju permanentne krize identiteta, u kojoj se neprestano mora redefinirati i iznova promišljati ne samo nacionalni, ideološki, kulturni, nego i rodni identitet. A trauma je, kako kaže Šeleva, naš uobičajeni način na koji danas postižemo, preoblikujemo i redefiniramo svoje identitete. Elizabeta Šeleva redovna je profesorica na Katedri za opću i komparativnu književnost Filološkog fakulteta u Skopju, predsjednica je Makedonskog udruženja za komparativnu književnost, članica Udruženja nezavisnih pisaca Makedonije i članica makedonskog PEN-centra, zatim urednica u listu Naše pismo (to je novina Nezavisnih pisaca Makedonije). Objavila je stotinjak radova u stručnoj periodici, sudjelovala na velikom broju nacionalnih i internacionalnih skupova, a pred nekoliko mjeseci počela je pisati tematski izazovne kolumne za najtiražnije makedonske novine Dnevnik. Nedavno je izašla iz tiska i njena knjiga Kulturološki eseji koja okuplja radove napisane u protekle dvije godine.


Otkada se bavite fenomenom identiteta, odnosno svim ovim temama o kojima danas ozbiljno raspravlja feministička teorija?
Problemima identiteta počela sam se baviti još tijekom rada na doktorskoj disertaciji - ona se baš tako zove Od biologizma do intertekstualnosti. Tu sam morala svoju pažnju usmjeriti prije svega prema Bahtinovu teorijskom nasljeđu i otvoriti ta bolna pitanja identiteta koja su kod Bahtina jako proročanski postavljena i idu u smjeru ovog dijaloškog koncepta subjektiviteta, identiteta. A sve je to išlo paralelno ili skupa s mojim egzistencijalnim interesom za rodnu problematiku, jer kako sam još 1992. godine objavila jedan tekst o prvom makedonskom filmu i statusu žene u tom filmu, o ženi kao filmskoj junakinji te uopće u odnosu na kulturnu paradigmatiku i simboliku u tretmanu žena u balkanskoj kulturi, sve me više počela ta tema zanimati i s obzirom na moje osobno iskustvo, sve moje osobne konflikte i nesporazume najprije u mojoj najbližoj obiteljskoj sredini, a onda i dalje u širem profesionalnom i kulturnom prostoru. Zanimljivo je da sam vidjela kako se tijekom vremena ta problematika dijalogizma i intertekstualnosti može sve više pripisivati teorijskom doprinosu žena. Tako je Julia Kristeva, osim što je pronašla i uspostavila taj pojam intertekstualnosti, poznata kao žena koja filozofira na osnovu pojmova subjektiviteta, protočnosti, fluidnosti i obrađuje te teme. Te se teme ne isključuju: problem identiteta, problem balkanskog identiteta, problem ženskog, odnosno rodnog identiteta kao sociokulturne uloge - to su, i metodološki i teorijski, čak praktično, egzistencijalno komplementarne životne perspektive.

U svom ste izlaganju spomenuli Rastka Močnika. Jeste li možda s njim razgovarali ili neposredno komunicirali na ovom bivšem jugoslavenskom prostoru u vezi s balkanizmom? Jeste li ste bili pozivani u zemlje koje se ne žele tako imenovati?
Ja sam tijekom prošle godine prevodila Rastka Močnika sa slovenskog, njegovu knjigu Teorija za današnje vrijeme. I onda sam se prigodom promocije s njim i upoznala. Da vas podsjetim, tada je upravo bio u tijeku rat u Jugoslaviji i napadi NATO-a. Vjerujte da sam imala neobično iskustvo: s jedne strane, radila sam kao da se ništa oko mene ne događa, bila sam u situaciji da se akademski ponašam, sav taj precizni prevodilački rad, poštivanje rokova, propitivanje terminologije i tome slično, dok me s druge strane tresla groznica, ratni strah...
Inače pitali ste me da li su me pozivali. Da, ja sam 1995. bila baš u Sloveniji na vrlo zanimljivom skupu o Bahtinu i humanističkim znanostima, odnosno teorijskim doprinosima Bahtina humanističkim znanostima. Tamo su bili zanimljivi ljudi: Svetlana Slapšak, onda vrlo zanimljiv bahtinolog iz Kanade koji se zove Clive Thompson, on je pričao o marginalnim homoseksualnim grupama i mogućnosti da se njihov tretman u društvu poveže s Bahtinovim radom na problematici marginalnih kulturnih grupa. Zatim sam bila prošle godine na skupu u Beogradu koji je organizirala Asocijacija za žensku inicijativu. Tema je bila tretman žena u javnim medijima, o medijskim stereotipima žena...

Kakva je recepcija tekstova iz Kulturoloških eseja, tekstova koje ste već ranije objavili? I još jedno pitanje: što pišete u svojim kolumnama i kako su one prihvaćene?
Moram vam reći da su upravo ovi radovi o balkanizmu, kao jednom imagološkom skupu slika/ predstava/ pojmova - čime se faktički bavim zadnjih mjeseci - primljeni s najvećim interesom. Posebno mi je u tom pogledu bila poticajna knjiga Marije Todorove. Ona je podrijetlom iz Bugarske, ali predaje na jednom američkom sveučilištu i prva je u svijetu objavila takvu knjigu, o imaginarnom Balkanu. Kako ona nije dotakla pojam makedonske kulture, to me potaklo da počnem istraživati kako se to kod nas reflektiralo. Baš ti su tekstovi onda kod nas bili prihvaćeni sa zanimanjem, budući da smo mi sami tek u skorije vrijeme postali svjesni svog balkanskog identiteta. O tome sam i govorila u svome izlaganju da se svi na Balkanu na neki način ili stide ili potiskuju to svoje balkansko atribuiranje. Navodim primjer da smo tek 1996. u Makedonskoj akademiji znanosti i umjetnosti imali skup o mediteranskom kontekstu makedonske literature i kulture. Čak i mi koji znamo nešto o tome, otkrili smo da se i kod nas može raspoznati mediteransko obilježje.
A što se tiče mog rada na kolumnama, upravo prvu sam napisala pod nazivom Autoritet i mistika i baš je ona obrađivala problem rodnih relacija u društvu, i mislim da je upravo ona otvorila pitanje o prešutnom teroru koji se nad ženama vrši. Zašto prešutnom? Zato što su one prividno izjednačene s muškarcima u javnom, kulturnom i socijalnom prostoru, dok su u svakodnevnoj ritualnoj praksi, znači u onome što se ne može regulirati nikakvim pisanim normama, najjače ekploatirane kao što su i oduvijek bile.
Druga kolumna koja je imala sličnu temu zvala se Djevojke i šumske zvijeri. Na nju me potakla jedna sjednica u Parlamentu gdje je jedna od zastupnica vrlo dobro govorila na što je sljedeći zastupnik započinjući svoj govor upotrijebio riječi: "kao što je ova djevojčica rekla...". U toj sam kolumni ponovno otvorila zaista bolni problem diskvalificiranja žena.

Kolika je naklada Dnevnika u kojem objavljujete kolumne?
Tiraž Dnevnika je 50.000, za naš prostor velika. Osim tih dvaju priloga koji su bili vezani uz problem roda, ostale kolumne posvećene su aspektima kulture svakodnevnog života. Ne bavim se striktno niti imenujem niti proskribiram nijedno političko ime, opredjeljenje, osobu, stranku, jer se time uopće i ne bavim, to bi bilo krajnje neprofesionalno s moje strane. Pokušavam ući u poetiku svakodnevnog života, odnosno otkriti tu neku dublju simboličku i kulturološku osnovu fenomena o kojima govorim.

Kako ste primili dolazak Judith Butler na seminar? Kakav je vaš odnos prema njenoj teoriji? Posebno me zanima vaša reakcija u vezi s njenom kritikom dosadašnjeg feminizma, onog dijela koji sužava nove opcije svodeći ih opet na binarnu opoziciju.
Mislim da je upravo to što je ona pokušala uraditi dobar izlaz iz tog začaranog kruga u koji je feminizam zašao. I kako je na kraju ispalo, čak i feminističke teoretičarke upale su u zamku biološkog esencijalizma. Samo su preokrenule medalju, kao što se u patrijarhalnom kodu zastupa muška dominacija u kulturi. U feminističkom kodu obrće se teza i počinje zastupati esencijalistička i ekstremistička teza o superiornosti žena i samodovoljnosti ženske kulture. I nema izlaza iz te upravo fatalne opozicije. Mislim da je značajno što se sve više pažnje posvećuje pojmu gender, roda. Jer to vas ne usmjerava na feminizam kao ekstremni politički stav, već vas usmjerava na svakodnevne, jako plastične, simboličke, ali realno postojeće sociokulturne uloge, bilo u vezi jednog bilo u vezi drugog spola. Tako se rodna perspektiva pokazuje podjednako plodotvornom za istraživanje položaja muškaraca u kulturi kao i položaja žena u kulturi. Moji muški kolege kažu da se i oni osjećaju represivno u ovakvoj kulturi. Tako da i njima ta problematika roda postaje sve važnijom.
Još nešto mi se dopada kod Judith Butler, a to je da ona toj problematici pristupa filozofski i u najširem filozofskom okviru pokušava uspostaviti ponovo relacije između subjektiviteta i moći, što možda ranije feminističke kritičarke nisu ni pomišljale da ulazi u njihovu domenu. Koliko znam, sad se u novije vrijeme ide na to da se u nekom komplementarnom svjetlu proučavaju perspektive roda i etnokriticizam, i to je baš na Balkanu primjereno jer ne možete izdvojiti tamo neku rodnu problematiku, a da pritom ne uzmete u obzir taj balkanizam kao neko regionalno kulturno imagološko fantomsko biće koje kruži nad svima nama.

Elizabeta Šeleva redovna je profesorica na Katedri za opću i komparativnu književnost Filološkog fakulteta u Skopju, predsjednica je Makedonskog udruženja za komparativnu književnost, članica Udruženja nezavisnih pisaca Makedonije i članica makedonskog PEN-centra, zatim urednica u listu Naše pismo (to je novina Nezavisnih pisaca Makedonije). Objavila je stotinjak radova u stručnoj periodici, sudjelovala na velikom broju nacionalnih i internacionalnih skupova, a pred nekoliko mjeseci počela je pisati tematski izazovne kolumne za najtiražnije makedonske novine Dnevnik. Nedavno je izašla iz tiska i njena knjiga Kulturološki eseji koja okuplja radove napisane u protekle dvije godine.