Za
čime tragaš Edita?
Tragam za spiritualnošću.
Nisam odgojena ni u jednoj konkretnoj religiji. Primjećujem da se u
različitim religijama kao osnovni elementarni pojavljuju isti zahtjevi
upućeni čovjeku (nisam to proučavala; pokušala sam osjetiti).
Ipak, izaziva mi čuđenje zašto religije imaju potrebu da preko
elementarnog nabacaju toliko nepotrebnog. Tako osnovne istine bivaju skrivene,
a one čovjeku otvaraju vidik i čine ga slobodnim i to slobodnim na
način da ga ne možeš upregnuti u bilo šta, oslobađaju ga straha. U
ovom našem balkanskom zamešateljstvu ljudi su bili uhvaćeni prvo na strah,
prepali su ih da će biti životno ugroženi. Sve počinje od toga. Na početku
rata mi je stalno prolazilo kroz glavu sa koliko njih, koji sada čine
zvjerstva, sam stajala u redu za kruh. Pitala sam se: kako ih nisam mogla tada
prepoznati. Pa, ne prepoznaje se to. Vjerovatno u svakom od nas zločinac
postoji kao mogućnost. Nije jedan predodređen za zločinca, a
drugi imun na zločin. Pitanje je gdje se nalazi tačka od koje smo
spremni na zločin na našem ličnom kontinuumu. Rekla bih: tamo gdje
pokleknemo pred strahom za svoju dobrobit. A baš toga nas elementarni postulati
svake spiritualnosti, namjerno ne kažem religije, mogu osloboditi. Zato se to i
zatrpava i gura daleko od čovjeka da bi se njime moglo lakše manipulisati,
upotrebiti ga za prizemne ciljeve. Ne vjerujem da ima predodređenih
zločinaca. Možda neki ljudi brže upadnu u zločin. Razni
socijalizirajući faktori mogu uticati na to.
Ti znaš, jer si se bavila i
nasiljem u porodici, da je verovatnoća da će sin biti nasilan
veća ako je imao nasilnog oca. Mogu se čitavi lanci nasilnih
muškaraca izvući u nekim familijama.
Pa da, ali to nije stvar
genetike, nego baš naopake socijalizacije. Jer, ima i ljudi koji kažu:
neću ponoviti ono što je radio moj otac. Neki ljudi prave izbor u životu i
vjerojatno se identificiraju sa onom stranom koja je bila žrtva. Dakle i
socijalizacija u nasilnoj porodici pruža dve mogućnosti. Pitanje je koja
će se realizirati.
Na osnovu onoga što znam o tvom životu i radu u
poslednjih desetak godina rekla bih da si ti, Edita, žena koja je jedan strašan
period života, vezan za rat, uspela da pretvori u izazov i transformiše.
Da. Kad danas sagledavan
poslednjih deset godina mog života mogu taj period smatrati obogaćivanjem
svoje ličnosti. Bio je to intenzivan period u mom razvoju. Negdje se u
meni vjerojatno nalazio kapacitet pomoću koga sam na najbolji mogući
način mogla da izađem iz nevolja u kojima smo se našli, kako ja
lično tako i oni koje sam podržavala, sa kojima sam radila. To je
činjenica.
Da li je postojao neki trenutak odluke ili je sve išlo
samo po sebi?
Hmmm. Pa, postojao je čak
trenutak u kome se mogla dogoditi anti-odluka, ono »ja neću da imam ništa
sa tim«. Do priključivanja Medici se nisam bavila ni nasiljem ni »ženskim
pitanjima«. Identifikovala sam se sa svojom profesijom, radila sa djecom koja
su imala probleme u školi, sa odraslima. Nisam uopće imala tu
orijentaciju. I onda je došla Monika Hauzer i napravila Mediku. Sjećam se,
prvi put kad je Monika okupila stručnjakinje koje su joj, po zamisli
Medike, bile potrebne, a bilo je tu psihologinja, psihijatrica, ginekologinja,
pomislila sam »ma šta ću ja tu sa tolikim ženetinama«. (Smeje se.) Nisam
tada imala uopće izgrađenu osjetljivost za probleme žene. Ali, radila
sam na sebi. Shvatila sam da nisam neke stvari zapažala jer sam ja imala
kapaciteta da se sa njima iznesem u svome životu. Uvidjela sam da ima puno onih
kojima to ne uspijeva zbog različitih okolnosti i da je nepravedno da o
tome razmišljam samo na osnovu vlastitog iskustva. Tako da svjesne odluke nije
bilo. Na planu svjesnog, mogla je biti čak, u jednom momentu, i suprotna
odluka.
Kako si postala feminiskinja u svojoj profesiji?
Pa ne znam da li bih to rekla
za sebe. U toku svoga života nisam se nikada priklonila niti jednoj radikalnoj
struji, niti sam uz bilo koju ideju pristala bez ostatka. Zaista, ne definiram
se po idejama, nekako nastojim izvući ono iza čega mogu stati i od
toga kombiniram svoj pristup.
Eto, u ratu smo puno radile sa
traumatiziranim ženama, ali i sa vojnicima koji su dolazili sa bojišta sa
ratnim traumama. Radila sam paralelno u zdravstvenoj ustanovi koja je i njih
zbrinjavala. I sada u Medici radimo sa ženama koje su žrtve nasilja, ali isto
tako ako postoji trun kapaciteta da nešto uradimo sa nasilnikom, mi i to
iskoristimo. Kolegica Nurka fantastično radi sa nasilnicima. Nakon
nekoliko sesija čovjek stane i kaže: »To je krasno, ali ja to nikada nisam
imao prilike da naučim«. To su uspjesi koji nas stvarno raduju. Jeste prva
potreba da se žena izvuče iz uloge žrtve. Ali, isto tako ako postoji
ikakva mogućnost da nasilnik transformiše svoje ponašanje, tu
mogućnost treba iskoristiti. Mislim da je to strašno vrijedno.
To znači da taj neće proizvesti sledeću
žrtvu.
Da. A onda i djeca koja vide
njegov zaokret i imaju ga kao model mogu zaključiti da je promjena
moguća i da promijeniti se nije grijeh. Potrebna je snaga da se
čovjek promijeni. I poruka da je promjena moguća je velika stvar.
Jedan od meni najdražih feeback-ova sa naših obuka policajaca,
ljudi iz tužilaštva, sudija, socijalnih radnika..., je kad nam muškarci koji su
učestvovali kažu: na osnovu ovoga što sam slušao razmislio sam gdje sam ja
u svojoj porodici bio nasilan i dobio sam ideju kako može i drugačije.
Gdje postoji zrno mogućnosti za utjecaj, treba ga iskoristiti. Jeste naš
cilj da izbavimo žrtvu od nasilnika, ali krajnji cilj je da svijet postane
bolje mjesto za življenje. A to ne možemo proizvesti opredjeljujući se za
jednu ili za drugu stranu. Krajnji cilj je ipak opće djelovanje prema
društvu.
Reci mi nešto o glavnim aktivnostima Medike Zenica.
Pored osnovne aktivnosti –
pružanja medicinske i psihološke pomoći ženama žrtvama ratnog nasilja,
Medika mnogo radi na planu educiranja zajednice. Na osnovu onoga što smo stekle
kroz praksu i stalno paralelno učenje, radimo različite treninge o
nenasilnom rješavanju konflikata, o zalaganju za rješavanje različitih
problema zajednice, posebno problema mladih. Imamo programe za različite
specifične grupe, kao što je na primjer grupa žena u menopauzi. Infoteka
Medike je razvila publicistički i prevodilački rad, izdala je niz
djela iz svjetske ženske literature relevantnih za ovo čime se bavimo.
Izdale smo i knjige sa rezultatima naših istraživanja o nasilju u našoj
zajednici, u bosanskohercegovačkom društvu. Imamo i jednu knjigu
posvećenu Romkinjama, nasilju protiv žena u romskoj populaciji. Drago mi
je da je ta knjiga izašla na tri jezika na romskom, engleskom i našem jeziku.
Na neki način ta knjiga utiče i na njegovanje romskog jezika. Izdale
smo i priručnike koje koristimo u našim treninzima. Od početka smo
imale i dva smještajna prostora sa po dvadesetak kreveta, jer smo i u toku rata
željele da pružimo ženama koje su preživjele teške traume, naročito traumu
silovanja, jedno mjesto gdje će se moći posvetiti sebi. To su
uglavnom bile žene iz izbjegličke populacije. Živjele su u lošim uvjetima.
Najgore mi je bilo gledati ih iza izloga bivših prodavnica namještaja
oblepljenih papirom u kojima je bilo smješteno i po dvjesta trista ljudi. O
održavanju elementarne higijene tu nije bilo govora. Ponudile smo smještajni
prostor ženama sa dovoljno higijenskih sredstava, što je u to vrijeme bila
prava atrakcija. Sve je to, naravno, vezano za suštinu trauma koje su
preživjele. Mi taj prostor nismo zvali sigurna kuća, prosto jer je svima u
gradu poznato gdje se nalazi. Ali, imamo dobre veze sa policijom koja reaguje
odmah na svaki naš poziv. Sada smještamo u te kuće i žene koje imaju
probleme u partnerskim odnosima, ali i djevojke koje su zbog rata prekinule
školovanje pa ga sada nastavljaju kako bi sutra bile što samostalnije i imale
veće mogućnosti izbora.
U Pekingu 1995. na NGO Forumu – to je bilo pre potpisivanja
sporazuma u Dejtonu – »ekserice« (tako smo nazivale same sebe mi iz bivše
Jugoslavije) su se nalazile svaki dan na platou ispod suncobrana i
pričale. Pred kraj NGO foruma ti se rasplakala. Sećaš li se tih
svojih suza?
Ne sjećam se jer su to
vjerojatno jedne od mojih brojnih suza.
Imala sam tada osećanje da naše prijateljevanje i
druženje proizvodi u svakoj pored velikog zadovoljstva, jer družile smo se i
volele uprkos ratova i zla u kome smo živele, i neku tegobu...
Uvijek je moja identifikacija
sa lokalitetom iz koga dolazim bila tanka. Bilo mi je važnije šta žena sa kojom
komuniciram misli no iz koje zemlje dolazi. Razdvajala sam pitanja odakle
dolazi, čemu pripada, kako se zove od onoga šta radi i šta pokazuje, kakve
poruke emituje. Ali, znaš u meni se isto tako uvijek probudi duboka tuga kad
vidim da može dobro, a nije dobro, kad spoznam da je neka šansa propuštena.
Toliko je kvalitetnih žena bilo oko mene sa svih strana bivše Jugoslavije, a
izdešavale su se jezive stvari koje pri ulasku u kontakt sa svakim sa »druge
strane« bude sumnju da ću možda biti odbijena, krivo shvaćena...
Zašto nam je bio potreban taj teret kad je moglo lakše, izravnije, ljudskije?
Tu mi se uvijek javlja strašna tuga.
Šta te ponukalo da dođeš sada u Beograd?
Odazvala sam se pozivu žena iz
autonomnih ženskih grupa, kao što bih se odazvala bilo kom pozivu koji dolazi
sa mjesta na kome imam šta reći. Lično sam se pozivu zapravo jako
obradovala, jer u Beogradu nisam bila jedanaest godina. Dobar dio žena koje su
me pozvale i koje rade u autonomnim ženskim grupama poznajem, drago mi je bilo
da ih vidim. Ako njima znači nešto ovo što mogu ispričati, eto
zadovoljstva i za mene.
Reci nam nešto o svom aktuelnom angažmanu, posebno o tome
što se spremaš da radiš sa Avganistankama.
Prvog maja Medika Mondijale iz
Kelna počinje edukaciju Avganistanki za rad sa žrtvama rata. Još u toku
rata u Avganistanu žene iz Medike Mondijale su odlučile podržati ženske
grupe koje u Avganistanu već postoje. Za razliku od zeničkog i
kosovskog projekta žene iz Medike Mondijale su odlučile da podrže nešto
što već postoji u Avganistanu. Kod nas i na Kosovu Medika je gradila
ženske projekte od početka. U Medici Mondijale znaju da u Medici Zenica
imaju trenerke koje svoja iskustva mogu podijeliti sa ženama širom svijeta, pre
svega sa onim ženama koje treba da povedu svoje zajednice putem preporoda. Tako
su me zamolili da napravim projekat edukacije i uobličim neke treninge za
profesionalke ili poluprofesionalke koje će se baviti traumama žena u
Avganistanu. U Njemačkoj je riječ o prvoj fazi rada. Pozvane su
Avganistanke, ljekarke koje žive u Njemačkoj na trening. One bi trebalo da budu prva grupa trenerki za
buduće trenerice u Avganistanu. One bi mogle pružiti i prvu izravnu
pomoć klijentima i kolegicama koje se tamo suočavaju i pokušavaju da
saniraju ratne traume. To je prijelazni korak. Sada ću u Kelnu sa njima
razgovarati o elementima traume, podijeliti naša iskustva iz Bosne i vidjeti
šta bi od naših saznanja bilo upotrebljivo njima u Avganistanu.
Drugi dio projekta je direktna
podrška nekim grupama u Avganistanu i stručnjakinjama koje tamo rade.
Predviđeno je da polovinom jula odemo u prvu posjetu Avganistanu.
Napravila sam prijedlog treninga u šest koraka unutar koga sam isplanirala šta
bi bio minimum stručne opreme (znanja) za
stručnjakinju/stručnjaka ili volonterku/volontera koji su spremni da
rade sa ljudima koji trpe posljedice ratnih trauma. U tih šest koraka, od kojih
svaki traje šest dana, svaka od cjelina bi išla jedanput u dva mjeseca. U
međuvremenu polaznici imaju vremena da svaki korak isprocesiraju,
izreflektiraju, isprobaju i onda dalje nastave. Dakle to bi trebalo trajati
jedno godinu dana. To sam uobličila već prije dvije godine i to
ponukana našim iskustvima u Bosni. Vratila sam se bila u ono vrijeme kada smo
se mi – psihologinje i psihijatrice morale suočiti sa ratnom traumom, a da
zapravo nismo imale nikakvog iskustva sa time. Tek naknadno sam prepoznala
koliko je stanje kroz koje smo tada prolazile bilo opterećujuće. Paralelno
smo radile na potpuno nepoznatom terenu, jer smo bile stručna adresa
ljudima i ljudi su pretpostavljali da nešto znamo, i same smo prolazile kroz
krize, jer smo vrlo dobro znale koliko malo znamo. Uz to opterećenje bilo
je prisutno i ono da smo i same bile dio ugrožene populacije, jer smo i mi
živjele na ratom zahvaćenom području. Osim toga svi koji su bili deo
našeg okužja – naši prijatelji, rođaci, djeca, očekivali su od nas
pomoć. Pokušala sam da poređam čime je sve jedna stručnjakinja/stručnjak
u domenu mentalnog zdravlja zasut kad se i sam osjeća elementarno
ugroženim i kada i sam pati od posljedica stresa koji se cijeloj populaciji
dešava. Naravno, povremeno smo dobijali neke kapljice treninga iz kojih smo
pokušavali da izvlačimo pouke kako da radimo sa traumom. Uz sva pobrojana
opterećenja išli su i treninzi i naše traženje smisla u njima. To me
ponukalo da napravim jedan program treninga koji će bar to
opterećenje skinuti stručnjacima. Trening ne čine samo
predavanja, već pruža mogućnosti i samim stručnjacima da
prepoznaju i dođu u kontakt sa svojim ličnim povredama. Pošla smo od
saznanja da kada se sami osećamo ugroženim imamo bitno smanjen kapacitet
da pomognemo nekom drugom. I onda se, naravno, zbog pozicije moći koju nam
pruža profesija događa da ne samo što ne pomažemo drugom nego mu možemo i
naškoditi. Jer to je logika kako se mi branimo i preživljavamo emocionalno
teške situacije za nas same Zbog toga mi je bilo jako važno da učesnici
treninga funkcioniraju kao grupa, rade na samoiskustvu i istovremeno dobijaju
teorijska objašnjenja. Na osnovu svega oni će biti u stanju da
samoizvlače šta od svega toga mogu primjeniti u svom radu. Sama sam
zadovoljna s ovako koncipiranim programom. Taj program sam ponudila Mediki
Mondijale.
Moram da ti ispričam
nešto strašno slatko vezano za ovaj projekat. Veram Rejčel (Wareham
Rachel) naša dugogodišnje drugarica, Engleskinja koja je radila na Kosovu, radi
sada za Mediku Mondijale u Kabulu, u Avganistanu. Jezik je strašan problem. Sve
dobre prevodioce angažovale su UN strukture. I znaš li kako se tamo
sporazumijeva sa ljudima? Na srpskom! Za ne povjerovati. Ljudi znaju ruski. Ona
zna srpski i najbolje kontakte uspostavlja na našem jeziku. (Smeje se.)
Da li te tvoji najbliži posmatraju i kao psihološkinju,
pre svega tvoja deca?
Imam utisak da sam sa svoje
troje djece izgradila odnose na obostrano zadovoljstvo. Uspjeli smo da
poštujemo prostor jedni drugima, da se susrećemo u onim tačkama gdje
to odgovara i jednima i drugima. Zaista poštujemo uzajamno lični prostor.
Nismo u našim odnosima došli do odbijanja tipa »eh, nemoj ti meni pametovati
zato što si psihološkinja«. Valjda i sama svoju struku tako uzimam – ne kao
nešto što treba da da uputstvo drugima kako se živi, nego kao dobar oslonac za
traganje za modalitetima življenja. I u odnosima sa vlastitom djecom sam dosta
prorađivala problem moći koju roditelj posjeduje u odnosima sa
djecom. Kroz rad u Medici sam se obogatila promišljanjem odnosa sa ljudima i
mnoga od saznanja mogu da primjenim i na sebi, u vlastitom životu.
Znači li to da uspostavljaš kontrolu nad vlastitom
moći?
Ne nazivam to kontrolom,
već odgovornim postupanjem sa vlastitom moći. Važno je da svojom
moći ne sužavam ničije pravo na izbor. To je suština. Pitala sam se
često šta je moć. Ona je stvarno nešto neutralno. Nekako nit' smrdi,
nit' miriše. Moć je nešto što imaš il' nemaš. Kako je uhvatiti? Okus
moći i ono što radimo sa njom upravo je bit našeg odnosa prema moći –
da li odgovorno postupamo sa njom, to jest da li drugoga koji je u odnosu na
nas u poziciji nemoći ograničavamo i oduzimamo mu slobodu izbora jer
se moć za mene svodi na slobodu izbora. Sloboda izbora se može nekome
dokidati na fizičkom planu, sprečavanjem, ali može i perfidnim
manipulacijama, takvim manevrima na psihičkom planu da čak
čovjek i ne prepozna šta mu se dešava. To znači da onaj ko ima
stručna znanja i moć koja iz njih proizilazi ima u tom trenutku širi
izbor, ima poziciju moći – koju može zloupotrijebiti ili može izabrati da
odgovorno postupa sa njome. Ako je zloupotrijebi čini neku vrstu nasilja,
a ako se odgovorno odnosi prema njoj – ponaša se etično.
Šta bi moglo ubrzati procese pomirenja na Balkanu?
Pa, kada sam bila u prilici da
za jednu konferenciju, prije godinu dana, pripremam tekst o ulozi govorenja
istine u procesu pomirenja, onda sam bila suočena sa pitanjem: zašto
proces pomirenja ne ide unatoč svemu što postoji. A postoji sud u kojem bi
trebalo da izađe istina na vidjelo, koji bi trebalo da objelodani ko je
kome šta uradio i da proces pomirenja otpočne. Postoje sredstva moderne
tehnologije putem kojih možemo i da vidimo i da znamo šta se događa i šta
se događalo. Na ličnom planu, mnogi još nisu spremni da čuju
drugoga šta mu se sve izdešavalo. To povezujem sa tim da se na ovim prostorima,
ne samo u ovim ratovima, čitav niz stoljeća prenosi iz generacije u
generaciju nekakav dug u krvi. Stalno je neko nekome krv dužan. Neko je nekoga
proganjao. Sakupilo se puno transgeneracijskih trauma na ovim prostorima. Imam
osjećaj da su gotovo sve grupe, bez obzira na koju podjelu se osvrnuli –
nacionalnu, religijsku, teritorijalnu, u nekom periodu imale osjećanje da
su žrtve. Žrtva po definiciji nema kapacitet da čuje drugoga. Njoj
čitav vidik zasjenjuje ono što se njoj desilo. Da bismo prekinuli taj
lanac moramo stvoriti okvire u kojima će ljudi moć' čut' drugog.
Svi bismo se mi na ovim prostorima mogli prepoznati baš po tome da imamo
iskustvo žrtve. To nam je zajedničko isto kao i da smo svi ljudi, da smo
građeni od nekih stanica/ćelija slične hemijske
građe.Upravo zbog toga ljudima je važno da imaju saznanja o nekim
elementarnim stvarima koja je nauka utvrdila, prije svega mislim na to da
spoznaju kako trauma proizvodi povredu i koje opasnosti leže u
prećutkivanju i skrivanju istine kako o preživljenom zločinu tako i o
počinjenom zločinu, odnosno koje opasnosti leže po buduće
generacije u transgeneracijskoj traumi. Za budućnost čitavog svijeta,
koji je pun konflikata, i za nas ovdje na Balkanu neophodno je također i da se jedanput razotkiju i ogole
mehanizmi nasilja kojima smo podložni na svim razinama našeg postojanja od
ličnih intimnih odnosa do odnosa zajednica, političkih odnosa itd. Da
se ogole ti perfidni mehanizmi izolacije, ukidanja i zadržavanja informacija,
nabijanja osjećaja da si saučesnik i sukrivac, pa onda braniš i
stvarnog krivca jer ti je ubačen »čip« da si kriv kao i on.
Prećutkivanje se neminovno prenosi u sljedeću generaciju. Neznanje o
tome, dakle, rađa nove transgeneracijske traume, a to znači da nekim
novim generacijama ćuteći i prećutkujući namenjujemo iste
uloge u nekim budućim krvavim razračunavanjima. Treće, jako mi
je važno, a to je baza spiritualnosti gotovo svih religija, da pokušamo
spoznati drugog u sebi i sebe u drugima. To je isto što i hrišćanska
formula »ljubi bližnjeg svog kao samog sebe«. Znači, treba pokušati
doći do spoznaje da smo svi dio jednoga i da ako je nekome loše ni meni ne
može biti dobro. Balašević lepo kaže »nema meni moje strane dok si ti na
drugoj strani«. Tako ćemo pronaći ono što nas vezuje i prestat' da se
hvatamo za razlike. Jadna je dobit koju preko tih razlika neko ostvaruje.
Kad bismo poredali elementarna
znanja koja nam nudi gotovo svaka religija, ali bez onih naslaga koje
razdvajaju ljude različitih konfesija, zapravo znanja koja smanjuju strah
da smo ugroženi...
Kad bismo, sa druge strane,
spoznali šta radimo sebi prešutkivanjem i skrivanjem onoga u šta smo se
sticajem okolnosti našli upleteni, pa smo nešto i zabrljali...
Kad bismo razgolitili
mehanizme nasilja i shvatili na koji način smo bili viktimizirani, i to
vrlo tendenciozno i smišljeno...
Dakle, kad bi sve to uradili
možda bi više ljudi shvatilo šta je čega vrijedno u jednom ljudskom
životu, u tih sedamdesetak godina koje stoje prosječno čovjeku na
raspolaganju u životu na ovoj zemlji. I kad sam sebi sve to poredala i pisala o
tome, došla sam do pitanja: samo, kolikima je zaista stalo da se sve odvija na
takav način? Suviše je interesa u svemu tome. Suviše je interesa u
proizvodnji i prodaji oružja. I humanitarni rad je postao biznis prve klase,
kao i niz drugih stvari... a ljudi se još uvijek klanjaju zlatnom teletu,
zapravo novcu, ubačeno im je u glavu da im je to osnova identifikacije, da
vrijede onoliko koliko su teški u nulama, odnosno koliko nula imaju iza brojke
na bankovnom kontu. I tako propuštaju šanse.