 |
ŽENSKI RAZGOVORI
Judith Butler, feministkinja i teoretičarka
Reći ću da sam žena politički i javno
Morala sam ustanoviti koji dio roda ja pravim, a koji
je dio napravljen
Maja Uzelac
- Tko ste vi? Recite nešto o sebi, o svom obiteljskom ili socijalnom
porijeklu.
Tko sam ja ? - Odmah me stavljate u neizvjestan položaj budući da
nemam odgovor. No mogu reći: ja sam osoba rođena u središtu Sjedinjenih
Američkih Država, u Clevelandu, Ohio, porijeklom iz židovske obitelji.
Bake i djedovi su mi iz Istočne Evrope: baka iz Mađarske, odnosno još
prije toga iz Slovačke, a s očeve pak strane porijeklom sam iz Rusije, ime
grada više ne znamo. Tako da sam slavenskog porijekla s obje strane. Očeva
obitelj preselila se u SAD između 1910. i 1920., a bakina kasnije, negdje
1930. Ona je pokušala povući i ostalu svoju rodbinu u Ameriku, ali nisu
htjeli doći, bojali su se promjena, bili su seljaci, jednostavni ljudi.
Ubili su ih nacisti... To je na mene dosta utjecalo, to odrastanje u duhu
židovske tradicije. Pohađala sam javnu državnu školu, a nakon toga išla u
sinagogu - što me učinilo sklonom filozofiji.
Otkad se sjećam - feministkinja sam. Naravno da vam ne mogu reći točno
da li sam tada imala 11 ili 12 godina, kad sam tako počela misliti.
Krenula sam na filozofiju kako bih imala smislen život. Postupno sam
shvatila da nisu sve odluke/rješenja pojmovna, premda sam ja vrlo pojmovna
osoba, to moram priznati.
Kako se u ovom trenutku doživljavate, više kao muškarac ili više
kao žena?
Mislim da sam negdje između. Imam sina koji se zove Isaac i mi smo
razgovarali o mix-upsima, ljudima koji su "mješanci", između jednog
i drugog. I tako mislim da sam između. Ne sjećam se da sam se ikad dobro
osjećala u jednoj rodnoj ulozi, odnosno da bih mogla biti samo jedno. Ne
osjećam se lagodno ni kao muškarac ni kao žena. Ali reći ću da sam žena
i sigurno ću to reći politički i javno, čak ako mi se to i ne čini
reći lako.
Vi ste vrlo slavna teoretičarka, i to za danas najzanimljivija
pitanja: pitanja roda, spolnosti, identiteta, moći. Imate mnogo
sljedbeni-ka/ca, na gostujućim predavanjima imate redovno auditorij od
200-300 studenata/studentica. Godine 1992. osnovan je i fanzin
Judy. Kako se osjećate kao vrlo slavna osoba?
Pa s tim u vezi imam pomiješane osjećaje. S jedne strane, vrlo sam
zadovoljna što mogu, na primjer, doći u Makedoniju i vidjeti da su ljudi
čuli za moje knjige i čitali to što pišem. To mi pruža mogućnost da vidim
i čujem nešto novo, jer je recepcija mojih tekstova ovdje sigurno posve
drukčija nego tamo otkuda dolazim. U kolovozu idem u Meksiko gdje držim
predavanje feminističkim psihoanalitičarkama. Ne znam kako će to
izgledati, ali me zanima. Takva putovanja i susreti uvijek mijenjaju ono
što radim. Kada me ljudi idealiziraju, to me straši jer znam - gdje je
idealizacija, tu je i agresija. Jedini način da me se oslobodi
idealiziranja jest da me se spusti na zemlju. Osjećam se dakle najugodnije
kada su ljudi normalno zainteresirani za ono što radim, kada se s nečim u
mojoj teoriji slažu, a s nečim opet ne, i kada razgovaramo. Ali ako me
primaju bez borbe, bez suprotstavljanja, u to ne vjerujem.
Što vas je navelo da dođete u Makedoniju, odnosno da se odazovete
pozivu koji vam je uputio Istraživački centar za rodne studije iz Skopja?
Je li to bila znatiželja ili ste imali neka specifična očekivanja?
Imam snažan interes za Istočnu Evropu. Možda i zato što su moji
roditelji odatle. Ali postala sam naročito znatiželjna kada sam prije šest
ili sedam godina posjetila Karlov univerzitet u Pragu i sudjelovala na
vrlo prijepornom javnom skupu o tome ima li američki feminizam što reći
češkim ženama. Bila je tu gomila ljudi, prepuna dvorana muškaraca i žena
različitih profesija, primarno iz područja filozofije. I bilo je vrlo,
vrlo različitih stajališta. Uvjerila sam se da, s jedne strane, postoji
veliki interes za američku teoriju, ali da isto tako postoji i veliki
otpor. Dio ljudi bio je mišljenja da problemi američkog feminizma nemaju
ništa s problemima češkog feminizma i da će nam uslijediti težak rad
prevođenja. Naime, neke američke feministkinje ponašaju se kao da
posjeduju istinu. "Dobro nam došli! Dobro došli u demokraciju! Evo sada
imate istinu." A drugi dio pak želi vidjeti kakva je bila situacija na
Istoku i kako to interpretirati. No i u vezi s tim bilo je dosta
skepticizma, jer žene unutar češkog feminizma nisu htjele da ih
reprezentiraju ili interpretiraju američke žene. Nisu htjele sovjetski
komunizam zamijeniti američkim imperijalizmom. Što sam razumjela.
Situacija je bila puna napetosti i razgovaralo se u povišenom tonu. Ali
bio je to vrlo zanimljiv razgovor.
Proces kulturalnog prevođenja
Nakon toga bila sam u Budimpešti, na seminaru koji je bio nešto
drugačije koncipiran - bio je to govor o tijelu - i gdje je raspoloženje
prema zapadnome feminizmu bilo prijateljskije, ali također s nešto ograda.
No nije se htjelo politizirati, htjeli smo razgovarati o umjetnosti i
estetici, to nije bila politička debata, nego kulturalni studiji koje sam
vodila s malom grupom žena. Tu sam srela jednu ženu čijeg se imena ne
sjećam, ali mislim da je iz Zagreba, iz Centra za ženske studije, vrlo
lijepa žena, crvene ili crvenkasto-plave kose, vrlo dinamična, vrlo
politizirana - i nju bih rado ponovno srela. Ona mi je ispričala što se
dogodilo kada je došla Catherine McCannon i - kako je rekla - počela
zastupati i prikazivati bosanske žene u Beču... Ona je pokušala pomoći,
ali pristup je bio vrlo problematičan s toliko ambivalencije koja je bila
posljedica uplitanja američkog feminizma, tvrdeći da zna o čemu je riječ i
što se događa, govoreći u ime tih žena. Štoviše rekla je: "Ja jesam
bosanska žena". To je problem američkog načina političke reprezentacije
koji se događa kada Amerikanci žele zastupati druge ljude, a koji mi svi
tako dobro poznajemo...
Dakle, trebala sam ponovno doći u Budimpeštu pred dvije godine, ali
razboljela sam se i nisam mogla putovati. No jako me zanima taj problem
razmjene mišljenja u kojoj se neće događati amerikanizacija
istočnoevropskog feminizma, nego takva razmjena gdje će se poštivati
problem prevođenja. Zanima me i problem univerzalnosti, osobito u sferi
ljudskih prava , gdje ljudi mogu zahtijevati da neka prava budu
univerzalna. Moj je stav uvijek bio da čovjek počinje shvaćati što je to
univerzalno tek tako da prolazi proces kulturalnog prevođenja. No taj moj
stav nije prihvaćen među nekim filozofima.
Tako jedan američki filozof kaže: ¨Moramo se zalagati za ljudska prava
i to moramo činiti, čak ako to znači i promjenu ili pritisak na lokalnu
kulturu.¨ Ne vjerujem da to uopće može funkcionirati. Kako ćete se boriti
za prava homoseksualaca u Bugarskoj ako ne znate, ako ne naučite kako
funkcionira spolnost i zakoni u toj zemlji, kakva je lokalna tradicija,
religiozna tradicija itd. Da, silno me i dugoročno zanima ta vrsta susreta
i smatram ih vrlo produktivnima za mene samu.
Evo jedno pitanje u vezi s vašom teorijom i ključnim pojmovima - moć,
rod, seksualnost, identitet. Kako ste uopće došli na te ideje, što je
značajnije utjecalo na vas i na razvoj tih misli ?
U najranijim svojim radovima zanimala sam se za Simone de Beauvoire i
sjećam se da me impresionirala njena tvrdnja da se ženom ne rađamo, nego
da se ženom POSTAJE. Ta riječ ¨postaje¨ postala je za mene ključnom.
Zainteresirala sam se za rod kao proces, ne nešto statično ili fiksno.
Onda sam morala detaljnije promisliti što znači kulturalno
stvoren/izgrađen, konstruiran. Dakle, u prvi čas se čini istinom da je
postajanje nekim određenim rodom kulturalno proizvedeno. No onda sam
morala ustanoviti koji dio roda ja pravim, a koji je dio
napravljen, koja je moja uloga i moć, kakav je njihov međuodnos, što je
društveno nametnuto i kakve stavove mogu proizvesti ako... Naravno, ne
proizvodi me samo kultura koja me stvara, nego tu je i sfera moći. Tada
sam se okrenula Foucaultu, mislim da je to također bio način da se shvati
moć. Mislim da je utjecao na mene više nego što sam to tada mogla
razabrati. Premda ga nikad nisam srela. No sad kada se njime bavim - ima
stvari s kojima nisam uopće zadovoljna i mislim da ću se njime još svakako
baviti u budućnosti.
Da, ja sam to učinila
Što je to na čemu radite u posljednje vrijeme, recimo zadnje dvije
godine?
Pa čini mi se da sam ovih zadnjih godina završila dva projekta koja su
mi važna - jedno je knjižica o Antigoni, a drugo rasprava o hegemoniji
nastala u dijalogu sa Slavojem Žižekom i Ernestom Laclauom. Antigona me
privukla zbog toga što je morala trpjeti posljedice svog nadgrobnog govora
koji je održala prigodom pogrebnog obreda. Sjećate se da je pokopala svog
brata Polinika, što nije smjela učiniti zbog Kreontove zabrane. I kralj
Kreont je osuđuje na smrt, ali na živuću smrt. Živa je zatvorena u
obiteljsku grobnicu. Ono što je kralju bilo najstrašnije i čime se najviše
ogriješila o njegovu zabranu nije sam čin pokapanja brata, nego to što je
jasno rekla: "Da, ja sam to učinila" i što se toga ne stidi. Tu je
na svoj način demonstriran vrlo hrabar politički čin govora koji mi je
važan jer mislim na sam čin govora kao čin govora. Druga stvar kod
Antigone, koja mi je također važna, jest način na koji se ona uobičajeno
interpretira. Mnogi koji su je interpretirali - kao Hegel ili Luce
Irigaray - kažu da ona predstavlja srodstvo, a Kreont
državu. Ali Antigona ne predstavlja srodstvo jer se odbija udati,
ona također sama nema djece, a povrh toga kaže da bi pokopala samo
Polinika, ali da to ne bi učinila ni za kog drugog u obitelji. Ja mislim
da je ona aberant, netko tko je odstupanje/zastranjivanje/otklon, netko
poput bijesne političke žene kojoj nije dozvoljeno da govori u javnoj
sferi. Čak i kad njen zaručnik kaže "Nemoj umrijeti, mi se možemo
vjenčati", ona odgovara: "Ne, ja se neću udati, ja ću ovo prihvatiti i
radije umrijeti." Njena udaja nema prioritet. Ona čak kaže da ne bi nikoga
drugoga pokopala, nego samo svog brata Polinika, ne bi to učinila ni za
vlastito dijete, ni za koga...
Dakle, što je njena situacija? Ona me se doima kao posve singularna i
mislim da su pitanja koja me u vezi s njom zanimaju: kako to da nije
normativna (ona naime ne predstavlja srodstvo na normativan način) zašto
se osudila na tu živuću smrt, i kako je ljudima koji su sebe stavili izvan
srodstva kakvo je propisano. Oni su sebe osudili da ne budu ni živi ni
mrtvi, nego u toj maloj regiji koju sam u svom izlaganju nazvala
ontološki suspendirani modus - ne daju ti ni da živiš ni da umreš.
"Oni" nisu ni potpuni ljudi ni potpuni neljudi.
Mislim da sve više ljudi pokušava naći nove načine kako živjeti
srodstvo, a to uključuje često rizike u vezi s nečijom legitimacijom kao
čovjeka, u smislu legitimnosti mene kao čovjeka ili borbe da se zadobije
neka vrsta legitimnosti. Mislim da su čin govora (speechact) i
srodstvo (kinship) dvije stvari koje me zanimaju i kojima se bavim.
Primjer neharmoničnog razgovora Imam i drugu knjigu
koja uskoro izlazi i koja je - kako sam spomenula - nastala u dijalogu sa
Slavojem Žižekom i Ernestom Laclauom. Bila je riječ o teoriji hegemonije.
I to nije bio jednostavan razgovor. U nekim se stvarima jesmo, a u nekima
nismo slagali. Ali bilo mi je vrlo drago zbog tog razgovora i htjela bih
da ima zapravo više takvih razgovora gdje ljudi imaju nešto zajedničko,
ali mnogo toga ih opet razlikuje, a svejedno mogu zajedno raditi. To je
bio primjer neharmoničnog razgovora, ali koji je usprkos tome bio
produktivan. Dakle moguće je imati politički dijalog koji ima
suprotstavljanje u svom srcu. Mislim da to malo njih cijeni. Oni smatraju
da moramo imati konsenzus, oni uvijek misle da se moramo unaprijed
slagati. A ja mislim kako - čak i kad dospijemo u sukob - možemo i dalje
jedini s drugima razgovarati. Mislim da smo to i radili (u tom dijalogu o
hegemoniji-prim.prev). Bilo je nešto povrijeđenih osjećaja pritom, ali
mislim da je to normalno. Sad..
Judith Butler,
profesorica komparativne književnosti i retorike na kalifornijskom
sveučilištu Berkeley, poznata je teoretičarka roda, seksualnosti,
identiteta i moći. Štoviše, ona je u području alternativne kulture u
fanzinu Judy, koji je počeo izlaziti 1993. godine, opisana
kao "jedna od superzvijezda akedemije 90-ih s poklonicima i
sljedbenicima među studentima širom Amerike". Autorica je knjiga
Subjects of Desire: Hegelian Reflections in Twentieth Century
France (Columbia University Press, 1987), Gender Trouble;
Feminism and the Subversion of Identity (Routledge, 1990),
Bodies that Matter: On the Discursive Limits of Sex
(Routledge, 1993), The Psychic Life of Power: Theories of
Subjection (Stanford University Press, 1997), Excitable
Speech: A Politics of the Performative (Routledge, 1997), a
zajedno sa Seylom Benhabib, Drucillom Cornell i Nancy Fraser
Feminist Contentions: A Philosophical Exchange (Routledge,
1995), te s Johnom Guillorijem i Kendall Thomas What's Left of
Theory? - New York on the State and Politics of Literary Theory
(Routledge, 1999). Ove se godine odazvala pozivu Istraživačkog
centra za rodne studije Euro-Balkan iz Makedonije i
sudjelovala kao jedna od glavnih izlagateljica na seminaru Kriza
subjekta: dekonstruiranje i ponovno promišljanje pojma jedinstvenog
subjekta čije je održavanje na Ohridu sponzorirao Ženski program
Instituta Otvoreno društvo Makedonija. Tamo sam - jedina od
prisutnih dvadeset seminarista/ica iz Istočne Evrope - uspjela
dobiti kratak intervju s tom znamenitom, a vrlo jednostavnom i
misaonom osobom.
|

|