28. 9. 2000. h o m e
broj 39


ŽENSKI RAZGOVORI



Judith Butler, feministkinja i teoretičarka

Reći ću da sam žena politički i javno

Morala sam ustanoviti koji dio roda ja pravim, a koji je dio napravljen

Maja Uzelac

Tko ste vi? Recite nešto o sebi, o svom obiteljskom ili socijalnom porijeklu.
Tko sam ja ? - Odmah me stavljate u neizvjestan položaj budući da nemam odgovor. No mogu reći: ja sam osoba rođena u središtu Sjedinjenih Američkih Država, u Clevelandu, Ohio, porijeklom iz židovske obitelji. Bake i djedovi su mi iz Istočne Evrope: baka iz Mađarske, odnosno još prije toga iz Slovačke, a s očeve pak strane porijeklom sam iz Rusije, ime grada više ne znamo. Tako da sam slavenskog porijekla s obje strane. Očeva obitelj preselila se u SAD između 1910. i 1920., a bakina kasnije, negdje 1930. Ona je pokušala povući i ostalu svoju rodbinu u Ameriku, ali nisu htjeli doći, bojali su se promjena, bili su seljaci, jednostavni ljudi. Ubili su ih nacisti... To je na mene dosta utjecalo, to odrastanje u duhu židovske tradicije. Pohađala sam javnu državnu školu, a nakon toga išla u sinagogu - što me učinilo sklonom filozofiji.
Otkad se sjećam - feministkinja sam. Naravno da vam ne mogu reći točno da li sam tada imala 11 ili 12 godina, kad sam tako počela misliti. Krenula sam na filozofiju kako bih imala smislen život. Postupno sam shvatila da nisu sve odluke/rješenja pojmovna, premda sam ja vrlo pojmovna osoba, to moram priznati.

Kako se u ovom trenutku doživljavate, više kao muškarac ili više kao žena?
Mislim da sam negdje između. Imam sina koji se zove Isaac i mi smo razgovarali o mix-upsima, ljudima koji su "mješanci", između jednog i drugog. I tako mislim da sam između. Ne sjećam se da sam se ikad dobro osjećala u jednoj rodnoj ulozi, odnosno da bih mogla biti samo jedno. Ne osjećam se lagodno ni kao muškarac ni kao žena. Ali reći ću da sam žena i sigurno ću to reći politički i javno, čak ako mi se to i ne čini reći lako.

Vi ste vrlo slavna teoretičarka, i to za danas najzanimljivija pitanja: pitanja roda, spolnosti, identiteta, moći. Imate mnogo sljedbeni-ka/ca, na gostujućim predavanjima imate redovno auditorij od 200-300 studenata/studentica. Godine 1992. osnovan je i fanzin Judy. Kako se osjećate kao vrlo slavna osoba?
Pa s tim u vezi imam pomiješane osjećaje. S jedne strane, vrlo sam zadovoljna što mogu, na primjer, doći u Makedoniju i vidjeti da su ljudi čuli za moje knjige i čitali to što pišem. To mi pruža mogućnost da vidim i čujem nešto novo, jer je recepcija mojih tekstova ovdje sigurno posve drukčija nego tamo otkuda dolazim. U kolovozu idem u Meksiko gdje držim predavanje feminističkim psihoanalitičarkama. Ne znam kako će to izgledati, ali me zanima. Takva putovanja i susreti uvijek mijenjaju ono što radim. Kada me ljudi idealiziraju, to me straši jer znam - gdje je idealizacija, tu je i agresija. Jedini način da me se oslobodi idealiziranja jest da me se spusti na zemlju. Osjećam se dakle najugodnije kada su ljudi normalno zainteresirani za ono što radim, kada se s nečim u mojoj teoriji slažu, a s nečim opet ne, i kada razgovaramo. Ali ako me primaju bez borbe, bez suprotstavljanja, u to ne vjerujem.

Što vas je navelo da dođete u Makedoniju, odnosno da se odazovete pozivu koji vam je uputio Istraživački centar za rodne studije iz Skopja? Je li to bila znatiželja ili ste imali neka specifična očekivanja?
Imam snažan interes za Istočnu Evropu. Možda i zato što su moji roditelji odatle. Ali postala sam naročito znatiželjna kada sam prije šest ili sedam godina posjetila Karlov univerzitet u Pragu i sudjelovala na vrlo prijepornom javnom skupu o tome ima li američki feminizam što reći češkim ženama. Bila je tu gomila ljudi, prepuna dvorana muškaraca i žena različitih profesija, primarno iz područja filozofije. I bilo je vrlo, vrlo različitih stajališta. Uvjerila sam se da, s jedne strane, postoji veliki interes za američku teoriju, ali da isto tako postoji i veliki otpor. Dio ljudi bio je mišljenja da problemi američkog feminizma nemaju ništa s problemima češkog feminizma i da će nam uslijediti težak rad prevođenja. Naime, neke američke feministkinje ponašaju se kao da posjeduju istinu. "Dobro nam došli! Dobro došli u demokraciju! Evo sada imate istinu." A drugi dio pak želi vidjeti kakva je bila situacija na Istoku i kako to interpretirati. No i u vezi s tim bilo je dosta skepticizma, jer žene unutar češkog feminizma nisu htjele da ih reprezentiraju ili interpretiraju američke žene. Nisu htjele sovjetski komunizam zamijeniti američkim imperijalizmom. Što sam razumjela. Situacija je bila puna napetosti i razgovaralo se u povišenom tonu. Ali bio je to vrlo zanimljiv razgovor.

Proces kulturalnog prevođenja

Nakon toga bila sam u Budimpešti, na seminaru koji je bio nešto drugačije koncipiran - bio je to govor o tijelu - i gdje je raspoloženje prema zapadnome feminizmu bilo prijateljskije, ali također s nešto ograda. No nije se htjelo politizirati, htjeli smo razgovarati o umjetnosti i estetici, to nije bila politička debata, nego kulturalni studiji koje sam vodila s malom grupom žena. Tu sam srela jednu ženu čijeg se imena ne sjećam, ali mislim da je iz Zagreba, iz Centra za ženske studije, vrlo lijepa žena, crvene ili crvenkasto-plave kose, vrlo dinamična, vrlo politizirana - i nju bih rado ponovno srela. Ona mi je ispričala što se dogodilo kada je došla Catherine McCannon i - kako je rekla - počela zastupati i prikazivati bosanske žene u Beču... Ona je pokušala pomoći, ali pristup je bio vrlo problematičan s toliko ambivalencije koja je bila posljedica uplitanja američkog feminizma, tvrdeći da zna o čemu je riječ i što se događa, govoreći u ime tih žena. Štoviše rekla je: "Ja jesam bosanska žena". To je problem američkog načina političke reprezentacije koji se događa kada Amerikanci žele zastupati druge ljude, a koji mi svi tako dobro poznajemo...
Dakle, trebala sam ponovno doći u Budimpeštu pred dvije godine, ali razboljela sam se i nisam mogla putovati. No jako me zanima taj problem razmjene mišljenja u kojoj se neće događati amerikanizacija istočnoevropskog feminizma, nego takva razmjena gdje će se poštivati problem prevođenja. Zanima me i problem univerzalnosti, osobito u sferi ljudskih prava , gdje ljudi mogu zahtijevati da neka prava budu univerzalna. Moj je stav uvijek bio da čovjek počinje shvaćati što je to univerzalno tek tako da prolazi proces kulturalnog prevođenja. No taj moj stav nije prihvaćen među nekim filozofima.
Tako jedan američki filozof kaže: ¨Moramo se zalagati za ljudska prava i to moramo činiti, čak ako to znači i promjenu ili pritisak na lokalnu kulturu.¨ Ne vjerujem da to uopće može funkcionirati. Kako ćete se boriti za prava homoseksualaca u Bugarskoj ako ne znate, ako ne naučite kako funkcionira spolnost i zakoni u toj zemlji, kakva je lokalna tradicija, religiozna tradicija itd. Da, silno me i dugoročno zanima ta vrsta susreta i smatram ih vrlo produktivnima za mene samu.

Evo jedno pitanje u vezi s vašom teorijom i ključnim pojmovima - moć, rod, seksualnost, identitet. Kako ste uopće došli na te ideje, što je značajnije utjecalo na vas i na razvoj tih misli ?
U najranijim svojim radovima zanimala sam se za Simone de Beauvoire i sjećam se da me impresionirala njena tvrdnja da se ženom ne rađamo, nego da se ženom POSTAJE. Ta riječ ¨postaje¨ postala je za mene ključnom. Zainteresirala sam se za rod kao proces, ne nešto statično ili fiksno. Onda sam morala detaljnije promisliti što znači kulturalno stvoren/izgrađen, konstruiran. Dakle, u prvi čas se čini istinom da je postajanje nekim određenim rodom kulturalno proizvedeno. No onda sam morala ustanoviti koji dio roda ja pravim, a koji je dio napravljen, koja je moja uloga i moć, kakav je njihov međuodnos, što je društveno nametnuto i kakve stavove mogu proizvesti ako... Naravno, ne proizvodi me samo kultura koja me stvara, nego tu je i sfera moći. Tada sam se okrenula Foucaultu, mislim da je to također bio način da se shvati moć. Mislim da je utjecao na mene više nego što sam to tada mogla razabrati. Premda ga nikad nisam srela. No sad kada se njime bavim - ima stvari s kojima nisam uopće zadovoljna i mislim da ću se njime još svakako baviti u budućnosti.

Da, ja sam to učinila

Što je to na čemu radite u posljednje vrijeme, recimo zadnje dvije godine?
Pa čini mi se da sam ovih zadnjih godina završila dva projekta koja su mi važna - jedno je knjižica o Antigoni, a drugo rasprava o hegemoniji nastala u dijalogu sa Slavojem Žižekom i Ernestom Laclauom. Antigona me privukla zbog toga što je morala trpjeti posljedice svog nadgrobnog govora koji je održala prigodom pogrebnog obreda. Sjećate se da je pokopala svog brata Polinika, što nije smjela učiniti zbog Kreontove zabrane. I kralj Kreont je osuđuje na smrt, ali na živuću smrt. Živa je zatvorena u obiteljsku grobnicu. Ono što je kralju bilo najstrašnije i čime se najviše ogriješila o njegovu zabranu nije sam čin pokapanja brata, nego to što je jasno rekla: "Da, ja sam to učinila" i što se toga ne stidi. Tu je na svoj način demonstriran vrlo hrabar politički čin govora koji mi je važan jer mislim na sam čin govora kao čin govora. Druga stvar kod Antigone, koja mi je također važna, jest način na koji se ona uobičajeno interpretira. Mnogi koji su je interpretirali - kao Hegel ili Luce Irigaray - kažu da ona predstavlja srodstvo, a Kreont državu. Ali Antigona ne predstavlja srodstvo jer se odbija udati, ona također sama nema djece, a povrh toga kaže da bi pokopala samo Polinika, ali da to ne bi učinila ni za kog drugog u obitelji. Ja mislim da je ona aberant, netko tko je odstupanje/zastranjivanje/otklon, netko poput bijesne političke žene kojoj nije dozvoljeno da govori u javnoj sferi. Čak i kad njen zaručnik kaže "Nemoj umrijeti, mi se možemo vjenčati", ona odgovara: "Ne, ja se neću udati, ja ću ovo prihvatiti i radije umrijeti." Njena udaja nema prioritet. Ona čak kaže da ne bi nikoga drugoga pokopala, nego samo svog brata Polinika, ne bi to učinila ni za vlastito dijete, ni za koga...
Dakle, što je njena situacija? Ona me se doima kao posve singularna i mislim da su pitanja koja me u vezi s njom zanimaju: kako to da nije normativna (ona naime ne predstavlja srodstvo na normativan način) zašto se osudila na tu živuću smrt, i kako je ljudima koji su sebe stavili izvan srodstva kakvo je propisano. Oni su sebe osudili da ne budu ni živi ni mrtvi, nego u toj maloj regiji koju sam u svom izlaganju nazvala ontološki suspendirani modus - ne daju ti ni da živiš ni da umreš. "Oni" nisu ni potpuni ljudi ni potpuni neljudi.
Mislim da sve više ljudi pokušava naći nove načine kako živjeti srodstvo, a to uključuje često rizike u vezi s nečijom legitimacijom kao čovjeka, u smislu legitimnosti mene kao čovjeka ili borbe da se zadobije neka vrsta legitimnosti. Mislim da su čin govora (speechact) i srodstvo (kinship) dvije stvari koje me zanimaju i kojima se bavim.

Primjer neharmoničnog razgovora

Imam i drugu knjigu koja uskoro izlazi i koja je - kako sam spomenula - nastala u dijalogu sa Slavojem Žižekom i Ernestom Laclauom. Bila je riječ o teoriji hegemonije. I to nije bio jednostavan razgovor. U nekim se stvarima jesmo, a u nekima nismo slagali. Ali bilo mi je vrlo drago zbog tog razgovora i htjela bih da ima zapravo više takvih razgovora gdje ljudi imaju nešto zajedničko, ali mnogo toga ih opet razlikuje, a svejedno mogu zajedno raditi. To je bio primjer neharmoničnog razgovora, ali koji je usprkos tome bio produktivan. Dakle moguće je imati politički dijalog koji ima suprotstavljanje u svom srcu. Mislim da to malo njih cijeni. Oni smatraju da moramo imati konsenzus, oni uvijek misle da se moramo unaprijed slagati. A ja mislim kako - čak i kad dospijemo u sukob - možemo i dalje jedini s drugima razgovarati. Mislim da smo to i radili (u tom dijalogu o hegemoniji-prim.prev). Bilo je nešto povrijeđenih osjećaja pritom, ali mislim da je to normalno. Sad..

Judith Butler, profesorica komparativne književnosti i retorike na kalifornijskom sveučilištu Berkeley, poznata je teoretičarka roda, seksualnosti, identiteta i moći. Štoviše, ona je u području alternativne kulture u fanzinu Judy, koji je počeo izlaziti 1993. godine, opisana kao "jedna od superzvijezda akedemije 90-ih s poklonicima i sljedbenicima među studentima širom Amerike". Autorica je knjiga Subjects of Desire: Hegelian Reflections in Twentieth Century France (Columbia University Press, 1987), Gender Trouble; Feminism and the Subversion of Identity (Routledge, 1990), Bodies that Matter: On the Discursive Limits of Sex (Routledge, 1993), The Psychic Life of Power: Theories of Subjection (Stanford University Press, 1997), Excitable Speech: A Politics of the Performative (Routledge, 1997), a zajedno sa Seylom Benhabib, Drucillom Cornell i Nancy Fraser Feminist Contentions: A Philosophical Exchange (Routledge, 1995), te s Johnom Guillorijem i Kendall Thomas What's Left of Theory? - New York on the State and Politics of Literary Theory (Routledge, 1999). Ove se godine odazvala pozivu Istraživačkog centra za rodne studije Euro-Balkan iz Makedonije i sudjelovala kao jedna od glavnih izlagateljica na seminaru Kriza subjekta: dekonstruiranje i ponovno promišljanje pojma jedinstvenog subjekta čije je održavanje na Ohridu sponzorirao Ženski program Instituta Otvoreno društvo Makedonija. Tamo sam - jedina od prisutnih dvadeset seminarista/ica iz Istočne Evrope - uspjela dobiti kratak intervju s tom znamenitom, a vrlo jednostavnom i misaonom osobom.