19. 12. 2002. h o m e
broj 94-95



Dubravka Ugrešić

Drago mi je da sam na margini tamo gdje je Gotovina zvijezda

Najsramotnije je što mediji konstantno pokušavaju taj golemi val emigracije dizajnirati kao osoban izbor, kao odlazak iz ekonomskog profita ili turizma

Rade Dragojević

Osam knjiga koje su nedavno izašle u izdavačkoj kooperaciji zagrebačkog Konzora i beogradskog izdavača Samizdat B92, samo su još jednom potvrdili ono što se i ranije znalo, ali se o tome uporno šutjelo – Dubravka Ugrešić trenutačno je naše najbolje književno ime. Ipak, ustrajući na poziciji nezavisnog intelektualca i disidentkinje, figurira i kao nezgodan znak ovdašnjeg političkoga i kulturnog monizma, pa kao takva u prosječnog hrvatskog pratioca kulturnih zbivanja zna pobuditi sumnju. Naci-monomanija koja zapravo i danas vlada u Hrvatskoj, onaj je milje u koji se naša sugovornica ne kani vratiti, a i inače ju je sve teže nagovoriti da o domaćim kulturnim prilikama uopće nešto kaže.

Što Vam znači nagrada bosanskog PEN-Centra?

– Priznanje mladog bosanskog PEN-centra ima za mene veliku emocionalnu vrijednost. Prije svega zato što dolazi iz Sarajeva, a zatim i zato jer sam priznanje dobila kao bad girl. Formulacija priznanja zvuči predivno starinski. Međutim, kako je cio bivši jugoslavenski kulturni kontekst u zadnjih deset godina krenuo unazad i počeo sličiti na kulturu koju poznajemo iz vremena nacizma, formulacija zvuči i citatno i recentno. Dakle, priznanje sam dobila za “istrajnu obranu samostalnosti književnoga rada i za očuvanje dostojanstva i integriteta književnika”. I mogu reći da s ponosom nosim taj metaforički bedž.

Gotovina vs. Krleža

Uglavnom Vas nagrađuju stranci, dok u domovini ništa. Kako to?

– Bosanci za mene nisu stranci, dapače, došavši nedavno u Sarajevo prvi put za ovih deset godina imala sam osjećaj da sam došla kući. Evropljane također ne osjećam strancima. Sasvim se dobro osjećam u mnogim evropskim kulturnim sredinama. Osjećam se doma i u Americi. Nakon tolikih boravaka, američku sredinu doživljavam kao svoju. Ako pod domovinom mislite na hrvatsku kulturnu sredinu, onda mogu samo reći da je hrvatska kulturna sredina slobodna da uspostavlja svoja mjerila, svoje vrijednosti i svoje vrijednosne prioritete, kao i svaka druga, uostalom. Ako profesionalni kriminalci poput Ante Gotovine na svojoj raskošnoj web stranici imaju tri stotine odanih podržavatelja, koji se svojim potpisima kunu da je Ante njihov heroj – a među potpisnicima su hrvatski pisci, profesori na Filozofskom fakultetu i hrvatski kulturnjaci – onda je jasno koji su hrvatski vrijednosni prioriteti. Netko će reći da sam maliciozno izvukla detalj i da se radi o samo tristotinjak ljudi. Međutim, onaj ostatak, velika većina, šuti, iz čega se može zaključiti da većina podržava tih tristotinjak ljudi zajedno s Antom Gotovinom, ili im pak nije do toga da uspostavljaju drukčije vrijednosne prioritete. Kad naletite na web site Ante Pavelića koji svojom pompoznošću i glamurom nadmašuje sve što se na Internetu može naći o Miroslavu Krleži, onda je i to jedan od signala koji potvrđuje odnos vrijednosti. Kada čujete glasove u medijima koji se žale da je Krleža institucija koja svojom veličinom guši minorne hrvatske talente i da bi ga trebalo deinstitucionalizirati – a pritom znate da osim nekoliko zastarjelih prijevoda u svijetu nema baš nikakvih drugih dokaza da je Krleža institucija – onda i to govori o tome da hrvatska sredina ipak zna reći koga to ona cijeni, a koga ne cijeni. U takvim okolnostima posve sam zadovoljna svojim marginalnim mjestom na hrvatskoj kulturnoj sceni.

Prisilni monolozi

Ako smijem biti indiskretan, čuo sam da Vam je prigodom boravka u Sarajevu na posredan način bilo poručeno da ste se sada, kad su Vam u Hrvatskoj objavljene knjige, dužni predstaviti ovdašnjoj javnosti ili nešto slično. O čemu je točno bilo riječi i kako to komentirate?

– Do hrvatskog izdanja ne bi došlo da nije bilo upornosti dvoje ljudi, Dejana Ilića i Jasmine Lukić. Knjige su tiskane u Beogradu, što je daleko jeftinije nego da je to napravljeno u Hrvatskoj. Hrvatski suizdavač, Konzor, preuzeo je tisuću primjeraka. Na moje inzistiranje, urednik Konzora, Milan Šarac, ljubazno je pristao da tiska papirne omote kako bi se hrvatsko izdanje razlikovalo od srpskoga. Koliku su financijsku potporu oba izdavača dobila od lokalnih ministarstava kulture, ne znam, niti me to zanima. U svakom slučaju, ne vidim razlog zašto bih nešto trebala dugovati hrvatskoj sredini. Nije hrvatska kulturna sredina preuzela da distribuira tisuću primjeraka kompleta mojih knjiga, nego izdavačko poduzeće Konzor.

S nekim ste se kritikama svojih knjiga upoznali. Kako Vam se čine?

– Pročitala sam samo dvije kritike. Ne bih se ovdje miješala u recepciju vlastitih knjiga na hrvatskom tržištu.

Možda se varam, ali mi se čini da ste u zadnjim intervjuima u hrvatskim medijima pomalo nevoljko odgovarali na pitanja, da ste bili pomalo rezervirani, kao da Vam više i nije toliko stalo do raščišćavanja određenih odnosa?

– U pravu ste. Nije mi više stalo.

Zašto?

– Zato što cijelo vrijeme imam osjećaj da govorim u prazno, da se radi o mom monologu. Zato što ne dobivam odgovor koji svaka komunikacija pretpostavlja. Zato što u telefonskoj slušalici čujem samo svoj glas, a to je, priznat ćete, krajnje neugodno. A kad je već tako, onda ću radije monologizirati u svojim esejima. Pa neka čitaju oni kojima se to sviđa.

Ovdašnja kritika, barem po mojem uvidu, uglavnom je prešutjela epizodu izMuzeja bezuvjetne predaje u kojoj opisujete stvaranje liste nepodobnih na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Kako to komentirate?

– Riječ je o fikciji, o romanu. Dakle, čitati roman na razini turističkog vodiča po određenom vremenu značilo bi uništiti sam roman. Međutim, vi me zapravo pitate nešto drugo, a to je li istina da su postojale liste nepodobnih na Filozofskom fakultetu. Nisam ih osobno vidjela. Sigurna sam, međutim, da su postojale. Kao što su postojale u vrijeme Pavelićeve države. Kao što su postojale u ranokomunističkoj Jugoslaviji, na lokalnim razinama, to jest Hrvati su imali svoje liste, Srbi svoje, ostali također svoje. Kao što su postojale 1971. u Hrvatskoj. Kao što su postojale 1991. Da nisu postojale, kako bi se toliki broj ljudi tako brzo i efikasno našao bez posla, na primjer? Nisam znala tko je Hrvat, a tko Srbin, nije me zanimalo. Međutim, postojali su ti koji su to znali, oduvijek. Izromantizirano hrvatsko proljeće nije bilo neuspjeh, kako se to želi prikazati, nego generalna proba predstave koja će imati uspješnu premijeru dvadeset godina kasnije. Drugim riječima, postojao je casting. Kako je, na primjer, nova hrvatska vlast odmah znala kome treba dati ulogu, a kome ne? Jer nisu je dobili samo oni koji su vikali “Živio direktor kazališta!” Hrvatstvo je u tom trenutku značilo prije svega destigmatizaciju ustaštva. I mnogi su dobili glavne uloge zato jer su njihovi tate bile ustaše. A kako se znalo čije su tate bile ovo ili ono? Jer su oduvijek postojale liste. Ili kod popa ili kod policije. A ako stvari nisu bile dovoljno jasne, onda se koristila strategija self-displaya. Evo vam jedne bezazlene, tužne i istinite zagrebačke epizode, stare tek deset godina. Čula sam je od prijateljice koja se u tom trenutku zadesila u liječničkoj ordinaciji. U ordinaciju je ušla žena koja se, vodeći za ruku svoju kćerkicu, ovako obratila liječniku: “Evo nas, doktore, došle smo, ovo je moja curica, moja mala Hrvatica”.

Za politizaciju kulture

U našem nedavnom razgovoru upitao sam Vas za eventualni angažman u novoosnovanom Hrvatskom društvu pisaca. Ima li tu nekih novosti, odnosno kanite li im se na bilo koji način možda pridružiti?

– Kao prvo, nisu me zvali. Kao drugo, ne vjerujem u udruge takva tipa. I treće, ideološka orijentacija koju, prema napisima iz novina, zastupa novoosnovano društvo – a ta je depolitizacija i autonomija književnosti – nije nešto što me u ovom času privlači. Naprotiv, za politizaciju sam hrvatske kulturne scene. Jer, upravo je ideološka floskula depolitizacije kulture dovela do rata, etničkog čišćenja, progona, ubojstava, kriminalizacije hrvatskog društva, konvertitstva, kompromiserstva, laži, a sve to nije mimoišlo ni kulturu. To jest, jedni su galamili u korist svega toga, drugi su šutjeli. Odbijanje da se hrvatski kulturnjaci suoče sa svime što se dogodilo uporno je i tvrdoglavo. Primijetila sam, na primjer, kako je u hrvatskim medijima trenutačno najučestalija riječ devedesete. Način na koji se te devedesete koriste sugerira vrijeme koje je daleko za nama, dekadu u prošlom stoljeću, vrijeme s kojim mi, mi, je li, koji govorimo iz novog milenija, nemamo nikakve veze. Primjećujem kako se u hrvatskim medijima pojavljuju tekstovi koji uljudno proturaju poruku da su svi ti ideološki ostrvljeni političari, ali i kulturnjaci – i oni desni, i oni lijevi – zapravo isti, ili isto smeće. A mi, dobra i miroljubiva većina, sa svim tim nemamo nikakve veze. I taj rat, to nije bio naš izbor, pa prema tome nema veze s nama; i ti grozni ljudi koji su bili iznikli u to vrijeme, nemaju s nama veze. I uopće, što nas gnjave, pa mi nismo iz te ulice! Meni, koja sve to pratim izvana, sve to zvuči čas infantilno, čas amoralno, čas kao patološki denial.

Nedavno sam razgovarao s Borisom Budenom. Svoj intelektualni rad i angažman u Beču opisao mi je kao neku vrstu intelektualne proleterizacije, svakodnevne borbe za zaradu kroz nastupe, tekstove i sudjelovanja na intelektualnim forumima raznih vrsta. Kako stvari stoje s Vama, pripadate li i vi nekoj vrsti intelektualnog proletera?

– Ja sam free lance spisateljica, intelektualni proleter. Živim od toga što napišem. Kada me pozovu, a zovu me uglavnom američka sveučilišta, predajem kao gost-predavač semestar ili dva. Proljetni semestar ove godine, na primjer, predavala sam na harvardskom sveučilištu. Tako, kombinirajući jedno i drugo, opstajem. Utješno je jedino to da nisam sama, da takvih proletera ima mnogo. Osim toga, slušala sam prije godinu ili dvije gurua globalizacije Anthonyja Giddensa. Od svega što je rekao zapamtila sam dvije stvari: u skoroj budućnosti, a to je već sutra, ljudi će se morati suočiti s dvije stvari: neće više biti mirovina i umirovljenja, dakle, rad do smrti; i ljudi će se morati permanentno obrazovati, doobrazovati i reobrazovati. U tom smislu, mnogi Hrvati zaista žive u raju, što je, uostalom, i Tuđman svojedobno sugerirao.

Narodnost – disident

Čini li Vam se ponekad da je cijena za slobodu koju plaćate previsoka? Pitam to, dakako, iz svoje pozicije komfora?

– Naravno da je takav life-style jako naporan, jer da nije, mnogi bi poletjeli da tako žive. Takav life-style zahtijeva veliku energiju. Pozicija slobodnjaka svugdje je nezaštićena i financijski nesigurna, pogotovu ako ste na stranom terenu, ako niste uglavljeni u sistem, ako ste autsajder. A ja sam autsajder.

U tom smislu, može li se govoriti o postojanju neke vrste intelektualne emigracije, da ne kažem disidenta, ili su posrijedi zastarjeli pojmovi?

– Intelektualna emigracija iz gotovo svih bivših jugoslavenskih sredina postoji. Postoje disidenti – to su oni koji su javno iskazali svoje neslaganje s nacionalističkim i profašističkim domovinskim režimima, koji su pisali ili govorili protiv rata, protiv gluposti, brutalnosti, pljačke, kriminaliteta i besmislenosti jugoslavenskog rata. Disidenti su oni koji su podnijeli sve konzekvence svojih političkih uvjerenja, bilo da se radilo o isključenju iz njihovih sredina, egzilu bilo izolaciji unutar njihovih sredina. U tom smislu ja sam disident i ne smatram da je pojam imalo zastario. Postoje i mladi ljudi koji su u ovih desetak godina završili fakultete u inozemstvu, gdje su uglavnom i ostali, i njihov broj je golem. Postoji i srednja generacija visoko obrazovanih ljudi koja je zbog rata završila u izbjeglištvu u inozemstvu i većina se nije vratila. Problem je u tome što se tom golemom emigracijom nitko ne bavi, što se o tome šuti, ili se cijela stvar pokušava proturiti kao osoban izbor ili nekakav poseban virus masovnog jugoslavenskog turizma. Stotine i stotine tisuća ljudi je raseljeno, nestalo, otišlo, a o tome nitko ne vodi računa. I najsramotnije je, ponavljam, što mediji konstantno pokušavaju taj golemi val emigracije dizajnirati kao osoban izbor, kao odlazak iz ekonomskog profita ili turizma. Sve me to podsjeća na istinitu nizozemsku priču o tome kako su onim rijetkim Židovima koji su preživjeli koncentracione logore i vratili se kući lokalne holandske vlasti promptno uručile račune o neplaćenom porezu, stanarini i struji.

Znači li to da se u svijetu stvara neka nova hrvatska, balkanska ili južnoslavenska emigracija u smislu kako je nekada postojala hrvatska dijaspora, koja je kasnije bila politički manipulirana?

– Hrvatska, srpska, bosanska, albanska emigracija postoje. Ta emigracija okupljena je danas, kao i ranije, oko svojih crkava i svojih emigrantskih zajednica. Takva emigracija okuplja se po svome etničkom opredjeljenju. To je isti tip emigracije koja je dobrano potpomogla da na vlast dođu Tuđman i Milošević, i ona se na nepromijenjenim etničkim i političkim načelima okuplja i danas. Jugoslavenska emigracija ne postoji, ne u tom smislu. Postoje jugoslavenski orijentirani pojedinci razasuti po svijetu, koji bivši jugoslavenski prostor i danas ne dijele nego ga doživljavaju kao jedan. Ti pojedinci nemaju svoje crkve, ni svoje klubove dotirane od gradskih vlasti u zemljama u kojima su se obreli, ni svoj politički program. Ti pojedinci imaju telefon i Internet, i s njima sam u kontaktu. S hrvatskim emigrantom Borisom Budenom koji živi u Austriji u stalnom sam telefonsko-internetskom kontaktu, u kontaktu sam s makedonskim emigrantom koji živi u Engleskoj Goranom Stefanovskim, u kontaktu sam s Makedonkom koja živi u Skopju Majom Bojadžijevskom i s Bosancima Nenadom Veličkovićem i Bosankom Feridom Duraković koji žive u Sarajevu. U kontaktu sam s hrvatskim emigrantima Mirom Furlan i Rajkom Grlićem koji žive u Americi, zatim s nekim Hrvatima koji žive u Zagrebu, i nekim Srbima koji žive u Beogradu, i s njima sam u kontaktu. I vjerujte, kao balkanskoj ili južnoslavenskoj dijaspori, nije nam nimalo dosadno.

Terapeutska mitologija

Gdje se stalo s projektom Leksikona Yu-mitologije i koja je bila ideja?

– Što se Leksikona YU mitologije tiče, odustala sam od daljnje participacije u projektu. Cijela stvar krenula je zapravo u Amsterdamu, zahvaljujući grupi studenata, a posebno zahvaljujući entuzijazmu Iris Andrić, koja je pokrenula web site, uređivala poštu, odgovarala na pisma i obavila golem posao. Projekt su preuzela dva izdavača, Arkzin i Rende. Što se mene tiče, smisao projekta bio je u neku ruku terapeutski, to jest da potaknem neke mlade ljude da se prestanu stidjeti svoje nedavne prošlosti, da se osjećaju komotnije u odnosu na život koji je bio njihov, zatim da se na neinstitucionalan, živ način, pokuša spasiti od zaborava svakidašnjica koja je bila našom, da se s te svakidašnjice skine stigma koju su impostirale nove nacionalističke ideologije od kojih je u tom smislu najrigidnija bila hrvatska.

Pratite li ovdašnju književnu scenu, biste li koga izdvojili?

–Ne pratim suviše, nažalost, ali čini mi se da je u ovom trenu značajna prevodilačka aktivnost i kulturni entuzijazam Bore Radakovića.

Pitanje je otrcano, ali neizbježno, dakle, na čemu trenutačno radite?

– Završila sam dramu za nizozemsko-flamansku kazališnu produkciju koju sam pisala po narudžbi, za dva režisera i dvije glumice. Nedavno je bila premijera te predstave koja se trenutačno izvodi po Belgiji, a u siječnju kreće i po nizozemskim kazalištima. A to na čemu trenutačno radim, o tome ne želim govoriti. Kad dovršim, znat ćete.