U Beograd sam došla na poziv Beograske otvorene škole i
Autonomnog ženskog centra protiv seksualnog nasilja. Žene iz Beograda je
interesovalo gde smo stigle sa inicijativama ženskog pokreta u Sloveniji s
obzirom da smo osamdesetih zajedno krenule sa feminističkim aktivizmom.
Radim, uz ostalo, kao volenterka na SOS telefonu.
Vaš SOS
telefon za žene i decu žrtve nasilja je osnovan godinu dana pre beogradskog
(1989.) i bio nam je na izvestan način uzor i izvor uputstava za rad. Na
kojoj razvojnoj tački je danas?
Zapravo to je jedina ženska organizacija u Sloveniji iz
prošlog stoleća koja je opstala. U šali kažemo da je jedina preživela
prošli vek. Devedesetih su u Sloveniji bujale ženske organizacije, kao i u
drugim delovima bivše Jugoslavije, ali malo ih je opstalo i izdržalo sva
iskušenja minulog vremena. Danas su aktivnosti SOS telefona bitno proširene. Telefonska
služba radi deset sati dnevno, ima jedan telefonski broj iako je locirana u dva
različita grada u Sloveniji, pozivi su besplatni za žene koje zovu, a
telefonski broj je poznat široj javnosti. Želja nam je da napravimo mrežu
punktova SOS telefona diljem Slovenije, da pokrijemo čitava 24 časa i
da pozivi i dalje ostanu besplatni za žene koje zovu. SOS telefon finansira
fondacija Džonson i Džonson. Država Slovenija daje nešto novca za sam projekat
SOS telefona, ali se sa institucijama države nismo mogli dogovoriti da nam
pokriju troškove telefonskih poziva, jer to nisu mali troškovi. Ponekad,
razgovor sa ženom traje dosta dugo, žene zovu iz različitih gradova
Slovenije, dakle nisu sve mesni, ima i međumesnih razgovora.
Osim toga imamo sklonište za žene i decu žrtve nasilja,
koje je takođe na različitim adresama i ima kapacitet od 40 osoba. Mi
znamo da je Sloveniji potreban kapacitet od 200 mesta u skloništima, ali i sa
postojećih 40 možemo zbrinuti najakutnije situacije nasilja u porodici.
Skoro 70% troškova skloništa finansira država. To smo uspele poslednjih godina,
čak je u nacionalni socijalni program države Slovenije ušla stavka o
povećanju i podršci većeg broja skloništa za žene i decu žrtve
nasilja u porodici. Pokazalo se da je strategija smeštanja skloništa u manjim
gradovima dala rezultate, da su manje sredine dobro odreagovale na zahteve SOS
telefona i da su afirmaciju svoje sredine videle i u drugačijem odnosu
prema problemima nasilja u porodici. Takođe, podsticale smo žene u manjim gradovima
da formiraju ženske grupe. U Celju su naše inicijative naišle na plodno tlo i
tamo je pored SOS telefona otvoreno i sklonište. Ispostavilo se da se novac za
ovakve projekte lakše nalazi u manjim nego u većim mestima. Na lokalnom
nivou deluje neka vrsta "lokal patriotizma" - to je naš problem, pa
ćemo ga mi i pokriti. U Ljubljani su nam bile potrebne četiri godine
da napravimo sklonište, a u Celju je sve urađeno za duplo kraće
vreme. Oni su bez problema dali stan, pronašli sredstva. Neke veoma male
opštine su bile spremne već da ustupe kuće, ali u jako maloj sredini
se javlja druga vrsta problema i ova vrsta projekata ne obezbeđuje ženama
i deci neophodnu sigurnost, tajnost lokacije jer svi sve znaju.
Vi ste prve
na području bivše Jugoslavije krenule u edukaciju i senzibilizaciju
policije za reagovanje u situacijama nasilja u porodici. Kako danas
procenjujete efetke tog vašeg rada?
Mislimo da je to bilo jako dobro. Doduše, 80 % policajaca
su i sami rekli da nemaju dovoljno znanja o nasilju u porodici i da im je ta
vrsta edukacije potrebna. Prošle godine smo radile jedan veći projekat
edukacije policajaca u Ljubljanskoj regiji, a ove godine Savetovalište za žene
proširuje to na čitavu Sloveniju.
Šta se u
odnosu policajaca prema ženama i deci žrtvama nasilja promenilo nakon tih
edukacija?
Ranije su se žene nama najčešće žalile da se
policajci nerado odazivaju na pozive žena i dece da intervenišu. Sada su te
žalbe prava retkost. Postoji i dalje problem da policija nema mehanizam
pomoću koga bi nasilnika mogla udaljiti sa mesta nasilja. Ako dođu
nakon izvršenog nasilja, oni ga ne mogu izmestiti iz kuće, što znači
da žena i deca ostaju uz njega iako su trpeli nasilje od njega.
Na planu
zakona da li ste uspele nešto da promenite?
Nažalost, nismo još uspele. Još uvek se na nasilje u
porodici reaguje po osnovu člana o kršenju javnog reda i mira.
Pokušavamo da delujemo i na druge institucije kojima je
zadatak da štite žene i decu od nasilja. U edukacijama članova tužilaštva,
centara za socijalni rad, sudija - svih tih karika u lancu zaduženom za
eliminaciju nasilja protiv žena i dece došle smo do zaključka da ljudi
nedovoljno znaju o samom fenomenu nasilja, da su im neophodna specifična
znanja o tome kako izgleda žrtva, šta su karakteristike njenog ponašanja, kakav
je put izlaska iz lanca nasilja… Policajcima je često nejasno zašto žena
podnese prijavu, pa je potom povuče, zašto se tokom intervencije stavi na
stranu nasilnika i tome slično. Kada smo razjašnjavale krug nasilja,
stanje u koje dolaze žrtve nasilja nakon višegodišnjih tortura, razvijanje
mehanizama opstanka, mnoga pitanja i dileme su postali jasniji.
Pokušale smo i u političkim strankama da stavimo na
dnevni red problem nasilja protiv žena i dece. Hoćemo da oni koji
odlučuju danas u organima vlasti ili koji će sutra ući u te
organe imaju jasnu svest o tom problemu, da znaju kako ga treba razrešavati.
Pre dve godine smo za 25. novembar u skupštinama opština, dakle na lokalnom
nivou, uspele da stavimo na dnevni red nasilje protiv žena i dece. Uspele smo u
80% opština da to bude tačka dnevnog reda. Naše žene su podnosile uvodna
izlaganja, bila je plodna diskusija i iz te akcije je potekla podrška našim
inicijativama. Educiranje na pravim mestima je najvažnije što smo napravile.
Uvek institucije treba uzeti kao partnere, jer i one imaju interes da se
problem nasilja razrešava.
Šta se
dešava sa ženskim studijama u Sloveniji?
Na nekoliko fakulteta imamo ženske studije. Žao mi je što
u Sloveniji, koja je jako mala zemlja, nismo napravile na jednom ili dva mesta
ženske studije koje bi međusobno sarađivale. Sve je nekako
poentelistički i ne zna se šta se događa na fakultetima koji su
stotinak metara udaljeni jedan od drugog. Na Antropologiji polova, gde ja
radim, ima dosta interesovanja i nekoliko mladića prati ženske studije.
Postoji i neka vrsta loše komunikacije između ženskog pokreta i ženskih
studija, odnosno odijuma između takozvanih teoretičarki i
aktiviskinja. Zapravo nema dobrog spoja. To se videlo u nekim akcijama. Na
primer, u parlamentu je donet zakon o veštačkoj oplodnji, pa je
konzervativno krilo krenulo u akciju da referendumom obori zakon. Tada smo
uspele da se okupimo i dignemo glas, ali bila je to akcija koja je zaostajala
za onom sa početka devedesetih kada smo uspele da mobiliziramo javno
mnjenje i zadržimo zakonsko pravo na abortus na koje su konzervativne snage
atakirale. Tako da sam spremna da kažem da nema više u Sloveniji feminizma
kakav je bio pre deset, petnaest godina.
Nije li to
posledica postizanja višeg stepena ravnopravnosti žena i muškaraca u društvu?
Ne bih rekla. Na prvi pogled se može činiti da je
tako, ali su forme nejednakosti znatno više sofisticirane i prikrivenije, ali
postoje i dalje, možda čak i više. Ono što vidim kao posebno loše su
dugoročne posledice rodne nejednakosti.
Na kojim tačkama
vidiš smisao ženskog i feminističkog aktivizma danas u Sloveniji?
Potreban je veći pritisak da bi žene dobile svoj deo
kolača u vlasti. Mi smo dobile kvote, ali kvote nisu obezbedile ženama i
stvarna mesta na listama. Njih na listama ima, ali su uglavnom na mestima koja
im ne garantuju učešće u vlasti. Tako je još jedno izboreno žensko
pravo izigrano. Zapravo žene moraju i na listama partija imati svako drugo
mesto da ne bi bilo da ih je bilo prema kvotama a eto slučajno nisu prošle.
Na deklarativnoj ravni muškarci se slažu sa učešćem žena u vlasti,
ali kad dođe do podele stolica onda zaborave na obećanja. Tu ženama
predstoji još dosta mukotrpnog rada i borbe za vlastita politička prava.
Žene stvarno imaju kvalitete koji politički život u
celini mogu unaprediti. Prošle godine u našem parlamentu sve žene, bez obzira
kojoj partiji su pripadale, su glasale protiv zakona koji je obezbeđivao
stranim plovilima na atomski pogon da mogu ulaziti u naše luke. Žene su u
stanju da se opredele u odnosu na problem i da životno pitanje stave ispred
uskih partijskih kalkulacija i interesa.
Gde je
ženski pokret u odnosu na pozicije iz kojih je krenuo feministički
aktivizam - nehijerarhijska organizacija, delovanje bez liderki,
transparentnost…
Osnovni problem je što smo moć, rukovođenje i
hijerarhijsku organizaciju u startu okvalifikovale kao nešto negativno. Pre par
godina, SOS telefon je prešao sa potpuno volonterskog rada na rad koji je bio
za neke žene i profesionalni angažman. Morala se napraviti struktura
odlučivanja. Skoro godinu dana smo vodile diskusije dok nismo utvrdile
modele odlučivanja. Ženama koje danas dolaze da rade kao volonterke ti
modeli su nešto što od strata prihvataju. One prosto ne prolaze taj komplikovan
put povezivanja odgovornosti i prava. O strateškim pitanjima rada i dalje se
moraju voditi široke rasprave, ali postoje pitanja koja imaju utvrđene
mehanizme i na njih nema potrebe da se svaki put vraćamo.
Na vaš rad
u Sloveniji mnogo su manje uticali strani sponzori i donatori no što je to
slučaj u drugim državama nastalim na području bivše Jugoslavije
Ono što nam se pre par godina činilo kao hendikep,
pokazalo se danas kao naša prednost. Pre par godina pokušavale smo da
apliciramo kod stranih donatora, pa nismo dobile novac. Radile smo ono što nam
je preostalo. Pritiskale smo vlastitu državu i učinile je odgovornom za
prava državljanki. To nas je sve skupa i vladin i nevladin sektor dovelo do
saradničkog, partnerskog odnosa i pomeranja sa mesta mnogih problema od
čijeg razrešenja zavise prava žena i njihova rodna jednakost u društvu.