Sećaš
li se pisma koje si avgusta 1999. godine poslala Žarani Papić. To pismo su
predstavnice ženskih grupa podržale i sa tvojim potpisom uputile opoziciji. Za
mene je to bio vrlo važan trenutak u našem političkom životu. Jedna žena
je u prvom licu, u svoje ime izrekla ono što smo sve tada mislile - da muškarci
opozicije ne daju prostor ženama i da ni pre no što su osvojili vlast ne
pokazuju da su spremni da vlast dele sa ženama.
Drago mi je što si se tog pisma setila. Iz srca sam ga
napisala. Htela sam da ih upozorim, trgnem i da od drugarice dobijem podršku.
Iznenadilo me da je podršku mojim rečima dao čitav ženski pokret,
žene iz sindikata "Nezavisnost", mediji. Mi žene retko na delu
iskazujemo međusobnu solidarnost. Ali, kad se dogodi, onda se stvarno
nešto u društvenim tokovima promeni. Danas kada pročitavam to pismo
mislim, kao i onda, da je bilo glas razuma.
Mesto na
kome se ti nalaziš u saveznoj administraciji, ti si pomoćnica ministra
unutrašnjih poslova Jugoslavije, je istorijski iskorak za žene. Prvi put na
ovim prostorima jedna žena je na tako visokoj funkciji u policiji. Kako su te
primili?
Tačno je da sam prva žena na ovoj poziciji, ali je
isto tako tačno da Ministarstvo unutrašnjih poslova Jugoslavije nema
operativnu nadležnost. Veoma sam ponosna što sam osvojila tu poziciju, što mi
žene ulazimo u rezervate muškaraca. Ipak, Republičko ministarstvo
unutrašnjih poslova je zatvoreno za žene. Razumem i razloge i delimično
mogu i da ih uvažim. Uopšte žene nisu imale prilike da se usavršavaju u policijskoj
službi, bile su onemogućene da završavaju Policijsku akademiju i druge
oblike edukacija koji su policajcima muškarcima bili dostupni. Tek od ove
godine Policijska akademija je upisivala i žene. Znači moraće da
protekne još neko vreme da se formiraju generacije ekspertkinja policajki.
Ovde u službi ne bih mogla da kažem da me muške kolege ne
tretiraju kao sebi ravnu. Ali, tu i tamo čujem po neku pokroviteljsku
primedbu. Kao što znaš, muškarci su u primeni tehnika dominacije mnogo veštiji
od nas žena.
Na
čemu konkretno radiš?
Pokrivam domen upravnih i delom pravnih poslova u
Ministarstvu, čitav segment rada vezan za državljanstvo…, ali vrlo brzo
formulisala sam i niz poslova koji vode ka ostvarivanju ženskih prava kojima
gotovo da se u policiji niko ranije nije bavio. Iskoristila sam znanje koje sam
godinama sticala u nevladinom sektoru da formiram Jugoslovenski tim za
sprečavanje trgovine ljudskim bićima, pre svega ženama i decom. Ovaj
tim predstavlja jedan od najboljih vidova saradnje vladinog i nevladinog sektora
i dokaz je da jedna od najzatvorenijih i građanima najnedostupnijih
državnih službi menja karakter i uvažava sugestije, inicijative i iskustva
organizovanih građanki. Nevladine ženske organizacije su se sa problemom
"belog roblja", sex trafikinga ili trgovine ljudskim bićima
suočile pre no što je država bila spremna da prizna postojanje tog
problema, odnosno da se suoči sa činjenicom da je Jugoslavija zemlja
tranzita i da su žene i deca, kojima kriminalci trguju, primoravaju ih da rade
poslove protiv njihove volje i dostojanstva, tu negde oko nas.
A, u tvojoj
stranci Građanskom savezu Srbije imaš li satisfakciju za svoj rad?
Kako da ne. U stranci sam izabrana i u Glavni odbor
stranke, što je priznanje za ono što radim. Prva ocena rada svakog od nas dolazi
baš iz stranke kojoj pripadamo. Interes je stranke da njeni članovi u
vlasti dobro i inicijativno obavljaju svoje poslove jer to znači da je
stranka ponudila prave ljude na prava mesta. Naravno, ne radim više u
nevladinom sektoru u kome sam veoma volela da radim, jer se ne može biti
istovremeno i u vlasti i u NGO sektoru koji primarno predstavlja kontrolu
vlasti.
Na koje
probleme nailaziš u poslovima oko državljanstva?
To su vrlo različiti problemi. Osnovni je da
državljanstvo moramo tretirati kao pravnu, a ne kao političku kategoriju.
Bilo je najvažnije da se pravno raščisti ko može steći državljanstvo
Jugoslavije. Ogroman broj ljudi je bio sa nerešenim statusom. Posebno,
izbeglice su imale velike probleme. Izmenom Zakona o državljanstvu stvoren je
pravni osnov. To za hiljade i hiljade ljudi znači izlazak iz
"bezvazdušnog prostora". Svedokinja sam problema u kojima ti ljudi
žive. Naravno, ministarstvo u kome radim rešava jedan problem, a ostaje
nemoćno pred gomilom drugih problema sa kojima se ovi ljudi suočavaju.
To mi teško pada.
Rođena
sam u Zagrebu i kada sam devedesetih zatražila državljanstvo ovde tražili su od
mene da, pod krivičnom odgovornošću, potpišem da nisam uzela i da
neću uzeti hrvatsko državljanstvo. Kako stvari danas stoje, to jest da li
je dvojno državljanstvo moguće?
Od usvajanja novog Zakona o državljanstvu, to jest od
prošle godine niko ne traži od građana da potpisaju ovakve zahteve i
dvojno državljanstvo je jedna og legitimnih opcija. To su odredbe koje su u
skladu sa standardima razvijenih zemalja.
U čemu
su ti saznanja koja si u nevladinom sektoru stekla pomogla u ovom poslu?
Pa konkretno, čitav rad u Jugoslovenskom timu za
sprečavanje trgovine ljudskim bićima, čijim radom rukovodim, je
inspirisan saznanjima koja sam stekla u nevladinom sektoru. Educirali smo
policajce iz različitih delova Srbije da prepoznaju problem, njegove
manifestne oblike, da kvalifikovano vode razgovor sa žrtvama trgovine ljudima,
da znaju koja pitanja su relevantna za prekidanje lanca trgovine, da znaju da iskažu
sućut žrtvama. Mnoge predrasude su prekrivale ovaj problem. Nisu te
predrasude još uklonjene, ali situacija se ne može više porediti sa onom od pre
dve-tri godine. Svakoga dana saznajemo nove podatke, komuniciramo sa
sličnim službama, izmenjujemo saznanja, u prilici smo da upoznajemo
literaturu i preko nje saznanja do kojih su došle službe u razvijenom svetu…
Da se
zadržimo na takozvanom sex trafikingu. Radeći sa ženskim grupama u Crnoj
Gori saznala sam da u Rožajima postoji ulica koju ljudi zovu "Ukrajinska".
Kroz Rožaje je prošlo na desetine žena iz Ukrajine koje su tu boravile i
nastavljale put na zadate destinacije u zemlje zapada. Reč je o vrlo
mladim, lepim ženama. Neke od njih su ostale u Rožajama, udale se, zasnovale
porodice. Sve to je vlast godinama benevolentno posmatrala. Šta se danas
preduzima?
Krenule su kampanje u javnosti u kojima upozoravamo
građane na problem, informišemo ih šta zapravo znači trgovina
ljudskim bićima, objašnjavamo da su žene i deca kojima se trguje žrtve,
prevareni, iskorišćeni, pokušavamo zapravo da razbijemo ravnodušnost sa
kojom većina ljudi gleda na ovaj problem. Ako se to događa nekoj ženi
iz Ukrajine ili Moldavije, to ne znači da se ne može dogoditi i našem
detetu. 'Prostitucija' je još uvek tabu temu, ljudi nisu spremni da sagledaju
razorne posledice po čitavo društvo koje nosi trgovina ljudima i
zloupotreba žena i dece.
Stvoreno je i sklonište za žene koje su upale u bordele
krećući na sasvim drugačije zamišljeno putovanje. Većina
devojaka koje su prinuđene da se bave prostitucijom je pristala da radi
posao bebi siterki, prodavačica, manekenki… Dočekao ih je horor
scenario. Dakle, ove žene, koje su uglavnom bez dokumenata, dobijaju smeštaj,
ishranu, medicinsku, pravnu i psihološku podršku, kao i podršku da dođu do
vlastitih dokumenata. U skloništu ostaju mesec dana, ali moguće je i
produžiti njihov boravak. Osnovni problem ipak i dalje ostaje. One su se
odlučile da krenu u inostranstvo ne bi li razrešile problem siromaštva i
bede. I tako su postale, u najvećem broju, plen trgovaca ljudskim
bićima. Dakle, dok u zemljama iz kojih dolaze ne budu u situaciji da žive
od svog rada, problem će postojati. Trgovina ljudskim bićima,
nažalost, ima planetarne razmere.
U procesu
inkriminisanja trgovine ljudskim bićima, dakle u zakonskim rešenjima da li
se menja odnos prema "klijentu". Uvek se u meni budi gnev što onaj na
čijem novcu počiva čitav lanac trgovine ženama i decom, dakle
čovek koji koristi 'usluge' prostitutki, ostaje nekažnjen.
Pitanje prostitucije nije još otvoreno. Ostaje da se vidi
hoće li biti legalizovana, pod kojim uslovima i čitav niz stvari
zahteva promišljanje, sagledavanje iskustava iz sveta i rešenje. Ključno
za nas u ovom trenutku je da li klijent ima saznanje da je reč o ženi koja
je u lancu trgovine protiv svoje volje.
U miloševićevom vremenu ključno pitanje je bila
povezanost kriminalaca i vlasti i enormna korupcija.
Ono što nam predstoji je izgradnja pravnih pretpostavki
da se žene koje su bile žrtve pojave kao svedoci kako bi lanci trafikanata bili
raskrinkani i nasilnici primereno kažnjeni za zlodela koja su počinili. U
toku su u Saveznoj skupštini izmene krivičnog zakona SRJ u kome će se
naći i članovi kojima se reguliše čitava ova problematika
trgovine ljudskim bićima.
Koji ženski
problem smatraš važnim i na kome nameravaš da se angažuješ?
Ambiciozna sam kad je reč o pravima žena i spremna
da se angažujem i šire od pitanja koja podrazumeva ministarstvo u kome radim.
Mislim da žene moraju ući u mnogo većem broju u vlast, dobiti mesta
koja svojim znanjem i umenjem zaslužuju. Moja stranka ima 42% žena. Dogovor u
stranci je da u organima stranke mora biti procentualno onoliko žena koliko ih
je u članstvu. U organima vlasti pak stranka popunjava ženama 30% mesta
koja joj pripadaju. Tako i u ovom mandatu Građanski savez Srbije ima
Natašu Mičić, predsednicu parlamenta, Radmilu Hrustanović,
gradonačelnicu Beograda, Snežanu Lakićević, pokrajinsku
ministarku za sport, imao je pokojnu Maju Tasić u Ministarstvu inostranih
poslova i, naravno, ima mene.
Muškarci
znaju za tri mandata unapred za koja mesta će se boriti. Koje mesto bi ti
želela.
Ima dosta poslova koje bih dobro i kvalifikovano mogla da
radim. Znam da imam dovoljno znanja i pameti. Ali, u politici odlučuju
mnogi faktori i malo toga zavisi od naših ličnih želja i ambicija. Želela
bih da doprinesem daljem približavanju policijske službe potrebama
građana. Dobra policija je dobro organizovan servis građana. Bila sam
u prilici da lično iskusim mešanje politike u policijsku službu. Radila
sam u Institutu bezbednosti i otišla iz te službe kad je počeo rat u
Vukovaru. Nisam htela da pripadam vlasti koja uništava vlastite građane.
Bilo je to strašno vreme. Učila sam, prionula uz knjigu, spremila
pravosudni ispit, godinu dana volontirala u jednoj advokatskoj kancelariji i
nakon toga obezbedila egzistenciju za sebe i sina od privatne advokatske
prakse. Svojom voljom sam ostala bez posla, a bila sam samohrana majka. Ali,
znala sam da je za budućnost mog deteta i moje samopoštovanje bilo važno
da ne pristanem da budem u funkciji jednog užasnog režima. Danas mogu mirno
svoje dete da gledam u oči i mislim da i zbog tog mog stava imam dobar
odnos sa sinom koji je moj najveći oslonac u životu. On je danas student
prava i član Građanskog saveza Srbije.
Imam i kerušu, veliku crnu šnaucerku koja me natera da
svakog dana prošetam, potrčim, udahnem svež vazduh.