Prve institucionalizovane ženske studije u Istočnoj
Evropi si pokrenula i institucionalizovala ti. Iznela si ih sama bez
političke potpore, bez donatora, u okruženju koje nije imalo sluha za
rodnu perspektivu.
Nisam ih iznela sama. Prethodila im je razvijena i bogata
praksa ženskog okupljanja, a te 1992. godine je po mom uverenju bilo došlo
vreme da se feministička perspektiva prenese i na fakultete. Sa Žaranom
Papić, koja je tada bila pred doktoratom, i Marinom Blagojević, koja
je već bila doktorirala, dogovorila sam se, jer smo nas tri mogle da
predajemo ženske studije lege artis, da pokrenemo ženske studije na
univerzitetu i kao prvo na našem Filozofskom fakultetu. Napravila sam program
koji sam podnela nastavno-naučnom veću. Usledio je prvi udarac našim
optimističkim očekivanjima. Verovala sam da će predlog za
uvođenje ženskih studija biti prihvaćen bez ikakvih problema,
pogotovo što je istovremeno na fakultetu bila u toku inicijativa za
uvođenje britanskih studija. Smatrala sam da će ženske studije morati
da imaju prioritet nad britanskim studijama prosto zato što se tiču
većine sopstvenog naroda. Na nastavno-naučnom veću fakulteta
predlog je odbijen. Krenule smo sa idejom da ženske studije uvedemo kao opcioni
predmet za sve studente Filozofskog fakulteta. To je značilo da svi studenti
Filozofskog fakulteta mogu po sopstvenoj volji i izboru da slušaju taj predmet,
polažu i budu ocenjeni. Za to su sva odeljenja Filozofskog fakulteta trebala da
daju saglasnost. Na moje zaprepašćenje najveći broj odeljenja je
odbio tu mogućnost sa obrazloženjem da oni te sadržaje koje nude ženske
studije imaju već ugrađene u svoje programe.
Sećaš li se koje katerdre su tada odbile predlog za
uvođenje ženskih studija?
Energično je odbila katedra za istoriju, kao oni na
veliko proučavaju žene u istoriji, ne znaju šta će sa tolikim rodno
osetljivim sadržajima da rade. Odbila je katedra za filozofiju sa obrazloženjem
da oni ne vide razloge za uvođenje ženskih studija. Čini mi se da
jedino nije odbila katedra za etnologiju i naravno za sociologiju. Poslala sam
obrazloženje dajući im na znanje da njihovi razlozi ne stoje, ali kad se
nešto jedanput na univerzitetu odbije, teško se menja stav. Toga sam bila
svesna. Na sociologiji smo tada uvele ženske studije kao opcioni predmet i
zadržale smo ga do dana današnjeg. Naši studenti su mogli da biraju jedan od
tri opciona predmeta: ženske studije, etničke studije... Svake godine
imale smo dovoljno studenata, a dolazili su i studenti sa drugih grupa koji su
prosto hteli da steknu nova saznanja. Nas tri smo se smenjivale svake godine,
jedna je držala ili celu godinu ili jedan čitav semestar. Ali, ubrzo je
predmet pao na mene, jer je Marina otišla sa fakulteta, a Žarana je često
bila u inostranstvu i poslednjih godina je bolovala. Kad sam pokretala ženske
studije sve mi je izgledalo mnogo optimističnije, nego nakon deset godina
stalnog rada da bi opstale.
Ipak, važno je da su te studije opstale. Radile smo
različite teorijske kurseve, ali i velika empirijska istraživanja.
Polazila sam upravo od toga da ženske studije ne smeju da budu isključivo
teorijske, da su one prilika da studenti upoznaju sam način rada u
društvenim naukama i da upoznaju žensku stvarnost preko struke. Smatrala sam da
je važno da se studenti upoznaju sa realnim problemima koje žene imaju u
društvu, uslovima u kojima žene zaista žive i rade, da nije dovoljno da samo
spoznaju gnoseološke, epistemološke, aksiološke, metodološke i ine probleme
vezane za nauku koju proučavaju i teorijske diferencijacije i
vladajuće ideologije unutar ženskog pokreta.
Pred javnošću je tvoja knjiga »Ženski pokret na
raskršću milenijuma« koja je finalni izveštaj o istraživanju u Srbiji i
Crnoj Gori koje su uradile studentkinje ženskih studija. Kako ste uradile ovo
istraživanje?
Marina Blagojeviä je 1998. godine u 'enskim studijama
izdala knjigu »Ka vidljivoj ženskoj istoriji – Ženski pokret u Beogradu
90-tih«. Prošlo je deset godina od začetaka ženskog pokreta. Htela sam da
sagledamo da li se za tih deset godina nešto bitno promenilo u načinu rada
i delovanja žena u pokretu, u spoznajama akterki ženskog pokreta. Napravili smo
vrlo ambiciozan koncept istraživanja. Nismo htele da samo akterke ženskog
pokreta ocenjuju ženski aktivizam. Htele smo zapravo da vidimo kako se ženski
pokret doživljava u društvu. Imale smo četiri vrste subjekata u
istraživanju. Prvo same ženske grupe koje su formirane kao čvrste
organizacije koje imaju svoje programe, pravila ponašanja. Zatim, aktiviskinje
u tim grupama, onda lokalno javno mnjenje da bismo sagledale da li se te grupe
u lokalnoj sredini uopšte raspoznaju i šta se o njima misli. I, napokon, žene
iz tih istih lokalnih sredina koje ne pripadaju ženskim grupama ali zauzimaju
istaknuta i značajna mesta u lokalnim zajednicama, pa mogu na određen
način da budu most, posrednice između šire javnosti i ženskih grupa.
Interesovalo nas je da li one to jesu ili nisu i kako to funkcioniše. Pošto smo
u projekat krenule bez ikakvih sredstava, svaka studentkinja je preuzela da
tamo gde živi uradi istraživanje. Ispostavilo se da su studentkinje bile vrlo
srećno raspoređene. Obuhvaćene su manje-više sve vrste gradskih
sredina – veliki gradovi, srednji gradovi, čak i varošice. Pokrivene su
bile i Srbija i Crna Gora. Jedino nismo imale pokriven Niš, jer Niš ima svoju
katedru za sociologiju, pa nemamo studente iz Niša. Tamo sam iskoristila
priliku da uradim istraživanje nakon jednog predavanja koje sam održala. Dobili
smo vrlo reprezentativnu strukturu i Srbije i Crne Gore za istraživanje. I
inače slučajni uzorak za ovo istraživanje nije dolazio u obzir jer
ima gradova u kojima nema ženskih grupa i onih gde je ženski aktivizam živ.
Istraživanje otslikava trendove ženskog organizovanja u Srbiji i Crnoj Gori od
1990. do 2000. godine. Imamo pregled kako su grupe nastajale, kako su se
razvijale, koje su im bile glavne aktivnosti. Predmet istraživanja su bile
grupe koje rade već deset godina, ali i one čija aktivnost ima
jednogodišnji staž. Dobili smo pregled sastava učesnica ženskih grupa u
odnosu na različita sociodemografska obeležja – starost, obrazovanje,
profesiju, politički aktivitet... Zabeležile smo razuđenu lepezu
shvatanja aktiviskinja o smislu angažovanja u ženskoj grupi. Nema
jednolinearnog shvatanja delovanja u ženskim organizacijama niti uniformnog
viđenja smisla aktivističkog rada. Interesovalo nas je šta žene traže
u ženskom organizovanju, kako ga vide i razumeju. To jeste problem da se
definiše u ženskom pokretu. Našle smo veliku paletu stavova. Ključni nam
je bio odnos prema feminizmu, odnosno kako se razumeva feminizam. Susrele smo
stavove od onih osporavajućih tipa »nemojte da me mešate u to...to je
nešto jako loše« do manjine koja nije pravila nikakvu razliku između
ženskog pokreta i feminizma. Međutim, unutar ženskih grupa je,
takođe, izražen pluralizam stanovišta, što svedoči da ima dosta
nesnalaženja u delovanju ženskih grupa, da su prisutni i rigidni stavovi koji
onda dolaze do izražaja naročito u nesposobnosti da se aktivnosti ženskih
grupa povežu sa delovanjem drugih subjekata u lokalnoj sredini. Dakle, nije
reč o odbijanju drugih aktera na društvenoj sceni da sarađuju sa
ženskim grupama, nego o samoizolacionističkoj politici ženskih grupa.
Najčešći razlog je nesigurnost koju osećaju članice kada iz
svoje male zajednice izađu u svet. Sa druge strane, u lokalnim sredinama,
prema našim nalazima, postoji polarizovano javno mnjenje. Jedna trećina
javnog mnjenja iskazuje spremnost da pruži podršku ženskim grupama, da aktivno
participira u njihovim aktivnostima. Iznenadilo me da u toj grupi prevagu nose
muškarci. Dve trećine javnog mnjenja je iz različitih razloga vrlo
neprijateljski raspoloženo prema ženskim grupama. Najčešće su stavovi
ovog dela javnog mnjenja opterećeni nizom predrasuda – feminizam i ženski
aktivizam se povezuje sa ideološkim radikalizmom, a ima i onih koji žensko
organizovanje kritikuju sa konzervativnih stanovišta (ženama je mesto u
kući; aktiviskinje su žene sa nekim defektima...) Očito je da
tendencija ka samoizolovanju ženskih grupa pogoduje razvijanju stereotipa u
lokalnoj sredini budući da žene ne pokušavaju da izađu iz sopstvene
izolacije sarađujući sa onim grupama i institucijama koje ih
prihvataju i suprotstave se na taj način vladajućim stereotipima.
U stavovima žena na istaknutim položajima postoji,
takođe, velika diferencijacija. Dobar deo ovih žena se izborio za vlastite
pozicije pre svega svojom stručnošću i unutar svojih profesija. One
nemaju visoke političke pozicije, ali imaju istaknute stručne
pozicije. To su direktorke različitih institucija, umetnice, jednom
rečju žene sa profesijama. Dobra polovina njih nema nikakve veze sa
ženskim grupama. Preovlađuje neutralan i više negativan no pozitivan stav
prema ženskim grupama. U stvari ne žele da se povezuju sa ženskim grupama jer
pretpostavljaju da im te grupe mogu naškoditi u njihovoj dotadašnjoj
emancipaciji. Prisutan je strah da bi ih drugi mogli povezati sa ženskim
grupama odnosno sa navodnim devijacijama kojima su žene u ženskim grupama
sklone, kako inače javnost u lokalnoj sredini procenjuje ženske grupe.
Polovina ovih žena izražava verbalnu spremnost za saradnju sa ženskim grupama,
ali nema konkretnih dokaza da se ta saradnja i praktikuje. Sa koje strane se
saradnja, pak, ne prihvata je drugo pitanje.
Većinu ženskih grupa u ovoj fazi razvoja ženskog
pokreta karakteriše zatvorenost. Čini se da što je sredina manje urbano razvijena,
to je grupa zatvorenija.
Postoje li značajne razlike između Beograda i
drugih gradova?
Ne bih rekla da postoje.
Kako izgleda demokratski život unutar grupa?
Prosečno istraživane grupe postoje 4-5 godina, što
znači da su mnoge od njih još uvek u fazi formiranja. Struktura njihovog
funkcionisanja je standardna i stereotipna. Uvek postoje koordinatorke koje
upravljaju grupom. Retko je to jedna osoba. Osim toga, grupe imaju savete,
odbore. Postoji niz nivoa na kojima se odlučuje. Stiče se utisak da
je inicijativnost članica jako slaba. Većina članica se oslanja
na inicijative pojedinki koje su u mrežama organizacija. Te žene imaju nešto
potpuniji uvid u to šta se dešava izvan njihove sredine. Ostale članice su
uglavnom neupućene i oslanjaju se na liderke. Ne može se, dakle govoriti o
razvijenim demokratskim odnosima unutar ženskih grupa, o samoinicijativnosti
članica. Ovaj nalaz je za mene bio iznenađujući, pogotovo što
obrazovni sastav grupa ide ka visokoobrazovanim ženama. Vrlo je malo žena
uopšte u ženskim grupama sa nižim obrazovanjem.
Vidi li se iz nalaza istraživanja sa kakvom vizijom žene
rade u ženskim grupama?
Ne. Rekla bih da su aktivnosti ženskih grupa jako
partikularizovane, lokalizovane i zavisne od donacija. Donatori igraju presudnu
ulogu. To se vidi i iz toga da samo jedna grupa ima i neki mali sopstveni izvor
finansiranja. Sve zapravo zavise od stranih donatora. Domaći izvori
finansiranja su jedva gde-gde primetni.
Kako na osnovu nalaza ovog istraživanja i tvog
dugogodišnjeg angažmana na emancipaciji žena vidiš perspektivu razvoja ženskog
pokreta?
Problem ženskog pokreta je što je još uvek na margini
društva i na margini interesovanja žena. Ženske grupe su imale ipak neko vreme
na raspolaganju u kome su ideje ženskog pokreta mogle učiniti društveno
vidljivijim. Sve je suviše još malo i bez perspektive da bude masovnije. Broj
grupa je veliki, ali u njihovom radu učestvuje suviše malo žena, malo je i
žena koje koriste aktivnosti ženskih grupa. Iznenađujući nalaz je da
većina ženskih grupa ima dobre odnose sa sredstvima komunikacije –
lokalnim radio i TV stanicama, a rezultat je minimalan. Reč je
najverovatnije uglavnom samo o propuštanju informacija, a ne o kvalitetnijem i
sadržajnom medijskom prezentiranju ideja ženskog pokreta. Drugačije ne znam
kako bismo objasnile činjenicu da ih sredstva mass medija ne odbacuju, a
da su efekti njihovih nastupa gotovo nevidljivi u lokalnoj zajednici.
Kakav je
teorijski nivo aktiviskinja?
Manje-više većina je na
početnim pozicijama žena koje ulaze u ženski pokret. U većini grupa
ili je u toku ili se priprema edukacija o tome šta je ženski pokret, koje
prioritete ima.
Između ženskih studija na
univerzitetu i nevladinih organizacija nastale su i ženske studije kao
nevladine organizacije. Kako vidiš tu vrstu ženskih studija?
Prošli smo kroz jedan izuzetno
težak period kao društvo u celini. Univerzitet je bio u drastičnim
sankcijama, tako da nije imao nikakve mogućnosti saradnje, osim naravno
individualnih, sa univerzitetskim i naučnim institucijama u svetu. Ljudi
sa univerziteta su se na različite načine snalazili da ostanu u
kontaktu sa svetom i da dalje deluju kao univerzitetski ljudi, što znači
kao ljudi koji deluju u univerzumu. U tom smislu su nevladine organizacije, kao
što su ženske studije i ženski centri, bile u vrlo povoljnoj poziciji. Jer, na
njih se praktično sankcije nisu odnosile. One su dobijale donacije iz
inostranstva i njihove članice/članovi su imali prilike da putuju u
inostranstvo na konferencije, seminare, skupove. Jedan broj mlađih žena su
u NVO videle mogućnost profesionalnog održavanja na ovaj način i
vezale su svoje aktivnosti za NVO ženske studije. Stvaran je jedan paralelan
sistem koji je tekao mimo univerziteta. Međutim, tu postoji problem.
Postavlja se pitanje koga mogu nevladine organizacije da pridobiju kao slušaoce
ženskih studija i na koji način mogu da deluju na tu publiku. Najveći
deo polaznika ženskih studija u Beogradu, a vrlo je slična situacija i u
Novom Sadu, su studentkinje univerziteta društvenih nauka i izvestan broj
studentkinja sa univerziteta umetnosti. Ove studije su se razvijale kao neka
vrsta bazičnog obrazovanja za studentkinje koje dolaze bez ikakvih
prethodnih saznanja o ženskom aktivizmu, ženskom pokretu i idejama tog pokreta.
Tako da su to bile elementarno upućujuće studije. U vremenima kroz
koja smo prošli to je imalo nekog smisla jer je obezbeđivalo jednu vrstu
profesionalnog samoodržanja mlađih članica akademske zajednice, a sa
drge strane je davalo neke elementarne informacije studentima. Sa treće
strane, ženske studije koje smo razvijale na katedri za sociologiju su deo
sistematske nastave i one ne nude studentima osnovno obrazovanje iz ženskih
studija nego im omogućavaju da kritiči sagledaju kroz žensku prizmu
znanja koja su do tada dobili studirajući sociologiju. Tako se
problematizuje pozitivistička epistemologija društvenih nauka koja se
razvijala u nizu disciplina. Ženske studije su omogućavale jedan novi nivo
spoznaje na univerzitetu koji je, takođe, vrlo važan za reformu
univerziteta u celini.
Da li pravilno zaključujem
ako iz tvog izlaganja izvedem zaključak da ti ne vidiš više smisao
postojanja ženskih studija kao nevladine organizacije?
Sada su sankcije prošle i nema
više nikakvog smisla da ženske studije funkcionišu izvan akademske zajednice.
Akademska zajednica garantuje određen kvalitet i kontrolu kvaliteta tih
studija. Zatim omogućava pristupačnost ženskih studija svim
studentima, a ne samo odabranim. I sada nudi mnogo veće mogućnosti
univerzitetske razmene nego što je to na NVO nivou.
A sa druge strane NVO ženske
studije se nisu razvile kao mesta koja podižu svest širokog kruga žena niti kao
mesta za sučeljavanje aktivističkih iskustava i njihovu teorijsku
artikulaciju.
NVO ženske studije su bile
uvek elitističke organizacije. Polaznice su bile uglavnom devojke iz viših
slojeva, a u jednom trenutku je bilo i vrlo mondeno biti polaznica ženskih
studija iako se nije tačno znalo šta posle sa tim.
Dugo si i na univerzitetu i u
ženskom pokretu, šta je sada važno uraditi da bi se pokret nastavio da razvija.
Pokret se kvantitavno uvećao u
odnosu na 90-te, ali neće otići dalje od toga ako ne bude dobio
instucionalnu osnovu. Dakle, dok ne postane ženski pokret za emancipaciju žena
u Srbiji na svim nivoima i po svim za žene važnim pitanjima. Ako ne dobije
široku socijalnu bazu, pokret se neće razviti. Po mom mišljenju to ne može
da bude rezultat nicanja malih ženskih grupa koje pokreće
najčešće jedna žena. To mora da dobije nacionalne globalne razmere,
što znači da se pojavi kao pokret koji afirmiše žene u Srbiji. Tek takva
organizacija će moći da postavi na dnevni red institucija probleme
izrazitog pada žena u svim sferama društva od materijalno-finansijskog pada do
vrednosnog. Bez takve orijentacije nema šanse da se ženski pokret razvija. Ako
se pogleda kroz šta je prošao ženski pokret na Zapadu, u svim zemljama su žene
imale jake nacionalne organizacije, imale strategiju i taktiku pokreta,
prioritete. Ne može to da proizađe iz razdrobljenih grupica koje se bore
za sitne donacije i gledaju kako će koja da preživi u vlastitoj sredini.
Žene se plaše svake organizacije koja nije na nivou maltene njihovog
porodičnog okupljanja. To ne mora da bude nikakva otuđena
organizacija. Ona može da ima dobro uspostavljenu demokratsku strukturu koja
će uvažavati posebnosti i zahteve različitih žena. Inicijativa za
formiranje takve organizacije, takođe, treba da potekne iznutra. Ne može
neko da dođe i kaže 'e sad ste se uvukle u te vaše ćepenke, ne ide
više tako, morate da se organizujete'. Kod žena mora sazreti svest o potrebi zajedničkog
delovanja. Ukoliko ženski pokret brzo iz postojeće faze ne pređe u
ovu drugu njegov potencijal će se urušiti.
Kod neuspelog pokušaja da se
formira vladino telo za rodnu ravnopravnost pokazalo se da nema političke
volje da se napravi demokratski mehanizam za stvaranje ovog tela.
Grupe koje su inicirale ideju o
stvaranju vladinog tela za rodnu ravnopravnost nisu htele da stupe u kontakt sa
drugim grupama, pojedinkama. I to je bilo u osnovi propasti inicijative. One su
morale da dobiju opšti konsensus i da predlože put kako da se na demokratski
način dođe do vladinog tela. Naravno, trebalo je definisati i koja
pitanja bi bila stavljena pred taj forum, kako bi funkcionisala povratna
sprega. Sve je to moralo mnogo šire da se raspravlja. Većina ženskih grupa
ima e-mail-ove tako da su se informacije, da je postojala dobra volja, mogle
lako distribuirati i doći do pregleda mišljenja velikog broja žena.
Vidim i
protivrečje koje je prilikom pokušaja formiranja vladinog tela za rodnu
ravnopravnost došlo do izražaja - žene se, sa jedne strane, strašno plaše da
neko njima ne vlada, da ne dođu u podređen položaj, a sa druge strane
teško prihvataju pravila i procedure demokratskog ponašanja. U malim grupama
izražena je personalizacija za koju nema mesta u demokratskim procesima.
Demokratski procesi pretpostavljaju jednu vrstu anonimnosti. Personalizacija je
za demokratske procese loša stvar jer vodi ka raznim nedemokratskim
procedurama. Ženske grupe insistiraju na solidarnosti, zajedništvu, a kada
treba da pokažu stvarno solidarnost na globalnom nivou nje nema. Rekla bih da
je generalna karakteristika sadašnje faze suviše partikularni pristup. Žene su
suviše partikularizovane i žele da ostanu u tom stanju. Tu postoje
različiti razlozi. Između ostalog i oni koji su vezani za stanje u
društvu, ali bojim se i oni koji proističu iz nivoa ženske svesti koja je
uvek bila upućena da deluje na tom partikularnom nivou. I tu se žene
nekako najbolje osećaju. Čim treba malo da izađu iz toga
ponestane im snaga, uplaše se, gube sigurnost da li će to da iznesu...