TOLERANCIJA IZNAD NACIJA  
Toni GABRIĆ
27 prosinca 2002

Kanada je postala društvo u kojem se ljudi mogu pristojno i ljudski ponašati jedni prema drugima, ostavljajući međusobno dovoljno prostora. Religiozna i nacionalna tolerancija kod nas su vrlo razvijene. Ako ponekad i dođe do incidenata, to još uvijek ne pomućuje činjenicu da smo u svjetskim relacijama sretna zemlja

Kanada pripada zemljama koje možemo uspoređivati s opisima iz renesansnih utopija, pogotovo promatramo li je iz rakursa hrvatske socijalne gabule. Sama biografija njezine aktualne predsjednice, Adrienne Clarkson, dobro potkrepljuje tu tvrdnju. Naša sugovornica porijeklom je Kineskinja, a u zemlju kojom danas upravlja doselila je za Drugog svjetskog rata, kao izbjeglica iz Hong Konga. Mada u startu hendikepirana svojom izbjegličkim prošlošću, gđa. Clarkson uspjela je izgraditi status jedne od kulturnih ikona svoje nove domovine. U trideset godina rada na javnoj TV (Canadian Broadcasting) snimila je niz nagrađivanih dokumentarnih filmova, drama i serija. Prije izbora na čelno mjesto u državi bila je ravnateljica nekoliko nacionalnih muzeja, a bila je i prva izvanevropljanka na čelu prestižnog bečkog Međunarodnog muzičkog centra. Autorica je triju romana i dobitnica je počasnih doktorata nekoliko sveučilišta.
- Rijetki predsjednici država na svoj položaj dolaze iz kulturne sfere, ali oni kojima to uspije u svijetu su vrlo omiljeni, primjerice Vaclav Havel. Koji su bili vaši motivi za izlazak iz kulture u politiku?
- Ne bih rekla da se samo u politici događaju važne stvari. Svijet kulture izravno vas vodi u onaj “stvarni”, politički svijet, jer kultura je mjesto iz kojega proizlazi ideja identiteta. A moja, kao i svaka zemlja, jako je zaokupljena vlastitim identitetom. Mi nismo samo zemlja nastala na tragu britanskog carstva, u kojem dominira bjelačka kultura, nego smo multietničko, multikulturno i vrlo dinamično društvo. Kao novinarka bila sam svjedok brojnih društvenih promjena, pomažući da interesi naroda budu javno istaknuti. Kanada koju sada poznajem, i kojoj sam predsjednica, znatno se promijenila u odnosu na zemlju u koju sam uselila četrdesetih godina, kao trogodišnje dijete. Desetljećima je rasla, kao što sam i sama rasla. S njom se snažno identificiram, i to je razlog zašto želim sudjelovati u njezinom razvitku.
- Dugo ste radili na CBC-u, pa vas molim da nam objasnite kako se kanadska javna TV nosi s problemima manipulacije koji obično prate elektronske medije: utjecajem države, profita, politike.
- Naša državna televizija razlikuje se od većine evropskih, pogotovo onih o kojima vi vjerojatno imate najviše iskustva. Naša državna televizija odvojena je od države, i ne postoji nikakva mogućnost da ministar ili netko drugi iz vlasti zahtjeva određenu vrstu programa. Kod nas nitko nema takav tip utjecaja, za koji mislim da ga Evropljani puno bolje poznaju. S druge strane, CBC iz državnog budžeta dobiva znatnu svotu, približno milijardu dolara godišnje. CBC oduvijek je bila vrlo kritička spram vlasti i vrlo nezavisna. Razlog zbog kojeg Kanađani vole ovu televiziju je u tome što je uspostavljena kao izuzetno nezavisna institucija, daleko nezavisnija od privatnih televizija koje moraju kalkulirati sa svojim položajem na tržištu i emitirati veliku količinu propagandnog programa, pa njihova prepuštenost tržištu znatno utječe na njihove sadržaje.
- Znači li to da na takvoj javnoj televiziji ima i dovoljno mjesta za kreativne kulturne programe?
- Štoviše, to je jedino mjesto na kojem ćemo naći takve programe, jer privatne stanice nemaju ni vremena ni novca za imalo ambicioznije produkcije. Njihov je problem u tome što ne mogu emitirati dovoljno reklama kojima bi nadoknadili novce uložene u kakvu višesatnu umjetničku produkciju. Posljednjih desetak godina svoje televizijske karijere radila sam u kulturnom programu, i imala sam priliku mnogo toga reći o brojnim piscima, o operama, baletu, akademskoj glazbi... Radila sam i mnoštvo tema o popularnoj kulturi, poput World Musica. Javna je televizija jedino mjesto na kojem se takvo što uopće može emitirati.
- Bili ste ravnateljicom nekoliko muzeja koji tematiziraju civilizacijske procese u Kanadi posljednjih stoljeća. Otkuda vaši muzeološki interesi?
- Rad u muzejima bio je logičan nastavak mojega rada na TV-u. Svaki se muzej bavi očuvanjem povijesti vlastitog naroda, njegovih umjetničkih djela i rukotvorina. Ti nam predmeti pomažu da održavamo kolektivno sjećanje o prošlosti vlastite zemlje. Vraćam na opet na pitanje identiteta; ono što jesmo, uglavnom je ono što smo prikupili tokom naše povijesti. Ljudi obično kažu da je Kanada nova zemlja, ali nije baš tako nova. Imamo 400-godišnju pisanu povijest, a prije nje na ovom su prostoru živjeli drevni narodi, tako da tragovi kulture dosežu nekoliko tisuća godina. Naša povijest izuzetno je višeslojna, i ja uživam u meditiranju o tim slojevima.
Museum of Civilisation, koji sam vodila, ima oko tri milijuna izložaka, i u njemu je prikupljeno doista mnogo toga: od predmeta koje su za sobom ostavili starosjedilački narodi, do onih koje su upotrebljavali evropski naseljenici Zapada, poput velike kolekcije starih željeznih peći. Ljudi ponekad zaborave gdje se nalaze, i takva mjesta pripomažu njihovom kolektivnom sjećanju.
- Velik broj međunarodno priznatih autora, poput Margaret Atwood, ovogodišnjeg dobitnika Bookerove nagrade Yanna Martela, ili pak publicistkinje Naomi Klein, dokazuje da se u Kanadi pišu odlične knjige. U čemu je tajna tako snažnog izdavaštva? Ono je očito rezultat pažljivo vođene kulturne politike...
- Ne bih rekla da je postojanje dobrih pisaca posljedica toga što imamo dobru kulturnu politiku. Mislim da je upravo obrnuto: imamo doista mnogo dobrih prozaika i pjesnika, ali i publicista, koji stječu sve veću međunarodnu popularnost. Mislim da upravo oni daju snagu našoj kulturnoj politici: kad vidite da toliko puno ljudi piše, želite im na razne načine pomoći i ohrabriti ih. U Kanadi postoji mnoštvo agencija za sponzoriranje, među kojima posebno izdvajam Kanadski savjet (Canada Council). Piscima i drugim autorima nastoji se pomoći još dok su mladi, na početku njihove karijere; nije nam cilj nekoga uzdizati i slaviti tek onda kad dokaže svoju punu vrijednost.
Ne radi se pritom o nekim velikim svotama. Najviše je donacija u vrijednosti od 3-4 tisuće dolara, što mladim autorima pomaže da kraća razdoblja – recimo, preko ljeta – posvete pisanju, bez opterećenja svakodnevnim egzistencijalnim problemima. Rekla bih da je ta pomoć važna i zato što njome pokazujemo mladim ljudima da ozbiljno doživljavamo njihov rad. Uvjeravamo ih kako to što rade vrijedi dovoljno da se i dalje nastave time baviti.
- Vaš životni put vrlo je intrigantan, osobito nama koji imamo neposredna ratna iskustva: od izbjeglice, preko rada u novinarstvu i kulturi, do predsjednice države. Kako danas gledate na taj rani dio vašega životnog puta?
- U Kanadu sam došla kao trogodišnje dijete. Zašto baš tu? Pa, 1942. godine na svijetu i nije ni bilo puno mjesta na koja smo moji roditelji i ja mogli otići. Kad je rat završio, ovdje su započeli prvi veliki valovi evropskih iseljenika. U svemu tome izvanredno je bilo to što je ogroman broj novopečenih Kanađana imao iskustvo vrlo slično mojem. Svi smo mi prošli rat, svi smo ostali bez cjelokupne imovine. Kad sam došla bila sam trogodišnja djevojčica, pa nemam mnogo uspomena iz tog razdoblja. No, moju su majku uspomene na život u Hong Kongu pratile kroz čitav život.
Pobjegavši iz tog grada izgubila je sve što je imala, i namještaj, i odjeću i dom, ali u Kanadi se s time naučila nositi. I većina drugih bila je prisiljena iznova započeti. Mislim da se u tome sastoji naša kvaliteta, jer dobro razumijemo kako u drugačijim okolnostima, u drugim dijelovima svijeta, može biti teško. Pretvorili smo se u društvo u kojem se ljudi mogu pristojno i ljudski ponašati jedni prema drugima, ostavljajući si međusobno dovoljno prostora. Religiozna i nacionalna tolerancija kod nas su vrlo razvijene. Ukoliko ponekad i dođe do incidenata, to još uvijek ne pomućuje činjenicu da smo u svjetskim relacijama sretna zemlja. Naš je problem što imamo mnogo siromaštva, što je vrlo loše uzme li se u obzir naše ukupno bogatstvo.
- Danas se Zapad nastoji zatvoriti prema narodima globalnog Juga, i u ekonomskom i u imigracijskom pogledu. Kako komentirate takvu politiku zapadnih zemalja?
- Mi smo i dalje zainteresirani za primanje imigranata iz azijskih i afričkih zemalja, rasna pripadnost ne igra nikakvu ulogu u našoj imigracijskoj politici. Izbjeglice primamo već 40 godina i smatramo da oni unose živost u naše društvo. Važno nam je pritom da postoji mogućnost njihova zarađivanja za život, kao i mogućnost spajanja njihovih obitelji. Naravno, svatko želi doći u Kanadu, a zašto i ne bi? To je sjajna zemlja, koja pruža nebrojene mogućnosti. Imigracijska otvorenost naš je način sudjelovanja u svijetu, kojom svjetskoj zajednici pokazujemo tko smo i što smo.
- Koliko je pitanje pokreta za nezavisnost Quebeca, i općenito pitanje odnosa anglofona i frankofona, danas aktualno?
- Na razumijevanje englesko-francuskih problema u Kanadi ne mogu se primjenjivati evropski standardi. Zajedno smo osnovali zemlju, i to na vrlo miroljubivim osnovama, s federalnom strukturom, u religijskom smislu istovremeno kao katoličku i protestantsku. Povremena mala nezadovoljstva i prigovaranja ne mogu se usporediti s etničkim konfliktima koji se događaju u drugim dijelovima svijeta, poput vašega. U posljednjih 140 godina u Kanadi je, u englesko-francuskim etničkim sukobima, poginulo ukupno osamdesetak ljudi. Posljednjih 40 godina Kanada je službeno dvojezična. Imamo sekularno društvo, u kojem su svi slobodni izabrati i prakticirati vlastitu religiju.
Uz engleski i francuski, govori se još preko stotinu drugih jezika; somalski, pakistanski, urdu, različiti indijski jezici i dijalekti... Ljudi se tim jezicima nesmetano služe u svojim hramovima, i u svojim domovima. Naša debata o englesko-francuskom pitanju odvija se isključivo na visokointelektualnoj razini; radi se o intelektualnom pitanju koje se ne može prevesti u termine na koje su navikli Evropljani.
- Spomenuli ste tisućljeća kulture na kanadskim prostorima. Kakav je položaj starosjedilačkog stanovništva u suvremenoj Kanadi?
- Mislim da u pogledu pripadnika starosjedilačkog stanovništva – koji sebe zovu Prvim narodom - jako dobro napredujemo, a ja kao Governor General, s tim dijelom populacije imam poseban odnos. Oni su prvi osnivači naše zemlje, i svi zajedno moramo učiniti sve što je u našoj moći kako bi oni zauzeli svoje mjesto u modernom kanadskom društvu. Zahvaljujući njihovu izvanrednom vodstvu, starosjedioci su sada razvili svijest o tome da moraju sačuvati vlastiti jezik i kulturu. Znaju da tom očuvanju moraju sami doprinijeti, a jasno im je i to da moramo egzistirati svi zajedno. Pojedini pripadnici starosjedilačkih naroda danas su članovi parlamenta i ambasadori, ima ih vrlo visokopozicioniranih u strukturi moći, a taj trend u budućnosti će još više jačati.