23. 11. 2000. h o m e
broj 43



Vesna Kesić, publicistkinja

Posttotalitarni subjekti

Ženske grupe nametnule su javnosti i politici jezik ženskih ljudskih prava, odigrale su ključnu ulogu u transformaciji ženskog iskustva iz "žrtava", "majki hraniteljica" i "nacionalnih bedema" u neku novu, manje patrijarhalnu svijest, u žensku političku svijest koja može mijenjati karakter društva prema radikalnijoj demokratizaciji, a konsekventno tome i prema smanjivanju potencijalne opasnosti od budućih ratova

Milivoj Đilas

Vesna Kesić bila je dugogodišnja novinarka i urednica u Startu, Studiju, Svijetu, Danasu, Slobodnoj i Nedjeljnoj Dalmaciji, a prije rata surađivala je i u Mladini, NIN-u. Pripada 'prvom valu' feminističkih inicijativa u bivšoj Jugoslaviji, su-pokretačica je prve feminističke studijske grupe u Hrvatskoj Žena i društvo. Godine 1992. iz novinarstva prelazi na scenu NVO-a. Suosnivačica je Građanske inicijative za slobodu javne riječi, AIM-a, Zagrebačkog ženskog lobija, Centra za žene žrtve rata, B.a.B.e.-a. Godine 1998. dobiva stipendiju fondacije MacArthur za istraživanje pod naslovom Seksizam i rat: konstrukcija spola i etniciteta u ratovima u bivšoj Jugoslaviji i njihov utjecaj na motivaciju na ratno nasilje. Radi doktorat na njujojrškoj New School for Social Research.

Zašto ste svojedobno iz medija prešli na scenu NVO-a?
Ja sam, krajem osamdesetih, u Startu, čak i u Studiju, a kasnije u Danasu i Svijetu često pisala o nacionalističkoj instrumentalizaciji medija i kulture u Srbiji, o implementaciji nacionalizma u srpsku kulturu svakodnevice, popularnu kulturu, film, kazalište, glazbu. Bilo je to u vrijeme tzv. hrvatske šutnje kad je o srpskom nacionalizmu pisala tek šačica ljudi, uglavnom u Danasu, a ostali su, po običaju, uredno šutjeli. No, kad se, 1989/90. posredovanjem HDZ-a, HSP-a i sličnih stranaka politički konstituirao i hrvatski nacionalizam, počela sam se, kao i mnogi dotadašnji kritičari srpskog nacionalizma, baviti pometanjem pred vlastitim pragom. I dok su nas zbog dekonstrukcije srpskog nacionalizma svi tapšali po ramenu, kad smo jednakim mjerilima prišle hrvatskome, to je izazivalo nevjerojatno agresivne reakcije. Užasnula me činjenica da se je društvo tako brzo podijelilo na radikalno suprotstavljene tabore i da dijalog više nije moguć. Prvenstveno je to dakako bilo posljedica Miloševićeve politike i višegodišnjeg djelovanja srpskih nacionalističkih intelektualaca, ali hrvatski su vrlo brzo uspjeli mobilizirati svoj nacionalizam kao jedini odgovor na političku krizu Jugoslavije.

Dva beskompromisna nacionalizma

Takva dva beskompromisna nacionalizma, u kojima su postojale samo dvije pozicije, Miloševićeva Srbija do posljednjeg srpskog groba i Tuđmanova Hrvatska izvan genitiva što je praktički značilo bez Srba, nisu mogli završiti drukčije nego krvavim ratom - među civilima. Učinilo mi se tada da novinarstvo u našim uvjetima, za neko vrijeme, ne može više odigrati nikakvu pozitivnu, objektivnu, smirujuću diskurzivnu ulogu. Ne samo da gotovo nije bilo tzv. nezavisnog i slobodnog novinarstva - jer ako je bilo financijski nezavisno, onda je bilo ratno profitersko i plivalo je na vjetru državnog nacionalizma - nego ni najveći broj novinara/novinarki nije odolio zovu ratnog huškanja. S fronte su izvještavali selektivno, to jest ako nisu bezočno lagali bili su bezobzirni prema žrtvama druge strane, glorificirali su i stupidno metaforizirali rat, čak ga i erotizirali. Izrazito poštujem ljude koji su ustrajali u drukčijem novinarstvu, no meni se sve to učinilo besmislenim. Shvatila sam da - što zbog nasljeđa socijalizma, a što i zbog mnogo starijih historijskih taloga - mi nemamo civilno društvo, nemamo onaj sloj ljudi koji bi se htjeli, znali i usudili organizirati oko svojih ideja, oko stanovitoga cilja, koji bi imali elementarni građanski osjećaj odgovornosti i hrabrost da se suprotstave. Jedino mjesto na kojem se to događalo, ma koliko slabašno i nužno nedjelotvorno, ali barem kao neki moralni zalog za budućnost, bili su ranih devedesetih neki mediji, svakako Danas i Feral, i Antiratna kampanja Hrvatske i ženske grupe kojima sam se pridružila.

Kakva je bila uloga ženskih nevladinih udruga za vrijeme rata? Jesu li to bile uglavnom humanitarne udruge ili su imale i političku dimenziju. Danas se čini da su prilično politizirane?
Ženske grupe su se u Hrvatskoj, na samim počecima rata, podijelile u dvije grupacije - na one "patriotske", nacionalne, poput Bedema ljubavi i sličnih, i na ženske grupe koje su svoju političnost deklarirale kao antinacionalističku i antiratnu te insistirale na održavanju veza i prijateljstava sa ženama iz sličnih takvih grupa širom bivše Jugoslavije. Do najvećeg je raskola došlo u interpretaciji masovnih silovanja u Bosni. "Patriotske grupe", od kojih se neke također smatraju feminističkima, insistirale su isključivo na etničkoj dimenziji tih zločina. Pojednostavljeno: Siluju Srbi, a žrtve su Hrvatice, jer se ionako zna tko je tu žrtva, a tko agresor. Takav stav, potpuno u skladu s ideologemom tadašnjeg državnog nacionalizma, isključuje bilo kakvo kompleksnije razmišljanje o nastanku rata, političkim odgovornostima, potrebi suočavanja sa činjenicama koje se ne uklapaju u tu sliku, da ne govorim o potrebi stvarnog istraživanja kakva je bila dinamika događanja na terenu. Mi iz druge, antinacionalističke grupacije imale smo dosta jaku tradiciju feminističkih inicijativa u bivšoj državi gdje su, po mojem sudu, ženske grupe bile apsolutno prve laste civilnoga društva i autonomnog političkog organiziranja, još od kraja sedamdesetih. Nismo nijekale ulogu masovnih silovanja u etničkim čišćenjima u Bosni. Bila bi to glupost, uostalom, dovoljno je pogledati naše dokumente i javne istupe iz tog vremena. No, insistirale smo da ratna silovanja itekako imaju i rodnu dimenziju, da je to zločin koji u 90 posto slučajeva jedan rod (muški) čini nad ženama i da su masovna silovanja dio ratnog arsenala i militariziranog patrijarhata prisutna u svim ratovima, da nisu dio "etničkog identiteta", već da ih čine sve strane. To se kasnije pokazalo i činjenično točnim, danas u Haagu s optužbom ili osudom za silovanje kao zločin protiv čovječnosti sjede i Srbi i Hrvati i Muslimani, iako za sada možda još nedovoljno proporcionalno. No tada je i protiv pojedinki i protiv grupa koje su zastupale taj stav pokrenut pravi linč.

Ženska mreža Hrvatske

Početkom devedesetih jezgro naših grupa bile su Autonomna ženska kuća, Zagrebački ženski lobi, Centar za žene žrtve rata, Ženska infoteka. Prvenstveno smo se bavile tada najnužnijim, pružale smo psiho-socijalnu i humanitarnu pomoć ženama izbjeglicama, radile smo po izbjegličkim centrima, organizirale žene u grupe samopomoći, pomagale im da dođu do zdravstvenih usluga, pravne pomoći i statusa, viza za treće zemlje itd. I same smo se educirale o traumatskom iskustvu žena, primjerenom pristupu, pravima izbjeglica, savladavale smo organizacijske i komunikacijske vještine, trenirale nenasilje itd. Istodobno, bile smo potpuno svjesne da humanitarnim radom i psiho-socijalnom pomoći tek olakšavamo ženama posljedice militarnog, nacionalizmima potaknutog, "muškog ratnog nasilja" te da ako nešto doista želimo mijenjati, prevenirati buduće ratno nasilje, doprinijeti kažnjavanju počinjenih zločina, onda moramo izrazitije politički djelovati, artikulirati politiku i kulturu mira i žensku politiku i to na civilnoj sceni. Iako je i "obično" obiteljsko, tzv. mirnodopsko nasilje itekako političko pitanje, jer je izraz određenog odnosa moći i dominacije u društvu i zahtijeva intervenciju države - adekvatnu legislativu, političku svijest, organiziranu psiho-socijalnu pomoć ženama itd. No, neke grupe, Ženska Infoteka, Grupa za ženska ljudska prava, B.a.B.e. kasnije Centar za ženske studije, Elektra, CESI, sve su se vise okretale ženskim ljudskim pravima, javnom djelovanju, informiranju žena, edukacijama, radu s političkim strankama, ženskoj teoriji i dokumentiranju, izdavaštvu, ženskoj umjetničkoj praksi, itd. Izrazito je važno da inicijative vrlo rano još od 1993. niču i izvan Zagreba. Nastaju vrlo agilne ženske grupe u Pakracu, Istri, Rijeci, Malom Lošinju, Osijeku, Splitu, Karlovcu, sirom Hrvatske. Dolaze nove liderice, upravo iz tih grupa. Danas u Ženskoj mreži Hrvatske ima četrdesetak grupa, među njima i grupa Romkinja, grupa povratnica iz Knina i Istočne Slavonije. Rekla bih, društvena sila s kojom treba računati i točno na tragu onoga što bi civilna scena trebala biti. Tenzija, raskola, taštine, kompeticije, prešućivanja i ignoriranja (što je najgluplje, jer time zapravo prešućujemo same sebe) također ima, bilo bi čudno da nema, zašto bi žene bile "bolji ljudi" od ostalih. Ali to ipak nije opstruiralo, po mom mišljenju, vrlo visok stupanj efikasnosti i vidljivih rezultata.

Koliko je djelovanje ženskih grupa utjecalo na političke odluke koje su se donosile u Saboru ili Vladi, ili na posljednje izbore, primjerice?
Usuđujem se tvrditi, bez lažne skromnosti, da je ovih preko 22 posto žena u Saboru jedna od doista radikalnih promjena u formiranju nove političke kulture u Hrvata. A za to velike zasluge pripadaju upravo ženskim grupama koje se još od 1992. organiziraju i umrežavaju, od 1994. nastupaju kao Ženska ad hoc koalicija, a od 1995. povodom svakih izbora Koalicija promatra i pokušava utjecati na izbore. Ciljevi su promocija žena na političke pozicije, ženska politička participacija, mijenjanje stavova prema ženama u javnosti, dekonstruiranje stereotipova itd. Ženske grupe nametnule su javnosti i politici jezik ženskih ljudskih prava, odigrale su ključnu ulogu u transformaciji ženskog iskustva iz "žrtava", "majki hraniteljica" i "nacionalnih bedema" u neku novu, manje patrijarhalnu svijest, u žensku političku svijest koja može mijenjati karakter društva prema radikalnijoj demokratizaciji, a konsekventno tome i prema smanjivanju potencijalne opasnosti od budućih ratova.
Ženska ad hoc koalicija 1995. imala je petnaestak, a pri posljednjim izborima tridesetak grupa, izradila je i razvijala Platformu u kojoj su od početka načete teme i zahtjevi koji su s vremenom ulazili i u političke programe stranaka - od zahtjeva za Vladinim tijelom za žene, do zahtjeva za ravnopravnom zastupljenošću žena na kandidacijskim listama, za promjenu legislative o nasilju nad ženama, za poboljšanje ekonomskog statusa žena, za društvo pravde i veće ekonomske ravnopravnosti, itd.

Hrvatska - regionalna sila

Sličan model koaliranja usvojile su na izborima 2000. i druge nevladine organizacije, sjajnu su ulogu odigrali Glas i GONG još od '97, i uspjeh nije izostao. Pazite, 22 posto žena u donjem (Zastupničkom) domu Parlamenta - a bez famoznih kvota kojih ja i nisam pristalica ako se nešto može postići političkim djelovanjem i procedurom - trenutno je jedan od najvećih postotaka u Evropi, u "novim" i u "starim" demokracijama, ako ne računamo notorno "feminističku" Skandinaviju i zemlje poput Danske i Nizozemske gdje ima 40 do 50 posto žena u parlamentima i u vladama. Viši je i od postotka u SAD-u, gdje u Kongresu ima oko 13 posto žena, u Velikoj Britaniji oko 18 (do nedavno ih je bilo tek desetak posto), u Francuskoj, kao i Sloveniji do ovih izbora, bilo je oko 10 posto žena.
Ja, dakako, ne tvrdim da su sve to isfurale ženske grupe same, to bi bio nonsens. Zahtjev za participacijom žena bio je i zahtjev Evropske zajednice i UN-a. Da bi stvar uspjela, bilo je neophodno da takve zahtjeve prihvate i promoviraju žene unutar političkih stranaka, što su žene SDP-a i HSLS-a i uradile. Dakako, ne samo pod našim utjecajem, nego i zbog utjecaja evropske socijaldemokracije i liberalnih opcija. Ali tvrdim da su ženske grupe odigrale svoju pionirsku, inovativnu, edukacijsku, aktivističku ulogu. Presudno je bilo upravo to što su "samonikle" organizacije grass root koje nije inicirao i stvarao nikakav Soros, nikakva vlada, nikakav američki program demokratizacije, nikakav međunarodni NGO - iako su svi oni, a u početku najviše autonomne ženske grupe iz Evrope i austrijsko Ministarstvo za žene, pomagali da se one održe i djeluju. U UN-u i u Evropi, u tijelima koja se bave ženama, ali i šire, Hrvatska je zbog tih aktivnosti ženskih grupa i uspjeha žena iz stranaka na izborima 2000. prepoznata i ima visoki ugled. Možda je to jedina sfera u kojoj je Hrvatska postala ta famozna "regionalna sila" i stvar je političke pameti novih vlasti hoće li to znati iskoristiti.

Zašto ste otišli studirati u Ameriku? Je li to bilo potrebno da bi se dobila prava slika o 'balkanskim ratovima' i karakteru nasilja u njima?
Za mene je, naravno, najzanimljivija feministička kritika patrijarhata, države i nacije i to ne samo američka, nego i ona iz Trećeg svijeta, iz intelektualno i akademski vrlo jake Južne Azije, na primjer. Istodobno, u Americi se razvija i najjača kritika suvremenog imperijalizma, te famozne "globalizacije" koja nije isključivo negativan pojam. Tu uključujem i događanja poput onih u Seattleu i Washingtonu i teorijske pristupe. Mi, iz ekonomski daleko zaostalijih dijelova svijeta, upravo zbog te američke otvorenosti možemo utjecati i na njihove intelektualne trendove, informiranost, a donekle i na politiku. Među vodećim imenima u filozofiji, kulturnoj antropologiji, feminističkoj teoriji u Americi su danas Edward Said, Homi Bhabha, Gayatri Spivak, Chaterjee, Appadurai, Telal Asad, Marija Todorova, pa eto i Slavoj Žižek. Stvari se danas epohalno događaju u Trećem svijetu i u Americi. Svako ignoriranje ili cinizam prema američkom intelektualizmu ili prema intelektualnim dostignućima Trećeg svijeta kontraproduktivni su za vlastita saznanja i samospoznaju. Tamo sam proučavala teorije, a istraživanja na terenu, osim onoga što već znam, tek mi predstoje. Želim sakupiti tzv. oral histories, usmenu predaju, priče običnih ljudi, prvenstveno žena o njihovom iskustvu rata. Koji su to bili ključni momenti koji su rušili elementarnu civilizacijsku zabranu - ne ubij - i dehumanizirali ljude do one razine zvjerstava kojoj smo svjedočili u ovim ratovima.

Teorije kolektivnog nasilja

Sto južnoazijske teorije nasilja koje ste spominjali čini nama zanimljivima? Koje su njihove specifičnosti i može li ih se uspoređivati s teorijama koje su ovdje prevladavajuće?
Pa ovdje su prevladavajuće teorije, barem ono što je do mene kao neznanstvene osobe dopiralo prije mog odlaska, bile nacionalističke, historicističke ili tradicionalno kritičke marksističke na koje je, doduše, posljednje desetljeće vladao embargo popraćen konvertitstvom nekadašnjih marksista. U međuvremenu se je stvarno mnogo promijenilo i rade se i drukčija istraživanja, štampaju se važne knjige. Meni se teorije kolektivnog nasilja koje dolaze iz Indije i Šri Lanke, ili s Bliskog istoka, kao i kompletna postkolonijalna, postmoderna antropologija čine zanimljivima za nas jer u tim dijelovima svijeta postoje - opet vrlo široke - strukturalne sličnosti s Jugoistočnom Evropom, ili Balkanom. I tamo postoji duga povijest potencijala za izazivanje etničkih i vjerskih sukoba, i tamo se u te sukobe mobilizira civilno stanovništvo, i tamo je na djelu snažan patrijarhat, i oni su u nekom smislu tranzicijska društva iz kolonijalnih u postkolonijalna.
Raspadima carstava, pretkolonijalnih i kolonijalnih (kao i u Istočnoj Evropi) prolazili su kroz procese formiranja država nacija koje su najčešće multietničke. Povijesni i kulturni momenti mogu biti bitno drukčiji, te razlike se ne smiju zanemarivati, ali strukture i procesi se mogu uspoređivati. Za razliku od naših, njihove se sveučilišne elite i intelektualna javnost tim procesima znanstveno i istraživački intenzivno bave, a javni angažman smatraju svojom građanskom obavezom, baš zato što jesu nacionalne elite. Prvenstveno su u pitanju teorije (konstrukcija i dekonstrukcija) kulturnih identiteta, istraživanja odnosa kulture i politike. Inteligentan indijski antropolog i politolog sebe će definirati kao "postkolonijalnog subjekta" s punom sviješću što je kolonijalizam ostavio u tragovima i u njegovom subjektivitetu. Istražuju koja je njihova relacija spram tzv. liberalnog Zapada, u čijoj je tradiciji i ona sama, "postkolonijalni subjekt", odgojena i obrazovana, za razliku od nas gdje bi liberalne teorije tek trebale zaživjeti. Zato i najbolje kritike zapadne liberalne demokracije i globalizacije - a koje ostaju i liberalne i demokratske - i dolaze iz Trećeg svijeta i iz Amerike.

Sebičnost i arogancija na pijedestalu

Nakon dvije godine u Americi, kako vam izgleda hrvatska politička scena i politička kultura javnosti, pogotovo nakon smjene vlasti?
Slažem se s onime što je nedavno rekao Nenad Miščević u Feralu: sada imamo demokraciju u kojoj hrabrost nije preduvjet za život, ali nešto i dalje nedostaje. Nema stvarne demokratske atmosfere, nema radosti sudjelovanja u javnosti i u javnom dijalogu, nema kolektivnih projekata, društvenog konsenzusa, iako bi se moglo reći da je on na izborima iskazan, ali nitko točno ne zna oko čega. Ne govorim o onome što već i vrapci znaju, tj. da su veliki kolektivni i utopijski projekti ofucani i izostali. I dalje postoje i moraju postojati kolektivni mikro projekti, bez toga nema društvenosti. Naprosto ne razumijem zašto je u nas tako teško artikulirati pozitivnu viziju koja ljude uključuje, inspirira na sudjelovanje, kreira pozitivnu građansku javnost, javnost "za", a ne samo protiv, gdje javni dijalog nije nužno javno denunciranje i argument ad hominem. Dobro, to je zato što su se svi recentni kolektivni projekti, i socijalizam i nacionalizam, dovoljno kompromitirali da je svima dosta svega što počinje s "k" ako nije kapital i ne donosi kune, a mrzovolja, nepovjerenje i sumnjičavost dio su našeg političkog i kulturnog nasljeđa. Individualizam je u nas na potpuno krivi način - kao sebičnost i arogancija - uzdignut na pijedestal. Kao da u tim famoznim liberalnim demokracijama pojedinci ne prilaze zajedničkim idejama, političkim i građanskim inicijativama, kao da građanstvo ne podrazumijeva i odgovornost i empatiju i sudjelovanje, čak i ekonomsku odgovornost bogatih prema siromašnima. Mi smo fragmentiraniji i atomiziraniji od bilo kojeg zapadnog društva.

Što se je, po vama, s tih 22 posto žena u Saboru stvarno promijenilo u političkoj kulturi Hrvatske i stvarnom statusu žena?
Mislim da neke žene i u Saboru i u Vladi odlično rade svoj posao. Za sada. Uz njih se ne vežu afere i skandali, rijetko daju neodmjerene izjave, ne stječu bodove osobnim prepucavanjima, a poneke nude prave promjene političkog stila vladanja. Moram spomenuti Đurđu Adlešić koja odlično uspijeva osmisliti transparentnost i javnost rada tajnih službi i službi sigurnosti. Ona je već pokazala zašto je za demistifikaciju te tradicionalno muške domene i "igračaka" važno da je na čelu Odbora za nacionalnu sigurnost upravo žena, kao što je to često i u skandinavskim zemljama gdje žena može postati i ministrica obrane. I Željka Antunović u politiku unosi puno "ženske energije", osobnog angažmana do granice izgaranja. Ponekad mi se čini da je premijer Račan gura na najosjetljivije zadatke, kao što su ukidanje Trećeg programa (što bi bio vrhunski politički i kulturni skandal ove vlasti, kao što će to biti i požućivanje Vjesnika, jer nešto bi u ovoj sredini ipak trebalo zadržati status "uglednog, utjecajnog, provjerenog i pouzdanog" novinarstva); da najavi Imoćanima da će im možda ukinuti općinu; Levarov sprovod i vrlo kontroverzne pregovore sa sindikatima. Željka Antunović se, u krajnjoj liniji, dobro nosi s tim zadacima, ulazi u velike rizike, dosljedna je, lojalna i pomalo mi je žao što zanemaruje ženske teme, iako je na čelu Vladina povjerenstva za žene.

Interes za žensku politiku

Odlične su u Saboru u nastojanjima oko izmjena zakonodavstva o nasilju bile i Milanka Opačić i Biga-Friganović i Ingrid Marinović-Antičević. Vesna Pusić, zacijelo najvidljivija među ženama političarkama, jedna je od naših najboljih poznavalaca suvremenih modela demokracije i modernog političkog managementa. Zato je dobro što je i svoju i našu energiju prestala trošiti na politički besmislena prepucavanja s, recimo, Draženom Budišom iz čega joj je, prema mojim kriterijima političke kulture, preostala jedna mrlja. Priznajem da su, kad je dopustila da mediji o njoj lansiraju sliku dame s agramerskim pedigreom i američkim diplomama, moje simpatije išle prema samostvorenom "provincijalcu" Budiši, čak i ako se politički s njime nisam slagala. U Saboru i u Strasbourgu imamo jednu vrhunsku političarku i feminističke i socijaldemokratske provenijencije koju bih voljela vidjeti u javnosti puni više, no mislim da ima zdravstvenih problema. Nadam se da je ne ograničava njena stranka SDP. Rekla bih da većina tih žena nisu feministkinje, to jest nemaju jasno artikuliranu žensku političku svijest ili barem ne žele biti prepoznate kao feministkinje. Ali sve dok su spremne djelovati iz pozicije ženskih interesa, unositi u politiku i svoje žensko iskustvo i pronalaziti dobar omjer između interesa stranke i interesa žena - jer ženama u strankama uvijek prijeti opasnost da će drugo, pod pritiskom, zanemariti na račun prvoga - mislim da ih treba podržavati mnogo više nego do sada, jer se one nalaze između dvije vatre i stvarno puno investiraju i riskiraju.

Kakva uloga NVO-ima i ženskim udrugama pripada sada u "izmijenjenim uvjetima" kad se čini da su svi pomalo dezorijentirani?
Ja mislim da NVO-i, barem oni čiji rad poznajem, vrlo dobro znaju sto bi htjeli i trebali raditi. Zaštita prava i statusa diskriminiranih, marginaliziranih i drukčije ugroženih društvenih skupina klasično je područje rada NVO-a, iako ne mora nužno biti samo to. Strategije djelovanja u novim uvjetima, međutim, jesu upitni i o njima treba ozbiljno razmišljati. Ja smatram da stil rada nevladinih udruga nije isključivo i jedino bučna i glasna konfrontacija s vlašću i vladajućima. Mislim da je u "novim uvjetima", odnosno u svim uvjetima demokratske vlasti, ma s koje strane lijevo-desne skale ona bila, itekako potrebno znati razvijati suradnju s vladinim i državnim tijelima, pa i ljudima u vladi i administraciji; da je potrebno znati angažirati se i "za", a ne samo "protiv", da treba graditi povjerenje i međusobno uvažavanje, pogotovo prema pojedinkama i pojedincima. No, naravno, da vlast uvijek treba držati i na oku. Zamjenica premijera Željka Antunović tvrdi da između Vlade i ženskih grupa u ovom trenutku nema nikakvih razlika u ciljevima. Mogu se s time složiti, što još ne znači da je, osim povećanog broja utjecajnih žena u javnosti, došlo i do stvarnih promjena.

Žele li političari mijenjati principe?

Postoji i opasnost da vladajuće stranke pokušaju "posvojiti" neke nevladine organizacije - preko privilegija, veza, promocija, pa čak i preko financiranja, čak i da lansiraju i svoje vlastite NVO-e, tzv. kvazi-NVO-e (Quangos) ovoga puta - socijaldemokratskih afilijacija. Tragovi toga se već primjećuju. HDZ je imao pun kufer svojih navodnih NVO-a, na njih se trošilo milijune državnih kuna, od udruga dobrovoljaca do svega što je u naslovu nosilo pridjev "kršćansko" (čitaj: katoličko), uključujući Bakovićev Narod koji, čitam negdje, Vlada i dalje financira. Iako se upravo tu ne radi o bilo kakvom, pronatalitetnom desnom glasilu, već o dokazivo nacionalističkom, šovinističkom i fašistoidnom listu čije bi financiranje Vlada trebala prekinuti političkom odlukom. Tendencija "quangoizacije" nije sasvim nelegitimna. I u Švedskoj i u Njemačkoj postoje nevladine grupe bliske vladajućim strankama koje ih financiraju. Samo, razlika je u tome da naša tradicija jednoumlja i jednostranačja, to jest nedostatka demokratske tradicije i političke kulture, pa i manjak sredstava zbog čega među NVO-ima vlada velika kompeticija, olako dovodi do gubitka samostalnosti i kritičnosti tih organizacija, što u Švedskoj nije vjerojatno. Tamo će socijaldemokratske ženske udruge u prvome redu paziti vodi li "njihova" vlada politiku ravnopravnosti, uključuje li žene itd. Zato mislim da nevladine organizacije trebaju i moraju surađivati u načelu sa svakom demokratskom vladom i svim strankama, jer se jedino tako mogu postići stvarne promjene, ali moraju ostati vrlo oprezne: Što se stvarno iza toga krije? Žele li "sklona nam vlada", političari i političarke u stvari mijenjati principe, načine organiziranja i djelovanja NVO-a i ustrojiti ih tako da s njima - kad su nam ciljevi ionako isti - lakše izlaze na kraj? Ciljevi u demokraciji se postižu i poštivanjem demokratskih procedura i pravila ponašanja, a ne samo jurnjavom prema cilju.

Seksizam i rat

Želim istražiti u kojoj je mjeri konstrukcija spola/roda bila neophodna da bi se motiviralo na nasilje, spolno i etničko.

Temom Seksizam i rat: konstrukcija roda i etniciteta kao izvori nasilja u ratovima u bivšoj Jugoslaviji Vesna Kesić nastoji istražiti kako je došlo do mobilizacija širokih slojeva civilnog stanovništva na nasilje i okrutnosti jednih prema drugima: Iskustvo izbjeglištva, smrti, nasilja i zlostavljanja, uključujući i silovanja instrumentalizirani su tada za intenziviranje mržnje i etničkih sukoba. Transakcija "silovana žena je silovana nacija" koja poistovjećuje ženu žrtvu s etničkim korpusom i državom omogućava da muškarci tada mnogo lakše odlaze u rat spremni da ginu - za Hrvatsku, Bosnu, Srbiju. A onog momenta kad si spreman ginuti, za domovinu, za naciju, za "svoje žene", spreman si i ubijati i silovati "tuđe žene". To je tema mog istraživanja, kaže Vesna Kesić i nastavlja: Želim istražiti u kojoj je mjeri konstrukcija spola/roda, muškog i ženskog, uoči i tokom rata, doprinijela, u stvari bila neophodna, da bi se motiviralo na nasilje, spolno i etničko. Moja je teza klasična feministička, da postoji stanovit kontinuitet između svakodnevnog patrijarhalnog nasilja nad ženama - obiteljskog, verbalnog, stereotipova o ženama u medijima i javnosti uopće, raznih oblika diskriminacije žena - i ratnog nasilja nad ženama. Predaje kolegij Razumijevanje nasilja u Centru za mirovne studije.