KAKO PJEVATI U SARAJEVU?  
Igor LASIĆ
3 listopada 2002

Poslije rata uopće nisam odlazila u Bosnu. Ja ne živim u Bosni, ali Bosna živi u meni. Shvatite me, da odem sad u Sarajevo, meni bi srce moje puklo. Mnogi su mi prijatelji poginuli, ili sinove izgubili, a moj je živ i zdrav. I još da pjevam tamo? Da ne mogu na Trebević od bombi? Čiča-miča, gotova priča...

- Rodom ste iz Bosanskog Broda i rado ističete da ste Bosanka, no je li točno da su se vaši onamo doselili iz Hrvatske?

- Moj did je iz Lokava u Gorskom kotaru došao u Bosanski Brod, još za vrijeme Austrije, kao željezničar. Na žalost, nisam ga upoznala, a to mi je oduvijek izgledalo baš nešto, dida s brkovima i lulom... Šteta. I tako su moji ostali živjeti u Brodu, a ja sam odrasla kao prava Bosanka, pa do danas volim planine i brda, šume i jezera. Prošle subote bila sam na jednome prekrasnom izletu u Rastokama, no šteta je što ne vozim auto pa ne mogu pobjeći negdje kad mi padne na pamet.

- Je li se tko od vaših u Brodu bavio glazbom?

- Moja majka je trebala postati profesionalna pjevačica, bila je angažirana u crkvenom i gradskom zboru, a i svirala je citru, tada vrlo moderan instrument. Bila je vrlo nadarena, imala je odličan glas i prirodnu impostaciju, no valjda preblagu narav da napravi nešto više. Ali, mene je Bog tako izmijesio da sam dobila očevu odlučnost i bosanski inat. Od mame sam naslijedila dar, a ispričat ću vam koliko je voljela pjevanje. Moju sestru je rodila u 44. godini, a 24 dana poslije poroda nastupila je u Sarajevu, dok je moj otac iza scene držao bebu. Ako nešto voliš, ni to nije teško.

- Kada ste poželjeli postati pjevačica, s koliko godina?

- Čim sam se rodila. Mama me vodila na probe već s dvije godine. Jednom sam bila bolesna, i mama je išla bez mene. Kad se vratila, ispentrala sam se u kinderbetu i zapitala je: “Šta je rekla časna sestra kad nisam bila na probi?” Eto, već je bila mala primadona u pitanju... Definitivnu odluku o pjevanju donijela sam sa 12 godina. Naša čuvena pjevačica Dragica Martinis gostovala je u Bosanskom Brodu, pa me mama povela na koncert. I sav taj spoj drukčijeg osvjetljenja, svečanosti i čak odjeće... Duga haljina, najlonke – e, te najlonke su bile čudo!

Gledaš ono: jest čarapa, nije čarapa, a jest, a nije, pa ima i crtu! No, tad sam prvi put začula školovani glas, i odmah osjetila razliku, iako nisam znala u čemu. “Seko”, reče mama, jer tako su me zvali, “gotov je koncert.” Ja sam to slušala bez ijednog treptaja, te alikvotne tonove, tu boju glasa. Tada sam odlučila da ću se baviti pjesmom.

- Školovanje ste nastavili u Sarajevu...

- Da, i to po seljačkoj logici: Bosanski Brod, glavni grad Sarajevo. Nisam imala pojma da u glavnom gradu tad nije bilo muzičke akademije. Al’, kad hoće Bog da ti pomogne... Mnogi najveći muzički i drugi lumeni iz Zagreba bili su po političkoj liniji nakon rata potjerani u Sarajevo. I tako sam ja imala od koga učiti. To je bio svjetski repertoar, imali smo po dvije-tri postave za jednu predstavu. Kriteriji su bili strašno visoki, učilo se i radilo neviđeno. Naravno da mi je poslije bilo lako doći pred najveće svjetske dirigente. Pa dušu su nam vadili, a za nedisciplinu odbijali od plaće!

- Tko vas je prvi učio pjevanju u Sarajevu?

- Pokojna profesorica Bruna Špiler, koja je završila Beogradsku akademiju. Bila je sirota bolesna, pa se nije sama mogla baviti pjevanjem, a u ovome ti je zdravlje sve. Solisti zato imaju beneficirani staž, skoro kao i balerine. Trpe srce i pluća, dok se za vrijeme predstave izgubi do devet tisuća kalorija, što je ravno rudarskom poslu.

- Kako ste živjeli dok ste se školovali?

- Ajme, vrlo teško, u materijalnom smislu. Moja obitelj bila je, da kažem to gospodski, skromnih mogućnosti. Moj mlađi brat studirao je, dakle, živio izvan Broda. Otac je rano otišao u penziju, i nije se moglo bolje. Istina je da sam uvijek bila tip, kako da kažem, baroknog anđelčića, no krvna slika mi je bila stravična. Padala sam u nesvijest svaki čas... Po tri dana sam znala, kao studentica, ništa ne jesti. Svejedno sam vježbala, voljela sam oduvijek svoj posao.

- Poslije ste nastupali na velikim svjetskim pozornicama, no kako ste uspostavili prve kontakte s međunarodnom scenom?

- Pa, godine 1965. dobila sam konačno stan u Sarajevu, a znate li vi što je to bilo? Mogla sam raspolagati svojim prostorom, mogla sam potrošiti vode koliko sam htjela... No, uto je stigao poziv da idem u Beograd na audiciju, kod jednog američkog menadžera koji je lunjao po istočnim zemljama tražeći talente. Pregledala sam na brzinu repertoar, i otpjevala što sam imala. Rečeno mi je da se spremim, datuma tog i tog, pa u milansku Scalu, na audiciju kod Rudolpha Binga, najpoznatijeg direktora newyorške Metropolitan Opere. Žao mi je, rekoh, ja upravo krečim, a ovaj skoro pade u nesvijest! Šta je on znao da sam ja od ’51. do ’65. prošla bune i bujice, gazdarice i domove, kupala se ko droca u javnim kupatilima... Šta je on znao koliko je meni značilo to što sam dobila vlastiti stan? U Crvenom krstu nije bilo mogućnosti ni da se osušiš, nestane tople vode pa se tuširaš hladnom.

- Možete li i za ovu priliku ispričati kako je izgledao vaš prvi susret sa glasovitim maestrom Zubinom Mehtom?

- E, to ide baš sad. Taj menadžer je vidio da ima posla s budalom, pa me nije puštao na miru. I tako, negdje ’68. - okrečila ja što sam imala - pozove me da dođem u Dubrovnik, k Zubinu Mehti. U to vrijeme u Dubrovnik su dolazila najveća imena, a Mehta je imao svega 33 godine, i bio je već poznat u svijetu. Kupim ja lijepo nove nanule na čaršiji, a imala sam još novca samo za povratnu kartu za ćiru, i da jednu jedincatu noć negdje mogu prespavati. I dođem u Dubrovnik, a Mehte nema, kasni. Eto ga u neka doba, i kaže, malo je kasno. Jest, rekoh, al’ ne zbog mene, nego zbog vas. Uh... Hajde da se dogovorimo za sutra, no moram ja kući, nemam para. Govore oni što su me znali u Dubrovniku, nemoj, Lile, pričekaj. A jedan prijatelj, Mario Hitri, koji se bavio turizmom u Atlasu, kaže da ne brinem. Obuče se on svečano i ode ravno k Mehti, proda mu šarm i zakaže s njim za mene...

- Gdje ste zapjevali pred Mehtom, u kojem prostoru?

- U Muzičkoj školi, što je bitan detalj, zbog akustike. Nađosmo se tamo sutradan, a Mehta će: “U ovoj sobi svatko ima glas!” A mene boli stomak ko zvijer, znate već od čega, i nemam para, moram kući... “Maestro, ako vam je ovdje puno glasa, vi izađite na hodnik pa slušajte”, tako sam mu odgovorila. Sjeo je isti čas od tolikog bezobrazluka, kako i ne bi. Počela sam s drugom, težom arijom, iz Trubadura, Miserere. Izvode se tu neke bijesne gliste na visini, a Mehta će meni: “Bravo!” I stade mahati rukom, a ja za tom rukom ko za Svetim pismom... “Šta ćete još pjevati?” pita on zatim, te ja navedoh ariju iz Aide, gdje se čeka onaj čuveni C. “Možete li samo C krešendirati”, reče Mehta, dakle, hoće da me čuje s piana na forte.

“Mogu, što ne bi’ mogla, i crescendo i decrescendo.” Otpjevam, on traži još jednom, kao, da nije slučajno... Potom je htio cijelu Aidu, i još jednom, a tu je meni prekipjelo, i rekoh: “Neću više, boli me stomak, ne mogu da gledam!” Zubin Mehta je na to pao po klaviru od smijeha, ko da je klinac. “Dirigiram u Firenci šest Aida”, rekao mi je tad, “i javit ću vam se za petnaestak dana, dok vidim jesu li ugovori potpisani.” Međutim, izjalovilo se to, i nisam tad dobila pismo, nego tek poslije.

- No ipak ste pjevali Aidu u Firenci?

- Jesam, nego šta vi mene svaki čas tako nestrpljivo prekidate? Sramota, još iz takvih novina... Al’, evo, ispričat ću vam kako je išlo dalje s Mehtom. Dobila sam poziv da odem u Beč, da se tamo sretnemo. U ono vrijeme smjelo se u Jugoslaviji kupiti samo 32 dolara, a ne bi ni dinara bilo za više. I tako ja sa 32 dolara – možete li vi to da zamislite?! – dođem u Beč. Poslije nekih peripetija, opet, nađemo se Mehta i ja u Operi, a on će meni da dođem popodne u pet, jer pijanista boli zub. Kud ću, šta ću... “A ne sviđa vam se Beč?” zapita on. “Bi li se vama sviđao sa 32 dolara?” rekoh. Čučnuo je od smijeha. Ma, ko kad je bogataš, rođen tako...

U pet sam mu zapjevala Aidu, na što je on skočio i zatražio da se navuku zastori, da se priguši zvuk. Nakon što sam otpjevala, pita on: “Pjevate li vi Verdijev Requiem?” “Ne”, rekoh, “a je li Aida propala?” “Nije”, kaže, “Aidu imate, no treba mi još i sopran za Requiem.” “Ja ću to naučiti za petnaest dana”, rekoh, a on valjda uvidje da sam šenuta, i pristade... Talajić mi je kupio nekakav ruski gramofon, golem ko tenk, i nabavila sam ploče iz Rumunjske, pa ih uzela preslušavati. Requiem sam naučila tako da sam otvorila note, stavila ploču i legla na parket. Ni jedan sat mi nije trebao da ga naučim. To je bilo kao stvoreno za mene. Otišla sam u Firencu i otpjevala sve kako treba...

- Poslije ste se proslavili kao verdijanska sopranistica, valjda je i Zubin Mehta već tada bio zadovoljan?

- Jako. Ali ima tu još nešto. Mehti je pred nastup palo na pamet da ja skratim prezime na Molnar. Talajić mu je bilo nekako preistočnjački, valjda, pa će se teže usvojiti... “Ili oba prezimena ili ne pjevam”, odgovorila sam. To je bilo jedino što sam mogla svome mužu dati, da ga ljudi ne oslovljavaju s “gospon Molnar”. Pa su me u Beču zvali Talajič, u Parizu Talažik, u New Yorku Taladžek... Ako je mogla biti Maria Meneghini-Calas, može i Ljiljana Molnar-Talajić. Ali, Mehta mi je krv pio dok nije izašao plakat po mome. Tad sam stala gledajući jedan plakat, ne vidjevši njega iza sebe. “Valja li sad?” reče Mehta. “E, sad valja”, rekoh. Poslije me u sobi dočekao ogromni cvjetni aranžman od njega, a to neću nikad zaboraviti. Evo, sad ću se opet rasplakati...

- Jednom ste negdje izrazili žaljenje što niste ostali u Beču?

- Da, imala sam ponudu. Stalno sam gostovala tamo. Jedan dirigent mi je rekao: “Ljiljana, ostanite za stalno, znate koliko vas Beč voli!” A meni prođe kroz glavu: mala Ljiljana, iz Bosanskog Broda, kćer željezničara, mašinovođe ćire... Al’ nije se meni išlo iz Sarajeva, od raje i Trebevića, od čaršije. Dobro je što sam kasnije ipak otišla u Zagreb, jer bi’ sad u ratu sigurno poginula, da sam ostala u Sarajevu. Rekla sam sinu da nas Bog voli, jer šta smo mi inače bolji od naših prijatelja u Sarajevu? A oni mene nazivaju usred rata, pa me pitaju koja je razlika između Auschwitza i Sarajeva... “Kako ne znaš, pa oni vazda imali plina, a mi nemamo!”

- Kad ste zadnji put bili u Sarajevu?

- Poslije rata uopće nisam odlazila dolje. Ja ne živim u Bosni, ali Bosna živi u meni. Shvatite me, da odem sad u Sarajevo, meni bi srce moje puklo. Mnogi su mi prijatelji poginuli, ili sinove izgubili, a moj je živ i zdrav. I još da pjevam tamo? Da ne mogu na Trebević od bombi? U Bosanskom Brodu sam bila na zadnje Svisvete, da obiđem grob očev i majčin. Ali, to više nije moj grad, moji su tamo samo mrtvi. Čiča-miča, gotova priča... Interesuje li vas još nešto?

- Da, čuo sam da obožavate raditi na Muzičkoj akademiji, gdje ste profesorica. Kakva je situacija u tom poslu kod nas?

- Loše, loše... Neki dan je bila audicija za radio-zbor, i to za “stalne honorarne” članove. Ne mogu ni svi honorarci biti stalni, znači. A i oni koji jesu, moraju po dva ili tri mjeseca čekati prvu lovu. Maco, vidite li vi ova silna poskupljenja? Pa tko će dati za kulturu i umjetnost? A glazbenicima je još gore. Odlazak na koncert košta, ne možeš ići sam, ne možeš biti obučen kao za pijacu... Ali, nije sva nevolja u novcu. Ima previše profesora koji se žele dokazati preko studenata, kao da su im oni dali glas. Drugo, kad se pojavi neki talent, dignu ga u nebo, i on se umisli. Takav je sustav postao da ne podržava bitne kriterije, ne traži samo vježbu i vježbu. A sve osim vježbe i pjevanja je promašaj.

- Ustanova u kojoj radite opterećena je još jednim prilično nevjerojatnim problemom, na koji su se ipak svi navikli – Muzička akademija u Zagrebu nema svoju zgradu.

- Svaka vlast koja dođe, nama obeća zgradu. I svaka prekrši obećanje; ja to pratim već 22 godine, otkako sam ovdje. Potpuno je tragično da smo jedina institucija ovog tipa u Europi bez svoje kuće. U našoj se profesiji radi i navečer, a mi to ne možemo jer nismo svoji na svome. Vrlo sam skeptična prema svakoj najavi da će problem biti riješen u neko dogledno vrijeme. Šteta, jer bi neki postojeći objekti, npr. Rudolfova vojarna, bili idealni za Akademiju. Tamo bismo bili izolirani, ne bismo nikome smetali, a ni nama nitko. Ovdje imamo udaraljke u podrumu, iznad njih klarinete, na vrhu pjevače, pa kad svi zajedno ruknu, odmah neko urla da se zatvore prozori. Pred ispite i kolokvije studenti ulaze u toalete, jer je u njima bolja akustika, pa tamo vježbaju... Muzika uz prirodne potrebe, to je valjda ideal, pa ga i slijedimo.