Piše: Nina Ožegović, 07.05.2007.
INTERVIEW
Nadežda Čačinovič - europska karijera borbene
filozofkinje
Nadežda Čačinovič,
istaknuta hrvatska filozofkinja i feministica, koja je upravo uredila zbornik
\'Žene i filozofija\', za Nacional govori o svojoj bogatoj znanstvenoj karijeri
i dugoj borbi za ženska prava
Nadežda
Čačinovič u svojem zagrebačkom stanu okružena je knjigama jer, kako kaže,
najviše u životu voli čitati“Imam više od 10 tisuća knjiga i ne
mogu se rastati ni od jedne, iako mi je stan posve zakrčen. Iako nemam problema
u komunikaciji s ljudima, knjige su mi često zanimljivije pa sam zato odabrala
poziv u kojem se mogu baviti knjigama“, kaže filozofkinja Nadežda Čačinovič,
sveučilišna profesorica estetike, te filozofije
kulture i filozofije roda na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, koja je upravo
objavila zbornik radova “Žene i filozofija“, prvi takve vrste u Hrvatskoj.
Zbornik je objavljen u novopokrenutoj biblioteci Centra za ženske studije “Žene
i ... (feministički udžbenici)“, a zamišljen je kao
feministička antologija tekstova žena u filozofiji, od antičke Hipatije do
najpoznatijih kao što su Simone de Beauvoir i Hannah Arendt.
Nadežda
Čačinovič dosad je objavila osam znanstvenih knjiga, brojne tekstove u
hrvatskim i stranim časopisima te nekoliko važnih
prijevoda, primjerice, “Podređenost žene“, djelo Johna Stuarta Milla. Na
filozofskoj sceni pojavila se početkom 70-ih, a ubrzo
je postala asistentica profesora estetike Danka Grlića, poznatog praksisovca i
sudionika Korčulanske ljetne škole, tada važne u svjetskim razmjerima. Deklarira se kao feministica, bila je aktivna u sekciji “Žena i
društvo“, osnovanoj potkraj 70-ih, a bila je i suosnivačica Centra za ženske
studije. Iako je predavala na nekoliko
svjetskih sveučilišta, a u Maastrichtu imala i višegodišnji angažman, kao da je
pomalo marginaliziranu u hrvatskoj znanosti. Znalci tvrde da
je za to kriv njezin spol, zatim slovensko podrijetlo i ljevičarska
orijentacija, kao i to što je u hrvatskoj kulturi još uobičajeno da se žene
vežu uz partnere. Kako sama priznaje, umjesto po knjigama kao što su
“Pisanje i mišljenje“, “Estetika“ i “Doba slika u
teoriji mediologije“, često je u javnosti zapažaju po partnerima, također
sveučilišnim profesorima, koji su označili njezin život - prvim suprugom Žarkom
Puhovskim i sadašnjim partnerom Ivom Bancem.
NACIONAL: U zborniku “Žene i filozofija“ sakupili
ste sve relevantne tekstove o filozofkinjama u povijesti, od antike do danas. Koje su filozofkinje ostavile najveći trag?
- Kao ime i lik antička Hipatija, čiji su radovi danas
gotovo nepristupačni.
NACIONAL: U knjizi spominjete i hrvatske feministice Blaženku Despot i Radu
Iveković. Jesu li za razvoj feminizma u Hrvatskoj bile najznačajnije žene koje
su se okupljale u sekciji “Žena i društvo“ u okviru Hrvatskog sociološkog
društva?
Sa
Sanjom Sarnavkom i nenadom popovićem na gay paradi 2004. u Zagrebu - Svakako. No osim njih
bile su važne pokojna sociologinja i antropologinja Lydija Sklevicky te Jelena
Zuppa. Lydija Sklevicky je, uz ostalo, istraživala pretpovijest ženskog pitanja
u Hrvatskoj, izravno i posredno razvijajući nemarksistički feminizam, a Jelena
Zuppa otvorila je raspravu o ženskom pismu. Marija Šoljan Bakarić, zastupnica
državnog shvaćanja ženskog pitanja, kao urednica časopisa Žena, odškrinula je
vrata feministicama, a ubrzo se feminizam “odozdo“, drukčiji od službene
ideologije, više nije mogao zaustaviti. U to su se vrijeme održala dva važna
ženska skupa - prvi je bio 1976. u Portorožu, oprezan pokušaj pod
pokroviteljstvom vlasti, a zatim 1978. u Beogradu, “Drug-ca žena“, koji je
organizirala Dunja Blažević, poznata povjesničarka umjetnosti. Na taj su skup
došle poznate feministice iz cijelog svijeta, primjerice, Juliet Mitchell i
Christine Delphy, i nije bilo nikakvih tematskih ograda ili zadane linije.
Takav prodor “neovlaštenog govora“ bio je dotad nezamisliv: na primjer, da
netko javno govori kao lezbijka.
NACIONAL: Koliko je odrastanje u diplomatskoj, intelektualnoj obitelji
usmjerilo vaš životni put?
- Moja obitelj oduvijek mi je pružala veliku podršku u životu. U kući je
vladala intelektualna klima, a i to što smo često živjeli u inozemstvu pomoglo
je u obrazovanju. Moji roditelji su Slovenci, iz Prekmurja, a danas žive u
Ljubljani. To slovenstvo postupno se razvilo iz velike šarolikosti raznih
predaka. Rođena sam u Budimpešti, u ruskoj bolnici, pa sam zato dobila ime po
Nadeždi Krupskoj, Lenjinovoj udovici. Nije čudno što sam rođena u Budimpešti,
jer je moj otac u to vrijeme bio savjetnik u vojnoj misiji u Mađarskoj. Bio je
predratni revolucionar, bio je u logoru u Bileći, zatim se 1940. razišao s
Partijom i završio u ilegali u Mađarskoj, poslije se pomirio s Partijom, postao
ambasador u Njemačkoj i Španjolskoj, a u međuvremenu je obavljao i druge
funkcije. O tim događajima, te o nekim drugim stvarima - prirodi diplomacije i
vanjske politike, objavio je nekoliko knjiga.
NACIONAL: Kako su česte selidbe i mijenjanje gradova i država utjecali na
vaš život?
- Zahvaljujući životu u inozemstvu naučila sam nekoliko jezika - na engleskom i
njemačkom mogu i pisati, a na francuskom, španjolskom i ruskom se snalazim.
Zatim sam stekla lakoću u uspostavljanju kontakata i naučila se uživljavati u
tuđe sudbine. Osnovnu školu počela sam na njemačkom, nastavila na srpskom, a
negdje u doba mature obuzela me silna želja da postanem slovenska književnica.
Iako je slovenski bio moj materinji jezik, nije mi bio sam po sebi razumljiv,
govorila sam prekmurskim dijalektom, a sa sestrama sam razgovarala na jezicima
zemalja u kojima smo trenutačno živjeli. Kad sam otišla u Njemačku na studij,
teorija je prevladala. To je bilo 1968., u doba studentskih nemira. Kad sam se
vratila, počela sam pisati na hrvatskom, koji mi je sada vrlo blizak, čak se
usuđujem prevoditi na hrvatski, što je veća odgovornost nego kad pišete u svoje
ime. Da bih svladala hrvatski, puno sam čitala Šoljanove i Crnkovićeve
prijevode, ali sam najviše naučila čitajući djela Vladana Desnice.
NACIONAL: Studij ste upisali u Ljubljani, a nastavili ga u Njemačkoj, prvo u
Kölnu, pa u Frankfurtu, a zatim ste postali asistentica Danka Grlića na
zagrebačkom Filozofskom fakultetu, tada najvećeg autoriteta za estetiku. Zašto
niste ostali u Njemačkoj?
s
Georgom Sorosom, osnivačem Otvorenog društva Zagrebu - To je bilo vrlo zanimljivo
razdoblje u Njemačkoj: studenti su bili na ulicama, raspravljalo se o
filozofiji, mijenjao se svijet. Bila sam u seminaru kod Jürgena Habermasa i
intenzivno razmišljala o doktoratu kod Alfreda Schmidta u Njemačkoj. No tada
sam 1971. na Korčulanskoj ljetnoj školi upoznala svog prvog, dugogodišnjeg
supruga Žarka Puhovskog, također profesora filozofije, i odlučila doći u
NACIONAL: U čemu je bila najveća važnost Korčulanske ljetne škole?
- Sudjelovala sam na četiri Korčulanske ljetne škole i ne mogu pronaći riječi
da opišem koliko je to bilo očaravajuće, osobito za mlade filozofe poput Žarka
i mene. Kad sam prvi put držala referat, bila sam vrlo uzbuđena jer su dolazili
tada najvažniji svjetski filozofi i sociolozi, pogotovo oni skloni mijenjanju
svijeta, kao što su Henri Lefèbvre, Jürgen Habermas, Ernesto Grassi,
Erich Fromm, Herbert Marcuse, Ernst Bloch i drugi. Ta je škola bila nevjerojatna
ugledna i važna u svjetskim razmjerima. Osnovali su je zagrebački i beogradski
filozofi i sociolozi Gajo Petrović, Milan Kangrga, Rudi Supek, Danko Grlić,
Predrag Vranicki, Branko Bošnjak, Danilo Pejović, Ljubomir Tadić, Mihailo
Marković, Svetozar Stojanović i drugi 1964. Tijekom nekoliko dana raspravljalo
se o aktualnim filozofskim, socijalnim i političkim pitanjima, kao što su
napredak, utopija i zbilja, ali i budućnost socijalizma. Časopis Praxis imao je
i međunarodno izdanje koje je promoviralo zagrebačku filozofiju prakse, a
zagrebački su filozofi objavili niz knjiga u inozemstvu. Praxis je stvorio
prepoznatljivo i nedogmatično tumačenje filozofije inspirirane Marxom: ideju
čovjeka kao bića prakse, kao stvaratelja svijeta i sebe samoga. Zagrebački su
filozofi prepoznavali i prihvaćali kao mišljenje revolucije vrlo raznorodne teorije,
na odsjeku su gostovala i velika imena analitičke filozofije: Ayer, Hare,
Strawson, Williams…
NACIONAL: Kakav je bio odnos hrvatskih i srpskih filozofa?
- Bilo je tenzija, čak i žestokih svađa, primjerice, na filozofskoj školi u
Divčibarama u Srbiji kojoj su prisustvovali pisci Dobrica Ćosić, Tanasije
Mladenović i Antonije Isaković, koji je poslije bio potpredsjednik Srpske
akademije nauka i umetnosti, a i drugim zgodama, ali nikada ne bih očekivala da
će Ljubomir Tadić i Mihailo Marković poslije zastupati tako usko
nacionalističke stavove: za razliku od Nebojše Popova, Milutina Životića,
Zagorke Golubović koji su se hrabro usprotivili srpskom nacionalizmu. Kad sam
1989. na skupu u Smederevu šetala s Vojislavom Koštunicom, učinio mi se vrlo
demokratičan, ali bilo mi je neobično da toliko govori o srpskoj tradiciji
liberalizma. Meni je bio drag i stariji kolega filozof Mihajlo Đurić, koji je
završio u zatvoru zbog nacionalističkih stavova o izgradnji Njegoševa spomenika
na Lovćenu. No kad je na vlast došao Milošević, nije mu se pridružio.
NACIONAL: Nakon zabrane Korčulanske ljetne škole i Praxisa boravili ste i
predavali na raznim europskim i svjetskim sveučilištima. Održavate li kontakte
s nekim važnim znanstvenicima?
S
kćeri Dinom Puhovski, mezzosopranisticom, nećakinjom i starijom sestrom Gabi ,
profesoricom psihologije i bračnom savjetnicom - Održavam kontakte s prijateljima,
od kojih su neki i kolege. Najduže sam predavala na Postdiplomskom centru Jan
van Eyck u Maastrichtu, koji ima tri odjela - za dizajn, umjetnost i teoriju, i
to me veselilo jer je postojala mogućnost interdisciplinarnog rada. Tamo su
njemački i japanski studenti teorije željeli klasična ex cathedra predavanja,
odnosno da im pružimo zaokruženo umjetničko djelo - nastup, a da po završetku
oni eventualno diskutiraju ili postave pitanje. Za razliku od njih, američki
studenti su stalno postavljali pitanja - čim bi profesor otvorio usta, oni bi
već podizali ruke i počeli vas bombardirati pitanjima.
NACIONAL: Bili ste jedna od osnivačica Centra za ženske studije. Kako je
osnovan?
- Ženski studiji nastali su kao proizvod novonastale samosvijesti na ženskoj
sceni. Nevladine udruge u Hrvatskoj jako su feminizirane, primjerice, u vrijeme
rata u zbrinjavanju izbjeglica sudjelovale su uglavnom aktivistice, žene, a one
su također bile najaktivnije u raznim mirovnim inicijativama. Razlozi su bili
različiti, primjerice, neke su ostale bez posla i zatim su se angažirale u
nevladinim udrugama, a drugima se zbog podrijetla preokrenuo čitav život pa su
svoje mjesto našle u raznim udrugama.
Dio njih htio je imati solidnu znanstvenu osnovu za daljnji rad u ženskim
grupama, a u to vrijeme, kao, uostalom, ni danas, nije bilo takve škole ni
fakulteta. Istodobno, u inozemstvu su se osnivali razni tipovi rodnih i ženski
studija pa je i to djelovalo. Osnovali smo ih 1995. a među osnivačicama su još
bile aktivistice Rada Borić, Aida Bagić, Biljana Kašić, Sanja Iveković, Neva
Tölle i druge. Naglasak je bio na osvješćivanju žena te na stjecanju raznih
povijesnih, antropoloških, civilizacijskih i političkih znanja, koja bi im
mogla itekako pomoći u životu. Projekti su bili, primjerice, o sjećanju žena na
život u socijalizmu, i moći političarki, a jedan od projekata je i nova
biblioteka u kojoj je objavljena moja knjiga.
NACIONAL: Što se u hrvatskom društvu promijenilo od početaka feminizma 60-ih
do danas?
- Kad je feminizam nastajao, smatralo se da je žensko pitanje riješeno,
odgođeno ili nadomješteno izgradnjom socijalizma. A ranih 90-ih društvo je bilo
puno konzervativnije i inzistiralo se na ulozi žene majke i skrbnice. Iako je i
tada bilo žena u politici, one su se uglavnom pojavljivale kao pomoćnice
velikog vođe. Danas u Hrvatskoj europska orijentacija nameće nove standarde,
osobito u pravnoj regulativi, te zastupljenosti žena u politici, ali mislim da
se tu ne može puno promijeniti. Uvijek je bilo i bit će žena koje će htjeti
ostati kod kuće, bilo da će svoju pamet i ljepotu aktivirati da pronađu bogatog
muža, koji će ih uzdržavati u lagodnom životu, bilo da su sklone istinskoj
samozatajnosti u službi drugih. U javnosti postoje razni modeli ženskog
uspjeha, pa i onaj Lane Biondić. I to je proizvod neke emancipacije. To nije
prihvaćanje tradicionalne podređene ženske uloge nego izbor uglavnom na tragu
američkog modela ili pak doista starog modela pretvaranja slabosti u snagu
kojim se podređeni oslobađaju nezahvalne uloge žrtve. Da zaključim, mislim da
se ne možemo vratiti u vrijeme prije feminističkog pokreta.
NACIONAL: Već ste dugo u vezi sa sveučilišnim profesorom i političarom Ivom
Bancem. Kako funkcionira vaša veza kad on predaje na Yaleu i živi u SAD-u i
jeste li se poželjeli baviti politikom?
- On mnogo više živi u Hrvatskoj nego u SAD-u, a u našim godinama životne
okolnosti uvijek su malo složenije. Naime, s 50 ili 60 godina imate neke
poslove i obveze koje i ne želite ostaviti. Mislim da sve više ljudi živi na
takav način. Što se tiče politike, to smijete raditi samo u svoje ime, a ne na
kao Lady Macbeth. Politika je za mene više promatrački sport. Mislim da nemam
politički talent, iako sam jednom bila na izbornoj listi ASH Mike Tripala i
jako su mi bile drage rasprave za vrijeme nastajanja te stranke. No imam
osjećaj obaveze, a često i nečistu savjest koju obično nastojim smiriti u
nevladinim udrugama, a ne izbornoj politici. Radovala me, međutim, mogućnost
komentiranja općih tema, koju sam svojedobno imala u Vjesniku.
NACIONAL: Mislite li da imate status koji odgovara vašim objavljenim
knjigama i brojnim znanstvenim radovima?
- Zadovoljna sam svojim načinom života. Kad se bavite filozofijom i dobijete
priliku da predajete na fakultetu, postigli ste najbolje što možete. Možda je
problem u mom temperamentu. U našoj se kulturi ambiciozne žene smatraju
agresivnima, što se automatski smatra pogrdnom karakteristikom, primjerice, kad
Željka Antunović ističe svoje ambicije nazivaju je “ludom babom“, dok je za
mladog kolegu u SDP-u poželjno da bude i ambiciozna i agresivan. No mislim da
je pravi razlog u tome što sam ja “malo između“. Uz svu ljubav i poštovanje za
svojeg profesora Danka Grlića ne smatram se teorijski praksisovkom, nisam
nastavljačica tradicije ni u drugim varijantama hrvatske estetike. Lakše vas
pamte ako se vaše djelo može opisati u jednoj ili dvije rečenice osnovnog
stava, a u stvarima kojima sam se bavila to se nije moglo.
Svijet
treba popraviti
"Poslije rata
živjeli smo u Beogradu, Argentini i Švicarskoj, a onda smo se vratili u
Sloveniju. Moja majka je bila kućanica, ali to je bio njezin izbor - bila je
sretna i zadovoljna. Ona nas je doslovce tjerala od kućanskih poslova i
usmjeravala prema profesionalnoj karijeri. Roditelji vjerojatno nisu očekivali
da ću studirati filozofiju, nego pravo, ekonomiju ili medicinu, što im se
činilo korisnijim. No najveći imperativ u mom nekršćanskom odgoju bio je da
svijet treba popraviti. Učili su nas da ne možemo dopustiti da svijet ide dalje
istim smjerom, nego da ga moramo mijenjati nabolje", kaže o svom životu
Nadežda Čačinovič.
Biografija
-
1947. rođena u Budimpešti, studirala filozofiju,
komparativnu književnost, lingvistiku i povijest umjetnosti u Bonnu,
Frankfurtu, diplomirala na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, a doktorirala na
FF-u u Zagrebu
- od 1976. zaposlena na Odsjeku za filozofiju na FF-u u Zagrebu
- 1990. do 1991. stipendistica DAAD-a u Berlinu
- 1992. predstavljala Hrvatsku u Međunarodnom društvu za estetiku
- od 1995. do 1999. predavala na Postdiplomskom studiju Jan van Eyck u
Maastrichtu, a poslije i na sveučilištima u Kopenhagenu, New Yorku, Grazu,
Budimpešti i Ljubljani
- 1995. suosnivačica Ženskih studija u Zagrebu
objavila osam stručnih knjiga, brojne članke i prijevode filozofske literature
Ovo
je print verzija stranice http://nacional.hr/hr/articles/view/34133/
na siteu nacional.hr