Maja Ćirić ima 26 godina, govori francuski, engleski, španski, italijanski, grčki i uči nemački. Diplomirala je istoriju umetnosti sa tezom “Nadrealistički predmet i moda”. Zajedno sa Milankom Todić pripremila izložbu “Nemoguće” posvećenu srpskom nadrealizmu u MPU. Završila školu za odnose sa javnošću. Saradjuje sa kulturnim programom Metrolpolis na RTS u. Kustos (autor) izložbe “Otvori prozor – Javnost prirode/intimnost kulture” u Kulturnom centru Beograda Rodno angažovana izložba. Stipendiskinja Univerziteta u Atini leta 2001, trenutno stipendiskinja Bauhausa na projektu koji se bavi “Prostorima u tranziciji”. Prijavila magistarsku tezu “Prirodno i tehno telo kod Dišana i Stelarka” na Univerzitetu Umetnosti u Beogradu. Završila poslediplomske studije na Alternativnoj akademskoj mreži na smeru Studije kulture i roda sa tezom “Virtuelno kao strategija simboličke konstrukcije u slučaju TV Pink”. Piše za časopise Remont i Kvadart, kao i kataloge za individualne izložbe. Prevodi sa italijanskog. Završila je seminar za Uvod u tehnike proučavanja antikviteta u Firenci.
Umetnost je za mene moćna alatka za društveno posredovanje, kaže za Danas Maja Ćirić, uspešna mlada žena, jedna od pripadnica generacije izmedju Srbije i sveta.
Vi ste osoba kojoj je to što ste žena važna profesionalna identifikaciona tačka.
Moja ženska priroda, uvek će uticati na moj rad., Zbog neophodnog redefinisanja ženske pozicije u srpskom društvenom kontekstu njom sam se i direktno bavila. Na izložbi Javnost prirode intimnost kulture okupila sam četiri autorke i pokušala da ispitam problem ženskih prostora, ženskog subjekta, ženskog upravljanja medijem. Vrlo često sam u svom radu zaokupljena i fenomenom mode, u smislu da formalne promene često služe da bi prikrile društveni status quo.
Na 'slučaju TV Pink' magistrirali ste na Studijama kulture. TV Pink je egzemplaran medij u falsifikovanju naših života.
TV Pink je od samog osnivanja bio konstrukt zasnovan na pružanju bekstva od stvarnosti (sada i ovde) i zadovoljstva koji su, prema Frankfurtskoj školi, mehanizmi za manipulaciju masama. TV Pink je nastao kao intsrumenatalizovana opozicija nacionalnoj televiziji, “medijumu koji je promovisao mržnju” kako bi i kroz “ružičastu sliku sivog” prikrio sveopštu krizu značenja. Dakle, od osnivanja ideje koje je ova medijska kuća plasirala bile su povezane sa odnosima dominacije i sasvim je nevažno da li je direktor ove medijske kuće političar ili politički kapitalista koji uspešno koristi birokratski sistem. Smatrala sam da je neophodno ispitati ovaj fenomen, ako ni zbog čega drugog onda zbog činjenice da je srpska kultura prevashodno usmena, a što je često umelo da spreči konstruktivne političke i kulturne strategije.
Virtuelno može biti upotrebljeno kao ideološka forma koja iskrivljuje predstave o svetu i sakriva realnost od potčinjenih koji ne vide sebe kao nekog ko je eksploatisan. Svojim programom TV Pink upravo omogućava eskapizam od sada i ovde. U hiperrealnom okruženju, reference se ne uspostavljaju u duhovnom ili materijalnom, već u domenu simbola, a simbolično je tvorevina društva u kome živimo. Oslanjaniti se na simbolično znači osloniti se na društvo. U srpskom slučaju TV Pink gospodari virtuelnim domenom, ali umesto da on zavisi od društva, društvo je to koje se topi u njegovim praznim označiteljima. Kada u društvu ne postoji šira kulturna politika, izostaje i sistem vrednosti koji bi se uključio u interpretaciju, i stvara se mogućnost da TV Pink formira upotrebne vrednosti. Kada kažem kulturna politika ne mislim na kulturu unutar kule od slonovače. Ako većinski deo stanovništva muziku produkcijske kuće City records podrazumeva za neutralni izbor svakog građanina (muzika za liftove, taxi...), centralitet tih kodova obezbeđuje im vlast i svedoči o njihovom prekrivanju društva.
Pink mašinerija je medijum virtuelnog zadovoljstva koji stvara prividnu komunikaciju između produkcije i konzumenata, jer pre svega sprečava bilo kakav vid socijalne odgovornosti i stvara privid akcije. Simboličke forme nisu samo reprezentacije koje služe da artikulišu socijalne odnose koji imaju bazu na pre - simboličkom nivou, već one same aktivno utiču na formiranje društva kroz proces emitovanja i primanja.
Karakteristika virtuelnog okruženja je upravo njegova mogućnost da odgovara fizičkim zahtevima osobe koja u njemu participira. Socijalni limiti i primoranosti prevaziđeni su u virtuelnom. U praksi, televizija Pink sa svojom programskom shemom odgovara potrebama umornih gledalaca u Srbiji. Bestežinski ugođaj i svest o supermoći, usled realne nemoći, karakteristike su virtuelnog sveta, iskorišćene u okviru koncepta dominacije ove medijske kuće.
Kako izbeći poguban uticaj TV Pink i sličnih medija?
Fascinacija TV Pink i programska shema prilagođena da stvori zavisnost od medijuma može se izbeći samo obrazovanjem.Ali kakve su šanse da poželimo da proniknemo u domen značenja, ako je sam medijum dostigao najvišu funkciju znaka - da prikrije nestajanje realnosti! A ona je zbog nedostatka ozbiljnih strukturalnih promena nakon 5. oktobra još uvek surova u Srbiji.
Usled nedostataka predstava o budućnosti pojavila se Imagologija o sadašnjosti zasnovana na hiperrealizmu. Kvizovi, emisije i reportaže o ispunjenim snovima, elementi su Imagologije i zamenjuju, ulepšavaju i cenzurišu stvarnost. Zbog nemogućnosti da zastupaju veliku ideju koja bi zaintrigirala gledaoce, mediji plasiraju teme kao što su horoskopi, recepti, modni trendovi, takmičanja u pevanju, a koji bi mogli da budu značajni za gledaoca pojedinačno. Virtuelno se manifestuje kroz nameru da se kroz stvaranje zavisnosti od ovih emisija transformiše heterogeni fluks publike u kiberorganizam čija bi proteza bila upravo TV Pink.
Jedan od fenomena devedesetih prema antikorporacijskim aktivistima, pored medija branda koji neprestano sam sebe reklamira, jeste i pojava “rokenrol direktora”. Nekadašnji bubnjar grupe Oktobar 1864, osoba koja ne propušta da se zabavi na proslavama brenda Pink, Željko Mitrović, svojom pojavom i delom potvrđuje da je i Srbiju devedesetih zahvatila nova korporacijska strategija, ali i podrazumeva mapiranje hronotopskih specifičnosti. Sa američkim rokenrol direktorima koji su i nisu tinejdžeri na čelu brendova koji zaobilaze politički prostor i koji se ne mešaju u sve sfere života, naš primer deli strategijske sličnosti, ali sa mnogo daljim implikacijama. “Večito u potrazi za kulom, oni su profesionalni tinejdžeri sa punim radnim vremenom, ali za razliku od tinejdžera njih ništa ne odvlači od grozničvog istraživanja limita” Grozničavo istraživanje limita, u srpskom kontekstu, podrazumeva svakodnevne egzistencijalne probleme u kojima nema mesta za zabavu koju TV Pink promoviše čak i u malobrojnim političkim emisijama. Takođe u Srbiji jedini koji se trude da prevaziđu granice, već i veliki deo stanovništva u smislu da se njihovo poimanje ekonomije bitno razlikuje od one koju Pink promoviše.
Legitimizaciji Pinkovog koncepta dominacije doprinose i druge medijske kuće kojima spektakl nije osnovna delatnost, a koje su Pinkovim slikama popunile svoje programe. Da li su oni svesni posledica koje će nastati pošto su polako ali sigurno počeli da emituju ličnosti i slike u njemu iznedrene! Preuzimanje slika sa televizije Pink, podrazumeva priznavanje ideologije, čak i kada gospodarimo kontekstom.
Emisija «Može da škodi», zbog koje su ženske nevladine organizacije podnele tužbu protiv TV Pink i njenog glavnog i odgovornog urednika je samo jedan od aspekata vaše analize. U čemu je opasnost ovakvih emisija?
Strategija pripitomljavanja, a zatim degradacije i destrukcije potencijalnog neprijatelja primenjena je u slučaju Milana Gutovića. Naime, glumac čiji su kabaretski nastupi mogli da mobilišu masovnu publiku i kroz zabavu sugeriše na pobunu, za vreme Miloševićeve diktature, retko se i uvek u bezopasnim ulogama pojavljivao u medijima. Njegovi monolozi su danas smešteni u emisijju pod nazivom Ne može da škodi, a tekstovi koje nam saopštava variraju od besmislenosti do prostakluka doprinoseći njegovoj degradaciji. U kojoj meri je Milan Gutović instumentalizovan svedoči desk TV Pink koji se nalazi u njegovoj pozadini. Umesto virtuelne biblioteke nekoliko meseci stajala je realna slika kompjuterskih terminala unutar TV PINK koji i danas pokreću njegovo virtuelno okruženje.
Drugi tip ambijenta u kom se odvija ova kratka forma, čini reprodukcija Tizianove Urbinske Venere iz 1538, okružena virtuelnim knjigama. Diskrepancija između slike kao proizvoda visoke kulture i popularnog teksta je imanentna sve dok se ne rastumači slika Venere koja leži na krevetu u enterijeru i čeka da joj sluškinja iz zadnjeg plana slike donese odeću jer je u diskursu istorije umetnosti ova slika primer demitologizovane, samosvesne i samodovoljne Venere. Nemoguće je očekivati da većinski deo publike prepozna kodove plasirane u ovoj emisiji, ali pojava slike koja je simbola čulnosti i napuštanja spiritualnosti, koju su samo obrazovani u stanju da prepoznaju, dokazuje još jednom da je fascinacija medijumom bitnija od vizuelnog (kao forme) i tekstualnog (kao sadržaja). Iako je ikonološko tumačenje legitimno, zalažem se za drugačiju interpetaciju po kojoj objekti potrošnje funcionišu kao znakovi čije značenje nije izvedeno iz referenci sa nečim spoljašnjim već iz njihove relacije sa drugim znakovima. Zauzimanje takve teorijske tačke podrazumevalo bi odustajanje od sadržaja TV Pink jer bi u njima spoznala “radost u pojavljivanju” i “nevinost postajanja”.
Suština televizije je da se ljudi putem elektronike preoblače u simbole. Ipak, trebalo bi napraviti razliku između onih televizija čija nam programska šema omogućava pogled na društvo iz ptičije perspektive, i onih medijskih kuća koje nam pružaju pogled “odozdo” i koje nas”opskrbljuju s ograničenim znanjem temeljnim na različitim količinama informacija i praktičnog razumevanja o tome kako se kretati u svetu koji se ubrzano restruktuira i rekonfigurira”. Zgusnutost simulakrumana TV Pink, ne dozvoljava publici pogled iz ptičije perspektive, a nivo plasiranih informacija je dovoljan za opstajanje, ali ne i za kretanje unutar društva u tranziciji.
Razni prosti i nevaspitani ljudi koji se u javnom prostoru pojavljuju kao apologeti TV Pink, formirani su u socijalizmu, odakle su preuzeli ulogu quasi moralizatora. Oni su mi zanimljivi kao fenomen koji odvlači pažnju sa mnogo krupnijih društvenih problema. Malo zlo koje prikriva veliko! Kada bih o njima razmišljala u metaforama onda bi oni bili glumci u pozorištu koje je publika odavno napustila, a fizički radnici su suviše zauzeti egzistencijalnim problemima da bi ih slušali. Istovremeno, upravo su te javne ličnosti agensi koji utiču da mladi i dalje odlaze iz Srbije. Sve me to podseća na jedan grčki polis iz kog su svi bolji, pametniji i lepši bili proterani. Premda mi se sve više čini da je i koncept građanskog društva u Srbiji mesto za manipulaciju.
Na krizu repenzentacija utiče i politika raspodele medijskog prostora. Za razliku od Nemačke i Holandije, na primer, u kojima postoji jaka inicijativa za uspostavljane mreže koju bi karakterisale otvorene komunikacije i slobodna razmena, a koju treba razlikovati od nezavisnog novinarstva. Iza tih mreža stoji sasvim nova generacija medijskih aktivista i različite inicijative koje bi običnim ljudima pomagle da se ukinu granice i otvore nove perspektive. Svidja mi se ideja da na takve mreže i organizacije gledam kao na novu gerilu: hakere koji će tehnologiju iskoristiti kako bi napravili vrlo široke socijalne promene,
Definišite vaš credo.
Za sada, jedino verujem u lične poetike.
Upravo zato izbegavam sebe profesionalno da definišem. Odavno je prošlo vreme kada se čvrsto verovalo u jednu ideju. U smislu da retko individua gospodari diskursom koji je interpelirao. Zato, iako sam završila istoriju umetnosti, a bazu imam i u teoriji umetnosti i medija, najviše volim studije kulture, kao vrlo široku i inventivnu oblast koja se se bavi proučavanjem različitih produkcija i praksi.Svaki moj rad se nadovezuje na sledeći. Nastavila sam da proučavam reifikaciju, još jedan od načina na koji se manifestuje ideologija. Njene karakteristike su vrlo prisutne u Srbiji u smislu predstavljenja tranzitornog, istorijskog stanja kao da je večno, prirodno i izvan vremena. Sa ciljem da doprinesem okončanju tog stanja koje malobrojni koriste i sa kojim manipulišu, na Bauhausu u Nemačkoj sa trideset ljudi iz celog sveta u interdisciplanarnim timovima radim na projektu Transit spaces, proučavam i primenujem tranzitologiju.
Iako bi ta tema mogla biti predmet nekog drugog razgovora, jedan mali krug se zatvorio. Ekonomski modeli socijalizma, za razliku od kapitalizma, uticali su da locus kompetitivnosti nikada ne bude na nivou prodavac kupac, već na relaciji rukovodilac/ rukovodilac. Čini mi se da je trenutna slika srpskog društva takva da i dalje živimo socijalističko nasleđe. O kupcima, konzumentima, u najširem mogućem smislu, gotovo da niko ne vodi računa. Sa malom razlikom da je socijalizam pružao barem prividnu sigurnost, a oni koji su bili svesni privida stvarali su prostor za promene.
Nadežda Radović