Izvor: www.h-alter.hr
Autor: Ivana Percl
Intervju s Linom Veljakom,
sveučilišnim profesorom i aktivistom: Za razliku od
naivnih rodoljuba i domoljuba, ratni profiteri i kriminalci su se davno već
dogovorili o zajedničkim interesima. U Hrvatskoj postoji
konsenzus oko prihvaćanja uljepšane slike recentne prošlosti. Ta slika
je posebno problematična utoliko što ostavlja otvoren prostor za reafirmaciju
autoritarnih (pa i zločinačkih) ideologija.
Lino Veljak rođen je 1950. u
Rijeci. Osnovno i gimnazijsko školovanje završio je u Rijeci, a studij
filozofije i sociologije na Filozofskom fakultetu u
Zagrebu. Diplomirao je 1973., magistrirao 1976. ("Filozofijske
osnove teorije odraza") i doktorirao 1982. ("Filozofija
prakse A. Gramscija"). 1990./1991. bio je, kao stipendist Humboldtove zaklade, gostujući
istraživač na Sveučilištu u Frankfurtu/M. Radio je najprije kao gimnazijski
nastavnik (1974.) i kao asistent u Institutu za filozofiju Sveučilišta u
Zagrebu (1976.), a od 1979. radi na Odsjeku za
filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje je danas redoviti profesor
(ontologija i filozofija povijesti), predstojnik Katedre za ontologiju i
pročelnik Odsjeka. Gostujući je profesor na
filozofskim fakultetima u Rijeci i Splitu, te na više inozemnih sveučilišta.
Sudjelovao je na više desetaka
međunarodnih znanstvenih skupova. Objavio je pet autorskih knjiga iz područja
filozofije: Marksizam i teorija odraza (1979.), Filozofija prakse Antonija
Gramscija (1983.), Horizont metafizike (1988.), Raspuća epohe (1990.) i Od ontologije do filozofije povijesti (2004.), više stotina
rasprava i članaka u domaćim i inozemnim časopisima i zbornicima, a uredio je i
tri međunarodna zbornika.
U knjizi "Od ontologije do filozofije povijesti",
objavljen je iOgled o deratizaciji i vakcinaciji", na
koji se referiramo tijekom razgovora. Taj tekst je jedan od
najznačajnijih i nazanimljivijih domaćih pristupa problemu suočavanja s
nedavnom prošlošću, raščišćavanja političkih i ratnih zločina te katarze nakon
koje bi stanovnici ovih prostora trebali biti cijepljeni protiv ponavljanja
krvave povijesti.
Veljak je jedan od utemeljitelja
civilnog društva u Hrvatskoj, a od 1990. do 2000. bio je prisutan i na hrvatskoj stranačkoj sceni, zastupajući
socijaldemokratsku opciju. Predsjednik je Foruma za slobodu
odgoja. Aktivan je i u nekim drugim građanskim organizacijama i
inicijativama u Hrvatskoj i na prostoru bivše
Jugoslavije. Među ostalim, Lino Veljak je i žena u crnom.
Kakve su sličnosti i razlike između
političke situacije u Hrvatskoj i Srbiji, pogotovo u svjetlu nedavnih
srbijanskih i predstojećih hrvatskih izbora?
Pokazalo se da je Srbija podijeljena na
tri dijela: jedni gledaju u prošlost, drugi u budućnost, a treći se kolebaju.
Pokazalo se da su ovi treći, koji već godinama upravljaju Srbijom, danas
najmanja trećina, manja od petine biračkoj tijela, i da je Srbija oštro
podijeljena između zagovornika prošlosti (posebno one
miloševićevsko-šešeljevske, to danas reprezentira u prvom redu Srpska radikalna
stranka, te uz znatno manju podršku SPS, Miloševićeva
stranka) i onih koji budućnost Srbije vide u demokratizaciji, normalizaciji i
europeizaciji (u najčišćem obliku to predstavlja koalicija koju predvodi
Liberalno-demokratska stranka). Nema usporedbe s Hrvatskom utoliko što (osim u
Slavoniji s Glavaševom
strankom, te generalno s HSP-om) ovdje nema pandana
radikalima, svakako ne u smislu količine biračke podrške.
Kako to da je Srpska radikalna
stranka trenutno najjača stranka u Srbiji?
Većina tzv. tranzicijskih
gubitnika i marginaliziranih slojeva vidi u žestokoj radikalskoj retorici povod
za nadu da bi moglo biti bolje. S druge strane, radikali samo glasno izriču ono
što Koštuničin DSS
iskazuje u uglađenu obliku, samo prevode na običan
jezik ono što je grupacija etnocentričnih akademika zamislila kao nacionalnu
strategiju. Tu ideologiju promiče praktično većina medija, a prihvaća je, ili joj se bar javno ne protivi, ne denuncira je, gotovo
čitav politički spektar Srbije. Stoga je politička kultura u Srbiji, nažalost, na vrlo niskoj razini.
Kakav odnos imaju Tadićeva i
Koštuničina stranka prema srpskim nacionalnim interesima kako ih je predstavljao
Slobodan Milošević?
Postoji značajna razlika između tih dviju stranaka: dok DSS
(podsjećajući otprilike na onaj izvorni HDZ s Tuđmanom, Šuškom, Boljkovcem i Manolićem, ali bez rata i bez
neposredne ratne opasnosti) inzistira na legalističkom kontinuitetu s Miloševićevim
režimom, dotle se Tadićev DS više ponaša poput hrvatskog SDP-a. Na riječima je
izrazito proeuropski, ali na djelu bez odlučnih
iskoraka u smjeru oslobađanja od utega prošlosti.
S obzirom na vaš Ogled o deratizaciji i
vakcinaciji, zanima me što je s procesom denacifikacije na ovim prostorima? Gdje
su Srbija i Hrvatska danas u odnosu na fašistoidne
trendove koji su postojali u devedesetima? Kakav je doseg
koncepta suočavanja s prošlošću i kolike su šanse za promjenu odnosa prema
toj nedavnoj prošlosti u Srbiji i Hrvatskoj? Možete li usporediti odnos
glavnih struja u javnosti Srbije i Hrvatske prema optuženima/osuđenima za ratne
zločine i prema tim zlodjelima koja su počinjena u ime
Hrvata odnosno Srba?
Sporo, vrlo sporo ide taj proces oslobađanja od prošlosti, dapače, ponekad se čini da čak i nazaduje. A
bez ozbiljnog suočavanja nema perspektive opstanka,
svim demografskim i pronatalitetnim politikama unatoč. Nema
tu neke velike razlike između Srbije i Hrvatske, osim što je za jedne Haaški
sud antisrpski, a za druge antihrvatski. A ratni profiteri i kriminalci
su se, za razliku od naivnih rodoljuba i domoljuba,
davno već dogovorili o zajedničkim interesima. Jedan od
tih interesa je svakako i taj da se izbjegne suočavanje s prošlošću, kako ih
nitko ne bi pitao o njihovoj ulozi u prvobitnoj akumulaciji kapitala na
balkanski način.
Što u Hrvatskoj znači pojam detuđmanizacije i kako to da HDZ, koji
se navodno detuđmanizirao, započinje izbornu kampanju s
pitanjem gdje treba postaviti spomenik Franji Tuđmanu? Kakav odnos spram
Tuđmana imaju druge stranke, recimo SDP koji također u Zagrebu drži pitanje
spomenika među prioritetima?
To je tužna priča s obožavanjem velikana i lažnih velikana,
i jasno je da umjesto detuđmanizacije, koja bi u pozitivnom smislu imala
značiti definitivno oslobađanje od opsjednutosti očevima nacije i od
nekritičkog veličanja svega što je u nedavnoj prošlosti tu bilo na djelu (a
bilo je i stvari koje nisu baš najbolji suputnici u procesu civiliziranja i
re-europeizacije Hrvatske), postoji konsensus svih vodećih političkih snaga da
se prihvati uljepšana slika recentne prošlosti. Ta slika je posebno
problematična utoliko što ostavlja otvoren prostor za reafirmaciju autoritarnih
(pa i zločinačkih) ideologija totalitarne prošlosti 20. stoljeća,
ako ne i za definitivnu legalizaciju različitih formi socijalnog i političkog
autizma i kretenizma. Netko ide za svojim interesima, a netko ne gleda dalje od nosa. No, zajedničko je jedno: nema
tu mnogo povijesne odgovornosti.
Dugogodišnji ste aktivni član Žena u crnom –
Da, svakako! Žene u
crnom su u Srbiji izravna, najčišća antiteza onom mainstreamu koji
ne želi radikalan raskid sa zločinačkom prošlošću i
koji čini razne kompromise s protagonistima autoizolacije i političkog
kretenizma.
Deklarirate li se kao feminist?
Ne volim se deklarirati nikako, pa ni
kao feminist. Pod feminizmom se podrazumijevaju različite
koncepcije. Ali, ako biti feminist znači zalagati se za jednakopravnost
(uključujući i pozitivnu diskriminaciju u mjeri u kojoj ona pomaže
prevladavanju nasljeđenih neravnoteža u raspodjeli moći), istovremeno i za
pravo na razliku, istovremeno i za teorijsku kritiku i praktičko ukidanje
autoritarno-patrijarhalnog modela, ako biti feminist znači odbacivati svaku
metafiziku i svaku ideologiju (uključujući i one koje sebe razumiju kao
feminističku metafiziku ili feminističku ideologiju), onda je feminizam bitan
sastavni dio mojega pluralnog identiteta. Biti u feminističkom pokretu za
muškarce može značiti, a najčešće i znači, djelatno davanje doprinosa vlastitoj
emancipaciji od nasljeđenih porobljujućih duhovnih
struktura patrijarhata: ne zavaravajmo se, patijarhat tlači sve, ne samo žrtve,
nego i vlastite nositelje, tako da antiteza patrijarhalnoj svijesti, odnosima i
praksi i za muškarce znači put u ukidanje robovanja sveopćem tlačenju.
Kakve su aktivističke feminističke
scene Srbije i Hrvatske? Gdje se one nalaze u usporedbi sa istim scenama u svijetu?
Specifična razlika sastoji se u
nedavnoj prošlosti. Zahvaljujući činjenici da je Srbija u
svim ratovima koje je vodila bila agresor, antiratna i antimilitaristička
dimenzija izraženija je u Srbiji nego u Hrvatskoj, koja je devedesetih godina
dobrim dijelom bila u ulozi žrtve. Možda je stanje na
feminističkoj sceni u Srbiji usporedivije sa stanjem u Izraelu, a stanje u
Hrvatskoj s tendencijama u anglosaksonskim zemljama, no to su tek paušalne
usporedbe.
S obzirom na to da ste predsjednik Foruma za slobodu odgoja, možete li komentirati
aktualnu situaciju s različitim programima seksualne edukacije u hrvatskim
školama? Kako bi to pitanje trebalo biti riješeno, odnosno kakva seksualna
edukacija je potrebna djeci i mladima danas?
Jasno je da se neokonzervativizam nastoji afirmirati u u
školstvu, uključujući posebno tu, danas akutnu,
dimenziju seksualne edukacije. Sasvim je sigurno da su konzervativni i
restriktivni programi te edukacije apsolutno prikladni
ukoliko želimo oblikovati poslušnu, domoljubnu omladinu, koja će bez mnogo
pitanja davati svoj doprinos demografskoj i duhovnoj obnovi domovine. Ako,
međutim, ne dijelimo obožavanje Nacije i Države i ako ne želimo fetišističke i
tupoglave generacije porobljenih muškaraca i žena, onda edukaciju, pa i
seksualnu edukaciju, valja utemeljiti na idejama samosvijesti i odgovornog
građanstva – a u tom slučaju za Grozdove i slične širitelje konzervativnih
pogleda na život i svijet ne bi trebalo biti mjesta u javnom školstvu.
Kako neoliberalistički kapitalizam utječe na
modele studiranja i zainteresiranost studentica i studenata za studiranje te
za izvanstudijski, društveni angažman?
Nije jednostavno održavati razinu
visokog školstva u uvjetima tehniciziranja obrazovnog procesa. Što se
može naučiti u jednosemestralnom kursu? Dodiplomski studij pomalo se
pretvara u produženu gimnaziju, a više razine znanstvenog obrazovanja dostupne
su samo rijetkim sretnicima/ama, koji imaju ili dobru
financijsku podlogu ili su pak, s pravom ili ne, ušli u sustav znanstveno-nastavne
visokoškolske djelatnosti. Interes u studiju je, bojim se,
sve više pragmatičke naravi, a sve je manje vezan uz ono što je Platon nazivao erosom.
Ukratko, ne zavidim mladima – a s druge strane, divim
se onima koji/koje su unatoč svemu našli motive za društveni angažman.
Što danas znači biti sveučilišni
profesor u Hrvatskoj? Ima li neke razlike u tome u odnosu na
vrijeme od prije dvadesetak godina? Kakva je zastupljenost i položaj žena u
znanosti i na sveučilištu?
Ima sve više žena na sveučilištu,
položaj se postupno poboljšava, iako je vidljivo da je na vodećim sveučilišnim
pozicijama ipak manje žena nego što ih ima u ukupnom broju zaposlenih na
visokoškolskim ustanovama. No, ta feminizacija se može promatrati i iz
pesimističkog kuta: kao znak marginalizacije uloge i ugleda sveučilišnog
profesora, usporedivo sa svojedobnom marginalizacijom učiteljskog, a potom i
liječničkog zvanja – mislim, dakako, na liječnike opće prakse, te na kraju i
sudačkog zvanja – mislim, dakako na općinske sudove, ne na Vrhovni sud u kojemu
dominiraju muškarci, što bi pesimist interpretirao kao pokazatelj činjenice da
taj sud nije marginaliziran ili još uvijek nije marginaliziran.
Što biste poručili studenticama i
studentima u Hrvatskoj?
Budite hrabri, nemojte se, ako baš ne morate, ugledati na poruke holivudskih filmova i besmislenih ženskih i muških
revija posvećenih glamouru i sličnim ispraznostima, nije u životu sve u zabavi,
novcu i trošenju. Pokušajte živjeti tako da vaš život ne bude besmislen i da
jednog dana možete pogledati za sobom i reći: ne kajem se što nisam
izabrala/izabrao privid blagostanja niti lažnu sreću besmislenog rasipanja
vremena i energije, nije bilo uvijek lako, ali da još jednom živim ne bih se
mijenjala/mijenjao, ne bih imala/imao drugačije odabire životnog stila i
životnog puta od onih koje sam učinila/učinio.