Izvor: www.h-alter.hr

 

NA VALOVIMA POLITIČKOG KRETENIZMA

Autor: Ivana Percl

Intervju s Linom Veljakom, sveučilišnim profesorom i aktivistom: Za razliku od naivnih rodoljuba i domoljuba, ratni profiteri i kriminalci su se davno već dogovorili o zajedničkim interesima. U Hrvatskoj postoji konsenzus oko prihvaćanja uljepšane slike recentne prošlosti. Ta slika je posebno problematična utoliko što ostavlja otvoren prostor za reafirmaciju autoritarnih (pa i zločinačkih) ideologija.

Lino Veljak rođen je 1950. u Rijeci. Osnovno i gimnazijsko školovanje završio je u Rijeci, a studij filozofije i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Diplomirao je 1973., magistrirao 1976. ("Filozofijske osnove teorije odraza") i doktorirao 1982. ("Filozofija prakse A. Gramscija"). 1990./1991. bio je, kao stipendist Humboldtove zaklade, gostujući istraživač na Sveučilištu u Frankfurtu/M. Radio je najprije kao gimnazijski nastavnik (1974.) i kao asistent u Institutu za filozofiju Sveučilišta u Zagrebu (1976.), a od 1979. radi na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje je danas redoviti profesor (ontologija i filozofija povijesti), predstojnik Katedre za ontologiju i pročelnik Odsjeka. Gostujući je profesor na filozofskim fakultetima u Rijeci i Splitu, te na više inozemnih sveučilišta.

Sudjelovao je na više desetaka međunarodnih znanstvenih skupova. Objavio je pet autorskih knjiga iz područja filozofije: Marksizam i teorija odraza (1979.), Filozofija prakse Antonija Gramscija (1983.), Horizont metafizike (1988.), Raspuća epohe (1990.) i Od ontologije do filozofije povijesti (2004.), više stotina rasprava i članaka u domaćim i inozemnim časopisima i zbornicima, a uredio je i tri međunarodna zbornika.

U knjizi "Od ontologije do filozofije povijesti", objavljen je iOgled o deratizaciji i vakcinaciji", na koji se referiramo tijekom razgovora. Taj tekst je jedan od najznačajnijih i nazanimljivijih domaćih pristupa problemu suočavanja s nedavnom prošlošću, raščišćavanja političkih i ratnih zločina te katarze nakon koje bi stanovnici ovih prostora trebali biti cijepljeni protiv ponavljanja krvave povijesti.

 

Veljak je jedan od utemeljitelja civilnog društva u Hrvatskoj, a od 1990. do 2000. bio je prisutan i na hrvatskoj stranačkoj sceni, zastupajući socijaldemokratsku opciju. Predsjednik je Foruma za slobodu odgoja. Aktivan je i u nekim drugim građanskim organizacijama i inicijativama u Hrvatskoj i na prostoru bivše Jugoslavije. Među ostalim, Lino Veljak je i žena u crnom.

Kakve su sličnosti i razlike između političke situacije u Hrvatskoj i Srbiji, pogotovo u svjetlu nedavnih srbijanskih i predstojećih hrvatskih izbora?

Pokazalo se da je Srbija podijeljena na tri dijela: jedni gledaju u prošlost, drugi u budućnost, a treći se kolebaju. Pokazalo se da su ovi treći, koji već godinama upravljaju Srbijom, danas najmanja trećina, manja od petine biračkoj tijela, i da je Srbija oštro podijeljena između zagovornika prošlosti (posebno one miloševićevsko-šešeljevske, to danas reprezentira u prvom redu Srpska radikalna stranka, te uz znatno manju podršku SPS, Miloševićeva stranka) i onih koji budućnost Srbije vide u demokratizaciji, normalizaciji i europeizaciji (u najčišćem obliku to predstavlja koalicija koju predvodi Liberalno-demokratska stranka). Nema usporedbe s Hrvatskom utoliko što (osim u Slavoniji s Glavaševom strankom, te generalno s HSP-om) ovdje nema pandana radikalima, svakako ne u smislu količine biračke podrške.

Kako to da je Srpska radikalna stranka trenutno najjača stranka u Srbiji?

Većina tzv. tranzicijskih gubitnika i marginaliziranih slojeva vidi u žestokoj radikalskoj retorici povod za nadu da bi moglo biti bolje. S druge strane, radikali samo glasno izriču ono što Koštuničin DSS iskazuje u uglađenu obliku, samo prevode na običan jezik ono što je grupacija etnocentričnih akademika zamislila kao nacionalnu strategiju. Tu ideologiju promiče praktično većina medija, a prihvaća je, ili joj se bar javno ne protivi, ne denuncira je, gotovo čitav politički spektar Srbije. Stoga je politička kultura u Srbiji, nažalost, na vrlo niskoj razini.

Kakav odnos imaju Tadićeva i Koštuničina stranka prema srpskim nacionalnim interesima kako ih je predstavljao Slobodan Milošević?

Postoji značajna razlika između tih dviju stranaka: dok DSS (podsjećajući otprilike na onaj izvorni HDZ s Tuđmanom, Šuškom, Boljkovcem i Manolićem, ali bez rata i bez neposredne ratne opasnosti) inzistira na legalističkom kontinuitetu s Miloševićevim režimom, dotle se Tadićev DS više ponaša poput hrvatskog SDP-a. Na riječima je izrazito proeuropski, ali na djelu bez odlučnih iskoraka u smjeru oslobađanja od utega prošlosti.

S obzirom na vaš Ogled o deratizaciji i vakcinaciji, zanima me što je s procesom denacifikacije na ovim prostorima? Gdje su Srbija i Hrvatska danas u odnosu na fašistoidne trendove koji su postojali u devedesetima? Kakav je doseg koncepta suočavanja s prošlošću i kolike su šanse za promjenu odnosa prema toj nedavnoj prošlosti u Srbiji i Hrvatskoj? Možete li usporediti odnos glavnih struja u javnosti Srbije i Hrvatske prema optuženima/osuđenima za ratne zločine i prema tim zlodjelima koja su počinjena u ime Hrvata odnosno Srba?

Sporo, vrlo sporo ide taj proces oslobađanja od prošlosti, dapače, ponekad se čini da čak i nazaduje. A bez ozbiljnog suočavanja nema perspektive opstanka, svim demografskim i pronatalitetnim politikama unatoč. Nema tu neke velike razlike između Srbije i Hrvatske, osim što je za jedne Haaški sud antisrpski, a za druge antihrvatski. A ratni profiteri i kriminalci su se, za razliku od naivnih rodoljuba i domoljuba, davno već dogovorili o zajedničkim interesima. Jedan od tih interesa je svakako i taj da se izbjegne suočavanje s prošlošću, kako ih nitko ne bi pitao o njihovoj ulozi u prvobitnoj akumulaciji kapitala na balkanski način.

Što u Hrvatskoj znači pojam detuđmanizacije i kako to da HDZ, koji se navodno detuđmanizirao, započinje izbornu kampanju s pitanjem gdje treba postaviti spomenik Franji Tuđmanu? Kakav odnos spram Tuđmana imaju druge stranke, recimo SDP koji također u Zagrebu drži pitanje spomenika među prioritetima?

To je tužna priča s obožavanjem velikana i lažnih velikana, i jasno je da umjesto detuđmanizacije, koja bi u pozitivnom smislu imala značiti definitivno oslobađanje od opsjednutosti očevima nacije i od nekritičkog veličanja svega što je u nedavnoj prošlosti tu bilo na djelu (a bilo je i stvari koje nisu baš najbolji suputnici u procesu civiliziranja i re-europeizacije Hrvatske), postoji konsensus svih vodećih političkih snaga da se prihvati uljepšana slika recentne prošlosti. Ta slika je posebno problematična utoliko što ostavlja otvoren prostor za reafirmaciju autoritarnih (pa i zločinačkih) ideologija totalitarne prošlosti 20. stoljeća, ako ne i za definitivnu legalizaciju različitih formi socijalnog i političkog autizma i kretenizma. Netko ide za svojim interesima, a netko ne gleda dalje od nosa. No, zajedničko je jedno: nema tu mnogo povijesne odgovornosti.

Dugogodišnji ste aktivni član Žena u crnom – Beograd. Kako izgleda sudar tih dvaju svjetova – političkog mainstreama u Srbiji i djelovanja kroz Žene u crnom, koje predstavlja opreku svim androcentričnim i militarističkim politikama? Možete li, u smislu političkog statementa, definirati sebe kao ženu u crnom?

Da, svakako! Žene u crnom su u Srbiji izravna, najčišća antiteza onom mainstreamu koji ne želi radikalan raskid sa zločinačkom prošlošću i koji čini razne kompromise s protagonistima autoizolacije i političkog kretenizma.

Deklarirate li se kao feminist?

Ne volim se deklarirati nikako, pa ni kao feminist. Pod feminizmom se podrazumijevaju različite koncepcije. Ali, ako biti feminist znači zalagati se za jednakopravnost (uključujući i pozitivnu diskriminaciju u mjeri u kojoj ona pomaže prevladavanju nasljeđenih neravnoteža u raspodjeli moći), istovremeno i za pravo na razliku, istovremeno i za teorijsku kritiku i praktičko ukidanje autoritarno-patrijarhalnog modela, ako biti feminist znači odbacivati svaku metafiziku i svaku ideologiju (uključujući i one koje sebe razumiju kao feminističku metafiziku ili feminističku ideologiju), onda je feminizam bitan sastavni dio mojega pluralnog identiteta. Biti u feminističkom pokretu za muškarce može značiti, a najčešće i znači, djelatno davanje doprinosa vlastitoj emancipaciji od nasljeđenih porobljujućih duhovnih struktura patrijarhata: ne zavaravajmo se, patijarhat tlači sve, ne samo žrtve, nego i vlastite nositelje, tako da antiteza patrijarhalnoj svijesti, odnosima i praksi i za muškarce znači put u ukidanje robovanja sveopćem tlačenju.

Kakve su aktivističke feminističke scene Srbije i Hrvatske? Gdje se one nalaze u usporedbi sa istim scenama u svijetu?

Specifična razlika sastoji se u nedavnoj prošlosti. Zahvaljujući činjenici da je Srbija u svim ratovima koje je vodila bila agresor, antiratna i antimilitaristička dimenzija izraženija je u Srbiji nego u Hrvatskoj, koja je devedesetih godina dobrim dijelom bila u ulozi žrtve. Možda je stanje na feminističkoj sceni u Srbiji usporedivije sa stanjem u Izraelu, a stanje u Hrvatskoj s tendencijama u anglosaksonskim zemljama, no to su tek paušalne usporedbe.

S obzirom na to da ste predsjednik Foruma za slobodu odgoja, možete li komentirati aktualnu situaciju s različitim programima seksualne edukacije u hrvatskim školama? Kako bi to pitanje trebalo biti riješeno, odnosno kakva seksualna edukacija je potrebna djeci i mladima danas?

Jasno je da se neokonzervativizam nastoji afirmirati u u školstvu, uključujući posebno tu, danas akutnu, dimenziju seksualne edukacije. Sasvim je sigurno da su konzervativni i restriktivni programi te edukacije apsolutno prikladni ukoliko želimo oblikovati poslušnu, domoljubnu omladinu, koja će bez mnogo pitanja davati svoj doprinos demografskoj i duhovnoj obnovi domovine. Ako, međutim, ne dijelimo obožavanje Nacije i Države i ako ne želimo fetišističke i tupoglave generacije porobljenih muškaraca i žena, onda edukaciju, pa i seksualnu edukaciju, valja utemeljiti na idejama samosvijesti i odgovornog građanstva – a u tom slučaju za Grozdove i slične širitelje konzervativnih pogleda na život i svijet ne bi trebalo biti mjesta u javnom školstvu.

Kako neoliberalistički kapitalizam utječe na modele studiranja i zainteresiranost studentica i studenata za studiranje te za izvanstudijski, društveni angažman?

Nije jednostavno održavati razinu visokog školstva u uvjetima tehniciziranja obrazovnog procesa. Što se može naučiti u jednosemestralnom kursu? Dodiplomski studij pomalo se pretvara u produženu gimnaziju, a više razine znanstvenog obrazovanja dostupne su samo rijetkim sretnicima/ama, koji imaju ili dobru financijsku podlogu ili su pak, s pravom ili ne, ušli u sustav znanstveno-nastavne visokoškolske djelatnosti. Interes u studiju je, bojim se, sve više pragmatičke naravi, a sve je manje vezan uz ono što je Platon nazivao erosom. Ukratko, ne zavidim mladima – a s druge strane, divim se onima koji/koje su unatoč svemu našli motive za društveni angažman.

Što danas znači biti sveučilišni profesor u Hrvatskoj? Ima li neke razlike u tome u odnosu na vrijeme od prije dvadesetak godina? Kakva je zastupljenost i položaj žena u znanosti i na sveučilištu?

Ima sve više žena na sveučilištu, položaj se postupno poboljšava, iako je vidljivo da je na vodećim sveučilišnim pozicijama ipak manje žena nego što ih ima u ukupnom broju zaposlenih na visokoškolskim ustanovama. No, ta feminizacija se može promatrati i iz pesimističkog kuta: kao znak marginalizacije uloge i ugleda sveučilišnog profesora, usporedivo sa svojedobnom marginalizacijom učiteljskog, a potom i liječničkog zvanja – mislim, dakako, na liječnike opće prakse, te na kraju i sudačkog zvanja – mislim, dakako na općinske sudove, ne na Vrhovni sud u kojemu dominiraju muškarci, što bi pesimist interpretirao kao pokazatelj činjenice da taj sud nije marginaliziran ili još uvijek nije marginaliziran.

Što biste poručili studenticama i studentima u Hrvatskoj?

Budite hrabri, nemojte se, ako baš ne morate, ugledati na poruke holivudskih filmova i besmislenih ženskih i muških revija posvećenih glamouru i sličnim ispraznostima, nije u životu sve u zabavi, novcu i trošenju. Pokušajte živjeti tako da vaš život ne bude besmislen i da jednog dana možete pogledati za sobom i reći: ne kajem se što nisam izabrala/izabrao privid blagostanja niti lažnu sreću besmislenog rasipanja vremena i energije, nije bilo uvijek lako, ali da još jednom živim ne bih se mijenjala/mijenjao, ne bih imala/imao drugačije odabire životnog stila i životnog puta od onih koje sam učinila/učinio.