Naslov: Od «ekstremne feminističke odvjetnice» do Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, razgovor s Gordanom Lukač-Koritnik
Lead: Najveći je problem osvještavanje, i njegovo će rješavanje biti dugoročno. Ne može se očekivati da će se stvari preko noći promijeniti samo zato što imamo zakone koji kažu da muškarci i žene trebaju biti ravnopravni
U srpnju 2003. godine Sabor je usvojio Zakon o ravnopravnosti spolova. Usvajanje ovog Zakona velikim je dijelom rezultat dugogodišnje borbe ženskih organizacija za stvaranje zakonskih okvira koji će jamčiti ravnoravan položaj ženama u Hrvatskoj, kao i zaštitu osnovnih ženskih ljudskih prava. Na osnovu ovog Zakona, 1. listopada 2003. Sabor je, također na prijedlog Ženske mreže, imenovao odvjetnicu Gordanu Lukač-Koritnik, dugogodišnju aktivisticu u različitim ženskim grupama, prvom Pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova u RH.
U proljeće 2004. u ulici Preobraženskoga 4 počeo je djelovati Ured pravobraniteljice. U još uvijek nepotpuno opremljenom uredu, porazgovarali smo s Gordanom o njenim aktivističkim godinama, o trenutnom stanju ženskih prava u Hrvatskoj, promjenama koje donosi novi Zakon, perspektivama i budućoj ulozi ženskih grupa.
Možeš li ukratko opisati svoj profesionalni put koji te doveo do mjesta Pravobraniteljice?
Završila sam Pravni fakultet 1974. i nakon toga bavila sam se odvjetništvom, osim tri godine, kada sam iz privatnih razloga napustila Zagreb i otišla s mužem živjeti u Liku, gdje sam radila kao sutkinja Po povratku, 1982. otvorila sam svoju odvjetničku kancelariju. Dakle, poslovima vezanima uz pravosuđe bavim se dugi niz godina. Prvenstveno sam se bavila civilnim, a ne kaznenim pravom. Iako se događalo, recimo u slučaju zastupanja žena u brakorazvodnim parnicama, da je iz nesređenih odnosa znalo iskrsnuti pitanje nekog kaznenog djela, pa sam morala biti upućena i u taj dio prava. No, u osnovi bila sam civilistkinja. To znači obiteljsko pravo, građansko pravo u širem smislu, pitanje vlasništva, pa i radnih odnosa, i svojevremeno stambeno pravo.
Sve do imenovanja na ovu funkciju, 1. listopada 2003. imala sam odvjetnički ured. Sada mi je odvjetnički status u mirovanju, i kada se prestanem baviti ovim poslom, vraćam se u odvjetništvo.
Tebe je na funkciju Pravobraniteljice predložila Ženska mreža Hrvatske. Kada si i kako došla u kontakt sa ženskim grupama?
Krajem 1995. uvelike se govorilo o izmjeni Obiteljskog zakona, i moja kolegica Jerina Malešević, koja je tada surađivala s B.a.B.a.-ma i bila na UN-ovoj konferenciji o ženama u Pekingu, pozvala me, zajedno s Vesnom Kesić, da zajednički pripremimo prijedlog izmjena Obiteljskog zakona s aspekta rodne problematike. Zakon se tada zvao Zakon o braku i porodičnim odnosima, i ja sam ga vrlo dobro poznavala iz prakse. Jerina je pretpostavila da bih s tim iskustvom mogla doprinijeti sastavljanju zakonskih promjena. Ženske grupe su na osnovu svog iskustva direktnog rada sa ženama, saznavale gdje su problemi i što žene muči, i nastojale su to artikulirati kroz prijedloge zakonskih izmjena. Mogu navesti i posljednji primjer Zakona o alimentacijskom fondu, koji je dosta diskutabilan, i ima mnogo argumenta i za i protiv, ali to je problem iznikao iz prakse.
Mene su osobito zanimala načelna pitanja vezana uz te Zakone. To znači da u diskusijama o ljudskim pravima treba početi od Ustava. Na primjer, Obiteljski zakon, za razliku od ranijeg Zakona o braku, nije u uvodnim odredbama sadržavao odredbu o ravnopravnosti spolova. Znači da ju je netko namjerno izbacio! Zakon je i usvojen bez te odredbe i tek kasnije, u dopunama, ta je odredba vraćena.
Žao mi je što nemam dovoljno vremena da se pozabavim procesom izmjena različitih zakona, od Obiteljskog do Kaznenog, kako bih pokazala koliko su ženske grupe utjecale na tekst tih zakona. I ako nisu odmah uspjele, naknadno jesu. I sve te male promjene bitno su utjecale na zakonsko definiranje statusa žena, pod direktnim utjecajem ženskih grupa.
Što je uslijedilo nakon Obiteljskog zakona?
B.a.B.e. su prepoznale moje zanimanje za Ustavno pravo i načelna pitanja diskriminacije i ljudskih prava, pa su me angažirale na pripremama predstavki Ustavnom sudu oko preispitivanja ustavnosti i zakonitosti pojedinih zakona. Tako sam radila na Zakonu o radu i preispitivanju statusa majke-odgajateljice sa četvero i više djece. Dakle, počela sam se baviti samim konceptom diskriminacije i taj moj interes sada je sublimiran u ovom položaju na koji sam imenovana.
U B.a.B.a.-ma sam neko vrijeme bila voditeljica Monitorina, projekta koji se bavio monitoriranjem zakona. U to vrijeme bilo je teško dobiti draft zakona. Danas imamo web stranicu Vlade, na kojoj se nacrt zakona pojavi u najavi sjednice Vlade. Onda smo morali koristiti razno-razne veze da bismo uopće došle do teksta. Tako da je dio procesa bilo građenje veza sa političarkama, preko kojih smo nastojale svojim prijedlozima doći do Sabora. Sjećam se kad me Rade Borić nazvala da upalim televiziju, jer je sjednica Sabora, a zastupnica SDP-a, držeći u rukama primjedbe koje smo pripremile Tanja Uroda i ja, rekla je: «Ovo su primjedbe B.a.B.a. Mi smatramo da su jako kompetentne i tražimo da ih se u ovom obliku usvoji!». Dakle, nisu to predstavile kao svoj prijedlog, nego su se direktno pozvale na žensku udrugu! Ja to nisam ni prije ni poslije čula. Bilo je sjajno.
Osim monitoriranja zakona, bavila si se i davanjem pravnih savjeta...
Da. Radeći za B.a.B.a.-e počela sam se družiti i sa ženama iz drugih ženskih grupa, pa su mi žene iz Centra za žene žrtve rata predložile da počnem obavljati savjetodavni posao. Prihvatila sam to najviše zato da bih dobila bolji uvid u svu širinu problema, jer su slučajevi kojima sam se bavila u svojoj privatnoj odvjetničkoj kancelariji predstavljali premalen uzorak. Taj savjetodavni posao bio je prilično naporan i stresan zbog suočavanja sa svom tom količinom jada, ali tek tako možeš vidjeti gdje su problemi i na što treba utjecati.
Ti si kao zrela osoba i odvjetnica ušla u ovu NVO-priču. Je li se bilo teško prilagoditi ovakvom načinu funkcioniranja?
Bilo je drugačije od miljea u kojem sam se do tada kretala, ali nije mi to bila dramatična promjena. Iako znam neke druge osobe koje su to tako doživjele. Radeći u vlastitoj odvjetničkoj kancelariji razvila sam free-lancerski pristup, i s tim sam se susrela i u ženskim grupama. Žene su same pisale, radile, nije bilo nikoga da ih servisira, nema tajnica, sekretarica, i ja sam na to bila navikla. Bila mi je normalna ta samostalnost u radu i situacija dnevnog donošenja odluka.
Kako si doživjela svoje imenovanje na ovaj položaj Pravobraniteljice?
Imala sam dosta privatnih dilema oko preuzimanja ove dužnosti. To je značilo napustiti odvjetništvo, s čim se nisam lako pomirila. Raditi na ovom mjestu također znači ulazak u političke vode. Ne u smislu stranačkog vezivanja, nego ulaženja u drugačiji politički kontekst i drugačiji način izražavanja. Odvjetništvo počiva na individualnom odnosu tebe i stranke, odnosu u koji se nitko, osim suda, ne može miješati. Nema nikoga sa strane tko će ti reći: ovo se treba napraviti ovako ili onako. Iako to ne znači da me netko može ušutkati, ali moram početi koristiti više diplomatski jezik.
Međutim, prevagnula je svijest da je toliko truda uloženo u to da se stvori ovaj ured, da bi bila šteta da na njegovo čelo dođe neka politička figura. Ne želim reći da sam baš ja najbolji izbor, ali svakako je to trebao biti netko sa iskustvom rada na nevladinoj sceni. B.a.B.e., odnosno prvenstveno Sanja Sarnavka, bile su te koje su smatrale da bih se upravo ja trebala kandidirati za ovaj položaj. Tražila sam od B.a.B.a. da svoj prijedlog provjere sa cijelom Ženskom mrežom, koja me je također podržala. Ja sam ipak porazgovarala i sa drugim ženama sa ženske scene, poput Vesne Kesić, za koje sam mislila da bi mogle dobro obavljati ovaj posao, i tek kad sam bila sigurna da moja kandidatura neće izazvati nikakav razdor, prihvatila sam kandidaturu.
Tvoje imenovanje potvrdio je Sabor u prošlom sazivu...
Da, bila je ipak presudna politička volja da se, ne samo na ovoj poziciji, nego i na poziciji Pravobraniteljice za prava djece, Ljubice Matijević-Vrsaljko, koja je imenovana u isto vrijeme, a koja je također došla sa ženske scene, prihvate nestranačke osobe. Puno se toga poklopilo: donesen je zakon, ženska scena je imala svoje kandidatkinje i politika je rela «Da» na to!
Unatoč tome nije sve išlo glatko. Pučki pravobranitelj je do zadnjeg trena bio protiv i čak je napravio analizu, pokušavajući pokazati da ova dva nova pravobraniteljska ureda nisu potrebna. Ja sam međutim, imala podatke koje je zamjenica pučkog pravobranitelja Marta Vidaković pripremila za Informator, iz kojih je bilo vidljivo da među svim nabrojanim slučajevima kojima se bavio pučki pravobranitelj, nema niti jednog slučaja koji se odnosi na rodnu problematiku, odnosno diskriminaciju temeljem spola.
Iako se i različita ministarstva segmentarno bave rodnom problematikom, nije postojala jedna institucija koja bi se cjelovito time bavila, imajući kompletan uvid u sve dimenzije problema.
Nedavno sam bila na sastanku o obrazovanju Roma, koji je organizirao Ured za obrazovanje, jer me već duže vrijeme zanima pozicija žena u nacionalnim manjinama. Prema podacima Svjetske romske organizacije, mnogo Romkinja napušta osnovnu školu, udaju se i rađaju djecu... Navodim to samo kao ilustraciju toga da je pitanje ravnopravnosti spolova, vrlo široko područje, kojim se netko mora cjelovito baviti.
Tvoj ured osnovan je temeljem zakona o ravnopravnosti spolova. Koliko su ženske organizacije utjecale na taj tekst?
B.a.B.a.-e su i započele s izradom nacrta tog zakona tijekom 2000., iako je ideja o zakonu postojala već mnogo prije. Međutim, izraditi nacrt nekog zakona jako je, jako teško. Treba dobro poznavati nomotehniku, segment pravne znanosti koji se bavi tehnikom izrade zakona i propisa. Bilo je teško i zato što nismo imale pravih uzora. Provedbeni mehanizmi ne mogu biti isti kao u npr. Kraljevini Norveškoj, jer je ona kraljevina. Na tome smo radile Radmila Sučević i ja. A istovremeno je profesor Rodin sa katedre Evropskog prava, s mladom ekipom radio na svom nacrtu, koji nam je i poslao. Međutim, ja sam se fokusirala na međunarodne mehanizme i B.a.B.a..-e su me slale na različite međunarodne seminare i edukacije, da bih dublje ušla u cijelu tu rodnu problematiku. Tako da je cijeli teret borbe, nakon pisanja početnog drafta zakona, iznijela Radmila Sučević i B.a.B.a.-e.
Tko je odgovoran za konačnu verziju zakona?
Izvršna i zakonodavna vlast. Oni su preuzeli ponešto iz oba prijedloga, i napravili svoj prijedlog, koji je onda prošao cijelu proceduru. Zanimljivo je da u prvoj verziji zakona koji je došao u Sabor, nije postojala institucija Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Očito nije postojala jasna vizija treba li osnovati i Vladin ured za ravnopravnost i Ured pravobraniteljice. Jedna grupa žena iz vladajuće koalicije je nakon prvog čitanja, amandmanom tražila uvođenje i Ureda pravobraniteljice. I kad je zakon usvojen, odredbe nisu bile detaljno razrađene. Posljedica toga bila je da u državnom proračunu za 2003. godinu nije bila predviđena nijedna lipa za Pravobraniteljicu. Tako da, kada sam 1. listopada imenovana i trebala početi s radom, doživjela sam stres kojem ne bih poželjela nikome. Pet mjeseci sam bukvalno radila iz svoje kuhinje.
Kako je to izgledalo?
Išlo je ovako: došla sam u Ministarstvo uprave i pravosuđa i rekla «Trebam pečat», pa su mi rekli to je procedura i to ide tako. Onda odeš u pečat i kažeš «Molila bih da mi izradite pečat, jer ja sam pravobraniteljica, međutim nemam još ni novaca, a nemam ni adresu. Možete mi to svejedno napraviti?». A bez pečata na bilo koji drugi zahtjev, počevši od zahtjeva na proračun, ne možeš raditi. I to se sve događalo u predizborno vrijeme, kad su svi bili zauzeti svojim političkim kampanjama. Tako da sam se šuteći morala sama boriti i na kraju i uspjela. Imam cijelu prepisku sa gradom oko najma prostora. Na kraju su me odbili. Ovaj prostor u ulici Preobraženskog 4, dobila sam od Središnjeg ureda za državnu imovinu. Bio je useljiv tek 1. ožujka, i to bez telefona, stolova, kompjutora...
Koliko si ti zadovoljna postojećim tekstom Zakona?
Ja već vidim dosta manjkavosti, ali sam načelno protiv izmjene zakona, prije nego se počne barem neko vrijeme primjenjivati. Nakon nekog vremena otkrit ćemo sve njegove nedostatke i tek ga onda treba temeljito mijenjati.
Kao nedostatak vidim nepostojanje sankcija za određene postupke. Na primjer, trenutno baš radimo na «kampanji» za oglase. Iz oglasa mora biti razvidno da je radno mjesto dostupno i muškarcima i ženama, iako je obično u tekstu radno mjesto oglašeno u muškom rodu. Ja imam ovlasti da upozorim da se krši zakon, ali ne postoje sankcije. Iako nisam za represiju, jer mislim da je najbolje osvještavati, u ovom slučaju mislim da bi novčana kazna natjerala ljude da promisle.
Drugi nedostatak zakona je vrlo nejasno definiranje čuvanja službene tajne. Sve što se sazna u ovom uredu je službena tajna. Na primjer, ja imam velike ovlasti i mogu tražiti od poduzeća da mi pošalju podatke o plaćama svojih uposlenika, u slučaju da se neka osoba potuži da prima manju plaću za isto radno mjesto, samo zato što je žena. Međutim, ja ne mogu toj osobi reći «Tužite poduzeće sudu, jer muškarci imaju veće plaće», jer me veže službena tajna. Isto tako ne mogu o tome govoriti u medijima. Što je katastrofalno! Ruke su mi vezane. Iako naravno postoje načini da se zaobilazno nešto napravi, ali ja ne želim tako raditi. Želim imati otvorenu mogućnost da kao ovlaštena osoba kažem «U ovom slučaju je to tako.»
Zatim, kao Pravobraniteljica ja ne mogu pokrenuti sudski spor, recimo u slučaju seksualnog uznemiravanja na poslu. Mogu podnijeti samo kaznenu prijavu.
Tako da se u Uredu spremamo dosta vremena posvetiti promjenama nekih zakona: od odredbi Kaznenog zakona u pogledu spolnog uznemiravanja, do Obiteljskog i drugih. Pratit ćemo kad koji zakon bude išao u saborsku proceduru i imati spremne primjedbe i dopune.
Koje su sve, prema Zakonu, ovlasti Pravobraniteljice?
Pravobraniteljica može tražiti izmjene zakona, podnositi kaznene prijave u slučaju diskriminacije na temelju spola, može davati mišljenja i upozorenja, opisivati negativne pojave, te izvještavati u Saboru. Što bi trebalo imati političku težinu.
Predviđene su i prekršajne prijave u jednom od najvažnijih segmenata zakona, a to su akcijski planovi koje trebaju donijeti državna tijela, pravne osobe s javnim ovlastima, pravne osobe u pretežitom vlasništvu države i lokalne i regionalne samouprave. Ti planovi moraju biti doneseni do kraja srpnja 2004. kad ističe zakonski rok od godinu dana od donošenja zakona. Tako da me čeka ogroman posao utvrđivanja tko je sve trebao napraviti plan, tko ga nije napravio i protiv njega ići prekršajno.
U načelu, nigdje u svijetu Pravobraniteljstvo ne riješava slučajeve. Jedino švedski ombudsman može pokrenuti sudski postupak, ali i onda odluka ovisi o sudu.
Unatoč ograničenjima, čini se da Ured čeka puno posla?
Smatram da smo dobili pristojan proračun, koji omogućuje zapošljavanje dovoljno osoba, mada pučki pravobranitelj ima tri zamjenika, pravobraniteljica za djecu dva, a ja samo jednog... No, u suštini sam zadovoljna. Država je napravila puno: donijela je zakon, osnovala instituciju i dala pristojne uvjete za rad ovog ureda.
Prošli tjedan počela sam slati pisma državnim tjelima, upozoravajući ih na zakonsku obvezu donošenja akcijskih planova, koji se na odobrenje šalju Vladinom uredu za ravnopravnost spolova. Moram reći da se smatram djelomično zaslužnom za osnivanje Vladinog ureda. Poslije nove godine tražila sam prijem kod Jadranke Kosor, radi osnivanja Vladinog ureda. Nakon što me saslušala, obećala je da će nešto učiniti i vrlo brzo nakon toga osnovan je Vladin ured.
Jedna od tema kojima se bave ženske grupe na zapadu je i rodna analiza proračuna. Hoćete li se i vi upustiti u taj pothvat?
Analiza državnog proračuna za sada je preveliki zalogaj za ovaj Ured. Zaposlena je osoba koja ima iskustva s lokalnom razinom, i pokušat ćemo nasumično analizirati proračune lokalnih zajednica, da bi ukazali na izostanak ženskih programa. Bit će to doprinos ovog ureda ženskoj kampanji za lokalne izbore.
Koje su ingerencije Vladinog ureda i kakav je međusobni odnos Ureda pravobraniteljice i Vladinog ureda?
Pravobraniteljica ima mnogo veće ovlasti. Imenuje me Sabor i njemu podnosim godišnja izvješća. Vladin ured je vladino tijelo i prvenstveno koordinira sve aktivnosti za uspostavljanje ravnopravnosti spolova. Oni mogu primati predstavke stranaka o povredama zakona, ali de facto s tim predstavkama ne mogu ništa napraviti. Jedino pravobraniteljica može tražiti očitovanje na osnovu takve predstavke, te nakon toga slati upozorenja i mišljenja. Važna uloga Vladinog ureda je odobravanje akcijskih planova. Oni također mogu tražiti izmjene zakona i propisa. Nadalje, vrlo važan segment njihove aktivnosti je provođenje Nacionalne politike za ravnopravnost spolova, čije neprovođenje je jedna od najslabijih točaka u pitanju ravnopravnosti spolova u Hrvatskoj.
Osim toga mogu raditi izvješća, analize, te dakako surađivati s nevladinim udrugama.
Koliko je u tvom poslu pravobraniteljice važna suradnja s nevladinim udrugama? Da li je suradnja već započela?
Suradnja je započela nedavno održanim formalnim sastankom s predstavnicama Ženske mreže, na kojem smo donijeli zaključke koji će se početi primjenjivati od jeseni, nakon sezone godišnjih odmora. Na jesen bi trebala početi šira suradnja i zajednički sastanci predstavnica Vladinog ureda, Saborskog odbora, Pravobraniteljice, dakle svih institucionalnih mehanizama i predstavnica ženske nevladine scene.
Koliko su odredbe o ravnopravnosti spolova zastupljene i u drugim zakonima? Imaš li utjecaj na taj proces?
Ono što meni nedostaje u ovom zakonu je odredba po kojoj bi svaki prijedlog zakona prije slanja u saborsku proceduru, trebao doći u ovaj Ured, da bismo mi mogli dati primjedbe. Nakon usvajanja zakona, mi možemo samo pokrenuti postupak na Ustavnom sudu.
Unatoč nepostojanju te odredbe, mi ćemo u praksi nastojati pratiti Internet stranicu Vlade i s nje skidati prijedloge zakona, iako je tada već malo kasno.
U travnju sam Saboru podnijela izvješće o radu za prošlu godinu i tada sam izričito zahtijevala da se u sve zakone koji se spremaju, ugrade odredbe o ravnopravnosti spolova. Tako je, i zaslugom ovog Ureda, ali i Saborskog odbora za manjine i Odbora za ravnopravnost spolova, koji je po mom mišljenju jedan od najaktivnijih, u novi Zakon o medijima uvrštena odredba o sankcioniranju svakog diskriminirajućeg prikaza osoba na osnovu spola.
Zašto je važno te odredbe ugraditi i u ostale zakone, ako već imamo poseban Zakon o ravnopravnosti spolova?
Prvo, zato što nas na to obvezuju i međunarodne konvencije poput CEDAW-a (Konvencija za ukidanje svih oblika diskriminacije žena), ali i zato što će u slučaju pokretanja sudskog postupka zbog npr. diskriminacije u medijima, odvjetnik prvo pogledati odredbe Zakona o medijima, i ako u njima ništa ne nađe, reći će svojoj stranci da nema osnove za pokretanje postupka. Ista je stvar i sa Zakonom o radu i drugim zakonima.
Godina 2003. bila je prijelomna za zakonski status žena u Hrvatskoj. Doneseno je nekoliko važnih zakona...
Da, u istom paketu, u srpnju prošle godine, donesena su tri tzv. antidiskriminacijska zakona. Osobno mi je jako drago što ih tako zovu i što se tim terminom barata u javnosti. To su, osim ovog zakona, i Zakon o istospolnim zajednicama i Zakon o zaštiti od obiteljskog nasilja. Budući je Zakonom o ravnopravnosti spolova zabranjena diskriminacija na temelju seksualne orijentacije, Pravobraniteljica je također zadužena i za praćenje provedbe Zakona o istospolnim zajednicama. Upravo sada savjetnica za medije gleda snimku televizijske emisije o obrazovanju, u kojoj se u negativnom kontekstu spominju osobe homoseksualne orijentacije, i najvjerojatnije ćemo reagirati.
Ovaj ured će dosta pažnje posvetiti medijima i obrazovanju, jer ta dva područja smatramo primarnima za promjenu svijesti o ravnopravnosti spolova.
Hrvatska je nedavno i službeno postala kandidatkinja za članstvo u EU...
Ti si jedina koja govori o kandidatkinji a ne o kandidatu...
Pa Hrvatska je imenica ženskog roda. No, gdje smo u odnosu na Europu i europske standarde?
Europski standardi su uzor, kojem se nećemo moći brzo približiti. Nedavno sam bila u delegaciji koja je posjetila švedskog Ombudsmana za ravnopravnost spolova. Tamo smo mogle vidjeti kako to u praksi funkcionira. Upoznali su nas s obrazovnim programom koji se primjenjuje u dječijim vrtićima! Nama je to nezamislivo!
Važno je da sa najviših političkih mjesta dođu poruke o ravnopravnosti spolova kao prioritetu, jer inače postoji opasnost da se priča getoizira. Ja trebam monitorirati, a svi drugi provoditi. Za to je potreban dodatni politički pritisak. Nedavno je novi španjolski premijer ravnopravnost spolova označio kao prioritet njegove vlade i pozvao na «pobunu u korist ravnopravnosti spolova», a švedski ministar pravosuđa uzeo je porodiljski dopust. Takvih nam poruka nedostaje.
Međutim, gledajući institucionalne mehanizme, mi smo puno napravili. Nema mnogo država koje imaju parlamentarne odbore za ravnopravnost spolova i pravobraniteljicu. Hrvatska je u tom pogledu otišla najdalje od svih zemalja regije. Već neko vrijeme inzistiram na jačem provođenju Nacionalne politike za ravnopravnost spolova. Mi u izviješćima međunarodnim institucijama uvijek spominjemo te dokumente i institucionalne mehanizme, ali prava primjena još nije započela.
Vidiš li ipak neke promjene na svakodnevnoj razini?
Situacija se u posljednjih desetak godina jako promijenila. Danas npr. nitko više ne osporava problem nasilja u obitelji. Prije nekoliko godina mene su zbog govorenja o tom problemu, prozvali «ekstremnom feminističkom odvjetnicom»! Zvučalo je kao Crvene brigade. (smijeh)
U tom procesu smatram izuzetno važnom ulogu politike i političara. Budući je donesena odluka o priključivanju EU, svatko tko se ozbiljno misli baviti politikom u ovoj državi, neće si više moći dopustiti greške u ovom području. Izjave tipa «mudrac-madrac» neće moći proći. Govoriti negativno o ravnopravnosti spolova je na međunarodnoj razini nezamislivo!
Danas više nije zamislivo ono što je napisano u službenom izvješću RH za CEDAW odbor iz 1998. godine da su žene u Hrvatskoj same krive za svoj položaj.
Javnost je senzibilizirana na problem nasilja, ali predstoji veliki posao senzibiliziranja za probleme spolne diskriminacije i spolnog uznemiravanja na poslu. Iako sam svjesna da reagiranje na ove probleme uvelike ovisi o ekonomskoj situaciji osobe koja ih doživljava. Ako ta osoba ima ugovor o radu na određeno vrijeme, izgubit će posao zbog prestanka ugovora, i tu se sudski spor ne može dobiti.
Dok se ekonomska situcija dramatično ne promijeni, nećemo moći očekivati više govora o tom problemu u javnosti.
Što ovaj Ured može učiniti u vezi s problemom spolne diskriminacije na poslu?
Mi smo već počeli, metodom slučajnog uzorka, tražiti od poduzeća pravilnike o zaštiti dostojanstva radnika, u kojima mora biti regulirano pitanje spolnog uznemiravanja. Pa ćemo vidjeti koliko je to prisutno. I ako organizacija u pretežnom vlasništvu države te pravilnike nema, ili nije donijela akcijski plan, Pravobraniteljica ima pravo tražiti da se poduzeće stavi pod nadzor, ukoliko mi ne odgovore u roku od 15 dana!
Znači da će se u poduzećima morati odvojiti vrijeme za razmišljanje o tim stvarima i mislim da će to dovesti do promjene svijesti, više od 50 mojih intervjua.
Koja bi još područja mogla navesti kao problematična?
Najveći je problem osvještavanje, i njegovo će rješavanje biti dugoročno. Ne može se očekivati da će se stvari preko noći promijeniti samo zato što imamo zakone koji kažu da muškarci i žene trebaju biti ravnopravni.
Zatim je tu područje rada i zapošljavanja. Postoji problem nejednakih plaća i tu sam jako nezadovoljna načinom prikupljanja podataka. Tako da treba poraditi i na statistici. Problem nije u državnoj upravi, gdje svi službenici po zakonu imaju jednake plaće za određeno radno mjesto. U državnoj upravi postoji problem napredovanja: tko i nakon koliko vremena napreduje. Međutim, u privatnom sektoru plaće su tajne. Tako da sve spekulacije o manjim plaćama žena na nacionalnoj razini nisu utemeljene na stvarnim podacima.
Poželjno bi bilo, iako to zvuči kontradiktorno, da bude što više sudskih sporova. Pomoću sudskih sporova jača primjena zakona i stvara se sudska praksa. Mogu navesti primjer SAD-a, koje nikad nisu ratificirale CEDAW konvenciju, ali diskriminacija na poslu ili spolno uznemiravanje može biti jako opasno po džep. SAD nema pravi okvir, ali zato imaju takvu sudsku praksu da se poslodavci jako boje diskriminacije po bilo kojoj osnovi.
Na žalost, u našoj ekonomskoj situaciji, ljudi čuvaju radno mjesto i radije će otići na bolovanje, nego tužiti. Ili će trpjeti dok ne nađu drugi posao, tako da je teško očekivati veći broj sudskih sporova.
Ako nitko ne traži zaštitu, onda se čini da nema povreda niti kršenja prava. I u tome je veličina osvještavanja problema obiteljskog nasilja. Sve više žena traži zaštitu i primjenu tih mjera. Povećani broj prijavljenih slučajeva ne govori da je nasilje poraslo, nego se smanjuje crna brojka obiteljskog kriminala. Manje se šuti.
Sve se više govori o predstojećim lokalnim izborima. Da li zakon obvezuje političke stranke na uključivanje većeg broja žena na kandidacijske liste?
To je jedna od najslabijih odredbi zakona. Stranke trebaju prema zakonu svake četiri godine donijeti plan djelovanja za uravnoteženu zastupljenost žena i muškaraca. Međutim, ne postoje sankcije. A ja ovu odredbu mogu monitorirati tek svake četiri godine. Što praktično znači da ne postoji obaveza primjene ove odredbe.
Uz sve novoosnovane institucionalne mehanizme, koliko posla ostaje udrugama?
Uredi poput ovoga imaju neke ovlasti koje udruge nemaju, ali obim posla će za udruge ostati potpuno isti. One samo dobivaju instituciju kroz koju mogu kanalizirati svoje zahtjeve. Institucionalni mehanizmi ni u kojem slučaju ne umanjuju ulogu udruga. Tako da će ovaj Ured kod planiranja državnog proračuna tražiti da udruge dobiju što više novca. Mislim da bi udruge morale imati dovoljno novca da financiraju zastupanje na sudu, jer bez toga nema zaštite.
Udruge su neophodan korektiv. I dok ja mogu monitorirati sve druge, uloga je ženskih udruga da monitoriraju nas.
Srpanj 2004.