Kritika opstaje na javnoj sceni samo kao privid

Unapred znam da ću naići na nerazumevanje: zbog jezika koji koristim, zbog specifične terminologije koju upotrebljavam, zbog toga što razumevanje fenomena 'ženskog pisma' podrazumeva edukovanog recipijenta/recipijentkinju, kaže za Danas Divna Vuksanović, docentkinja na Fakultetu dramskih umetnosti, spisateljica i estetičarka govoreći o 'ženskom pismu'. U svetu teorije zna se šta znači 'žensko pismo', ali u svakodnevnoj upotrebi ta sintagma je doživela različite vrste interpretacija. Zapravo upotrebljava se u najtrivijalnijem i uglavnom pogrešnom značenju. 'Žensko pismo' se vezuje za specifičnu strategiju pisanja koja bi trebalo da u svetu teksta destruiše sve ono što se vezuje za logocentrizam i falocentrizam. Odnosno vrednost koja je centrirana u logosu to jest u svetu faličkih objekata. Moglo bi se čak reći i subjekata, u tradicionalnom smislu reci. To znači da je 'žensko pismo' pre svega, sintagma koja se vezuje za teorijski nivo promišljanja sveta pisma, pa tako i sveta književnosti kao specijalnog žanra sveta pisma. Floskula 'žensko pismo', dakle, nema nikakve veze sa polnom pripadnošću pisca/spisateljice, već se vezuje za određenu strategiju ili metodologiju pisanja, kao i iščitavanja teksta. Ta strategija je vrlo karakteristična, prepoznaje se po tome što je dekonstruktivistička u odnosu na svet pisma kakvog smo naviknuti da srećemo u tradicionalnoj književnosti i njenoj tekstualnoj praksi. To pismo je decentrirano. Ono barata površinama, svo je u klizanju nivoa, bez hijerarhije je, odnosno počiva na horizontalnoj, »rizomskoj« hijerarhiji, na atmosferičnosti i na svemu onome što možemo vezati, ako je reč o fiziologiji, sa aktivnostima desne hemisfere kore velikog mozga. 'Žensko pismo' u tom smislu jeste označeno ženskim rodom i karakteristika je specifične metodologije, vrste pisanja koju je prepoznala teorija i ponudila kao novi modus realizacije rodnosti (ženskosti) u samom pismu. Dakle, upotreba ove fraze zahteva edukovanog čitaoca/čitateljku, edukovanog kritičara/kritičarku, edukovanog teoretičara/teoretičarku, edukovanog pisca/spisateljicu, da bi rasprava o pojmu 'ženskog pisma' uopšte bila suvisla. Sve ostalo su primeri nerazumevanja, konfuzije u interpretaciji i dnevno-političkih prepucavanja koja su u svetu teorije i svetu tumačenja literature nebitna.

Koje protagoniste/protagonistkinje vezujete za 'žensko pismo' u svetu i kod nas?
Ta strategija pisanja ne može se vezati za pol autora/autorke. Neki protagonisti, koji su su se rukovodili ovom strategijom pisanja, bili su muškarci. U svetu književnosti paradigma bi bio Marsel Prust, a u svetu teorije Žak Derida. Neke spisateljice ne koriste isključivo strategiju 'ženskog pisma', iako bi se moglo reći da je to jedan od vodećih trendova u književnosti i književnoj teoriji danas, već koriste naizmenično jedno ili drugo ili treće pismo, dakle neko pismo razlike. Praktično, i vodeće spisateljice, koje se 'ženskim pismom' koriste u literaturi ne praktikuju ga kao isključivu formu, jer imaju mogućnost da menjaju i kombinuju različite strategije izražavanja.
Priča o 'ženskom pismu' je uvek priča na meta nivou, kad je u pitanju samo stvaranje. Oni stvaraoci/stvarateljice koji imaju samosvest u trenutku u kojem kreiraju delo, mogu intencionalno da izaberu određenu strategiju unutar koje će se izražavati u datom trenutku, a recipijenti/recipijentkinje mogu tu strategiju da prepoznaju i imanentno o njoj da sude, a ne sa stanovišta transcendentne argumentacije, što praktično znači da polaze od teze koja je izvan same kreativne strategije, ne bi li tu strategiju osporili ili neznalački iskritikovali.

Koliko u našoj književnoj kritici ima kritike koja je imanentna delu, odnosno koja poznaje premise na kojima delo nastaje.
Mada domaću kritičarsku scenu sporadično pratim, rekla bih da je ta vrsta kritike u nas najređa, jer za nju je neophodno da, osim temeljnog resursa teorijskih pretpostavki zasnovanih na različitim polazištima čiji je dijapazon širok, kritičar/kritičarka imaju i specifičan senzibilitet prema delu koje analiziraju. Sa stanovišta savremene estetike, vrednost se izgrađuje uvek u relaciji dela i njegovog interpretatora/interpretatorke. Svakako da moć »učitavanja« sadrži i vrednosno stanovište sa kog se delo interpretira. Najčešće je to vrednosno stanovište, bar u ovdašnjim prilikama, tradicionalističko. To istovremeno znači da je i sa vrlo malo sluha za drugačije strategije pisanja. Ako se izuzme nekoliko za tu stvar senzibilisanih kritičara, mislim na muškarce, i kritičarki, pogotovu onih koje se okupljaju oko časopisa Profemina (rekla bih da je Profemina jezgro feminističke kritike i kritike senzibilisane za prepoznavanje strategije drugosti u samom pismu), i koji su zapravo izuzeci, mainstream kritičarska scena barata kritičarskim repertoarom iza koga stoje esetičke koncepcije vezane, u svojim najvišim dometima, za doba Romantizma.

Znači XIX vek.
Da li bi odsustvo vrednovanja ženskog književnog stvaralaštva vezala upravo za te tradicionalističke estetike koje dominiraju još uvek ovde?
Bezuslovno. Nažalost, takvo stanje će verovatno još dugo obeležavati ovaj prostor. To je dugotrajan proces. Romantizam se proširio ovde na XX vek, a kao što vidimo zalazi čak i u XXI.
Opšte mesto postaje da se kritika sve više pretvara u PR strategiju. Sa jedne strane, književna kritika prerasta u nešto što bi moglo biti nazvano prezentacijom književnog dela. To bi spadalo u domen komuniciranja autora/autorke sa javnošću posredstvom književne kritike, pa bi, shodno tome, kritičar/kritičarka bio/bila samo medijator/medijatorka, odnosno sredstvo kojim se lakše prelazi put od stvaraoca/stvarateljke do čitalačke publike. Međutim, sama prezentacija književnih dela u štampi ili nekim drugim medijima masovnog komuniciranja, mada je na televiziji sve ređa, a na radiju se održava neka konstanta u plasmanu informacija o književnosti, ali se ne razvija u smeru u kome bi radio to mogao ubuduće da radi, može predstavljati jednu vrstu proširene informacije, ali ona u sebi uvek nosi i neku vrstu vrednosnog određivanja. A zatim se, u PR maniru, najčešće pretvara u apologetiku. To znači da implicitni vrednosni stavovi, koji su deo opšteg mnjenja čitalačke publike, bivaju prihvaćeni od strane takozvanog kritičara/kritičarke kao medijatora/medijatorke, i plasirani kao lažni feed back, baš kao što važi i obratno. Autor/autorka, prilagođavajući se svojoj ciljnoj grupi, po mogućnosti najširoj mogućoj, obraća se na tom putu književnoj kritici koja bi trebalo da sučeli svoje vrednosne stavove sa autorom/autorkom, sa jedne strane, i publikom sa druge, a ponaša se kao puko tehničko sredstvo difuzije informacija ili, kako je danas popularno da se kaže, kao promoter određenog autora/autorke ili izdavačke kuće. Ukratko, kritika se sve više pretvara u promociju određenog autora/autorke, dela ili izdavača. Pri tom, u tu promociju su ugrađeni vrednosni stavovi kritičara/kritičarke, najčešće prilagođeni ukusu čitalačke publike ili nekakvim pretpostavljenim merilima javnog mnenja.

I tako ostajemo u začaranom krugu unutar koga bilo koja radikalna umetnička praksa ostaje bez životne šanse.
Kritika još uvek hoće da zadrži privid da se bavi vrednovanjem. U suštini, ona se i bavi vrednovanjem ali ne više na modernistički, nego na postmodernistički način, gde je svako vrednovanje prevrednovanje u ključu opštih vladajućih vrednosti, pri čemu se postiže konsenzus između autora/autorke sa jedne strane, čitalačke publike sa druge strane, i kritičara kao medijatora ovog procesa. Time se stvara privid da se nešto u pogledu vrednovanja događa na javnoj sceni, a zapravo je najčešće to procenjivanje usklađeno sa komercijalnim interesima kako autora/autorke, tako i izdavača. Tako smo, uglavnom, završili sa kritikom. Ona opstaje na javnoj sceni samo kao privid. Fokus vrednovanja, mesto gde se generišu vrednosti, nije više u kritici kao prosuđivačkoj delatnosti, u etici i estetici kao teorijama koje, takođe, sude i barataju normativima u odnosu na stvaralaštvo, nego je u komercijalnim interesima izdavačkih kuća koje zbog njih i stoje iza pojedinih autora i autorki. To je pravilo iza koga postoje neki izuzeci, ali reč je samo o izuzecima koji potvrdjuju pravilo, a ne o istinskoj alternativi.
Nadežda Radović