Izvor: www.h-alter.org
Autor: Ivana Sansević
Biljana Kašić, dugogodišnja
aktivistica i profesorica: Žene su
suodgovorne za način na koji su percipirane i
tretirane danas u društvu i tu nema isprike. Pitanje je koji su najučinkovitiji
strategijski kanali djelovanja, a da žene same ne postanu supočiniteljice
nasilne repatrijarhalizacije i konzervativnih trendova posebice unutar
menadžerskih profitnih agencija ili globalnih koncerna
koji sustavno rade na brutalnom potčinjavanju žena.
Dr.sc. Biljana Kašić bila je
dugogodišnja koordinatorica Centra za ženske studije, danas
je njegova članica, a radi i kao profesorica na Odjelu za sociologiju
Sveučilišta u Zadru i na Odsjeku za Kulturalne studije u Rijeci.
Već niz godina ste aktivni na civilnoj sceni. U kakvom su položaju žene danas u odnosu na vrijeme prije 20-ak godina? Koliko se njihov položaj promjenio?
Ne bih željela stvari ni simplificirati ni banalizirati, čini mi se da je položaj
žena danas s onim prije dvadesetak godina tek djelomice usporediv.
Patrijarhalizacija/repatrijarhalizacija, tradicijsko/moderno/(pred)postmoderno,
privatno/javno, sigurnost/nesigurnost, žensko pitanje/rodnoosviještena
politika, participacija/odsustvo žena u politici, sve su to osi oko
kojih je moguće oblikovati indikatore. Prema pokazateljima istraživanja Centra
za ženske studije, mnoge žene ocjenjuju život u socijalizmu sigurnijim u
odnosu na situaciju danas i osjetljivijim za određena
prava žena (npr. socijalna, radna, reproduktivna) dok je primjerice privatnost
bila prenapučena običajnom patrijarhalnošću i tzv. prirodnim
poretkom odnosa. Ilustracije radi, u vrijeme kada smo osnivale SOS telefon
za žene i djecu žrtve nasilja, kasnih osamdesetih, muško nasilje u
obitelji se smatralo buržoaskim pitanjem! Feminizam je pak tijekom
osamdesetih u određenim akademskim krugovima prihvaćan s iskrenim simpatijama i
mediji se otvaraju za feminističke teme, dok je danas
na djelu često hinjena politička korektnost i akademsko licemjerje. No,
ono gdje ja danas vidim najveći pomak, to je s jedne
strane, zakonska ovjera ženskih prava, a s druge tzv. specijalizacija
ženskih i feminističkih grupa oko specifičnih ženskih pitanja, ciljeva i
interesa a što će dugoročno utjecati na društvene promjene i promjene motrišta.
Uz istraživanja, knjige, različite modele obrazovanja i sl.
Koristite li
terminologiju ženska scena, ženska prava, uopće kategoriju žene i što ona za
vas obuhvaća i znači?
Čini se da sve više sličimo na scenu s različitim likovima, doprinosima i metamorfozama
uključujući i probleme koje je Judith Butler navijestila u svojoj
začudnoj knjizi Gender Trouble, a pri čemu su nam ženska prava i
kategorija žena investicijski i/li emancipacijski ulozi. Linija je zaoštrena više nego ikada, no znajući povijest
feminističkog pokreta, uvijek su postojale funkcionalne feministkinje i feministkinje
savjesti. U tzv. tranzicijskim
društvima funkcionalne feministkinje su u ofanzivi. Kako
predajem i feminističku etiku i spolne/rodne identitete i ženska prava, između
ostalog, svi pojmovi za mene imaju vrlo precizna značenja. Umjesto teorijske elaboracije, poslužila bih se samo stavom
postkolonijalne teoretičarke Gayatri Ch. Spivak o nužnoj uporabi
kategorije žena u svrhu strategijskog esencijalizma sve dok postoji
jasna kontekstualna i sustavna diskriminacija skupine koja se tom riječju
imenuje.
Kakvo je stanje danas
na tzv. ženskoj sceni? Postoji li njeno zajedništvo,
kohezija udruga koje se bave pitanjima žena?
Ne mogu precizno odgovoriti, jer sam
već više godina odmaknuta od svih mreža u Hrvatskoj. Postoji Ženska mreža Hrvatske, postoje i neke druge
interesne mreže, kao primjerice mreža
Kako ocjenjujete institucionalnu
brigu za položaj žena, izraženu kroz ustanovljavanje institucije
pravobraniteljice za ravnopravnost spolova te ureda
pri vladi i saboru?
Da budem malo cinična: osobno imam
zazor prema svakoj brizi spram žena (i institucionalnoj!) jer briga unaprijed
implicira nedoraslost ili manjak prava i mogućnosti. S
druge pak strane, ma koliko paradoksalno izgledalo, etika brige jest važan
feministički zahtjev i željela bih da svi institucionalni uredi i tijela koja
se bave ravnopravnošću spolova svoju ulogu shvate upravo na
taj način. A to znači, umjesto tehniciziciranja rodno osviještene
politike, koja je, usput, nama došla putem direktiva
Europske unije i Vijeća Europe unatrag nekoliko godina, zalažem se za efikasnu,
konstruktivnu i hrabru politiku djelovanja ovih institucija. Tim prije, što se
upravo one mogu referirati kako na ekspertna znanja
ženskih feminističkih inicijativa (a što nije slučaj s drugim državama!) tako i
na iskorake koje su izborile pojedine žene u strankama i sindikatu.
Kakav je danas
položaj žena po pitanju zaposlenja i radnog odnosa?
Ne bavim se tom problematikom iako
znam da je upravo sfera rada – zrcalno mjesto ženske diskriminacije danas. Žene iz Hrvatske slično ženama iz
drugih tranzicijskih zemalja bezočno gube svoja radna mjesta i izložene
su različitim diskriminacijskim praksama. One pak,
koje imaju sreću da su uposlene, često žive u sindromu trostruke
opterećenosti kako bi preživjele. Ono što me u cijeloj priči najviše
uznemiruje, to je nasilna pozicija ušutkanosti žena i način na
koji se klasa radnica pretvara u klasu neoglobalizacijskog roblja bez otpora,
dok njihovi menadžeri/vlasnici s nevjerojatnom arogancijom i gotovo besramno
spominju 2000 kn plaće kao najveći lutrijski dobitak!
Koliku odgovornost snose
mediji u kreiranju slike žene? Ima li pozitivnih
primjera?
Veliku, jer nažalost
medijska moć besprizorno je velika i ne previše odgovorna. Drugim
riječima, ako su profit, pornografija i reklame ono nosivo što promiče medijsku
ideologiju pogleda, pozitivni primjeri funkcioniraju kao iznenađenje. No
ima ih u Zaposlenoj, Zarezu. Kada bi se čitali poneki
alternativni ili elektronski mediji ili pak ženski
časopisi koji su posebno u Hrvatskoj iznimno kvalitetni (uz Treću,
časopis Centra za ženske studije, tu je i Kruh i ruže), slika bi
bila posve drukčija.
U kojoj su mjeri žene suodgovorne za način na koji
su tretirane i percipirane danas u društvu?
One su naravno suodgovorne i tu nema isprike. No
ako bih se poigrala s diskursom političke korektnosti, u mjeri u kojoj žene
imaju zbiljsku moć utjecaja na najvažnije sfere
društva – koji su nositelji i percepcije o ženama, one su i odgovorne. Pitanje
je dakako koji su to najučinkovitiji strategijski kanali djelovanja a da žene
same ne postanu supočiniteljice (izraz Christine Thuermer Rohr) nasilne
repatrijarhalizacije i konzervativnih trendova posebice unutar menadžerskih
profitnih agencija ili globalnih koncerna koji
sustavno rade na brutalnom potčinjavanju žena.
Kakav je utjecaj donatora na formiranje civilnog društva? U kojoj je mjeri taj utjecaj
pozitivan, a u kojoj nije?
Mislim da je utjecaj donatora na oblikovanje civilnog društva razvidno
Već dugo ste na
sceni civilnog društva. Što vas motivira da i dalje ostajete
i ustrajete?
Iskreno, ono što se nazivlje moć
kretanja ili onaj iluzionistički otpad ili kreativni višak, utopija,
radikalizacija smisla, strast djelovanja.. Ima niz pokretnih kodova. Kada primjerice vidim da se samo
unutar jedne generacije studentica u Centru za ženske studije stvori
više inicijativa (od umjetničkih do
teorijsko-aktivističkih, kao najnoviji FemFest) koje promiču
feminističke vrijednosti, a pritom i uživaju, znam da se isplati djelovati. A i
civilnu odgovornost smatram važnom u vlastitom životu ili
pak kritičkoj humanoj geografiji.
Bili ste među rijetkima
koji su u prošlogodišnjoj H-alterovoj anketi 5+5 rekli nekoliko kritičkih
rečenica o civilnom društvu. Nedostaje li
civilnom društvu samokritičnosti?
O, da... Posebice onom dijelu koji
uzgaja hibrid NGO civilista/kinja a prepoznati su nerijetko kao
mainstream ili matica. Stvar postaje ozbiljna kada
civilno društvo postaje preslik tradicionalnog političkog sustava;
drugim riječima, kada ima svoje tehnomenadžere/ice, svoje glasnogovornike/ice,
odjele za upravu, eksperte/ice koje imaju visoku cijenu na
političkom tržištu i prema njemu preslaguju svoje identitete, činovnike/ice
koji/e nikada ne nemaju stav... Civilno društvo nije samorazumljivo uljuljkano
pribježište već uvijek kritička pozicija, kreativnost, angažiranje ili pozicija svjesne subjektivnosti.
Znam da postoje iskoraci, čudesni
projekti i inicijative i u Zagrebu ali i u Zadru i u Rijeci, na primjer, i oni
me zanimaju i vesele. Riječ je ekologijskim i ženskim
inicijativama, ljudskopravaškim, anarhističkim kao i onim koji pripadaju
umjetničkoj zajednici. To su oni Bacači sjenki (svjesno koristim
naziv jedne od takvih organizacija, op!). A i studenti/ce se bude iz sna!