Izvor: www.h-alter.org

 

 

 

ŽENA KAO INVESTICIJA

 

Autor: Ivana Sansević

 

 

 

 

Biljana Kašić, dugogodišnja aktivistica i profesorica: Žene su suodgovorne za način na koji su percipirane i tretirane danas u društvu i tu nema isprike. Pitanje je koji su najučinkovitiji strategijski kanali djelovanja, a da žene same ne postanu supočiniteljice nasilne repatrijarhalizacije i konzervativnih trendova posebice unutar menadžerskih profitnih agencija ili globalnih koncerna koji sustavno rade na brutalnom potčinjavanju žena.

Dr.sc. Biljana Kašić bila je dugogodišnja koordinatorica Centra za ženske studije, danas je njegova članica, a radi i kao profesorica na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru i na Odsjeku za Kulturalne studije u Rijeci.

 

Već niz godina ste aktivni na civilnoj sceni. U kakvom su položaju žene danas u odnosu na vrijeme prije 20-ak godina? Koliko se njihov položaj promjenio?

 

Ne bih željela stvari ni simplificirati ni banalizirati, čini mi se da je položaj žena danas s onim prije dvadesetak godina tek djelomice usporediv. Patrijarhalizacija/repatrijarhalizacija, tradicijsko/moderno/(pred)postmoderno, privatno/javno, sigurnost/nesigurnost, žensko pitanje/rodnoosviještena politika, participacija/odsustvo žena u politici, sve su to osi oko kojih je moguće oblikovati indikatore. Prema pokazateljima istraživanja Centra za ženske studije, mnoge žene ocjenjuju život u socijalizmu sigurnijim u odnosu na situaciju danas i osjetljivijim za određena prava žena (npr. socijalna, radna, reproduktivna) dok je primjerice privatnost bila prenapučena običajnom patrijarhalnošću i tzv. prirodnim poretkom odnosa. Ilustracije radi, u vrijeme kada smo osnivale SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja, kasnih osamdesetih, muško nasilje u obitelji se smatralo buržoaskim pitanjem! Feminizam je pak tijekom osamdesetih u određenim akademskim krugovima prihvaćan s iskrenim simpatijama i mediji se otvaraju za feminističke teme, dok je danas na djelu često hinjena politička korektnost i akademsko licemjerje. No, ono gdje ja danas vidim najveći pomak, to je s jedne strane, zakonska ovjera ženskih prava, a s druge tzv. specijalizacija ženskih i feminističkih grupa oko specifičnih ženskih pitanja, ciljeva i interesa a što će dugoročno utjecati na društvene promjene i promjene motrišta. Uz istraživanja, knjige, različite modele obrazovanja i sl.

 

Koristite li terminologiju ženska scena, ženska prava, uopće kategoriju žene i što ona za vas obuhvaća i znači?

 

Čini se da sve više sličimo na scenu s različitim likovima, doprinosima i metamorfozama uključujući i probleme koje je Judith Butler navijestila u svojoj začudnoj knjizi Gender Trouble, a pri čemu su nam ženska prava i kategorija žena investicijski i/li emancipacijski ulozi. Linija je zaoštrena više nego ikada, no znajući povijest feminističkog pokreta, uvijek su postojale funkcionalne feministkinje i feministkinje savjesti. U tzv. tranzicijskim društvima funkcionalne feministkinje su u ofanzivi. Kako predajem i feminističku etiku i spolne/rodne identitete i ženska prava, između ostalog, svi pojmovi za mene imaju vrlo precizna značenja. Umjesto teorijske elaboracije, poslužila bih se samo stavom postkolonijalne teoretičarke Gayatri Ch. Spivak o nužnoj uporabi kategorije žena u svrhu strategijskog esencijalizma sve dok postoji jasna kontekstualna i sustavna diskriminacija skupine koja se tom riječju imenuje.

 

Judith Butler

 

Kakvo je stanje danas na tzv. ženskoj sceni? Postoji li njeno zajedništvo, kohezija udruga koje se bave pitanjima žena?

 

Ne mogu precizno odgovoriti, jer sam već više godina odmaknuta od svih mreža u Hrvatskoj. Postoji Ženska mreža Hrvatske, postoje i neke druge interesne mreže, kao primjerice mreža Petra; znam da su posrijedi različiti napori različitih žena i organizacija koje ne valja previdjeti niti minimalizirati. Pulsiranja, komešanja, odnosi moći idu usporedo sa solidarnošću, podrškom i ohrabrivanjem žena. Sve to imamo na sceni, iako ne vidim da je to povlašteno svojstvo samo ženskih organizacija. Problem je u tomu da su ženama odnosi važniji, te su svi zapleti stoga većeg emocionalnog intenziteta. Moja nosiva pripadnost je ona ženskostudijska i u tom smislu članica sam različitih regionalnih i europskih mreža (sveučilišnih i drugih). No to je neka druga priča.

 

Kako ocjenjujete institucionalnu brigu za položaj žena, izraženu kroz ustanovljavanje institucije pravobraniteljice za ravnopravnost spolova te ureda pri vladi i saboru?

 

Da budem malo cinična: osobno imam zazor prema svakoj brizi spram žena (i institucionalnoj!) jer briga unaprijed implicira nedoraslost ili manjak prava i mogućnosti. S druge pak strane, ma koliko paradoksalno izgledalo, etika brige jest važan feministički zahtjev i željela bih da svi institucionalni uredi i tijela koja se bave ravnopravnošću spolova svoju ulogu shvate upravo na taj način. A to znači, umjesto tehniciziciranja rodno osviještene politike, koja je, usput, nama došla putem direktiva Europske unije i Vijeća Europe unatrag nekoliko godina, zalažem se za efikasnu, konstruktivnu i hrabru politiku djelovanja ovih institucija. Tim prije, što se upravo one mogu referirati kako na ekspertna znanja ženskih feminističkih inicijativa (a što nije slučaj s drugim državama!) tako i na iskorake koje su izborile pojedine žene u strankama i sindikatu.

 

Kakav je danas položaj žena po pitanju zaposlenja i radnog odnosa?

 

Ne bavim se tom problematikom iako znam da je upravo sfera rada – zrcalno mjesto ženske diskriminacije danas. Žene iz Hrvatske slično ženama iz drugih tranzicijskih zemalja bezočno gube svoja radna mjesta i izložene su različitim diskriminacijskim praksama. One pak, koje imaju sreću da su uposlene, često žive u sindromu trostruke opterećenosti kako bi preživjele. Ono što me u cijeloj priči najviše uznemiruje, to je nasilna pozicija ušutkanosti žena i način na koji se klasa radnica pretvara u klasu neoglobalizacijskog roblja bez otpora, dok njihovi menadžeri/vlasnici s nevjerojatnom arogancijom i gotovo besramno spominju 2000 kn plaće kao najveći lutrijski dobitak!

 

Koliku odgovornost snose mediji u kreiranju slike žene? Ima li pozitivnih primjera?

 

Veliku, jer nažalost medijska moć besprizorno je velika i ne previše odgovorna. Drugim riječima, ako su profit, pornografija i reklame ono nosivo što promiče medijsku ideologiju pogleda, pozitivni primjeri funkcioniraju kao iznenađenje. No ima ih u Zaposlenoj, Zarezu. Kada bi se čitali poneki alternativni ili elektronski mediji ili pak ženski časopisi koji su posebno u Hrvatskoj iznimno kvalitetni (uz Treću, časopis Centra za ženske studije, tu je i Kruh i ruže), slika bi bila posve drukčija.

U kojoj su mjeri žene suodgovorne za način na koji su tretirane i percipirane danas u društvu?

One su naravno suodgovorne i tu nema isprike. No ako bih se poigrala s diskursom političke korektnosti, u mjeri u kojoj žene imaju zbiljsku moć utjecaja na najvažnije sfere društva – koji su nositelji i percepcije o ženama, one su i odgovorne. Pitanje je dakako koji su to najučinkovitiji strategijski kanali djelovanja a da žene same ne postanu supočiniteljice (izraz Christine Thuermer Rohr) nasilne repatrijarhalizacije i konzervativnih trendova posebice unutar menadžerskih profitnih agencija ili globalnih koncerna koji sustavno rade na brutalnom potčinjavanju žena.

 

Kakav je utjecaj donatora na formiranje civilnog društva? U kojoj je mjeri taj utjecaj pozitivan, a u kojoj nije?

 

Mislim da je utjecaj donatora na oblikovanje civilnog društva razvidno mali. Usput, ne mislim da je to uopće stvar donatora, bilo bi previše preuzetno tako nešto i pomisliti. Donatori u najvećoj mjeri stvaraju NGOizacijske sustave, stakeholdere, neoglobalizacijske trendovske mape često u dosluhu s multinacionalnim kapitalom ili političkim paket aranžmanima. To ponekad izaziva tektonske poremećaje i kompeticiju među nevladinim udrugama, nagle selidbe projekata, osluškivanje ključnih projektnih loga, birokratsku maštovitost, prilagodbe i dakako, poslušnosti i ovisnosti. Na to upozoravaju uostalom i mnogi teoretičari civilnog društva danas, kao što je primjerice Jan Pakulski. Nipošto ne zazivam unificiranje u pristupu donatorima. Ja osobno imam nekoliko odličnih iskustava posebice sa ženskim fondacijama iz svijeta, ali i nekim privatnim donatorima/icama. Uostalom, i sama sam vanjska ekspertica The Global Fund for Women iz SAD i bit ću sve dok svojim kritičkim mišljenjem i znanjem mogu pridonijeti podršci ženskih inicijativa/grupa/centara u ovoj regiji. S druge strane, voljela bih da civilne inicijative pridonesu drukčijim modelima donatorskih usluga i financiranja smislenih aktivnosti no zacijelo ne na način posezanja i obrane konflikta interesa, što smo imali/e prigodu vidjeti.

 

Jan Pakulski

 

Već dugo ste na sceni civilnog društva. Što vas motivira da i dalje ostajete i ustrajete?

 

Iskreno, ono što se nazivlje moć kretanja ili onaj iluzionistički otpad ili kreativni višak, utopija, radikalizacija smisla, strast djelovanja.. Ima niz pokretnih kodova. Kada primjerice vidim da se samo unutar jedne generacije studentica u Centru za ženske studije stvori više inicijativa (od umjetničkih do teorijsko-aktivističkih, kao najnoviji FemFest) koje promiču feminističke vrijednosti, a pritom i uživaju, znam da se isplati djelovati. A i civilnu odgovornost smatram važnom u vlastitom životu ili pak kritičkoj humanoj geografiji.

 

Bili ste među rijetkima koji su u prošlogodišnjoj H-alterovoj anketi 5+5 rekli nekoliko kritičkih rečenica o civilnom društvu. Nedostaje li civilnom društvu samokritičnosti?

 

O, da... Posebice onom dijelu koji uzgaja hibrid NGO civilista/kinja a prepoznati su nerijetko kao mainstream ili matica. Stvar postaje ozbiljna kada civilno društvo postaje preslik tradicionalnog političkog sustava; drugim riječima, kada ima svoje tehnomenadžere/ice, svoje glasnogovornike/ice, odjele za upravu, eksperte/ice koje imaju visoku cijenu na političkom tržištu i prema njemu preslaguju svoje identitete, činovnike/ice koji/e nikada ne nemaju stav... Civilno društvo nije samorazumljivo uljuljkano pribježište već uvijek kritička pozicija, kreativnost, angažiranje ili pozicija svjesne subjektivnosti.

 

Znam da postoje iskoraci, čudesni projekti i inicijative i u Zagrebu ali i u Zadru i u Rijeci, na primjer, i oni me zanimaju i vesele. Riječ je ekologijskim i ženskim inicijativama, ljudskopravaškim, anarhističkim kao i onim koji pripadaju umjetničkoj zajednici. To su oni Bacači sjenki (svjesno koristim naziv jedne od takvih organizacija, op!). A i studenti/ce se bude iz sna!