Branka Arsić

Uvodnik

 

“Pa, u mojoj zemlji – rekla je Alisa još uvek zadihana – uglavnom se stiže na nekakvo drugo mesto, ako se trči brzo i dugo kao što smo nas dve trčale.

To je onda nekakva spora zemlja! – uzviknula je Kraljica. – Kao što vidiš, ovde ti je potrebno da trčiš svom snagom da bi ostala na istom mestu. Ako zaista želiš da dospeš do nekog drugog mesta, moraš trčati bar dva puta brže u poređenju sa našim trčanjem!”

Delez svakako nije trčao našim trčanjem. Njegova filozofija trčala je svom snagom, i dva puta brže od svoje snage, da bi se, velikom brzinom, kretala ostajući u mestu. Drugim rečima, Delez je pokušao da od filozofije načini brzinu i kretanje brzine; pokušao je da od filozofije načini događaj. Događaj nije ono što se pojavljuje, događaj je u unutrašnjosti onoga što se pojavilo. Na taj način je Delez čitao filozofiju i njenu istoriju. Pokušao je da u njoj otkrije različite signale i upozorenja, ono što se mora razumeti, hteti i predstaviti u načinu njenog pojavljivanja. Delez je tako, razumevajući čisto izraženo filozofije, filozofiju kao događaj, učinio pokušaj da ono što je skriveno u unutrašnjosti, izroni na površinu, da od filozofskog mišljenja načini površinski efekat, da pojmove koje filozofija proizvodi dovede do stanja preleta, tj. do stanja beskonačnosti pojma, stanja u kome bi se potraga za malo reda “da bismo se zaštitili od haosa” konačno mogla obustaviti. Ali ne tako što bismo konačno došli do uređenog reda, nego tako što bismo otkrili red nereda, haosmos, dakle, jedan “komponovani haos – ni predviđen ni unapred zamišljen”, koji nije drugo do beskonačna igra smisla i besmisla. Igra postajanja.

Ali to da filozofija ne postane samo filozofija postajanja, nego pre svega postajanje filozofijom, znači da filozofija napušta dimenziju ograničenih i merljivih stvari, fiksiranih kvaliteta i da se okreće dimenziji “čistog postajanja bez ikakve mere, istinskom postajanju ludim, koje se nikada ne zaustavlja”. Ovo čisto postajanje, bez ikakve mere nije, međutim, sugestija da filozofija, ukoliko hoće da postane postajanje filozofijom mora da napusti inteligibilno zarad čulnog, ili ideju zbog materije, nego upućivanje na neophodnost da se filozofija okrene “dubokom i tajnom dualizmu skrivenom u čulnim i materijalnim telima samim”.

Ovaj temat je pokušaj da se pokaže šta bi mogla da znači Delezova rečenica o filozofiji koja filozofira u čulnim i materijalnim telima, tj. šta to znači filozofirati u preletu, u haosmosu i od filozofije načiniti događaj.