Žil Delez / Feliks Gatari

Postajanje-intenzivnim, postajanje-životinjom, postajanje-neopažljivim

 

Uspomene molekula – Postajanje-životinjom je samo jedan slučaj između ostalih. Mi se nalazimo u segmentima postajanja između kojih možemo da zasnujemo jednu vrstu poretka ili prividne progresije: postajanje-ženom, postajanje-detetom; postajanje-animalnim, vegetalnim ili mineralnim; postajanja molekularnim svih vrsta, postajanja-partikula. Nit nas vodi od jednog do drugog, preobličava jedna u drugu, dok prolaze kroz vrata ili preko pragova. Pevati ili komponovati, slikati, pisati možda nemaju drugi cilj do: dati maha ovim postajanjima. Posebno muzika; svako postajanje-ženom, postajanje-detetom prolazi kroz muziku, ne samo na nivou glasa (engleski glas, italijanski glas, kontra-tenor), nego i na nivou tema i motiva: prirev, rondo, scene detinjstva i dečije igre. Instrumentacija, orkestracija penetrirane su postajanjima-animalnim, iznad svega postajanjima-pticom, ali, takođe, još i drugima. Od početka su tu preklapanja, jadikovanja, molekularni nesklad, iako im instrumentalna evolucija, spojena sa drugim faktorima danas daje sve veći značaj, kao vrednostima novog praga jednog u pravom smislu muzičkog sadržaja: zvučan molekul, odnosi brzine i sporosti između partikula. Postajanja-životinjom uranjaju u postajanja-molekularnim. Dakle, postavljaju se sve vrste pitanja.

Na izvestan način počinje se od kraja: sva postajanja su molekularna. To zato što postajanje nije imitiranje nečega ili nekoga, ono ne znači identifikovati se sa njima. Ono je još manje usklađivanje formalnih odnosa. Nijedna od ove dve figure analogije ne odgovara postajanju, ni imitacija nekog subjekta, ni proporcionalnost neke forme. Polazeći od forme koju neko ima, subjekta koji neko jeste, organa koje poseduje ili funkcija koje ispunjava, postajanje znači istisnuti partikule između kojih se uspostavljaju odnosi kretanja i mirovanja, brzine i sporosti, koji su najbliži onome što neko jeste u lancu postajanja i kroz koje postaje. To je taj smisao po kome je postajanje proces želje. Ovaj princip bliskosti ili približnosti je sasvim osobit i ne uvodi nikakvu analogiju. On ukazuje, onoliko strogo koliko je to moguće, na zonu susedstva ili sa-prisustva neke partikule, na kretanje u koje su uvučene sve partikule kad stupe u ovu zonu. Luis Volfson (Louis Wolfson) se upušta u jedan neobičan poduhvat: šizofren, on što je brže moguće, prevodi svaku frazu svog maternjeg jezika na strane reči sa sličnim zvukom i smislom; anoreksičan, on hita ka frižideru, cepa omote, grabi sastojke, sve dok se ne prejede, takođe što je brže moguće.1 Bilo bi pogrešno verovati kako on ima potrebu da iz stranih jezika posudi “prerušene” reči. Mnogo bolje, on iz svog vlastitog jezika grabi verbalne partikule koje više ne mogu da pripadaju obliku tog jezika, baš kao što iz hrane grabi hranljive partikule, koje više ne deluju kao oblikovane nutricione supstance: dve vrste partikula stupaju u susedstvo. Takođe bi se moglo reći i ovako: emitovanje partikula koje uzimaju izvesne odnose kretanja i mirovanja zato što stupaju u tu zonu susedstva; ili, koje stupaju u tu zonu zato što preuzimaju te odnose. Individualnost nije odvojiv od magle ili sumaglice koje zavise od jedne molekularne zone, jednog korpuskularnog prostora. Susedstvo je pojam istovremeno topološki i kvantan, koji označava pripadanje jednom istom molekulu, nezavisno od subjekata koji se razmatraju i određenih formi.

Schérer i Hocquenghem su ovo stanovište učinili suštinskim kada su razmatrali problem dece-vukova. Naravno, ne radi se o realnoj produkciji, kao da je dete “realno” postalo životinja; niti se radi o sličnosti, kao da je dete oponašalo životinje koje su ga stvarno podigle; ali se još manje radi o nekoj simboličkoj metafori, kao da je autistično dete, napušteno ili izgubljeno, postalo tek “analogno” nekoj zveri. Schérer i Hocquenghem s pravom denunciraju ovo pogrešno rezonovanje utemeljeno na kulturalizmu ili moralizmu koji podupire nesvodivost ljudskog poretka: pošto dete nije bilo transformisano u neku životinju ono mora imati samo metaforički odnos prema njoj, podstaknut detetovom bolešću ili odbacivanjem. Sa svoje strane oni se pozivaju na jednu objektivnu zonu neodređenosti ili neizvesnosti, “nešto podeljeno ili nezametljivo”, susedstvo “koje čini nemogućim da se kaže gde prolazi granica između animalnog i ljudskog”, ne samo kod autistične dece, nego kod sve dece, kao da je, nezavisno od evolucije koja vodi do odraslog doba, kod deteta preostao prostor za druga postajanja, “druge istovremene mogućnosti”, koje nisu regresije, nego kreativne involucije i koje svedoče o “jednoj neljudskosti koja je odmah iskušena u telu kao takvom”, protiv-prirodno venčanje “izvan programiranog tela”. Realnost postajanja životinjom, bez da postajemo životinja u realnosti. Ničemu, dakle, ne služi prigovarati da se dete-pas samo igra psa unutar granica svoje formalne konstitucije i da ne čini ništa pasje što druga ljudska bića ne bi mogla da učine, ako bi to htela. Jer, ono što je potrebno objasniti upravo je to da sva deca i čak mnogi odrasli, to čine, manje ili više, i tako svedoče o neljudskom pristanku na animalno pre nego na edipalnu simboličku zajednicu.2 Još manje treba verovati kako deca koja pasu ili jedu zemlju, ili sirovo meso, samo unose vitamine ili elemente potrebne njihovom organizmu. Radi se o tome da se telo sastavi sa animalnim, jedno telo bez organa, određeno zonama intenziteta ili susedstva. Odakle dolazi ova objektivna neodređenost, ova nezametljivost o kojoj govore Schérer i Hocquenghem?

Na primer: ne imitirajte psa, nego složite svoj organizam od drugih stvari na takav način da će partikule emitovane iz ovako komponovane složevine biti pseće u funkciji odnosa kretanja i mirovanja ili molekularnog susedstva u koje stupaju. Jasno je da ove druge stvari mogu veoma da variraju i da se više ili manje direktno drže životinje koja je u pitanju: to može da bude prirodna hrana životinje (prljava i topla), to mogu biti njeni spoljašnji odnosi sa drugim životinjama (postati pas sa mačkama, ili postati majmun sa konjem), to može biti aparatura ili proteza kojoj je ljudi potčinjavaju (brnjica), to može biti nešto što čak nema odnos koji se može “lokalizovati” sa životinjom o kojoj se radi. Za ovaj poslednji slučaj videli smo kako Slepian svoj pokušaj postajanja-psom zasniva na ideji vezivanja cipela za svoje ruke, koristeći svoja usta-njušku. Philippe Gavi navodi izvedbe Lolitoa, jedača flaša, zemljanog posuđa i porcelana, gvožđa i čak bicikala, koji objavljuje: “Sebe shvatam kao poluživotinju, polučoveka. Više kao životinju nego kao čoveka. Obožavam životinje, pse naročito, osećam se vezanim za njih. Moji zubi su se prilagodili; u stvari kad ne jedem staklo ili gvožđe, moja čeljust me boli, kao čeljust mladog psa koji traži da glođe kost”.3 Ako reč “kao” protumačimo kao metaforu, ili ako predložimo strukturalnu analogiju odnosa (čovek-gvožđe = pas-kost), ništa nismo razumeli od postajanja. Reč “kao” pripada onim rečima koje temeljno menjaju smisao i funkciju kada se koriste u vezi sa individualnostima, kada se od njih načine izrazi postajanja, a ne stanja označenog ili odnosa označitelja. Pas može da vežba svoju vilicu na gvožđu, ali na taj način on svoju vilicu vežba kao molarni organ. Kad Lolito jede gvožđe, to je nešto sasvim drugo: on svoju vilicu sastavlja sa gvožđem na takav način da on sam postaje vilica molekularnog psa. Glumac De Niro u jednoj sekvenci filma hoda “kao” kraba; ali, kaže on, ne radi se o imitiranju krabe, radi se o tome da se sa slikom, sa brzinom slike spoji nešto što ima veze sa krabom.4 I to je za nas suštinsko: postaje se životinjom ako se bilo kojim sredstvima ili elementima emituju korpuskule koje stupaju u odnos kretanja i mirovanja animalnih partikula, ili, što se svodi na isto, koje stupaju u zonu susedstva animalnog molekula. Životinjom se postaje samo molekularno. Ne postaje se molarni pas koji laje, nego se lajanjem, ako se ono čini iz sveg srca, nužnošću i spajanjem, emituje molekularni pas. Čovek ne postaje ni vuk ni vampir, kao da je promenio molarnu vrstu; nego su vampir i vukodlak postajanja čoveka, što znači susedstva između ukomponovanih molekula, odnosa kretanja i mirovanja, brzine i sporosti između emitovanih partikula. Naravno, postoje vukodlaci, vampiri, kažemo to svim srcem, ali ne tražite sličnost ili analogiju sa animalnim, zato što je to postajanje životinjom na delu, to je produkcija molekularnog animalnog (dok je realno animalno uhvaćeno u zamku svoje molarne forme i subjektivnosti). U nama animalno otkriva svoje zube poput Hofmanstalovog pacova, ili kao cvet svoje latice, ali ono to čini korpuskularnom emisijom, molekularnim susedstvom, a ne imitacijom nekog subjekta ili proporcionalnošću forme. Albertina uvek može da oponaša neki cvet, ali kada spava i spaja se sa partikulama sna, zrno njene lepote i zrno njene kože stupaju u odnos mirovanja i kretanja koji je smešta u zonu molekularne biljke: postajanje-biljkom Albertine. I kada je zatočena ona emituje partikule ptice. I kada leti, kada se pušta svojom linijom leta, ona postaje konj, čak i ako je to konj smrti.

Da, sva postajanja su molekularna: životinja, biljka ili kamen kojim se postaje su molekularni kolektiviteti, individualiteti, ne forme, molarni objekti ili subjekti koje saznajemo izvan nas, ili prepoznajemo silom iskustva, ili nauke ili navike. Ako je ovo istina, onda se to takođe mora reći i za stvari ljudi: postoji jedno postajanje-ženom, jedno postajanje-detetom koje ne nalikuje ženi ili detetu kao jasno razgraničenim molarnim entitetima (iako je moguće, ali samo moguće, da žena ili dete mogu imati privilegovanu poziciju u funkciji ovih postajanja). Ono što ovde imenujemo kao molarni entitet je, na primer, žena koja je postavljena u dualnu mašinu koja je protivstavlja muškarcu, koja je određena svojom formom, i opremljena organima i funkcijama, i označena kao subjekt. Postajanje-ženom ne znači ni oponašati ovaj entitet ni transformisati se u njega. Ne zanemarujemo, međutim, značaj oponašanja ili trenutke oponašanja kod izvesnih homoseksualnih mužjaka; još manje, čudesan pokušaj realne transformacije kod izvesnih travestita. Samo hoćemo da kažemo kako ovi neodvojivi vidovi postajanja-ženom prvo moraju da budu shvaćeni kao funkcija nečeg drugog: ni oponašanje, ni preuzimanje ženskog obličja, nego emitovanje partikula koje stupaju u odnose kretanja i mirovanja ili u zonu susedstva jedne mikro-ženskosti, što znači, proizvode u nama samima jednu molekularnu ženu, stvaraju molekularnu ženu. Nećemo da kažemo da je jedno takvo stvaranje povlastica muškarca, nego obrnuto, da žena kao molarni entitet mora da postane-ženom, kako bi muškarac takođe postao ili mogao da postane žena. Sigurno, preko je potrebno da žene vode jednu molarnu politiku u funkciji ponovnog zadobijanja svog vlastitog organizma, svoje vlastite istorije, svoje vlastite subjektivnosti: “mi kao žene...” pojavljuje se, dakle, kao subjekt iskaza. Ali, opasno je ograničiti se na jedan takav subjekt koji ne funkcioniše, a da ne isuši neki izvor ili ne zaustavi neki fluks. Pesmu života često intoniraju najisušenije žene, animirane resentimanom, voljom za moć i hladnim materinstvom, kao što je usahlo dete mnogo bolje dete, a da iz njega više ne emanira nikakav fluks detinjstva. Nije bolje reći ni da svaki pol sadrži drugi i da u samome sebi mora da razvije suprotan pol. Biseksualnost nije bolji koncept od onog razdvojenosti polova. Isto je tako žalosno minijaturizovati, interiorizovati binarnu mašinu kao i ozlojediti je, ne napuštamo je. Otuda bi se morala začeti jedna molekularna ženska politika koja klizi u molarne konfrontacije i prolazi ispod njih ili ih preseca.

Kada je Virdžinija Vulf bila upitana o ženskom pismu u pravom smislu, ona se preplašila ideje pisanja “kao žena”. Pre, pisanje bi trebalo da produkuje jedno postajanje ženom kao atoma ženskosti koji mogu da preseku i impregniraju čitavo društveno polje, i kontaminiraju muškarce, počiste ih u tom postajanju. Vrlo mekane partikule, ali takođe veoma čvrste i uporne, nesvodive, neukrotive. Uzdizanje žena u engleskom romanesknom pisanju nije poštedelo nijednog muškarca: i oni koji su prolazili kao najmuževniji, najfalokratičniji, Lorens, Miler, neprekidno se otvaraju i emituju, sa svoje strane, partikule koje stupaju u susedstvo ili zonu nezametljivosti žena. Pišući oni postaju ženom. Pitanje nije, ili nije samo, ono o organizmu, istoriji i subjektu iskaza, koji protivstavlja maskulino i feminino u velikim dualnim mašinama. Pitanje je pre svega pitanje o telu – telu koje oni kradu od nas da bi fabrikovali protivne organizme. Devojčica je prva od koje je ovo telo bilo ukradeno: prestani tako da se ponašaš, nisi više mala devojčica, ti nisi nestašni dečak, itd. Devojčica je prva kojoj je ukradeno njeno postajanje da bi joj se nametnula istorija ili predistorija. Zatim dolazi red na dečaka, ali tako što se za njega koristi primer devojčice, što mu se pokazuje na devojčicu kao objekt njegove želje, i za njega je takođe fabrikovan protivstavljeni organizam, dominantna istorija. Devojčica je prva žrtva, ali ona takođe mora da služi kao primer i zamka. Zbog toga je, obrnuto, rekonstrukcija tela kao Tela bez organa, anorganizma tela, neodvojiva od postajanja ženom ili produkcije jedne molekularne žene. Bez sumnje, devojka postaje žena u organskom ili molarnom smislu. Ali, obrnuto, postajanje ženom ili molekularna žena je sama devojka. Devojka se sigurno ne definiše devičanstvom, nego odnosom mirovanja i kretanja, brzine i sporosti, kombinacijom atoma i emisijom partikula: individualitet. Ona ne prestaje da luta po svom telu bez organa. Ona je apstraktna linija ili linija leta. Takođe, devojke ne pripadaju dobru, polu, poretku ili kraljevstvu: one klize posvuda, između poredaka, činova, doba, polova; one proizvode n molekularnih polova na liniji leta u odnosu prema dualnim mašinama kroz koje prolaze. Jedini način da se napuste dualizmi, jeste biti-između, prolaziti između, intermeco, to je ono što je Virdžinija Vulf živela svim svojim snagama, u čitavom svom delu, ne prestajući da postaje. Devojka je poput bloka postajanja koji ostaje istovremen svakom protivstavljenom obliku, muškarac, žena, dete, odrastao. Nije devojka ta koja postaje žena, nego je postajanje-ženom to koje devojku čini univerzalnom; nije dete to koje postaje odraslo, nego je postajanje-
-detetom to koje mladost čini univerzalnom. Trost, misteriozan autor, načinio je portret devojke uz koga je vezao neku vrstu revolucije: njena brzina, njeno slobodno mašinično telo, njeni
intenziteti, njene apstraktne linije ili linije leta, njena molekularna produkcija, njena ravnodušnost prema sećanju, njen nefigurativni karakter – “nefigurativno želje”.5 Jovanka Orleanka? Posebnost devojke u ruskom terorizmu, devojka kao bomba, čuvar dinamita? Sigurno je da molekularne politike prolaze preko devojke i deteta. Ali je isto tako sigurno kako i devojke i deca svoju snagu ne crpu iz molarnog statusa koji ih podjarmljuje, niti iz organizma i subjektivnosti koje dobijaju; oni sve svoje snage crpu iz postajanja molekularnim kojima prolaze između polova i doba, postajanje-detetom odraslog isto kao i deteta, postajanje-ženom muškarca isto kao i žene. Devojka i dete ne postaju, samo postajanje je dete ili devojka. Dete ne postaje odraslo više nego što devojka postaje žena; ali, devojka je postajanje-ženom svakog pola, kao što je dete postajanje-mladim svakog doba. Znati stariti ne znači ostati mladim, nego izvesti iz svog doba partikule, brzine i sporosti, flukseve koji konstituišu mladost tog doba. Znati voleti ne znači ostati muškarac ili žena, nego iz svog pola izvesti partikule brzine i sporosti, flukseve, n polova koji konstituišu devojku te polnosti. Sâmo Doba je postajanje-
-detetom, kao što je Polnost, svaka polnost, postajanje-ženom, što znači devojkom. – Kako bi se odgovorilo na glupo pitanje: zašto je Prust od Alberta načinio Albertinu?

Iako su sva postajanja već molekularna, uključujući i postajanje-ženom, mora se reći da sva postajanja započinju sa i prolaze kroz postajanje-ženom. Ono je ključ svih drugih postajanja. Kada se muškarac rata prerušava u ženu, kada beži prerušen u devojčicu, skriva se kao devojčica, onda to nije sraman prolazni incident u njegovoj karijeri. Skrivanje, kamufliranje, je ratnička funkcija; a linija bega privlači neprijatelja, prolazi kroz nešto i čini da ono kroz šta je prošla beži; ratnik uzdiže liniju bega do u beskonačnost. Ali, iako ženskost muškarca rata nije slučajna, o njoj se ne sme misliti kao da je strukturalna ili regulisana nekom korespondencijom odnosa. Teško je videti kako korespondentnost između dva odnosa, “muškarac-rat” i “žena-brak”, može da uspostavi ekvivalentnost ratnika sa devojkom kao ženom koja odbija da se uda.6 Ništa se lakše ne vidi ni kako bi opšta biseksualnost, ili čak homoseksualnost militarističkih društava mogla da objasni ovaj fenomen koji nije više imitativan nego strukturalan, ali koji pre predstavlja suštinsku anomiju muškarca rata. Ovaj fenomen može se razumeti samo u obliku postajanja. Videli smo kako je muškarac rata svojim furorom i brzinom bio uvučen u neodoljivo postajanje-
-životinjom. To su postajanja koja svoj uslov imaju u postajanju-ženom ratnika, ili u njegovom savezu sa devojkom, u njegovoj zaraženosti devojkom. Čovek rata je neodvojiv od Amazonki. Sjedinjavanje devojke i muškarca rata ne proizvodi životinje, nego i
stovremeno proizvodi postajanje-ženom jednog i postajanje-životinjom drugog, u jednom istom “bloku” u kome ratnik, sa svoje strane, postaje životinjom zaraženošću devojkom, u isto vreme kada devojka postaje ratnik tako što je zaražena životinjom. U znaku jedne dvojne ratne mašine, one Grka, koja će uskoro biti istisnuta državom, i one Amazonki koja će se uskoro raspustiti, Ahil i Pentezileja, poslednji muškarac rata i poslednja kraljica devojaka, biraju jedno drugo, Ahil u postajanju-ženom, a Pentezileja u postajanju-psom.

Rituali transvestizma, travestiranje, u primitivnim društvima u kojima muškarac postaje žena, ne objašnjavaju se ni društvenom organizacijom koja uspostavlja saglasnost datih odnosa, ni psihičkom organizacijom koja čini da muškarac ne želi manje da postane žena, nego žena, muškarac.7 Društvena struktura, psihička identifikacija, ostavljaju po strani čitav niz specifičnih faktora: spajanje, otpuštanje i komunikaciju postajanja koje travestit pokreće; moć postajanja-animalnim koja odatle proizlazi; i iznad svega učestvovanje ovih postajanja u jednoj specifično ratnoj mašini. Isto je i sa seksualnošću: ona je loše objašnjena binarnom organizacijom polova, i ne lošije binarnom organizacijom svakog od njih dvoje. Seksualnost uvodi u igru veoma različito povezana postajanja, koji su poput n polova, čitava jedna ratna mašina kroz koju prolazi ljubav. To nije povratak na one zastrašujuće metafore ljubavi i rata, zavođenja i osvajanja, borbe polova i kućnih scena, niti je to Strindberg-rat: samo kada je ljubav gotova, kada je seksualnost presušila, stvari se pojavljuju na ovaj način. Ali ono što je važno to je da je sama ljubav jedna ratna mašina koja ima čudesne i skoro zastrašujuće moći. Seksualnost je produkcija hiljada polova koji su isto toliko mnogo nekontrolisanih postajanja. Seksualnost prolazi kroz postajanje-ženom muškarca i postajanje-animalnim humanog: emisija partikula. U ovome nema potrebe za bestijalnošću, iako se bestijalnost može pojaviti, i mnoge psihijatrijske anegdote na interesantan način svedoče o tome, iako suviše pojednostavljeno, dakle, skrenuto, suviše zverski. Ne radi se o tome da “igramo” psa, kao jedan stariji gospodin na razglednici; ne radi se toliko ni o vođenju ljubavi sa životinjama. Postajanja životinjom su u osnovi od druge moći, pošto njihova realnost nije u životinji koja se imitira ili sa kojom se korespondira, nego u njima samima, u onome što nas odjednom obuzima i čini da postajemo, susedstvo, nezametljivost, koja iz životinje istiskuje nešto zajedničko, mnogo više od svakog pripitomljavanja, svake utilizacije, svake imitacije: "zver".

Ako je postajanje-ženom prvi kvantum, ili molekularni segment, uz postajanjima-životinjom koji se s njim povezuju, ka čemu sva ona hitaju? Bez ikakve sumnje, ka postajanju-neopažljivim. Neopažljivost je imanentan svršetak postajanja, njegova kosmička formula. Mathesonov “Čovek koji se smanjuje”, prolazi kroz kraljevstva prirode, klizi između molekula, sve dok ne postane nepronalažljiva partikula koja do u beskonačnost meditira o beskonačnom. “Gospodin Nula” (Monsieur Zéro), Pola Morana, napušta velike zemlje, prolazi kroz najmanje, spušta se skalom država da bi u Lihtenštajnu konstituisao anonimno društvo čiji je on jedini član, i umire neopažljiv, obrazujući svojim prstima partikulu O: “ja sam čovek koji beži plivajući pod vodom i na koga puca sva vatra sveta... Ne smem više nuditi metu”. Ali, šta znači postajanje-neopažljivim na kraju svih molekularnih postajanja koja su započela sa postajanjem-ženom? Kakav je odnos između neopažljivog (anorganskog), nerazaznatljivog (neoznačenog), i bezličnog (asubjektivnog)?

Odmah bi se moglo reći: biti kao ceo svet. To je ono na šta Kjerkegor upućuje u svojoj priči o “vitezu vere”, čoveku postajanja: možemo ga dobro gledati, ništa se ne primećuje, građanin, ništa drugo do građanin. Tako je živeo Ficdžerald: nakon jednog istinskog sloma, stiže se zaista do toga da se bude kao ceo svet. I to uopšte nije lako, proći neprimećen. Biti nepoznat, čak i svom vrataru i svojim susedima. Ako je toliko teško biti “kao” ceo svet, to je zato što je to stvar postajanja. Nije ceo svet taj koji postaje kao ceo svet, koji od celog sveta čini postajanje. To zahteva mnogo askeze, trezvenosti, kreativnu involuciju: engleska elegancija, engleska tkanina, slažu se sa zidovima, eliminišu ono suviše-opaženo, suviše za opažanje. “Eliminisati sve što je pusto, mrtvo i površno”, žalost i tugu, nezadovoljenu želju, odbranu ili pledoaje, sve što svakog od nas (ceo svet) ukorenjuje u svoju molarnost. Jer, ceo svet je molarna složevina, ali postajanje celim svetom je druga stvar, koja u igru uvodi kosmos sa njegovim molekularnim komponentama. Postajati ceo svet znači svetovati, načiniti svet. Silom eliminacije, nismo više do jedna apstraktna linija ili još bolje, deo slagalice koja je sama apstraktna. I spajanjem, kontinuiranošću sa drugim linijama, drugim delovima, stvara se svet koji može da prekrije prvi, poput prozirnosti. Elegancija životinje, kamuflirana riba, skrivena: ona je ispresecana apstraktnim linijama, koje nisu nalik ničemu, i koje čak ne prate njene organske podele; ali, ovako dezorganizovana, deartikulisana, ona svetuje sa linijama stene, peska i biljaka, postajući neopažljiva. Riba je poput kineskog pesnika: ni imitativna, ni strukturalna, nego kosmička. François Cheng pokazuje kako pesnici za sličnošću ne teže više nego izračunavanju “geometrijskih proporcija”. Oni se zadržavaju, istiskuju samo suštinske linije i kretnje prirode, oni se kreću samo po kontinuiranim i povišenim, “crtama”.8 U tom smislu postajanje celim svetom, činjenje sveta postajanjem, znači svetovati, stvoriti svet, svetove, što znači pronaći njihova susedstva i njihove zone nezametljivosti. Proizvode ga kosmos kao apstraktna mašina i svaki svet kao konkretan sklop. Postaje se ceo svet svođenjem na jednu ili više apstraktnih linija koje hoće da se produže i povežu sa drugima da bi odmah i direktno proizvele neki svet u kome je taj svet koji postaje. Da pisanje bude poput kineske slike-pesme, to je bio Keruakov san, a već i san Virdžinije Vulf. Ona kaže kako se mora “zadovoljiti svaki atom”, a da bi se to učinilo, eliminisati, eliminisati sve što je sličnost i analogija, ali takođe, i “sve u njih staviti”: eliminisati sve što premašuje trenutak, ali uvesti sve što on uključuje – a trenutak nije trenutan, on je individualitet u koji se klizi a koji onda klizi u druge individualitete, transparentnošću.9 Biti u osvitu sveta. Takva je veza između neopažljivosti, nerazaznatljivosti, bezličnosti, tri vrline. Svesti se na apstraktnu liniju, crtu, kako bi se našla svoja zona nezametljivosti sa drugim crtama i tako stupiti u individualitet i bezličnost tvorca. Onda smo poput trave: načinili smo svet, čitav svet, postajanjem, zato što smo stvorili nužno povezan svet, zato što smo u sebi potisnuli sve što nas je sprečavalo da klizimo između stvari i da rastemo između stvari. Kombinovali smo “ceo”, neodređen član, beskonačno-postajanje i vlastito ime na koje smo svedeni. Zadovoljiti, eliminisati, sve uvesti.

Kretanje je u suštinskom odnosu sa neopažljivim, ono je po prirodi neopažljivo. Opažanje može da zahvati kretanje kao premeštanje nečeg mobilnog, ili kao razvoj forme. Kretanja i postojanja, što znači čisti odnosi brzine i sporosti, čisti afekti su ispod i iznad praga percepcije. Bez sumnje, pragovi percepcije su relativni, uvek postoji prag koji može da zahvati ono što izmiče drugom: orlovo oko... Ali adekvatan prag sa svoje strane, može da postupa kao funkcija opažljive forme i percipiranog, apercipiranog subjekta. Tako da kretanje za samo sebe nastavlja da se pojavljuje drugde: ako se percepcija konstituiše u seriju, kretanje se uvek događa iznad maksimalnog praga i ispod minimalnog praga, u intervalima u ekspanziji ili u kontrakciji (mikro-intervali). Kao kod ogromnih japanskih rvača čije je približavanje suviše sporo i čiji su zahvati suviše brzi da bi se videli: ono što se obuhvata otuda su manje rvači, a više beskonačna sporost čekanja (šta će se dogoditi?) i beskonačna brzina rezultata (šta se dogodilo?). Moramo dopreti do fotografskog ili kinematskog praga, ali u odnosu na fotografiju, kretanje i afekat još jednom beže gore ili dole. Kada Kjerkegor usvaja čudesnu devizu: “Ne gledam ništa osim kretanja” on se na zadivljujući način ponaša poput preteče filma, umnožavajući verzije ljubavnog scenarija, Agnčs i vilenjak, u skladu sa varijabilnim brzinama i sporostima. On ima utoliko više razloga da precizira kako nema kretanja koje nije beskonačno; kako kretanje beskonačnog može da se pojavi samo pomoću afekta, strasti, ljubavi, u jednom postajanju koje je devojka, ali bez ikakvog upućivanja na bilo kakvu “meditaciju”; i kako ovo kretanje, kao takvo, izmiče svakom neposrednom opažanju, zato što je ono u svakom trenutku već izvršeno, kao što plesač ili ljubavnik nalazi da je već “probuđen i da hoda” u sekundi u kojoj pada, i čak u trenutku skoka.10 Kretanje, poput devojke kao izbegličkog bića, ne može biti opaženo.

Ovo se, međutim, odmah mora korigovati: kretanje takođe “mora” biti opaženo, ono ne može a da ne bude opaženo, neopažljivo je takođe percipiendum. Ovde nema protivrečnosti. Ako je kretanje po prirodi neopažljivo, ono je takvo uvek prema nekom pragu percepcije koji je po prirodi relativan i koji, tako, igra ulogu posredovanja na ravni koja proizvodi distribuciju pragova i percepata, i koja subjektima koji opažaju čini forme opažljivim: to je ravan organizacije i razvoja, ravan transcendencije koja nešto daje opažanju a da sama nije opažena, a da sama ne može biti opažena. Ali, na drugoj ravni, imanencije ili konzistencije, sam princip kompozicije mora biti opažen, ne može a da ne bude opažen, u istom trenutku u kome i ono što on komponuje ili daje. Ovde kretanje prestaje da bude u odnosu prema posredovanju relativnog praga kome ono izmiče do u beskonačnost; ono je doseglo, bez obzira na svoju brzinu ili sporost, jedan apsolutni, ali diferenciran, prag, koji čini jedno sa ovim ili onim regionom kontinuirane ravni. Takođe bi se moglo reći kako kretanje prestaje da bude procedura jedne uvek relativne deteritorijalizacije, da bi postalo proces apsolutne deteritorijalizacije. Ova razlika između dve ravni čini da ono što ne može biti opaženo na jednoj ne može a da ne bude opaženo na drugoj ravni. Neopažljivo postaje nužno opažljivo u preskakanju iz jedne ravni u drugu, ili sa relativnih na apsolutni prag, koji sa njima koegzistira. Kjerkegor pokazuje kako ravan beskonačnog, koju naziva ravan vere, mora postati čista ravan imanencije koja ne prestaje da neposredno daje, povraća i reciklira konačno: za razliku od čoveka beskonačne rezignacije, vitez vere, što znači čovek postajanja, imaće devojku, imaće sve konačno, i opažaće neopažljivo kao “direktan potomak konačnog sveta”. Percepcija više neće biti u odnosu između subjekta i objekta, nego u kretanju koje služi kao granica ovog odnosa u periodu koji je sa njima povezan. Percepcija će se konfrontirati sa svojom vlastitom granicom; ona će biti usred stvari, u sklopu svojih vlastitih susedstva, poput prisutnosti jednog individuuma u drugom, hvatanja jednog drugim, ili prelaska od jednog, drugom: ne gledati ništa drugo do kretanja.

Uspomene tajne. – Tajna je u privilegovanom ali veoma varijabilnom odnosu sa opažanjem i neopažljivim. Tajna se pre svega odnosi na izvesne sadržaje. Sadržaj je suviše velik za svoju formu... ili bolje, sami sadržaji imaju formu, ali ta forma je prekrivena, podvostručena ili zamenjena jednim prostim sadržateljem, omotačem ili kutijom, čija je uloga da potisne formalne odnose. To su sadržaji za koje se sudi da ih je bolje izolovati ili prerušiti, iz različitih razloga. Ali, od malog je značaja načiniti listu ovih razloga (stid, blago, božanstvo, itd.), sve dok se tajna i njeno otkrivanje protivstavljaju, kao u binarnoj mašini koja ima samo dva termina, tajna i objavljenje, tajna i oskvrnjenje. Jer, s jedne strane, tajna, kao sadržaj, potisnuta je percepcijom tajne, koja nije manje tajna od tajne. Od male su važnosti namere i da li je cilj percepcije denuncijacija, konačno objavljivanje ili otkrivanje. Sa stanovišta anegdote percepcija tajne je suprotnost tajne, ali sa stanovišta pojma ona je njen deo. Ono što je važno to je da percepcija tajne mora biti sama tajna: špijun, voajer, ucenjivač, pisac anonimnih pisama, nisu manje tajnoviti od onoga što otkrivaju, bez obzira na njihove krajnje namere. Uvek postoji neka žena, neko dete, neka ptica koji potajno opažaju tajnu. Uvek postoji opažanje finije od vašeg, opažanje vašeg neopažljivog, onoga što je u vašoj kutiji. Čak možemo da zamislimo jednu tajnu profesiju za one koji su u situaciji da opažaju tajnu. A onaj koji čuva tajnu nije nužno u njoj, nego je takođe vezan za jednu percepciju, pošto on mora da opaža i detektuje one koji hoće da otkriju tajnu (kontra-špijunaža). Postoji, dakle, prvi pravac kojim se tajna kreće ka jednom opažanju koje sa svoje strane hoće da i samo bude neopažljivo. Sve vrste veoma različitih figura mogu se obrtati oko ove prve tačke. A zatim, tu je i druga tačka, koja se od tajne ne može odvojiti više no što to može njen sadržaj: način na koji se ona nameće i širi. Još jednom, bez obzira kakvi su konačni oblici ili rezultati, tajna ima način na koji se širi, koji je sa svoje strane obavijen tajnom. Tajna kao tajna izlučevina. Tajna mora da se ubaci, da sklizne, da se umetne između javnih formi, da na njih vrši presiju i da subjekte saznanja podstiče na delovanje (uticaj tipa “lobija”, čak i ako on sam nije neko tajno društvo).

Ukratko, tajna definisana kao sadržaj koji je sakrio svoju formu zarad svog prostog sadržatelja, neodvojiva je od dva kretanja koji slučajno mogu da prekinu njen tok ili da je izdaju, ali su ipak njen suštinski deo: nešto mora da procuri iz kutije, nešto će biti opaženo kroz kutiju ili u polu-otvorenoj kutiji. Tajnu je izumelo društvo, ona je jedan socijalan ili sociološki pojam. Svaka tajna je jedan kolektivni sklop. Tajna uopšte nije statičan ili nepokretan pojam, sama postajanja su tajne, tajna ima postajanje. Tajna ima svoje poreklo u ratnoj mašini, ona je ta koja porađa tajnu, sa svojim postajanjima-ženom, postajanjima-detetom, postajanjima-životinjom.11 Tajno društvo uvek deluje u društvu kao ratna mašina. Sociolozi koji su se zanimali za tajna društva, odredili su mnoge zakone ovih društava, zaštitu, egalizaciju i hijerarhiju, tišinu, ritual, deindividualizaciju, centralizaciju, autonomiju, razvrstavanje, itd.12 Ali možda nisu dali dovoljno značaja dvama glavnim zakonima koji upravljaju kretanjem sadržaja: 1) Svako tajno društvo sadrži iza sebe jedno još tajnije društvo, koje ili opaža tajnu, ili je čuva ili izvršava sankcije zbog njenog objavljivanja (ovo uopšte nije pretstavka načela za definisanje tajnog društva tajnim društvom koje je iza njega: jedno društvo je tajno kada sadrži ovo podvostručavanje, ovu posebnu sekciju); 2) Svako tajno društvo ima svoj način delovanja, koji je sam tajan, uticaj, kliženje, insinuacija, procurivanje, pritisak, nevidljivi zraci, iz kojih vode poreklo “lozinke” i tajni jezici (i ovde nema protivrečnosti, tajno društvo ne može živeti bez univerzalnog projekta penetriranja čitavog društva, kliženja u sve forme društva, razbijajući njegovu hijerarhiju i segmentaciju: tajna hijerarhija povezuje se sa konspiracijom jednakih, tajno društvo naređuje svojim članovima da u društvu plivaju kao riba u vodi, ali i društvo, takođe, mora biti kao voda između riba; njemu je potrebno saučesništvo čitavog okolnog društva). To se lepo može videti u tako različitim slučajevima kakvi su gangsterska društva u Sjedinjenim državama, ili društva ljudi-životinja u Africi: s jedne strane način uticaja tajnog društva i njegovih šefova na javne ljude ili političko okruženje, s druge strane način podvostručenja tajnog društva u jedno društvo koje je iza njega, koje može da obrazuje posebno odeljenje ubica i stražara.13 Uticaj i podvostručavanje, izlučivanje i srašćivanje, svaka tajna se pomera između dva “diskretna termina” koji se štaviše, u nekim slučajevima, mogu opovezivati ili mešati. Tajna deteta kombinuje ove elemente na čudesan način: tajna kao sadržaj u kutiji, tajni uticaj ili širenje tajne, tajno opažanje tajne (tajna deteta nije načinjena od minijaturizovanih tajni odraslih, nego je nužno praćena tajnim opažanjem tajne odraslih). Dete otkriva tajnu...

Ali, postajanje tajne ne prisiljava je da se ograniči na prikrivanje svoje forme u nekom prostom sadržatelju, ili da je zameni za sadržatelja. Sada tajna kao tajna mora da zadobije svoju vlastitu formu. Tajna se uzdiže od konačnog sadržaja do beskonačne forme tajne. Umesto da bude povezana sa čitavom igrom relativnih opažaja i reakcija, tajna ovde doseže apsolutnu neopažljivost. Kreće se od sadržaja koji je dobro određen, lokalizovan, i pripada prošlosti, do opšte a priori forme nečega što se dogodilo i što se ne može lokalizovati. Ide se od tajne određene kao histerični sadržaj detinjstva, do tajne određene kao eminentno muževna paranoidna forma. I na ovoj formi ponovo se otkrivaju dva ista pratioca tajne, tajno opažanje i način delovanja, tajni uticaj, ali ovi pratioci su postali “crte” forme koju neprekidno rekonstituišu, reoblikuju, obnavljaju. S jedne strane, paranoičari denunciraju međunarodnu zaveru onih koji kradu njihove tajne, njihove najintimnije misli; ili objavljuju svoj dar da opažaju tajne drugih pre nego što su ove formirane (ljubomoran paranoik ne hvata drugog u bekstvu). S druge strane, paranoici deluju ili trpe, pomoću zrakova koje emituju ili primaju (zraci Rejmona Rusela i Šrebera). Uticaj zracima i podvostručavanje letom ili ehom, sada je ono što tajni daje njenu beskonačnu formu u kojoj opažanja kao i delovanja prelaze u neopažljivo. Paranoični sud je poput anticipacije percepcije koja zamenjuje empirijsko traganje po kutijama i njihovom sadržaju: a priori kriv, i na svaki način! (Tako i evolucija naratora u Traganju za izgubljenim vremenom, u odnosu prema Albertini). Može se, sumarno, reći da je psihoanaliza išla od histerične koncepcije ka jednoj sve više i više paranoičnoj koncepciji tajne.14 Beskrajna psihoanaliza: nesvesnom je dodeljen sve teži zadatak da samo bude beskonačna forma tajne, umesto da bude samo jedna kutija za tajne. Vi ćete reći sve, ali govoreći sve vi nećete reći ništa, zato što je potrebno čitavo umeće psihoanalize da izmeri vaš sadržaj naspram čiste forme. U ovoj tački, kada je tajna ovako uzdignuta do forme, događa se neizbežna avantura. Kada pitanje “šta se dogodilo?” dođe do ove beskonačne muževne forme, odgovor je nužno da se ništa nije dogodilo, sadržaj i forma su uništeni. Brzo putuje vest kako ljudska tajna nije ništa, uistinu, uopšte ništa. Edip, falus, kastracija, “iver u telu”, zar je to bila tajna? To je dovoljno da se žene, deca, ludaci i molekuli nasmeju.

Što se od tajne više čini organizujuća strukturna forma, to tajna više postaje manja, i posvuda se širi, utoliko više njen sadržaj postaje molekularan, u isto vreme dok se njena forma rastvara. Zaista, i nije bilo nešto, kao što kaže Jokasta. Učinak toga je da tajna ne iščezava, ali sada uzima jedan mnogo ženskiji status. Šta je ono što je već bilo iza paranoidne tajne predsednika Šrebera, ako ne postajanje ženskim, postajanje-ženom? Jer, žene uopšte ne postupaju sa tajnom na isti način (osim kada rekonstituišu obrnutu sliku muške tajne, jednu vrstu tajne gineceuma). Muškarci im kasnije prebacuju na njihovoj indiskretnosti, njihovom ogovaranju, i zbog njihove solidarnosti, na izdaji. Ipak je zanimljivo kako žena može biti tajanstvena a da u isto vreme ništa ne skriva, pomoću transparentnosti, nevinosti i brzine. Kompleksan sklop tajne u kurtoaznoj ljubavi je u pravom smislu ženski i operiše u najvećoj transparentnosti. Brzina nasuprot težine. Brzina ratne mašine nasuprot težine državnih aparata. Ljudi zauzimaju ozbiljan stav, vitezi tajne: “vidite kakav teret nosim, moja ozbiljnost, moja diskrecija”, ali oni završe tako što sve kažu, a ispostavi se da je to ništa. Nasuprot tome, postoje žene koje kažu sve, one čak govore strašno tehnički, ali na kraju ne znamo više nego na početku, sve su prikrile brzinom, prozračnošću. One nemaju tajnu, zato što su same postale tajna.

Prevela s francuskog Branka Arsić

(Iz: Gilles Deleuze / Félix Guattari, Capitalisme et schizophrénie, Mille Plateaux, Éd. de Minuit, Paris 1980, str. 333–345, 351–355.)

NAPOMENE

1. Louis Wolfson, Le schizo et les langues, Gallimard.

2. René Schérer i Guy Hocquenghem, Co-ire, Recherche, str. 76–82: upor. njihovu kritiku Betelhajmove teze koja razmatra postajanje životinjom deteta kao puko autistični simbolizam koji više izražava strah roditelja, od bilo kakve realnosti deteta. Vid. La forteresse vide, Gallimard. 3. Philippe Gavi, “Les philosophes du fantastique”, u Libération, 31. mart 1977. Ono do čega moramo da dođemo što se tiče prethodnih slučajeva jeste razumevanje izvesnih takozvanih neurotičkih ponašanja kao funkcije postajanja-životinjama, umesto da ih prepuštamo psihoanalitičkoj interpretaciji ponašanja. To vidimo u odnosu prema mazohizmu (i Lolito objašnjava kako je poreklo njegovih junaštava u izvesnim mazohističkim iskustvima; dobar tekst Christiana Maurela povezuje postajanje-majmunom i postajanje-konjem u mazohističkom paru). Anoreksija bi se takođe morala razumeti sa stanovišta postajanja-životinjom.

4. Up. Newsweek, 16. maj 1977, str. 57.

5. Up. Trost, Visible et invisible, Arcanes, i Librement mécanique, Minotaur: “Ona je istovremeno bila u svojoj osetljivoj realnosti, i u idealnom produžavanju svojih linija poput projekcije neke ljudske grupe koja će tek doći”.

6. Up. strukturalna objašnjenja i primere koje je predložio J.-P. Vernant, u Problèmes de la guerre en Grèce ancienne, Mouton, str. 15–16.

7. O transvestizmu u primitivnim društvima up. Bruno Bettelheim, Les blessures symboliques, Gallimard (koji daje psihološko identifikacijsko objašnjenje), a naročito Gregory Bateson, La ceremonie du Naven, Ed. de Minuit (koji predlaže jedno izvorno strukturalno tumačenje).

8. François Cheng, L’écriture poétique chinoise, str. 20.

9. Virginia Woolf, Journal d’un écrivain, t. I, 10–18, str. 230: “Došla mi je ideja da je ono što sada hoću da radim da zadovoljim svaki atom”, itd. Za sva ova mesta koristimo neobjavljenu studiju Fanny Zavin o Virdžiniji Vulf.

10. Upućujemo na Strah i drhtanje, za koje nam se čini da je najveća Kjerkegorova knjiga, po načinu na koji postavlja probleme kretanja i brzine, ne samo u svom sadržaju, nego u svom stilu i svojoj kompoziciji.

11. Luc de Heusch pokazuje da je čovek rata onaj koji stvara tajnu: on misli, jede, voli, sudi, dolazi do tajne, dok čovek države postupa javno (Le roi ivre ou l’origine de l’État). Ideja državne tajne je poznija i pretpostavlja da je ratna mašina prisvojena od strane državnih aparata.12. Posebno Georg Simmel, up. The Sociology of Georg Simmel, Glencoe, odelj. III.13. P. E. Joset jasno naznačava ova dva aspekta tajnog inicijacijskog društva Mambela iz Konga: s jedne strane, to je odnos uticaja na tradicionalne političke vođe koji ide do tačke transfera društvenih moći; s druge strane, to je de facto odnos sa Anioto, kao tajnim društvom zločina ili ljudi-leopardi, koje je iza njega (čak i ako Anioto ima drugačije poreklo od Mambele). Up. Les sociétés secrčtes des hommes-léopards en Afrique noire, pogl. V.

14. Za psihoanalitičke koncepcije tajne up. “Du secret”, Nouvelle revue de psychanalyse, No. 14, a za Frojdovu evoluciju članak Claude Girarda, Le secret aux origines.