Žil Delez

Otac i majka

 

Tvrdi se da bi otvorenost mazohističkog konflikta sa majkom, njegova spremnost da se ona inkriminiše, trebalo da nas uveri da nije majka nego otac onaj koji igra glavnu ulogu. Ali, to znači pretpostaviti da sav otpor proizlazi iz represije; i u svakom slučaju, navodni mazohistički otpor mogao bi podjednako lako da uzme oblik premeštanja od jedne figure majke do druge. Nije dovoljno ukazati ni na mišićavu građu mučiteljke i na to što je obučena u krzno, kao dokaz jedne složene slike. Hipotezi “oca” potrebna je ozbiljna fenomenološka ili simptomatološka podrška i ona ne može počivati na onoj liniji rasuđivanja koja već pretpostavlja etiologiju, i sa njom sumnjiv pojam sado-mazohističkog antiteta. Pretpostavlja se da pošto je slika-oca određujuća za sadizam, to takođe mora važiti i za mazohizam, isti faktori operišu u oba slučaja, kada se jednom dopuste inverzije, projekcije i zamagljujuća svojstva mazohizma. Sa ovog stanovišta mazohista bi počeo željom da zauzme mesto oca, i ukrade njegovu potenciju (sadistička faza); onda bi se pojavilo osećanje krivice, i sa njim strah od kastracije koji bi ga doveo do odbacivanja aktivnog cilja i zauzimanja mesta majke u izazivanju očeve ljubavi. Ali, da bi izbegao novi napad krivice i straha od kastracije, koji omogućuje pasivna uloga, on bi sada zamenio želju da ga otac voli “željom da bude tučen”, koja ne predstavlja samo niži oblik kazne, nego je zamena za sam ljubavni odnos. Ali, zašto je majka ta koja tuče, a ne, kao što bismo očekivali, otac? Nude nam se različiti razlozi za ovo: prvo, potreba da se izbegne izbor koji je suviše očigledno homoseksualan; drugo, potreba da se očuva prva faza u kojoj je majka bila željeni objekt, i da se u nju usadi očev čin kažnjavanja; konačno, potreba da se čitav proces predstavi kao neka vrsta obrazlaganja ili opravdanja upućena isključivo ocu: “Vidiš, nisam ja taj koji je želeo da zauzme tvoje mesto, nego je ona ta koja me povređuje, kastrira i tuče...”

Ako se čini da otac igra odlučujuću ulogu u svim ovim sukcesivnim fazama, to je zato što se mazohizam tretira kao kombinacija visoko apstraktnih elemenata podređenih različitim transformacijama. Pogrešno je procenjivati potpuno konkretnu situaciju, specifični svet perverzije: nije nam data prava diferencijalna dijagnoza zato što su sami simptomi zatamnjeni prethodno mišljenom etiologijom. Čak i takvi pojmovi kao što su kastracija i krivica gube svoju objašnjavalačku snagu kada se koriste da pokažu kako se situacije, koje fundamentalno nisu ni u kakvom odnosu, ipak preokreću jedna u drugu, te su tako, naposletku, ipak u odnosu. Modusi ekvivalencije i prevođenja pogrešni su za sisteme prelaska i transformacije. Čak i psihoanalitičar Rajkovog (Reik) uvida može da kaže: “...kad god imamo mogućnost da proučavamo neki slučaj nalazimo oca ili njegovog zastupnika skrivenog iza figure žene koja tuče”. Iznoseći ovakvu izjavu moramo biti mnogo određeniji u vezi sa značenjem “skrivenog” i objasniti pod kojim uslovima se može reći da je neko ili nešto skriveno u odnosu između simptoma i uzroka. Isti autor dodaje: “Nakon što smo sve razmotrili, proverili i doveli u ravnotežu, ipak preostaje neka sumnja... ne regresira li najstariji stratum mazohizma kao fantazije i delovanja, naposletku, na odnos majka–dete kao istorijsku realnost?" A, ipak, on zadržava ono što naziva “utiskom” koji se odnosi na suštinsku i konstantnu ulogu oca.1 Da li on govori o simptomima ili nudi etiologiju zasnovanu na kombinaciji apstrakcija? Ponovo smo suočeni sa pitanjem nije li verovanje u određujuću ulogu oca u mazohizmu prosto učinak prethodno mišljenog pojma sadomazohističkog entiteta.

U sadizmu, bez sumnje, dominira očinska i patrijarhalna tema. U Sadovim romanima ima mnogo junakinja, ali svi njihovi činovi, zadovoljstva u kojima zajedno uživaju, njihovi zajednički projekti, oponašaju muškarca; muškarac je posmatrač i vladajući duh kome su posvećeni svi njihovi postupci. Sadove androgine tvorevine su proizvod incestuoznog sjedinjavanja oca i ćerke. Iako se u Sadovom delu patricid pojavljuje onoliko često koliko i matricid, ova dva oblika zločina daleko su od toga da budu ekvivalentni. Sad izjednačava majku sa sekundarnom prirodom, koja je složena od “mekih” partikula i podređena zakonima stvaranja, očuvanja i reprodukcije; nasuprot tome, otac pripada ovoj prirodi samo kroz društveni konzervativizam. On intrinsično predstavlja primarnu prirodu, koja je iznad svakog konstituisanog poretka, i koja je načinjena od divljih i razdirućih molekula koji unose nered i anarhiju: pater sive Natura prima. Otuda je otac ubijen samo ukoliko se odvaja od svoje istinske prirode i funkcije, dok je majka ubijena zato što ostaje verna svojima. Kao što je Klosovski (Klossowski) sa najdubljim uvidom pokazao, sadistička tema u krajnjoj instanci počiva na temi oca koji uništava svoju porodicu, tako što podstiče ćerku na mučenje i ubistvo majke.2 U sadizmu, edipalna slika žene je načinjena tako da eksplodira: majka postaje žrtva par excellence, dok je ćerka uzdignuta do pozicije incestuozne saučesnice. Jer, pošto je porodica i čak zakon aficiran materinskim karakterom sekundarne prirode, otac može da bude otac samo odbacivanjem zakona, raspuštanjem porodice i prostituisanjem njenih članova. Otac predstavlja prirodu kao primitivnu anarhičnu silu koja može da bude vraćena u svoje izvorno stanje samo uništenjem zakona i sekundarnih bića koja su mu potčinjena. Krajnji cilj sadiste je da prokreaciju dovede do efektivnog kraja, pošto se on nadmeće sa primarnom prirodom. Ono što Sadove junakinje čini sadističkim je njihovo sodomitsko sjedinjavanje sa ocem u fundamentalnom savezu protiv majke. Sadizam je u svakom smislu aktivna negacija majke i egzaltacija oca koji je iznad svakog zakona.

U “Nestajanju edipovog kompleksa”, Frojd upućuje na dva moguća ishoda: aktivno-sadistički, u kome se dete identifikuje sa ocem, i pasivno-
-mazohistički, u kome ono, umesto toga, zauzima mesto majke, i želi da ga otac voli. Teorija parcijalnih impulsa dozvoljava koegzistenciju ova dva entiteta i tako pruža podršku verovanju u jedinstvo mazohizma i sadizma. Froj
d kaže o čoveku vuku: “U svom sadizmu on je potvrđivao svoju prastaru identifikaciju sa ocem; ali u svom mazohizmu on ga je birao za seksualni objekt”. Tako, kada nam se kaže da je osoba koja tuče, u mazohizmu, otac, primorani smo da upitamo: ko je, zapravo, tučen? Gde se skriva otac? Zar ne bi moglo biti da se on skriva u osobi koja je tučena? Mazohista oseća krivicu, traži da bude tučen, ispašta, ali zašto, i zbog kog zločina? Nije li upravo slika-oca ta koja je u njemu tako minijaturizovana, tučena, ismejana i ponižena? Ono za šta se subjekt iskupljuje jeste njegova sličnost sa ocem i očeva slika u njemu: formula mazohizma je poniženi otac. Otuda, otac nije toliko onaj koji tuče, koliko onaj koji je tučen. Momenat od velikog značaja u fantaziji o tri majke je simbolički transfer ili redistribucija svih očinskih figura na trostruku majku: otac je isključen i potpuno poništen. Većina Mazohovih (Masoch) romana sadrži scenu lova opisanu do najsitnijih detalja: idealna žena lovi medveda ili vuka i skida sa njega krzno. Ovo bismo simbolički mogli da protumačimo kao borbu žene protiv muškarca, iz koje žena izlazi kao pobednik. Ali to bi bilo pogrešno, budući da je žena već pobedila kada mazohizam započinje, u medveda i krzno već je bilo investirano ekskluzivno žensko značenje. Životinja ovde zamenjuje primitivnu milosnu majku, majku koja je postojala pre rođenja i koja je ulovljena i orobljena u korist oralne majke, sa ciljem da se postigne ponovno rođenje, partenogenetičko drugo rođenje u kome, kao što ćemo videti, otac nema udela. Istina je da se muškarac ponovo pojavljuje na suprotnom polu, na strani edipalne majke: sklopljen je savez između treće žene i sadističkog muškarca (Elizabeta i Ipolkar u Fontani mladosti, Dragomira i Bogoslav u Ribaru duša, Vanda i Grk u Venusu). Ali ovo ponovno pojavljivanje muškarca je saglasno mazohizmu samo u onoj meri u kojoj edipalna majka potvrđuje svoja prava i svoj integritet; ne samo da se muškarac pojavljuje u nemuškom, transvestitskom obliku (Grk u Venusu), nego je, nasuprot onome što se događa u sadizmu, zastupnica majke saučesnica, a devojka je žrtva. (U Fontani mladosti mazohistički junak dozvoljava Elizabeti da ubije Žizelu, devojku koju on voli.) Gde se dogodi da trijumfuje sadistički muškarac, kao što je to slučaj na kraju Venusa, obustavljena je sva mazohistička delatnost; poput Platonovih oblika, ona se pre povlači ili iščezava, nego da se ujedini sa svojom suprotnošću, sadizmom.

Međutim, transfer funkcija oca na slike tri majke, samo je jedan vid fantazije. Ključno značenje fantazije nalazi se u koncentraciji svih materinskih funkcija u osobu druge majke, oralne ili "dobre" majke. Pogrešno je povezivati mazohizam sa temom loše majke. Naravno, u mazohizmu postoje loše majke (uterinske majke i edipalne majke), ali to je zato što je čitava tendencija mazohizma da idealizuje funkcije loše majke i prenese ih na dobru majku. Funkcija prostitucije specifično pripada uterinskoj, milosnoj majci, a sadistički junak je transformiše u instituciju koja je zamišljena tako da uništi edipalnu majku i da od ćerke načini saučesnicu. Iako kod Mazoha i u mazohizmu nalazimo sličnu sklonost ka prostituciji žene, na to ne bi trebalo da gledamo kao na dokaz da sadizam i mazohizam dele zajedničku prirodu. Važna razlika u ovom slučaju je u tome što u mazohizmu žena prisvaja funkciju prostitucije u svojstvu poštene žene, majka u svojstvu dobre oralne majke. Vanda pripoveda kako ju je Mazoh ubedio da traži ljubavnike, da odgovara na oglase i da se prostituiše. Ali on ovu želju opravdava na sledeći način: “Kako je prekrasno kod vlastite pristojne, poštene i dobre žene pronaći pohotnost koja se obično mora tražiti kod lakih žena”. Majka, ukoliko je oralna, pristojna i čista, mora da preuzme funkciju prostitutke koja je obično rezervisana za uterinsku majku. Isto važi i za sadističke funkcije edipalne majke: upravljanje okrutnošću preuzima dobra majka, čime je duboko transformisana i stavljena u službu mazohističkog ideala ispaštanja i ponovnog rođenja. Na prostituciju, dakle, ne bi trebalo gledati kao na zajedničko svojstvo koje povezuje dve perverzije. San o univerzalnoj prostituciji, kako se on pojavljuje u Sadovom “društvu prijatelja zločina”, otelovljen je u objektivnoj instituciji koja ima za cilj da uništi majku i da prednost da ćerki (majka postaje izgnanik a ćerka partner). Nasuprot tome, kod Mazoha je idealan oblik prostitucije zasnovan na privatnom ugovoru kojim mazohista ubeđuje svoju ženu, u njenom svojstvu dobre majke, da sebe da drugim muškarcima.3 Tako se od oralne majke kao ideala mazohizma, očekuje da preuzme sve funkcije drugih ženskih figura; preuzimajući ove funkcije ona ih transformiše i sublimira. To je razlog zbog koga osećamo da psihoanalitička tumačenja koja mazohizam povezuju sa “lošom majkom” imaju veoma ograničenu primenljivost.Ova koncentracija funkcija u osobu dobre oralne majke jedan je od načina na koji je poništen otac, a njegove uloge i funkcije distribuirane između tri žene. Time je raščišćen put za borbu i epifaniju tri žene, koja će, možda, rezultirati u trijumfu oralne žene. Ukratko, tri žene obrazuju simbolički poredak u kome je otac unapred poništen – za sva vremena. Ova večna, bezvremena nadmoćnost majke može se izraziti samo u jeziku mitova, koji je otuda suštinski za mazohizam: sve se već dogodilo, i sva delatnost događa se između slika majke (otuda lov i osvajanje krzna). Stoga je iznenađujuće da čak i najprosvećeniji psihoanalitički pisci povezuju pojavu simboličkog poretka sa “imenom oca”. To zasigurno znači držati se osobito neanalitičke koncepcije majke kao zastupnika prirode i oca kao jedinog principa i zastupnika kulture i zakona. Mazohista iskušava simbolički poredak kao među-materinski poredak u kome majka predstavlja zakon pod određenim propisanim uslovima; ona stvara simbolizam kroz koji mazohista sebe izražava. To nije slučaj identifikacije sa majkom, kako se pogrešno veruje. Trostruka podela majke doslovno isključuje oca iz mazohističkog univerzuma. U Sirenama Mazoh nam priča priču o mladiću koji dopušta da ljudi veruju da je njegov otac mrtav samo zato što nalazi da je lakše i uljudnije ne raspršavati nesporazum. Postoji poricanje majke njenim veličanjem (“simbolički, majci ništa ne nedostaje”), i odgovarajuće poricanje oca njegovim degradiranjem (“otac je ništa”, drugim rečima on je lišen svake simboličke funkcije).

Zato je potrebno da pobliže ispitamo način na koji je muškarac, treći element, uveden ili ponovo uveden u mazohističku fantaziju. Životom i delom Mazoha dominirala je potraga za ovim trećim licem koje on naziva “Grk”. Međutim, u Venusu ovaj junak ima dva aspekta. Prvi, ili aspekt fantazije je nemuški: Grk je “nalik na ženu... U Parizu je bio viđen obučen kao žena, a muškarci su ga obasipali ljubavnim pismima”. Drugi aspekt je muževan i, nasuprot tome, označava kraj fantazije i mazohističkog postupka. Kada Grk preuzima bič i batina Severina nadčulna draž se brzo raspršava: “pohotan san, žena i ljubav”, nestaju. Roman ima subliman i duhovit svršetak, sa Severinom koji napušta mazohizam i postaje sadista. Otuda možemo da zaključimo da otac, iako poništen u simboličkom poretku, ipak nastavlja da deluje u poretku realnog, ili iskustva. Postoji fundamentalan zakon, prvi ga je formulisao Žak Lakan (Jacques Lacan), po kome se objekt koji je bio poništen na simboličkoj ravni, ponovo pojavljuje u “realnom” u halucinatornom obliku.4 Poslednja epizoda Venusa je tipična instanca agresivnog i halucinatornog povratka oca u svet koji ga je simbolički poništio. Sve u tekstu sugeriše da se puna “realnost” scene može iskusiti samo na halucinatoran način: halucinacija, zauzvrat, čini težnje ili produžavanje fantazije nemogućim. Stoga bi bilo sasvim pogrešno fantaziju koja u igru ulazi u simboličkom poretku pomešati sa halucinacijom koja predstavlja povratak onoga što je bilo simbolički poništeno. Teodor Rajk navodi slučaj u kome sve “magično” iščezava sa mazohističke scene zato što subjekt misli da u ženi koja će ga udariti prepoznaje crte koje ga podsećaju na oca.5 (Isto se dešava i na kraju Venusa, i čak mnogo očevidnije, pošto je ovde, kao rezultat aktualne supstitucije figure oca, Grka, mučiteljem, Severin naveden da sasvim napusti mazohistički cilj.) Čini se da Rajk ovaj slučaj shvata kao dokaz da mučitelj suštinski predstavlja oca i da je slika majke prerušeni otac – još jednom argument u prilog sado-mazohističkog entiteta. Po našem mišljenju zaključak bi trebalo da bude sasvim obrnut; Rajk tvrdi da je subjekt “lišen iluzija”, ali bi mi pre trebalo da kažemo da je “lišen fantazije”, fantazije koja oslobađa prostor za halucinaciju i halucinatorno stanje. Daleko od toga da je istina koja stoji iza mazohizma i potvrda njegove veze sa sadizmom, agresivan povratak oca prekida mazohističku situaciju; on predstavlja stalnu pretnju realnosti mazohističkom svetu i odbranama koje određuju i ograničavaju simbolički svet njegove perverzije. Bila bi to "divlja" psihoanaliza kada bi se slom njegovih odbrana potkrepljivao pogrešnim uzimanjem "protesta" iz spoljašnje realnosti za izraz neke unutrašnje realnosti.

Kakve su mazohističke odbrane, i protiv realnosti, i protiv halucinacije očevog agresivnog povratka? Mazohistički junak mora da razvije složenu strategiju da bi zaštitio svoj svet fantazije i simbola, i da bi se odbranio od halucinatornih upada realnosti (ili, da to kažemo drugačije, realnih napada halucinacije). Ova procedura koja se, kao što ćemo videti, stalno koristi u mazohizmu, jeste ugovor. Ugovor se uspostavlja između junaka i žene, i njime je u tačno određenom trenutku, i za određeni period ženi dato svako pravo nad junakom. Ovim sredstvom mazohista pokušava da odagna opasnost od oca i da osigura da vremenski poredak realnosti i iskustva bude u saglasnosti sa simboličkim poretkom, u kome je otac poništen za sva vremena. Ugovorom, to jest najracionalnijim i privremeno određenim činom, mazohista se kreće ka najmitskijim i najbezvremenijim oblastima, u kojima prebivaju slike tri majke. Konačno, on osigurava da bude tučen; videli smo da je ono što je tučeno, poniženo i ismejano u njemu, slika i sličnost sa ocem, i mogućnost očevog agresivnog povratka. Nije dete, nego je otac onaj koji je tučen. Mazohista sebe tako oslobađa u pripremi za ponovno rođenje u kome otac neće imati udela.

Ali kako da odgovorimo na činjenicu da čak i u ugovoru mazohista zahteva treće lice, Grka? Zašto on tako žarko želi ovo treće lice? Odgovor je da Grk, iako bez sumnje izaziva opasnost od agresivnog povratka oca, takođe stoji kao zastupnik nečeg mnogo višeg – nečeg što je sasvim drugačije vrste, naime nade u ponovno rođenje, projekciju novog čoveka koji će proizaći iz mazohističkog eksperimenta. Grk je složena figura koja kombinuje različite elemente: kada je idealizovan on nagoveštava ishod mazohizma i zastupa novog čoveka; nasuprot tome, u svojoj sadističkoj ulozi, on predstavlja opasnog oca koji brutalno prekida eksperiment i upliće se u ishod. Podsetimo se temeljne strukture fantazije uopšte, jer je umeće mazohizma umeće fantazije. Fantazija igra na dve serije, dve suprotne “margine”, a rezonanca koja je tako uspostavljena oživljava i stvara srce fantazije. U mazohizmu, dve simboličke margine su uterinska majka i edipalna majka; između njih i krećući se od jedne do druge je oralna majka, jezgro fantazije. Mazohista igra na dva ekstrema, i uzrokuje da oni u oralnoj majci proizvedu rezonancu. On time u nju investira jednu amplitudu koja je stalno dovodi u blizinu figura njenih suparnica. Oralna majka mora da otme od uterinske majke njene naložničke funkcije (prostitucija) i od edipalne majke njene sadističke funkcije (kazna). Na oba kraja svog kretanja nalik na klatno, dobra majka mora da se suoči sa trećim licem: anonimnom uterinskom majkom i sadističkom edipalnom majkom. Ali, u stvari (osim ukoliko stvari ne krenu nagore kao učinak halucinatornog povratka oca), treće lice nikad nije pozvano niti se ono traži zbog njega samog, nego da bi bilo neutralizovano substitucijom uterinske i edipalne majke za dobru majku. Ovo odlično ilustruje avantura sa Ludvigom II: njen kosmički efekat duguje se otklonu koji postavljaju dva junaka koja su u sukobu. Kada Mazoh prima prva pisma od “Anatola” on se iskreno nada da je njegov korespondent žena. Ali je već isplanirao svoj otklon u slučaju da je to muškarac: on će uvesti Vandu u stvar i u skladu sa tajnim sporazumom sa trećim licem navešće je da ispuni naložničku ili sadističku funkciju, ali u njenom svojstvu dobre majke. Na šta Anatol, koji ima druge planove, odgovara neočekivanim udarcem, i uvodi svog grbavog rođaka koji treba da neutralizuje samu Vandu, nasuprot svim Mazohovim namerama. Pitanje da li je mazohizam ženski i pasivan, a sadizam muževan i aktivan, samo je od sekundarnog značaja. U svakom slučaju ono se javlja iz pretpostavke da su sadizam i mazohizam komplementarni, da je jedno obrnuta slika drugog. Ali sadizam i mazohizam ne obrazuju zajedno jedan entitet; oni nisu svaki sa svoje strane načinjeni od parcijalnih impulsa, nego je svaki potpun po sebi. Mazohističko iskustvo utemeljeno je na savezu između sina i oralne majke; sadističko na savezu oca i ćerke. U oba slučaja ovaj savez je potvrđen njihovim uzajamnim prerušavanjima. U mazohizmu muški impuls otelovljen je u ulozi sina, dok je ženski impuls projektovan u ulogu majke; ali, u stvari, dva impulsa obrazuju jednu figuru; ženskost je postavljena kao ona kojoj ništa ne manjka i postavljena uz muškost koja je suspendovana u poricanju (kao što odsutnost penisa ne treba da ukazuje na nedostatak falusa, tako njegova prisutnost ne treba da ukazuje na posedovanje falusa). Otuda u mazohizmu devojčica nema nikakvih teškoća u preuzimanju uloge sina u odnosu prema majci koja tuče, koja poseduje idealni falus i od koje zavisi ponovno rođenje. Slično, u sadizmu, za dečaka postaje moguće da igra ulogu devojčice u odnosu prema projekciji oca. Mogli bismo reći da je mazohista hermafrodit, a sadista androgin... Oni predstavljaju paralelne svetove, od kojih je svaki po sebi dovršen, i istovremeno je i nepotrebno i nemoguće da bilo koji od njih stupi u drugi svet. U svakom slučaju ne možemo reći da su oni sasvim suprotni, osim ukoliko kao suprotnosti ne izbegavaju jedan drugi, i to moraju ili činiti ili nestati. Na nesreću, sama ova suprotnost teži da sugeriše mogućnosti transformacije, obrta i kombinacije. Pa ipak, između sadizma i mazohizma postoji nesvodiva asimetrija: sadizam je aktivna negacija majke i obezvređenje oca (koji je postavljen iznad zakona); mazohizam postupa po dvostrukom poricanju, pozitivnom, idealizujućem poricanju majke (koja je identifikovana sa zakonom), i obezvređujućem poricanju oca (koji je isključen iz simboličkog poretka).

Prevela s engleskog Branka Arsić

(Iz: Gilles Deleuze, Coldness and Cruelty, Zone Books, New York 1991, str. 57–68)

 

NAPOMENE

1. Theodore Reik, Masochism in Sex and Society, Engl., Grove Press, 1962, str. 21, 209.

2. Pierre Klossowski, "Elements d’une étude psychanalytique sur le Marquis de Sade", Revue de Psychanalyse, 1933.

3. Ilustracija razlike u prirodi između dve fantazije o prostituciji, sadističke i mazohističke, može se naći u priči Klosovskog, Le Souffleur: up. razliku između “L’Hôtel de Longchamp” i “les lois de l’hospitalité”.

4. Up. Jacques Lacan, La Psychanalyse, I, str. 48. Kako ga određuje Lakan, mehanizam odbacivanja ili isključenja, Verwerfung, operiše u simboličkoj dimenziji i u vezi sa ocem, još određenije sa “imenom oca”. Čini se da Lakan na ovo gleda kao na primarnu i nesvodivu operaciju koja je nezavisna od svakog materinskog uticaja; izvrtanje uloge majke, nasuprot tome, pojavilo bi se kao učinak simboličkog “odbacivanja” oca. Up., međutim, članak Lakanovog sledbenika, Piera Aulagniera, “Remarques sur la structure psychotique”, La Psychanalyse, VIII, koji, čini se, za majku, u izvesnoj meri, očuvava ulogu simboličkog zastupnika.5. Reik, Masochism, str. 18.