Rada Iveković

Žene, nacionalizam i rat:
“Vodite ljubav a ne rat”

 

APSTRAKT: Analiziram odnos između žena i nacionalizma i zastupam stav da se ženski identitet i odnos sa “Drugim” razlikuju od muškog, tako da čak i kada žene imaju udela u nacionalizmu, one to čine na manje nasilan način. Dalje, smatram da su strukture nacionalizma u svojoj osnovi homosocijalne, a antagonizam prema ženama iz sopstvene nacije jedan je od prvih oblika napada na “Drugo”, i sastavni je deo “ekstremnog nacionalizma”.

Ključne reči: žene, ženski identitet, nacionalizam, rat, nasilje.

Britanski sifražetski pokret naglo se prekinuo kada je kontradikcija između žena kao pripadnika ljudske vrste i žena kao znaka razlike i pojedinačnog, postala istorijski značajna. Ovo se dogodilo tokom Prvog svetskog rata, kada su sifražetkinje postale radnice u fabrikama oružja, i bile oslobađane iz zatvora zbog spremenosti da prihvate “patriotski” stav i da se uzdrže od feminističko-sifražetskih aktivnosti. Da li su one bile pre svega “žene” ili pripadnici “nacije”? Kao što Džejn Markus (Jane Marcus) piše: Prvi svetski rat je praktično uništio ženski pokret u Engleskoj, jedan izuzetno masovan pokret žena koje su se skoro pedeset  godina  borile za političku pravdu i jednakost u oblasti obrazovanja, prava glasa, zakona koji se tiču braka, razvoda, starateljstva nad decom, i uslova rada.     (Marcus, 1989, 129)

Žene su potom dobile pravo glasa, kao nagradu za svoje držanje tokom rata. Rat i nacionalizam su korišćeni kao argumenti da se odustane od feminizma, sa zahtevom da se žene opredele između feminizma i ratnih ciljeva, između svog identiteta kao žena i kao pripadnica nacionalne države. To je pocepalo feminizam između onih koje su zadržale svoju pacifističku poziciju, i onih koje su se zalagale za podršku svojim sunarodnicima, radeći u industriji oružja, ili  vozeći ambulantna kola na frontu. Ispostavilo se da su pacifistički orijentisane feministkinje bile u manjini.

Slično se dogodilo i u periodu pada socijalizma. Takođe, savremeni feministički pokreti u nekim od bivših istočnoevropskih zemalja izgubili su svoj polet zbog “hitnijih” političkih ciljeva. Neke istočnoevropske feministkinje bile su ponesene važnijom antikomunističkom orijentacijom, neke su se zato povezale sa otvoreno nacionalističkim pokretima. Neke istočnoevropske feministkinje ostale su vezane za “socijalističke” ideale koji mogu da budu agresivno nacionalistički, kao u slučaju Srbije, i nisu nužno napredni. Samo je manji deo feminizma opstao, odvojen i nezavisan.

U isto vreme, znatan deo organizovanog feminističkog pokreta i taj novi feminizam stopili su se sa novim pacifističkim pokretima, čak su ih i organizovali tamo gde je postojala opasnost, ili gde su se vodili nacionalistički građanski ratovi ili teritorijalna osvajanja. U oba slučaja – u Velikoj Britaniji tada, i u nekim bivšim socijalističkim zemljama sada – feministički pokreti su bili podeljeni i bila je potrebna njihova reorganizacija.

Mnogo je toga u igri, ne samo za žene, već kroz žene, za demokratiju kao takvu, posebno u onim istočnoevropskim zemljama u kojima žene gube formalna ljudska prava stečena u socijalizmu. U nekim istočnoevropskim “socijalističkim” zemljama kao što su NDR ili Jugoslavija status žene bio je formalno u mnogim vidovima bolji nego na Zapadu, posebno kada su u pitanju reproduktivna prava žene, kolektivna prava, i ustanove socijalne zaštite koje su potpora zaposlenoj porodičnoj ženi. Stvarna pozicija žena nije bila bolja nego na Zapadu – one se ne mogu porediti – ali postojala je opšta egalitaristička orijentacija, ne specifično feministička u svojim ciljevima, i žene su iz nje profitirale.

Ipak, žene su zajedno sa muškarcima želele i požurivale pad socijalizma, koji im je davao ta prava. Žene su želele i pad socijalizma i da zadrže prava koja im je on pružao. Ovaj problem je bio posebno uočljiv u istočnoj Nemačkoj gde su se žene vatreno borile da zadrže ova prava koja su bila ugrožena povratkom u kapitalizam.

Osim toga, u sadašnjem ratu u bivšoj Jugoslaviji uglavnom su žene organizovale pacifističke pokrete i lokalnu humanitarnu pomoć. Žene su izgleda više pacifistički orijentisane, i prevashodno žene vode pacifističke pokrete u zaraćenim zemljama, delimično i stoga što muškarci vojni dezerteri ne smeju da se pojavljuju kao aktivisti, jer bi bili uhapšeni i vraćeni na front.

Ipak, uprkos činjenici da žene ređe pribegavaju oružju nego muškarci, one su takođe, a da toga nisu svesne, saučesnice u ratu zbog samog sistema i njegovog simboličkog poretka, koji podržava ratnu politiku i favorizuje istorijski dominantnu mušku grupu. Dominantni rod je taj koji brani “interese” rata, iako se smatra da su ovi interesi srednjeg roda, i univerzalni (“ljudski”). Sve ono što preduzimaju socijalno slabiji država lako može da iskoristi protiv njih. Pokazaćemo kako je rat u bivšoj Jugoslaviji u svakom pogledu poduhvat "bratstva", a ne "sestrinstva".

I

Da bi razumeli ovu situaciju nužno je analizirati šta se, na simboličkom planu, uvodi u igru za muškarce i za žene u okviru ratne mašine, jer je rod jedan od njenih glavnih organizacionih principa. Za simbolički poredak i socijalne odnose karakteristično je da svaki sistem moći za svoj model uzima druge, prethodne sisteme moći, projektujući se na njihove modele ako je to moguće. Binarni modeli – a posebno binarni model pola – jesu oni simbolički sistemi moći kroz koje ovaj simbolički sistem deluje i na koji se projektuje. Ova projekcija “ozakonjuje” prakse i dominaciju. Ekstremni slučajevi rata i nacionalizma posebno su skloni da preuzimaju i usvajaju modele polnih razlika, koristeći ih kao tačke oslonca. Oni eksploatišu i manipulišu razlike u rodu, koristeći ih i organizujući se oko tih osa.

U ovom procesu, neprijatelj, druga nacija, učinjen je Drugim, kao što je i Žensko. Simbolički sistem nacionalizma u stvari zahteva konstrukciju "Drugog" kao posrednog sredstva za svoju dominaciju; "Drugo" je tako njegov sastavni deo.

Iskorišćavanje roda u nacionalizmu ne znači da postoji korespondencija jedan-prema-jedan između polnih uloga i uloga u ratu. Ne poistovećuje se svaki muškarac, a možda ni većina ljudi, sa ratom, ali situacija koja omogućuje ili priziva rat, organizovana je tako da favorizuje jačeg – socijalno, politički, istorijski ili vojno jačeg. Politički i simbolički sistemi su “muški” jer je istorijski dominantan pol muški, ne u smislu odgovornosti svakog pojedinačnog muškarca ili muškosti kao takve. Zapravo, čak i kada su voljni da odustanu od svoje dominacije i kada čine jasne napore u tom smeru, istorija nastavlja da pruža podršku politički i polno dominantnoj grupi. Volja da se odustane od istorijski stečenih privilegija nije sama po sebi dovoljna da ih radikalno ukine. Ove privilegije ostaju povezane uz dominantnu grupu kao “karma” jer prošlost takođe sačinjava sadašnjost.

Na nivou simboličkog poretka, kulturni ili socijalni stereotipi koji se koriste u militarističkoj ideologiji, u dominantnoj propagandi ratne mašine, i u novoj mitologiji, jesu “polni”. Svaki termin, izraz i koncept dobija “polnu” vrednost, sa jasnim okretanjem u smeru forme identifikovane kao muške. Tako su muškarci “hrabri vojnici koji brane svoje sunarodnice”, nacionalni heroj je muškarac, a žene su samo majke sinova i vojnika. Muškarci koji se “žrtvuju za naciju”, predstavljaju ideal nacionalnog tipa i imaju dužnost i privilegiju da pribegavaju oružju. Nacija bi se suočila sa propašću da nije hrabrosti (kao izrazito “muške ”karakteristike) “naših momaka”.

II

Kao što smatra Klaus Tevelajt (Klaus Theweleit, 1987), borci ili ratnici su “braća” koja imaju zajedničke rituale, zasnovane na snažnim osećajima grupnog identiteta, koji počiva na tome što su oni ista generacija “sinova” Nacije (simbolički kao i realno). Oni su “ravni” među sobom, ali niko drugi im nije ravan. Ovo Bratstvo je artikulisano, a njegov grupni identitet konstruisan isključivanjem “Drugog” – neprijatelja (ili “Spoljnog Drugog”) – i žena (“Unutrašnjeg Drugog). ”Braća” stiču osećaj identiteta samo kroz pripadnost grupi i razvijanjem slike o isključivanju i dominaciji nad Drugim. Što je veća okrutnost “Braće” veće su i šanse da oni formiraju svoj identitet.

Predstava o ženi je podvojena: ”naše” žene su “bele” (“dobre”), neprijateljeve su “crvene” (“loše”). “Bratstvo” je u tom smislu formirano preko grupnog identiteta; “sestrinstvo” nije. Bratstvo takođe ima dužu istoriju, i to kroz religiozne redove, koji se nazivaju bratstvima, čak i kada uključuju žene, ili kada ih sačinjavaju isključivo žene.

Ova “bratstva” delaju u nacionalističkim konfliktima. Ima različitih vrsta nacionalizama, uključujući i anti-imperijalističke, anti-kolonijalističke i one koji su usmereni protiv eksploatacije ili političke dominacije. U anti-kolonijalnim i anti-imperijalističkim borbama i otporu pre dvadeset godina, u periodu prvog post-kolonijalizma, nacionalizam je, bar za “nas” u trećem svetu, definitivno imao pozitivnu konotaciju. Ali osnovna pretpostavka ovog teksta je da su “radikalni nacionalizmi” na kraju dvadesetog veka koji su na delu u republikama prethodne Jugoslavije istovremeno mehanizmi binarnih, dualističkih suprotnosti, i dugoročno gledano da oni neizbežno vode u rat. Pod "radikalnim nacionalizmom" podrazumevam izrazito militantni nacionalizam i/ili poodmaklu fazu prethodne forme nacionalizma.

“Radikalni nacionalizam” osvaja teritorije, izgoni druge nacionalnosti, uvodi “etničko čišćenje”, itd. Iz politički pozitivnog i afirmativnog pokreta nacionalizam može da se razvije, zavisno od istorijskih okolnosti, u nešto veoma opasno, kao što je nacional-socijalizam (nacizam). Nema jednostavne definicije nacionalizma, pa čak niti radikalnog nacionalizma, jer ovo nisu čvrsti koncepti i pokrivaju sadržaje, realnosti i procese koji se menjaju.

 

III

Građanski rat, guerre fratricide, Bruderkrieg, bratoubilački rat u nekim jezicima,u samom imenu nosi polnu podelu, čak i porodičnu strukuturu. Jer braća treba da vode rat, dok sestre, prema stereotipu, treba da pletu čarape voljenom vojniku ili neguju ranjenike. U revolucionarnim bitkama koje su se vodile da bi se nekoj dominantnoj grupi oduzela moć, žene imaju izvesnu priliku da uzmu svoje parče kolača. Margaret R. Higone (Margaret R. Higonnet) piše: Za žene je borba kojom bi se pomerile od podređenosti ka jednakosti nužno čin neposlušnosti i mora se stoga razumevati kao ubistvo kralja, ubistvo pater populi-a pre nego kao bratoubistvo (Higonnet, 1989, 81).

Unutar bratoubilačkih ratova izgleda da nema “mesta” za žene. Nekoliko autora, uključujući i Margaretu Higone, interpretiraju ove ratove kao ratove protiv ženskog.

Usvajajući ovu interpretaciju, ne mislim da su to nužno ratovi protiv žena, iako ima takvih ratova u kojima je vandalizam prema ženama posebno brutalan i upadljiv, kao u sadašnjem ratu u Bosni i Hercegovini. U civilnim ratovima posebno je napadnuto prihvatanje drugog i stalna interakcija sa drugim. Ali upravo se na žensko gleda kao na predstavnika ovog principa međuveze. Žene su manje od muškaraca uznemirene unutrašnjim i telesnim granicama, i nisu posebno opsednute njima sem ukoliko su ove neposredno napadnute; ovo se odražava u mekšem stavu žena prema spoljnim, političkim granicama. One su mesto svih mesta (Irigaraj). Ova pitanja, delimično, imaju veze sa identiteom i načinom na koji se konstruiše subjekt .

Žene su tradicionalno navikle, a i od njih se očekuje, i telesno i kroz njihovu socijalizaciju, da inkorporiraju drugo. Žene su sklonije da prihvate “drugo” unutar sebe, što je evidentno u snošaju i trudnoći. U socijalnom smislu, od žena se više očekuje da prihvate “drugo”, i one to češće i čine. Pošto je ženama primarni objekt ljubavi, majka, isti, one su i socijalno više ohrabrivane da prihvate drugo. Tradicionalno, žene se takođe lakše prilagođavaju drugim kulturama, češće se odriču svog porekla kada udajom uđu u drugu zajednicu. One su primorane da se odreknu svog prezimena ili ga uopšte nemaju. U nekim tradicijama, kao što je hinduistička, žene se odriču i svog vlastitog imena, zarad simboličke promene identiteta. Čak i u ženskom identitetu one su socijalno više povezane sa drugim (u pozitivnom smislu) zbog svoje jake identifikacije sa porodicom. Za žene, granice su pre stvar povezanosti, nego prepreke  povezivanju. Podela na unutrašnji i spoljnji prostor je manje radikalna za žene i one se lakše kreću kroz obe dimenzije, ili prelaze iz jedne u drugu.

Ženske genealogije su, takođe, različite od muških utoliko što budući da žene rađaju, one su rođene od istog pola, dok muškarce rađa drugi pol. Znatan deo psihoanalize proističe iz društvene interpretacije posledica ove jednostavne činjenice. To je takođe prvi i najbolji dokaz o biološkoj, i društvenoj asimetriji.

Istovremeno u "muškim fantazijama" postoji zamisao o tome kako bi moglo biti opasno za mušku individualnost i za muškost kao takvu da se prekorače granice ka Drugom, kao i mitovi o postanju unutar muškog principa moći (npr. mit o vagina dentata; mit o Atini rođenoj direktno od Zevsa, bez majke).

Razlike koje smo razmotrili delimično objašnjavaju činjenicu da u  sadašnjem balkanskom ratu (ratovima), kao i u mnogim drugim, žene manifestuju neuporedivo manje nasilja, u celini više saosećaju i spremne su da pomognu drugoj strani, i da je razumeju. U praksi, žene organizuju sve moguće vrste otpora prema državnom organizovanom nasilju, i svu humanitarnu pomoć.

Ali ništa do sada rečeno ne treba shvatiti kao esencijalistički ili biološki determinizam u odnosu na “prirodu” ili “kob” žene kojoj je “suđeno” da ostane u sadašnjoj društvenoj poziciji. Naprotiv, za sva ljudska bića postoji stalna interakcija “biološkog” i “socijalnog”, pa je stoga nemoguće i besmisleno tvrditi da je nešto “prirodno” ili “socijalno”. Odbijam i samu distinkciju, a bez nje, problem “esencijalizma” ili biologizma ne može se ni pojaviti. Osobina je ljudske vrste da ljudska priroda treba da bude socijalizovana isto onoliko koliko je društvo “biologizovano”1. U tom smislu, ženu kao “mesto svih mesta” ne treba shvatiti u biološkom smislu, već u simboličkom smislu, kao preuređeni simbolički poredak u kome bi i žena imala svoju reč i bila predstavnik, isto kao i predstavljiva.

Žene simbolički predstavljaju više nego muškaraci, prostornu mešavinu i susret, métissage, brassage. Pre nego same žene, oni koji žele da pročiste svoje korenove, “oslobađajući” ih od Drugog, i poričući Drugo napadaju upravo ovaj métissage koji žene prihvataju, stvaraju i predstavljaju. Mešavina nije samo predmet uništavanja agresora, on nju pokušava da osvoji kao moć kreacije. Kreacija se u kulturnom kao i biološkom smislu javlja u smeši i stoga budi želju da se ona osvoji, i nužnost da se žena, kao  njen simbol i otelovljenje, kontroliše. To je razlog, što agresor u jugoslovenskim ratovima uništava gradove, po logici, a ne slučajno. Gradovi su rodna mesta kulture i kultura je nužno smeša u kojoj kultura uvek pretpostavlja kulturu i nikada ne može da proistekne iz onoga što predstavlja tabula rasa. Ipak, radikalni nacionalista, paradoksalno i suicidalno, smatra da kultura jeste tabula rasa.

Jugoslovenski agresor u ovom besmislenom i na kraju autodestruktivnom ratu konstruiše jedno nacionalno “mi” sa naglašeno muškim seksističkim i rasističkim karakteristikama – muškim do isključenja svega/svakog drugog. Stoga se javlja figura nemilosrdnog ratnika, seksualno moćnog i rasističkog bratstva, a rasističke ratne pesme ne pevaju se samo protiv neprijateljske nacije, već i protiv ne-evropskih članova (zvanih “majmuni”) mirovnih snaga UN-a. Rodno mesto novog “heroja” nije grad, on u najboljem slučaju potiče iz sumornih socijalističkih predgrađa, i stoga se nikada neće integrisati u sofisticirani, feminizirani gradski život. Simbolički, osoba sa sela gleda na život u gradu kao na nešto što je za nemuževne pojedince, jer se pretpostavlja da je to lak i ugodan život u poređenju sa teškim životom na selu. Ovaj novi heroj mrzi taj život, jer mu zavidi. Odgojen je uz tradicionalnu epsku izreku “ne budi žena” sa značenjem “ne budi kukavica”. On želi da uništi mesto koje ne razume i koje ga nikada nije prihvatilo, potvrđujući svoje vlastito poreklo u sebi, u svom autističnom snu.

Ovi ratovi su zato simbolički anti-ženski. Ali ni jedan od njih ne bi trebalo da nas navede da poverujemo da su žene jedine žrtve; žrtva je čitavo stanovništvo, bez obzira na pol, bez obzira na naciju.

Naravno, rat i nacionalizam su i u praksi anti-ženski na više načina. Kao stvarne, a ne samo simboličke žrtve (a žene su najčešće stvarne žrtve), žene su opet “pretplaćene” na specifične vrste patnje, zlostavljanja, silovanja, itd. Silovanjem se mešavina-kao-moći ponovo osvaja od žene.

IV

Ispitajmo detaljnije ulogu binarnih modela u nacionalizmu i ratu. Kao što je često  pominjano, binarni modeli mišljenja kriju asimetrične strukture iza jedne “zvanične” simetrije. U binarnom mišljenju jedan od termina iz para redovno se smatra ženskim, a drugi muškim, gde se o ženskom misli kao o negativnom sve od Pitagore, kako prenosi Aristotel u Nikomahovoj etici. Drugi primeri ovakvih parova pojmova nisu potpuno paralelni, već suštinski polno označeni, i kao takvi su usvojeni u čitavoj istoriji zapadne misli. Modeli su “seksistički” čak i kad eksplicite ne pominju polne razlike, tj. dobar/loš, desni/levi, kvadrat/pravougaonik, itd.

U stvarnosti nema istinskog paralelizma između dva termina iz svakog od ovih parova, i jedan od termina iz dualiteta subordiniran je drugom. O podređenom terminu automatski se misli kao o ženskom i nesavršenom u poređenju sa dominantnim terminom, koji se posmatra kao muški i savršen. Ova konfiguracija prethodi refleksiji, ona je zadata unutar zapadne misli i sa njom, i mi je ne razmišljajući prihvatamo bez razmišljanja, osim ako posebno ne ispitamo nesvesno. Ovaj binarni model mišljenja razrađen je, odnegovan i dalje razvijen našom tradicijom misli, sve dok nije postao njen deo. Ovakvi dvojni obrasci takođe se materijalizuju u sučeljenim nacionalizmima i ratovima.

U svom izvanrednom eseju, Barbara Frimen (Freeman, 1988) citira Elejn Skeri (Elaine Scarry): “Rat je takmičenje u kojem se učesnici organizuju u dve strane i učestvuju u aktivnosti koja će na kraju dovesti do toga da se jedna strana označi kao pobednik, a druga kao poraženi... Pristajući da uđu u rat, učesnici ulaze u strukturu koja je samo-poništavajuća dvojnost... formalna dvojnost koja, samom silom svog oštrog insistiranja na dvojnosti obezbeđuje sredstva za svoju eliminaciju i zamenu stanjem singularnosti. Prvi veliki atribut je ovde tranzicija, u trenutku ulaska u rat, iz stanja mnogostrukosti u stanje binarnosti, drugi atribut je tranzicija, u trenutku završetka rata, iz stanja binarnog, u stanje jednosložnog.” (Scarry, 1985, 87–88)

U nacionalizmu i nacionalističkim ratovima, takođe, postoji identifikacija sa očinskom figurom (otac nacije). U psihološkim terminima ovo je regresija (identifikacija sa roditeljskim poreklom). Ova regresivna identifikacija sa “višom” ili “starijom” instancom (i posledično “cepanje” očinske figure na pozitivnu i negativnu figuru) znači, za muškarce, da se utočište nalazi u istom polu, a za žene, da uzimaju utočište u drugom polu. U oba slučaja, kako i žene i muškarci mogu postati nacionalisti, kroz identifikaciju se formira “zajednica”, a ne “društvo”. Zajednica je stvorena kroz suprotnost sa drugom zajednicom, susednom, ali za žene to je relacija dvostruke vezanosti.

To je relacija dvostruke vezanosti jer žena duguje lojalnost naciji, ali u isto vreme nacionalni interesi mogu da uđu u konflikt sa njenim interesima kao žene. Drugo, identifikujući se sa ocem, one se identifikuju sa onim što je različito i time će biti  podjednako verna i neverna i u odnosu na simbol Oca i u odnosu na vlastititu samo-reprezentaciju.

Cepanje očinske figure znači da će “njihov” vođa (vođa druge etničke grupe) biti “loš otac”, a “naš” će biti “dobar”. Ove grupe sebi daju “viši” autoritet na isti način na koji to čini i religija, a identifikacija sa tim autoritetom daje legitimitet nasilju onih koji prihvataju tu instancu. Svaki pojedinac žrtvuje svoj lični identitet, kao po nalogu moćnog superega. Tako konstruisane grupe ubrzo se prozovu nacionalnostima i priklanjaju se nacionalnoj državi da bi sebi spolja dali kostur koji im nedostaje iznutra. Zapravo, oni se za svoj identitet oslanjaju na nasilje nad drugima.

Postoji znatna razlika u ženskoj i muškoj identifikaciji sa figurom oca. Za muškarca ona znači isključivanje Drugog, i on se identifikuje sa istim. Ovo implicira paradoks za žene, koje se identifikuju sa onim što je različito. Nacionalizam za žene ne znači nečije simboličko poreklo u istom, ili isključenje drugog (pola), već koegzistenciju sa njim, pošto  identifikacija sa samom očinskom figurom znači mešavinu i inkluziju, i predstavljala bi u idealnom slučaju namerni i dozvoljeni “incest”.2 Muška vernost očinskoj figuri (vojnici u idealnom slučaju) odražava se u principu kroz ostvarenje “čistoće”. Ona je simbolički predstavljena kao prihvaćena i prihvatljiva muška homoseksualnost, iako to ne sprečava muškarca da ima seksualne odnose sa ženama. Ali žene su prezrene i odnos sa njima se sagledava kao drugorazredan po značenju, potpuno u skladu sa sokratovsko-platonovskom tradicijom, kako je čitaju feministkinje, ili Fuko (Faucault). To za njih znači simboličko poreklo unutar Drugog.

Zbog ove drugačije simboličke investicije žena i muškaraca u nacionalizam, kao i zbog onoga što smo već razmotrili, ženski nacionalizam je manje vatren i manje ubilački, i žene će biti manje sklone nasilju u odbrani nacije. Žene su, takođe, socijalizovane da budu manje nasilne. Međutim, ovo ne znači da žene manje sarađuju sa nacionalizmom, i time sa nasiljem, koje smatramo suštinskim za glavne struje radikalnog (muškog) nacionalizma.

Nacionalistima su takođe potrebni mitovi o osnivanju, i oni se odnose na “rođenje nacije” i na “našu kulturu” koja je najstarija i najbolja, “muška” i “herojska”. Ponovno osvajanje porekla za muške nacionaliste nužno znači postavljanje zahteva na “nacionalnom” i na “seksualnom” simboličkom nivou. “Poreklo” znači rođenje, i kroz proklamaciju o “čistom” poreklu ili “rađanju nacije” oblikuje se nacionalistički ideal. Žene, i poreklo od žena, ne mogu da garantuju “čisto” poreklo muškim nacionalistima, pošto žena simbolički predstavlja mešavinu. Žena koja predstavlja zlo i žena kao nešto što predstavlja mešavinu ni u kom pogledu nisu kontradiktorne, pošto se mešavina smatra zlom. Ovaj mit o poreklu objašnjava isključivanje Drugog iz kulture i tradicije koje odatle proističe.

Opredeljujući se za nacionalizam, nasilje, rat i njegovu isključivost prema svemu što je drugačije, muškarci moraju da se oduče od svoje ljubavi prema svom prvom objektu, majci, kao ljubavi prema onome što je različito. Ovde uloga “bratstva” postoje očigledna. Njegova prva funkcija je da se eliminišu “sestre”, počev od sestara unutar iste nacionalnosti. Neko unutar grupe prvi je neprijatelj bratstva, unutrašnje drugo, uključujući i simbolički ženu unutar sebe i ženski princip (Theweleit, 1987).

V

Osnovni princip (muškog) nacionalizma, kao isključivanja drugog, dakle znači negaciju porekla u, i sa drugim(a). To je zahtev za čistoćom i monizmom, i nacionalnim i seksualnim. Nacionalni “motiv” se po pravilu definiše kao polni; “naša” nacija je “herojska”, “ispravna”, “moralna” i “muževna”, druga nacija je “mekušna”, “kukavička”, “ženska” i “nepoštena”. Upravo polni element omogućuje i struktuira reprezentaciju, tu veoma važnu figuru mišljenja i političke dominacije, i jedan od mehanizama na simboličkom nivou pomoću koga  dominantna grupa iskazuje svoju moć. Bog-otac, Otac-nacije ili politički Vođa, reprezentovan je Sinom, Muškarcem koji je njegova slika i prilika. I u parlamentu i javnom životu ovu figuru političke reprezentacije prisvaja grupa koja je u skladu sa tom normom – muškarac, beo i moćan i koja predstavlja osnovu za nju. Svi oni koji se razlikuju pogrešno su predstavljeni, predstavljeni su kao loši, ili nepredstavljivi, i oni se javljaju, ako uopšte, kao izuzeci koji potvrđuju pravilo. Istovremeno ovo pogrešno predstavljanje se ne prepoznaje jasno. Muškarci (norma) su ti koji u  sistemu reprezentacije stoje i za muškarce (“Isto”) i za žene (“Drugo”). Očigledno, oni neće biti u stanju da reprezentuju specifičnosti onoga što je različito. Ista bazična asimetrija kakva je i između muškog i ženskog postoji i između predstavljajućeg i predstavljenog. Prvi termin je “jači” (takođe i gramatički) jer se on javlja sa obe strane jednakosti i takođe je na višem, sveobuhvatnijem nivou, u jezicima kao što su engleski i francuski.Tako se može reći da je muškarac = muškarac i žena.

Žene se odnose prema reprezentaciji kao objekt, kao ono što je predstavljeno (označeno) predstavljajućim (označiteljem). One su svedene na nemu poziciju, pošto neko govori u njihovo ime. Politički, njihova situacija je zbunjujuća. Zasigurno je bolje biti predstavljen Drugim, nego uopšte ne biti predstavljen ( što je realna alternativa), ali bi ipak bilo bolje predstavljati sebe. Moramo se nadati da će se iz takvog asimetričnog simboličkog poretka jednog dana pobeći, i da će taj beg biti započet i izveden na svim frontovima, uporedo i subverzivno, i kroz jezik, koji je takođe deo tog simboličkog poretka.

Iako seksualni element može da izgleda kao instrumentalni u odnosu na nacionalni, on je i njegova osnova i struktuira ideju nacionalne čistoće koja je u krajnjem ishodu polna. Seksualnost i polne razlike su starije nego naš pojam o naciji, koji se može pratiti unazad samo do 19. veka. Polne razlike su utisnute u sam jezik, dok nacionalne razlike dolaze mnogo posle jezika, i koriste primere koji su im pri ruci.

Pošto je potpuno autističan, nacionalizam je, takođe, i suicidalan, jer život nužno znači da čovek ima poreklo u drugome, i sa drugim. Pošto smo nužno rođeni od Drugog – drugog pola, druge osobe i druge kulture – smrt Drugog, pre ili kasnije implicira vlastitu smrt. Mešavina, a ne monistički solipsizam, kulturno ili prirodno je plodna. Biti rođen od “Drugog” može, takođe, da se razume u svom simboličkom značenju, a ne samo biološkom smislu, dovodeći u razmatranje socijalnu moć. Dok čistimo svet ili svoju okolinu od drugog, mi opasno ugrožavamo svoju vlastitu egzistenciju i sigurnost, kao i samu mogućnost svog obnavljanja. U sadašnjim balkanskim ratovima, dok besni rat u Bosni i Hercegovini, to je pozicija u koju je sebe u najvećoj meri stavila zvanična Srbija.

Suicidalni poriv u nacionalizmu nije nameran ni otvoreno svestan; to je rezultat sumanutog pokušaja da se bude rođen od samog sebe, iz sebe, i da se ništa ne duguje drugome. Zapravo, to je jedan pokušaj da se rođenje kontroliše  i potpuno preuzme. Pošto se to ne može učiniti fizički, biće učinjeno simbolički.3

VI

Filozofski razlozi ovog poistovećivanja nacije sa muškom figurom još su dublji i dobro poznati: u našem simboličkom poretku, samo se muško može univerzalizovati, žensko nikada. Univerzalizacija, kao i reprezentacija, još je jedna figura mišljenja koja neposredno utiče na socijalnu moć, pošto je mišljenje, između ostalog, i jedno od sredstava osvajanja sveta. Dakle, nema ekvivalentne uzvišene figure žene uporedive sa Bogom-ocem, ni jedne koja bi mogla biti istovremeno univerzalna (i po pretpostavci polno neutralna), i isključivo zasnovana na modelu ženskog pola. Isto se odnosi na potencijalnu figuru nacionalnog vođe.

To što se Nacija i Država često poistovećuju sa ženskom figurom ne treba da nas zbunjuje. Ženske figure često otelovljuju i simbolički nose ideal, otud "Majka domovina", i u drevnim religijama, lokalne boginje. Ali činjenica da žena “otelovljuje” ideje, služeći tako da ih opravda, ne znači da ono što je otelovljeno, princip ili mehanizam, jeste “žensko”. Treba razlikovati nosioca ideala od samog ideala. Ono što je simbolički “otelovljeno” u ženskoj figuri može ipak ostati muški ideal, aktivnost, ili iskustvo.

Žensko otelovljenje tako visokih ideala kao što su “Sloboda”, “Nacija”, “Mudrost”, “Majka domovina”, i “Čistoća” obično se koristi kao pretekst za eliminaciju žena, i u tradicionalnim mitologijama, i u savremenoj politici. Tobožnje ženske figure koje oličavaju ove velike muške ideje nemaju baš ništa sa konkretnim ženskim iskustvom. Osim toga, jasno je da se tu radi o istoj strukturi, bilo da je na vlasti Učitelj ili Gradonačelnik; u oba slučaja to je “muška” linija, kojom se prenose ime i moć, dok “drugo”, ženska linija, garantuje kontinuitet muškom diskontinuitetu.

Stoga ne treba olako prihvatiti uverenje, koje se ponekad susreće i kod samih feministkinja, prema kome nacionalnost (nacija) nad kojom se vrši agresija jeste “žena”, kako se govorilo za Hrvatsku. Prema ovom uverenju “Hrvatska je silovana, i zato je žena”. Žena je inkarnacija Nacije, ili jeste sama Nacija upravo zato što žena u njoj nema pravu poziciju, već samo posrednu. Drugo, možda je Hrvatska tako lako poistovećivana sa ženom jer se žena isuviše lako identifikuje sa žrtvom. Žrtva/agresor je još jedan par suprotnosti koje su simbolički “polne”, kao i bilo koja druga suprotnost. Treće, navedeno razmatranje pokazuje da nacionalizam pre nego što ženi da centralnu poziciju, nastoji da uzurpira žensko, i neprijateljski je raspoložen prema ženama, najpre unutar vlastite nacionalne grupe. Na simboličkom nivou, i ženski princip, kao i ženski element, u muškarcima će biti umanjen. Zbog toga je predstava o napadnutoj naciji kao “ženskoj” koja je napadnuta od susedne (muške) nacije pogrešna, iako silovanje sigurno jeste uobičajena slika rata.

Muško/ženski rat je prisutan kao rat unutar rata, najpre unutar nacije (nacionalnosti), a samo sekundarno između dve nacionalne grupe, iako je ovo drugo najuočljivije na planu ratnih surovosti. Ali to se komplikuje činjenicom da su žene saučesnici na svim nivoima, i na vidljivoj kao i na nevidljivoj strani rata, bilo da sarađuju ili ne. Celokupni sistemi ratne mašine imaju sveobuhvatne okvire. Oni se pokreću mnogo pre nego što zaraćene strane  pribegnu oružju.

VII

Situaciju koja je nastala posle hladnog rata Jošikacu Sakamoto (Yoshikazu Sakamoto) opisao je kao: "...jedan ’poredak nereda’. Paradoksalna mešavina stabilizacije globalnog okvira ali nereda u samoj supstanci... Globalno, svet je postao homogeniji (vojna unipolarizacija, širenje kapitalističke tržišne ekonomije na praktično čitav globus, univerzalni raspad nacionalizama i globalizacija demokratije. Ipak umnožili su se novi konflikti.” (Sakamoto, 1992, 2)

U vreme propasti socijalizma, svet je unipolaran i pri tom zapadno-
-severnjački, a nacionalno-etički-religiozna fragmentacija se ogorčeno i nesvesno opire toj unipolarnosti. Istovremeno, ako uspe ono što se sporo i sa teškoćama oblikuje u Evropi i sprovodi kroz Ujedinjene Nacije, biće organizovano jedno međunarodno centralizovano više telo, nalik na vladu. Na kraju 20. veka, nacionalizam je izgleda najrasprostranjeniji od svih fragmentarnih
interesa. Problem sa ovom fragmentacijom je što ona ne zna za granice. Međunarodna zajednica mora ponovo hitno razmotriti princip samoodređenja. Ali ko je subjekt koji na njega polaže pravo? Gde je ravnoteža između nacionalne države i suicidalnog nacinalističkog poriva posebno malih nacionalnosti u nastajanju koje, ubijajući, uništavajući i usmrćujući Drugog ili druge, žele da zadobiju svoju nezavisnost od Drugog, ali time postaju suicidalne.

U skorašnjem radu Pjer Ašar (Pierre Archard) govori o lingvističkom korišćenju  “proširenog 'mi'”, kada govornik ne-eksplicitno podrazumeva njene/njegove primaoce toga “mi”. U lokalnom izražavanju, govor drži poziciju moći. To je uobičajena situacija sa političarevim “mi”. Ašar ovo povezuje sa nacionalizmom. On piše: “...tako se pojam nacionalizma pojavljuje tamo gde postoji nekakav problem između praktične politike i njenog građanstva. Na primer, kada jedno prošireno ’mi’ podrazumeva da ono zaslužuje svoju državu, drugačiju od one u kojoj je. (Ašar, 1992)

Nije svakom "mi ” potrebno da bude nacionalno “mi”. Svi mi pripadamo različitim grupama, i konfuzija u vezi sa identitetom subjekta nije specifična samo za žene. Pojedinačni dominantni interesi uzurpirali su univerzalne vrednosti i interese. Ipak u ovim vremenima krize, javlja se nacionalni identitet, koji  se oseća kao “mi”.

Iako se političari i nacionalno prošireno “mi” obraćaju ženama uopšte, i apstraktnim ženama, čitava gramatika, lingvistička struktura i sintaksa jasno pokazuju da žene ne pripadaju modelu dominantnog subjekta-govornika. One, u najboljem slučaju, mogu da potvrde muškarce u toj poziciji. U slučaju kada govornik iz pozicije moći koristi jedno prošireno “mi” da bi uključio ne samo muškarce već i žene, on ih tu ne uključuje na isti način. Žene će biti uključene formalno, na paradoksalan način, koji nikada ne odgovora njihovoj specifičnosti; one će se smatrati izuzetkom. Ali muškarci će biti uključeni de facto, pošto su oni, naravno, model.4 Žena uvek pripada nesavršeno, i pripada sa specifičnim, a ne opštim karakteristikama – kao majka (neznanih) vojnika, kao medicinska sestra – a ako “pripada” neprijatelju, onda kao kurva koja je dobra samo za silovanje (i koja to želi). Pošto se uzima da su muškarci, pod velom neutralnosti i univerzalnosti, glavni nosioci nacionalizma, žene se u njega uvek uključuju u podređenom položaju.

To je razlog, takođe, zašto “mi, žene” ne možemo biti pouzdan politički projekt sa stanovišta tradicionalne politike i mišljenja, u kojem je muški model  globalno pobedio, jer se uzima kao univerzalan i neutralan. Unutar tog modela, žene nemaju izgleda. Čitav taj sistem treba menjati. Unutar opšteg okvira čovečanstva postoje i druge mogućnosti, i neke od njih nikada nisu bile oprobane. Polna razlika je istorijska. Stoga se može pretpostaviti da je i ona podložna promeni i može se nadati i raditi na tome  da se ona promeni.

 

Rada Iveković

Université de Paris VIII, Pariz

Oktobar 1995.

Prevela s engleskog Zlata Komadina

(Tekst pod naslovom "Women, Nationalism and War: Make Love Not War" prvi put je objavljen u časopisu Hypatia, vol. 8, no. 4, jesen 1993)

 

LITERATURA

Archard, Pierre. N. d. Discourse and social praxis as building up nation and state.Typescript.

Cooper, Helen M., Adrienne Munich and Susan Merril Squier, eds. 1989. Arms and the woman: War, gender and literary representation. Chapel Hill: University of North Carolina Press.

Freeman, Barbara,1989. Epitaphs and epigraphs: "The end(s) of man". See Cooper et al.

Higonnet, Margaret R., 1989. Civil wars and sexual territories. See Cooper et al.

Sakamoto, Yoshikazu,1992. Un entretien avec Yoshikazu Sakamoto. Le monde (Décember 2):2

Scarry, Elaine, 1985. The body in pain. The making and unmaking of the world. New York: Oxford.

Sloterdijk, Peter, 1989. Eurotaoismus. Zur kritik der politischen Kinetik. Frankfurt a. M.: Suhrkamp.

Theweleit Klaus, 1987. Male fantasies, trans. Stephan Conway et al., Minneapolis: Univeristy of Minnesota Press.

 

 

NAPOMENE

1. Biološki kao i socijalni argument nikada ne bi trebalo koristiti protiv nekoga, kao što prošla nepravda ili razlika ne bi nikada trebalo da opravda sadašnju ili buduću nepravdu.

2. Musolini ili Hitler predstavljali su ideal nedostižnog ljubavnika, a takođe i “Oca” bez teškoće, zbog činjenice incestuozne i konceptualne kontradikcije, nalik Bogu.

3. Za filozofsku razradu ove teme, vid. Sloterdajk (1989).

4. U primeru koji sam navela, žene i muškarci se očigledno ne mogu identifikovati sa Bogom Ocem ili ocem nacije na sasvim isti način.