Ermoza Bahar

Motiv ženskog u Ničeovoj kritici dogmatizma istine

 

Apstrakt: Autorka polazi od Ničeove analize žene kao istine. Osnovna teza rada jeste da se u Ničeovoj filozofiji zbiva samootkrivanje istine, posle kojeg istina više ne ostaje istina, to jest postaje obmanjiva istina ili žena.

Ključne reči: žena, istina, perspektivizam, dogmatizam.

 

 

Skeptičar. – Bojim se da su ostarele žene u najtajnijem kutku svoga srca skeptičnije od svih muškaraca: one veruju u površnost postojanja kao u njegovu suštinu, i sva vrlina i dubina njima je samo zavijanje te ’istine’, veoma poželjno zavijanje nečeg pudendum – dakle, neka stvar pristojnosti i stida, i ne više!

Vesela nauka, 64.

 

Zagonetka Ženskog kao zagonetka istine

Zagonetka

Pogodite mi šta ova reč skriva:

“Žena izmišlja tamo gde čovek otkriva – ”

"Putnik i njegova senka"1

Čudna je Ničeova fascinacija ženskim. I još je čudnija srodnost između ženskog i volje za moć, koja je na delu u poznoj Ničeovoj filozofiji. Čudna i pomalo “nastrana”. Ova srodnost je čudna utoliko što se u najznačajnijim tumačenjima Ničeove filozofije volja za moć smatra njenim temeljnim pojmom, a žensko samo manje ili više perifernim motivom, koji se često u tumačenjima zaobilazi.2 A “nastrana” je zato što, otkrivajući “ženstvene” sadržaje ovog “muškog” pojma, baca neuobičajeno svetlo na našeg filozofa. Sada se pokazuje da je moguće drugačije tumačiti ovog izvikanog ženomrzca, koji je još uvek na zlom glasu, zahvaljujući svojim, već čuvenim verbalnim izlivima “mačizma”, baš kao i svojoj beskompromisnoj kritici feminizma.3

Pokazuje se da se ne sme jednoznačno protumačiti opozicija muško-
-žensko koja se javlja u Ničeovim tekstovima. Ambivalentnost njegovih stavova o ženi i ženskom ukazuje da su oni sami po sebi problematični, govori nam o njihovoj zagonetnosti. U svakom slučaju, kada Niče govori o odnosu ženskog i muškog, i kada, istina, posredno, dovodi u vezu motiv žene sa motivom volje za moć, tu je na delu izvesna ironija, izvesno parodiranje.
4 Dovodeći u vezu dva suprotstavljena termina, izvrćući njihov smisao i spajajući nespojivo, Niče pokušava da se probije izvan starih pojmovnih sklopova i opozicija5, kao što su “muško-žensko” ili “istina-privid”. Na taj način, on pokušava da omogući izraz jednom drugačijem, nedogmatskom načinu mišljenja, koji izlazi iz logike identiteta. Inače, govoreći o ženskoj prirodi, o ženskom po sebi, ili o večitom ženskom, on se ne bi razlikovao od dogmatičnih feministkinja; isto tako, u svojim govorima o filozofiji koja treba konačno da postane muška, ne bi dalje odmakao od filozofa dogmatika, nemoćnih, besplodnih muškaraca, u čijem je znaku čitava dosadašnja filozofija.

Sam po sebi je zagonetan spoj Ničeovog “muškog učenja” rezervisanog samo za muževne duhove, dovoljno hrabre da bi uopšte bili u stanju da otkriju strašnu istinu o kojoj filozofija volje za moć uči, i ženske mudrosti o ponornosti, prividnosti i nesupstancijalnosti svake istine, koja je njegov “dioniski miraz”.6 I sada zagonetka ženskog postavlja pred nas jednu novu zagonetku – zagonetku istine. Istina, kako je čitava dosadašnja filozofija, kao dogmatska, shvatala nije više nešto bezupitno, pokazuje se kao problematična. Sada se dovodi u pitanje istinitost svake istine, pa i istine na koju možda Ničeova filozofija smera. I sva istina se sada pomera u carstvo ženskog, kao laž, izmišljanje, perspektivistički privid. Pokazuje se da se istina, baš kao i žena, ne da otkriti. I da je san o otkrivanju (istine ili žene) samo pusti san neuspelog i neuspešnog muškarca, kakav samo može da bude dogmatski filozof.7

Pokušaćemo da zagonetku, koju Ničeovi iskazi o ženi i o istini postavljaju pred nas, odgonetnemo u svetlu dva njegova samoodređenja. Naime, on je sebe opisao kao psihologa “večnog ženskog”, ali i kao utemeljivača psihologije koja bi bila kraljica nauka, psihologije kao učenja o volji za moć.8 I da pokažemo šta je to što povezuje žensko i volju za moć, kao predmete psihologije.

Ničeovo učenje o volji za moć jeste učenje o perspektističkom tumačenju i prividu u srcu stvari. Ono donosi sa sobom kako drugačije shvatanje stvarnosti, tako i jedno drugačije shvatanje saznanja, koje treba da filozofiji otvori put ka njenom nedogmatskom obliku. Motiv ženskog u njegovoj poznoj filozofiji jeste ono što razgrađuje dogmatičarsko shvatanje odnosa istine i stvarnosti, kao i pojmove koji su njegove osnovne pretpostavke. Ispostavlja se da je žensko drugo ime za perspektivizam volje za moć, metafora za život i njegove moći lažnog. I tako priča o ženskom postaje priča o volji za moć, o životu koji vrednuje, o vrednovanju koje je u osnovi svih naših istina i sveg našeg morala, svih naših dubina i vrlina. I na taj način, ta priča dobija svoj nastavak u priči o telu koje vrednuje i istinstvuje. I pokazuje se kako dogmatske priče o odnosu duha i tela gube svoju težinu, u svetlu uvida u “ženskost” volje za moć. Ali, isto tako se pokazuje da se ni Ničeovi pojmovi tela i stvarnosti kao volje za moć ne smeju više shvatiti na dogmatski način, kao neko novo bezuslovno, kao neka nova istina.

 

1. Odnos žene i istine

...Od samog početka njoj nije ništa stranije, odvratnije i neprijateljskije od istine; ženina velika umetnost jeste laž, njena najvažnija stvar – privid i lepota...

S one strane dobra i zla, 232.

Ničeov perspektivizam direktno je uperen rotiv dogmatičarske ljubavi prema istini, protiv dogmatičarske vere u saznatljivost bića. To postaje jasno ukoliko ga shvatimo kao učenje o iluzornosti svake naše pretenzije na saznanje, zvala se ona nauka ili metafizika. Konsekvenca ovakvog saznajno-teorijskog pesimizma jeste teza o nepostojanju nekog sveta bića, ili, drugim rečima, istinskog sveta, sveta istine, koji bi bio predmet saznanja. To znači da ne postoji neki svet po sebi, koji bi duh mogao da otkrije, probijajući se kroz privid, pokušavajući da prodre s onu stranu obmane, koja je delo tela i čula.

I Niče ne samo da vidi kao problem ovako shvaćenu istinu, već i razotkriva njeno moralno poreklo. Polazeći od činjenice da vladajući moral u istinoljubivosti vidi najvišu vrlinu, on otkriva spregu između istinoljubivosti, njene vere u biće i moral, vidi je kao simptom određenog vrednovanja, koje poriče život. I zajedno sa verom u istinu, on dovodi u pitanje i veru u moral, koji je dve hiljade godina vladao. Tako da nije ni čudo što se u njegovoj filozofiji dve osnovne pretpostavke dogmatizma razmatraju kao nerazdvojne: vera u duh po sebi i u dobro po sebi, koje su otpočele sa Platonom9, jesu dve temeljne zablude na kojima počiva dogmatičarska istinoljubivost. I nema duha po sebi, odvojenog od tela, od čulnosti i strasti, koji bi bio organon neke istine po sebi, opštevažeće i nužne; baš kao što nema nekog dobra po sebi, zajedničkog za sve, koje bi bilo otkriveno čistim i hladnim glasom savesti. Vera u duh po sebi i u dobro po sebi samo su zablude, samo su temeljne laži bez kojih ne bi bila moguća vera u istinu, samo su nesporazumi tela, simptomi njegove bolesti.10

Niče dogmatskom shvatanju istine suprotstavlja jedno drugačije shvatanje; za čitavu prethodu filozofiju koja je po Ničeu dogmatika, istina je sinonim za saznatljivost bića, isto je što i biće. Takva vera u istinu povlači za sobom veru u postojanje nekog istinskog sveta bića, koji duh može i mora da razotkrije. Nasuprot dogmatici, Niče je izjednačio istinu sa ženom,11 i to na jedan potpuno nov način. Jer, i dogmatski filozofi izjednačavaju ženu i istinu, ali na tako nezgrapan način, da im žena-istina izmiče.12 I, prema mišljenju našeg filozofa, oni se ne razumeju ni u ženu ni u istinu.

Dogmatici veruju u istinu po sebi, u neki idealni, istinski svet, baš kao što, u svojoj idealističkoj zabludi, veruju u ženu po sebi. Oni veruju da se može izvan privida, da se istina može otkriti, oni veruju da je istina vrednija od privida.13 I upravo u tome se sastoji njihova nezgrapnost. Razlog zbog kojeg im se istina neće otkriti jeste upravo u silnoj želji da je otkriju. Za metafizičare i naučnike je karakteristična želja za otkrivanjem i skidanjem velova. Taj njihov fantazam o goloj boginji nauke,14 Niče je zapazio još u Rođenju tragedije. i još tada on uviđa da je tu u pitanju samo fantazma, samo puka samoobmana, da je tu u pitanju temeljno samozavaravanje nauke koje je ustanovljava kao nauku. Jer, velovi se ne mogu nikada potpuno ukloniti – kada se skine jedan veo, pomalja se drugi: istina, to jest istina-žena, sama je veo, sačinjena je od velova.

I tajna muškarca nauke, ili besplodnog muškarca,15 upravo je u tom otkrivanju. A tajna žene-istine jeste u tome da nema nikakve istine, u tome da ne postoje dno onog ponora bića, do kojeg bi naučnik hteo da dospe vođen “koncem-sprovodnikom uzročnosti".16 To je istovremeno i tajna svake istine, tajna koja se samo Ničeu, kao prijatelju žena (a i kao novom prijatelju istina) otkriva.

Ničeovo shvatanje žene-istine moglo bi se rekonstruisati na osnovu nekoliko aforizama o ženi i njenom odnosu prema istini.17 Naime, on istinu izjednačava sa ženom, a ženu sa bezdanom,18 sa ponorom koji nema dna. A ženu je poistovetio i sa površinskom moći umetnosti, sa onim uživanjem u pretvaranju, u kojem se gubi svaka suština, svaka priroda, svako biće, svaki karakter, i koje je odlika glumaca, glumica, histerika, histeričnih žena, i žena uopšte. I kao takvu, vidi je kao umetnicu laži, privida i lepote, nasuprot muškoj ozbiljnosti i dubini istine.19 I u ženskom stidu, naš prijatelj žena vidi razlog ovog neprijateljstva prema istini.20

Ali, ne znači li to da Ničeova žena-istina ipak krije nešto zbog čega se stidi, dakle, nekakvu ružnu istinu? I kako je to moguće, kada se njena istinitost sastoji upravo u njenoj prividnosti, u ponornosti njene prividnosti, iza koje se ne nalazi nikakvo biće, nikakva poslednja istina, kada se njena dubina sastoji upravo u njenoj površnosti, a sva istina u njenom velu!? Ova pitanja ukazuju upravo na konstitutivne protivrečnosti Ničeovog shvatanja istine kao žene, i žene kao istine. I ako se ima u vidu da je Niče ženinu pretvarajuću moć zavođenja pripisao i životu samom, postaje jasan odnos između istine, po kojoj je žena-istina – istina, i ružna istina koju ona, iza svoje istine, kao istinitog privida krije. Naime, on je ženu izjednačavao sa životom, video je kao moć nagovaranja na život, koja je neodvojiva od života samog.21

Ako se žena izjednači sa životom, ona postaje drugo ime za onaj varljivi princip u srcu stvari, za onaj proces laganja koji nema kraja, i koji je sam život. Žena tada postaje ono o čemu govori perspektivistički nauk našeg filozofa. Onda ona nije ništa drugo do ona površinska moć, ono uživanje u pretvaranju, koje je karakteristično za sve što postoji, a ne samo za umetnost, glumu i histeriju. Sam život je žena, a žena je sinonim za onaj lažni karakter života.22 Ukoliko je istina, žena je simbol volje za otklanjanjem ispred očiju onog lažnog karaktera stvari.23 I kao takva, ona je isto što i život sam: Žena, to je zavođenje da istina postoji, zavođenje na život. Kao takva, ona je isto što i ona moć privida, isto što i onaj perspektivistički princip, neodvojiv od stvarnosti, zahvaljujući kojem život postaje moguć.

Naime, Ničeov perspektivizam izvodi volju za istinom iz volje za obmanom24: tu se čitava naša koncepcija stvarnosti i istine posmatra kao privid, ali,kao privid neodvojiv od realnosti. To znači sledeće: da bismo preživeli, ni u stvarnost bivanja i proticanja unosimo postulate naše logike, koji nisu samo osnovne pretpostavke našeg mišljenja, već su i temelji našeg opstanka. Kao takvi, oni nisu nikakvi kriterijumi istine, već su imperativi o tome šta treba da smatramo istinom, uputstva prema kojima tek stvaramo istinito i neistinito, i koje naše samoodržanje nalaže.25 Isto tako, u ovakvom svetu, koji počiva na laži, saznanje je nemoguće, ali, s druge strane, životinjska vrsta čovek ne bi mogla da postoji bez vere da je saznanje moguće. To nije ništa drugo do vera da sud može da pogodi istinu, pri čemu je kriterijum istine načelo protivrečnosti, po kojem ne možemo i jednoj stvari isto i da tvrdimo i da negiramo.

Ali, sa aspekta učenja o volji za moć kao perspektivičnoj, takve stvari smo tek mi izmislili. Jer, stvarnost je protivrečna i lažna, i opire se pretvaranju u zamišljeni svet istine. Jedina prava stvarnost je okean života, igra sila i talasa sila, celina promenljivih, nesupstancijalnih centara energije. Drugim rečima, svet je volja za moć, i ništa drugo.26 Perspektivističko tumačenje se nalazi u srcu stvari: postoje samo centri energije – nagoni i potrebe organskog, koji sa svoje tačke gledišta tumače svet. Oni svoju poziciju smatraju za jedinu moguću koncepciju stvarnosti, i nju žele da nametnu svemu ostalom.

Svetnije svet bića, svet nema bića, u njemu nema ničeg istovetnog – to je svet odnosa, akcija i reakcija svakog centra energije na celinu. “Svaki centar energije ima svoju perspektivu na ceo ostali svet – to jest, svoje sasvim određeno merilo vrednosti, svoj način dejstva, svoj način otpora. ’Prividni svet’ svodi se dakle na naročitu vrstu akcije na svet, polazeći od jednog centra."27 Ostali centri energije dejstvuju na nas, i da bismo opstali, da bismo se odbranili, da bismo se izborili sa njima, sređujemo haos utisaka, koji su rezultat dejstva sveta na nas, tako što u njih unosimo svoje vrednosti, uslove našeg opstanka. I na taj način, mi stvaramo svoj svet, svet bića, koji nije ništa drugo do prividni svet. Sam život, koji je neodvojiv od svoje stvaralačke moći živototvornog privida, izmišlja logičke kategorije i aksiome kao sredstva kojima životinjska vrsta čovek podešava svet u cilju samoodržanja, iako nastaje ova prividna, logicizirana realnost, ova realnost permanentnog empirijskog privida, koji je za nas jedina realnost, “jer, mi živimo u njemu, mi možemo u njemu živeti: to je dokaz njegove istine za nas...”28

Ali, dogmatski filozofi, bez obzira na sve ovo, žele da otklone privid i da dođu do istine, to jest, do istinskog sveta koji, u stvari, i ne postoji. Oni su pogrešno protumačili ovaj smer života samog, kojim život sam zavodi na život, i “antropocentričnu idiosinkraziju” logike proglasili su za kriterijum istine, a pitanje istine su pretvorili u pitanje o istinitom svetu. I na taj način oni odbacuju kao prividan ovaj naš svet, jedini svet u kojem možemo da živimo. I izmišljaju neki drugi, onostrani svet, svet bića, koji je nepromenljiv, nenestao i nepropadljiv, proglašavajući ga za istinski svet, za pravu stvarnost.29 I na taj način, zavedeni jednim protivživotnim moralom, odbacuju sam život. Njihova volja za istinu, prema Ničeu, nije ništa drugo do prikrivena volja za smrću. Naime, sama činjenica da se ovaj svet smatra prividnim, a onostrani svet istinskim, jeste simptom, simptom umornog života,30 njegovog vrednovanja, njegovog morala, prema kojem je život bolest. To je vrednovanje koje odbacuje strasti, proizvoljnost i slučajnost iracionalnog, promenu. Ono odbacuje čula kao varljiva, a varku kao prepreku na putu saznanja istinskog bića.

To se najbolje može videti na Platonovom primeru: razum, čisti duh jedini je put ka biću, nepromenjivom i postojanom, ka istinskom svetu. A najpraznije ideje, i najopštiji logički aksiomi jesu kriterijumi tog istinskog sveta.31 To je idealni svet, svet koji je u Platona imao formu opštih pojmova: oni postoje kao bića, nemaju samo saznajni, već i ontološki smisao. U kasnijem razvoju, ovaj platonistički svet ideja postaje svet ideala dekadentnog morala koji su dobili dostojanstvo bića, i u kojima su ovaj život i ovaj svet negirani, a prava stvarnost je pripisana božanskom, otprirođenom svetu.32 U kasnijem razvoju, filozofija postaje sve podmuklija teologija, i postaje sve očiglednija sprega između filozofije i jedne religije koja negira život, i koja je latentno prisutna već kod Platona. Isto tako, na videlo izlazi skriveni moral, na kojem se Platonova ontologija temelji.

Čitava istorija filozofije kao “velika škola klevetanja”, od Platona pa do Ničeovog vremena, u znaku je ove sprege filozofije, morala i religije. A temelj te sprege jeste instinkt dekadencije: on rađa “drugi svet”, koji je “sinonim ne-bića, ne-života, volje za ne-životom..."33 Zahvaljujući njemu, istinoljubivost je postala volja za uklanjanjem privida i, kao takva, volja za drugim svetom, i za odbacivanjem ovog sveta, koji je oslonjen na privid, “na zabludu, prevaru, pretvaranje, zaslepljenost, samozaslepljenost”.34

Iza objektivnosti dogmatskih filozofa, iza njihovog verovanja u “metafizičku vrednost istine”, u istinu kao biće,35 iza njihovog odricanja “od svakog tumačenja (od činjenja nasilja, od uređivanja, skraćivanja, ispuštanja, popunjavanja, izmišljanja, krivotvorenja i svega što već inače pripada suštini svakog tumačenja)...”36, govori nemoć da se stvara, nemoć koja proizlazi iz neverovanja u život. I baš kao što veruje u neki svet bića, u istinu po sebi, koja se krije iza privida i obmane naših čula, dogmatičar isto tako veruje i u ženu po sebi, veruje da se iza njenih velova i pretvaranja krije neko biće.37

Na taj način, on istinu shvata kao ženu, on veruje u ženu-istinu, veruje da može da je osvoji tako što će je obnažiti. To je njegov način da od žene napravi istinu, a od istine ženu. Ali, on time ne dozvoljava ženi, koju Niče smatra kao živototvornu, na život nagovarajuću moć privida, da bude žena,38 baš kao što ni istini, shvativši je kao biće, ne dozvoljava da bude istina ovog sveta. Jer, eros dogmatičara, kao eros istinoljubivosti, ne mami na život, već nagovara na smrt.

Naime, na samom početku istorije filozofije, koju je Niče shvatio kao istoriju jedne zablude, zablude o istini i biću, istina, shvaćena kao pravi, istinski, Platonov idealni svet, još uvek je dostupna. I kao takva, po Ničeovom mišljenju, ona je još uvek žena. Ona je dostižna za mudraca, za filozofa punog vrlina, umerenog, hrabrog, mudrog i pravednog. Jer, jedino u njemu volja sledi razum i razum sledi volju, jedino njega strasti i volja ne ometaju u najvišoj delatnosti saznanja onoga što jeste. “Pravi svet, dostižan za mudraca, pobožnog, punog vrlina, – on živi u njemu, on je taj svet.”39

Istina zadobija lik žene, a žena lik istine tek u hrišćanstvu. Tek sa hrišćanstvom, i sa hrišćanskom formom istine, filozofska dogmatika, kao ljubav prema istini i mržnja prema životu, dobija svoj konačni oblik. Dogmatika, kao san o osvajanju žene-istine sada postaje san o smrti: jer joj žena-istina izmiče u ovom životu, varljivom i nemoralnom. Istina tako “postaje žena, postaje hrišćanka”,40 u tom smislu što je dostižna, što se da otkriti, mada tek na onom svetu. Tako bar dogmatičari shvataju istinu. I ženu. Žena je zgodan sinonim za istinu, za istinski svet, koji je u ovom životu nedostižan, ali je obećan, u vidu života posle smrti. Takav istinski svet je božanski, otprirođeni svet, koji je ujedno i svet najviših moralnih vrednosti. To su otprirođene, neprirodne vrednosti, koje zapoveda Bog asketskog sveštenika – Bog neprijatelj života. Istina, ili ideja, koja je kod Platona bila pojam, podignuta na rang bića, sa hrišćanstvom postaje moralni ideal jednog nemoćnog života, koji je dobio ontološko dostojanstvo.

Tako su idealisti, načinivši istinu onostranom, u ovom životu nedostupnom, ženom, i samu ženu načinili istinom, hrišćankom, onostrankom: oni stvaraju ženu istinu, od svoga ideala, od rebra svoga boga.41 I na taj način je žena-istina dobila osobine i vrline onog nemoćnog muškarca onostranca, istinoljubivog dogmatičara, koji čezne za smrću: ona tada postaje “istina od koje treba bežati”.42 I na taj način, idealisti ne daju ženi da bude žena: ona nije više ona moć zavođenja na život, ona žena-istina – život o kojoj Niče uči, već, iz daljina onostranog, ona zavodi na smrt.43 Ali, ona je još uvek žena, utoliko što objektivnom muškarcu, dogmatiku-
-idealisti, ne otkriva svoju tajnu o sopstvenoj neistinitosti, o sopstvenom sramnom poreklu u tumačenjima i vrednovanjima jednog života u opadanju. Ta je tajna skrivena iza vela dostojanstva kojim je obavio vladajući moral
. Čarima toga vela, žena-istina-hrišćanka zavela je čitavu dosadašnju filozofiju. Ona se stidi, zato što se plaši da izgubi svoju “moć opčinjavanja”.44 Jer, ona je još uvek žena i, zahvaljujući tome što, zavodeći na onostrano, ipak zavodi na život – ona u životu održava “veliki broj promašenih”, onu “životu nenaklonjenu vrstu ljudi”.45

Žena-istina, kao istina o svom stidnom poreklu, kao istina o svojoj sopstvenoj neistinitosti, uključuje i istinu o neistinitosti svake istine. To je istina o perspektivi kao pretpostavci svega što možemo nazvati istinitim, kao i svega što jeste: ona nosi u sebi istinu o “površnosti postojanja kao o njegovoj suštini”.46 I kao takva, ona izmiče dogmaticima, utoliko što oni istinu smatraju vrednijom od privida, baš kao i nečim različitim od njega, utoliko što je osnovna pretpostavka dogmatike poricanje njene istine o neistinitosti svake istine. Ona je dovoljno žena, pa se otkriva sebi sličnima. Kao takva, ona se otkriva samo onima koji ne govore jezikom dogmatičarski shvaćene istine, ili ga barem ironično koriste. Ona se otkriva samo svojim prijateljima, onima koji govore njenim jezikom, jezikom privida, neistine, zavođenja, jezikom koji zavodi da neka istina postoji, a da sami ne veruju u istinu, onima koji govore jezikom skretanja od istine.

Ona je dovoljno artistična47, pa prezire objektiviste svih vrsta, kao besplodne i nemoćne da stvaraju. Ona prezire naučnike koji bi, iz puke nemoći, da joj zavire ispod kože, ispod haljina i nakita48, želeći da pronađu tamo neku unapred datu istinu, zato što nisu u stanju da stvaraju nove istine. Ako im se i pokaže, onda je taj pogled na njen stid za njih koban. U tom slučaju dolazi do samoubistva nauke, do njenog kraja u nihilizmu, koji je uslovljen istinoljubivošću nauke: nauka na kraju dolazi do ovog uvida u opštu lažljivost i tako samoj sebi izmiče tlo na kojem stoji. Na taj način, žena-istina ubija nauku: za tako nešto, ona je dovoljno onostranka, hrišćanka. To je, istovremeno, i potez kojim samu sebe ubija, ali, samo u svojoj hrišćanskoj formi. Sada dolazi do onoga na šta je Niče mislio kada je govorio da žena počinje da mrzi, kada počne da gubi svoju moć opčinjavanja. Nihilizam znači slom onih vrednosti koje su vekovima usmeravale život, davale smisao životu: žena-istina, kakvom su je dekadentni filozofi, moralisti i religiozni shvatali, počinje da gubi svoju moć nagovaranja na život. I tako dolazi na videlo njen protivživotni smer, koji su joj dali dogmatski filozofi-teolozi. Otkrivajući se, ona se pokazuje kao istina o lažljivosti svih dosadašnjih dubina i vrlina, kao istina o lažljivosti svega što postoji. Time ona, istovremeno, odaje i tajnu o ubitačnosti svake istine, shvaćene kao otkrivanje, kao uklanjanje privida Naime, kako je to Niče pokazao, privid je uslov života, ma kakav oblik imao.

Otkrivena, ona je poslednja i ispunjena forma istine, onostranke, protivživotne istine: kada uvidi da je njen temelj zabluda, ona ubija ne samo one koji joj služe, već i samu sebe.49 Kao istine o neistinitosti svake istine, ona i sebi samoj izmiče temelj, ukida i samu sebe kao istinu, barem u smislu dogmatski shvaćene istine. Takvo ukidanje onda otvara nove mogućnosti i nove oblike istine. Jer, ukidajući samu sebe kao dogmatsku istinu, žena-istina ne prestaje da bude žena, ne prestaje da nagovara na život, ne prestaje da prikazuje privide kao privide. Ovakav zaključak je neizbežan, ukoliko se ne prihvati da je Ničeov perspektivizam, kao “istina” o neistinitosti svake istine, i dalje istina u starom dogmatskom smislu.

Ovo samootkrivanje žene-istine ima drugi efekat kada se ona otkrije onima koje voli, a to nisu objektivisti;50 njeni prijatelji jesu prijatelji privida, prijatelji onog ženskog u istini. Oni nju ne shvataju kao neki identitet na koji treba jurišati, kao neko po sebi koje treba razotkriti, već je vide kao ironičnu kombinaciju stvari po sebi i provalije, večnog ženskog i bezdana. Oni je vide kao glumicu, kao figuru uživanja u prividu, kao skrivanje prirodnosti, kao pohvalu prividu, veštačkom, krojačima, kao otelovljenje “božanski veštačke”51 umetnosti, kao umetnički privid, koji je s onu stranu svake istine.

Niče dolazi do te “istine” žene-istine; u njegovoj filozofiji zbiva se samootkrivanje istine, skidanje vela, posle kojeg istina više ne ostaje istinom. Pred njim (i u njemu) žena-istina-hrišćanka, istina kakvom su je filozofski teolozi shvatali, skida sa sebe veo dostojanstva, i pokazuje mu se kao ružna starica, kao najružnija od svih starica.52 Ali, ta “istina” koju Niče otkriva, i koja se samo njemu otkriva, ne može više biti istina u starom smislu, istina bez navodnika. On sigurno ne spada u istinoljubive stare vrste, već želi da otvori put novim prijateljima istine.

Dogmatičaru izmiče uvid u pudento origo, i kada na kraju on ipak dođe do njega, ova istina ga ubija. Jer tu, u svojoj istinoljubivosti, on još uvek govori o istini, a ne o “istini”. Jer, žena im ne otkriva do kraja svoju tajnu, ne odaje im da je privid živototvoran; ne obaveštava ih o tome da prividnost nije razlog za odbacivanje života, već da je način da se život i održi i uznese. Žena-istina se tek Ničeu otkriva, u jednom procesu, koji počinje sa Platonom a završava se sa Ničeom, i u kojem istina postaje zabludom. Pred Ničeom se pokazuje ružna starica, kao istina žene-hrišćanke, kao njena poslednja istina, u vidu skepticizma. Poslednji vid istine jeste skeptičarska sumnja u to da su dosadašnje istine zbilja bile istine, i koja na taj način zadržava veru u istinu. Ali, on spada u one kojima se istina ogadila.53 On, na kraju krajeva, i ne namerava ništa da otkriva; on spada u one koji su već isuviše toga videli, pa su postali “suviše iskusni, preozbiljni... suviše duboki”54 da bi ponovo govorili o nekakvom otkrivanju; on spada u one koji poštuju distancu i stid žene. Upravo zbog toga, njegova umetnička filozofija više ne želi istinu, već samo “istinu”. Sprega umetnosti i filozofije, na kojoj filozofija budućnosti treba da počiva, jeste ono što ženi-istini treba da daje nove oblike. Tek u tim svojim budućim oblicima, ona će postati žena u pravom smislu, opravdanje života, nagovaranje na život.

Ničeu se otkriva “istina” istine, na kraju procesa u kojem ona postaje zabludom, procesa koji je parodija Hegelovog dijalektičkog procesa istine,55 u sumrak jedne “epohe”, u svetlu večernjeg rumenila, u svetlu sumraka u kojem se sve naše istine urušavaju kao zablude, kroz cameru obscuru Ničeove umetničke perspektive. Jer, sada je ukinuta i sama razlika između prividnog i istinskog sveta: volja za moć nije stvarnost u starom smislu i Ničeova filozofija nije istina u starom smislu, pa čak ni njegova “istina” o istini. Tu se ne otkriva u potpunosti žena-istina; lik starice hrišćanke nije njen poslednji lik. I kako bi to bilo uopšte moguće, kada ona nema dna; tu se sklapa savez između našeg filozofa i ženskog principa, kao principa lažnosti svih principa, kao tajne o nesuštastvenosti svih suština. I sada počinje jedan preokret u kojem se oslobađaju sve one moći lažnog, obuhvaćene u figuri žene-istine, kao života.

 

2. Odnos tela i duha: telo kao metafora

Iza najviših vrednosnih sudova, što su do sada vodili istoriju misli, nalaze se skriveni nesporazumi telesne prirode... Možemo sve one smele ludosti metafizike posebno, njene odgovore na pitanje o vrednosti bića, smatrati najpre uvek kao simptome određenih tela... njegovih kočenja, umora, osiromašenja, njegovog predosećanja kraja, njegove volje za krajem.

Vesela nauka, Predgovor drugom izdanju, 2.

Kao što smo videli, žena je ime za neistinitost istine, za tajnu svih naših dubina i vrlina, za tajnu svega onoga što smo smatrali istinitim i moralnim. Ova tajna izmiče vrlim, istinoljubivim dogmatičarima i, kao što smo pokazali, odaje se samo onima koji govore njenim jezikom. Žena – to je ime za tajnu o površnosti i zabludnosti svega što postoji, o volji za moć kao moći lažnog. Žena, to je metafora za dubinski uvid o perspektivi, koji rastvara sve ono što smatramo istinom i koji pogađa sve naše pokušaje da se istina sazna, baš kao što pogađa i naš smisao za stvarnost, ono što nazivamo stvarnošću i istinom. Taj uvid u perspektivu, koji rastvara svu našu istinu, jeste uvid u vrednovanje koje je u osnovi sve naše istine, uvid u život koji vrednuje, u vrednujuću volju za moć, u tumačenje naših strasti i nagona.

To je uvid u stidno poreklo stvari, to je Ničeovo “znanje o pudenda origo”.56 I u svetlu volje za moć, sva naša istina i sve naše moralne vrednosti pokazuju se kao povezane, kao nerazdvojne. To je uvid u nemoralnost naših vrednosti, bila to naša ljubav prema istini, ili naši moralni zakoni koji nalažu ovu ljubav prema istini. Njihovo poreklo do sada je brižljivo skrivano: oni su volja za moć, i ništa drugo, oni su, kao tumačenje samog života, nemoral karakterističan za život sam. U Ničeu, volja za istinom postaje svesna sebe kao problema, a sa voljom za istinom postaje svesna sebe kao problema, a sa voljom za istinu, i moral sam.57 Altruističke, asketske vrednosti, koje se nalaze u temelju naše koncepcije istine i naših vrednosti, i koje znače odricanje od sebe i od svojih ličnih tumačenja i vrednovanja, od ličnih uslova opstanka, pokazuju se kao “veoma brižljivo zavijanje nečeg stidnog”,58 kao tumačenje volje za moć jednog obolelog života. Kao takve, one su još uvek volja za moć, koja je nešto potpuno suprotno uzdržavanju, “uzdržavanju od uzajamnog povređivanja”, baš kao i “izjednačavanju svoje volje sa voljom nekog drugog".59

Volja za moć je nešto čega treba da se odreknemo prema zahtevima onih temeljnih vrednosti, koje progovaraju i iz naših istina i iz naših tablica zakona. Ali, i to poricanje volje za moć jeste volja za moć jednog života u opadanju, koji teži ništavilu i poriče život sam.60 To je resantimansko, osvetoljubivo tumačenje koje bi htelo da porekne život, osnovne pretpostavke života i njegovog uspona. To je volja za poricanjem života, jer “u suštini, sam je život prisvajanje, povređivanje, prevladavanje onoga što je strano i slabije, utelovljavanje, i u najmanju ruku, izrabljivanje".61 To je zavidljiva volja protiv svega izuzetnog, protiv jakih, nezavisnih, uspelih, protiv svega onoga što oličava najviše mogućnosti života. Na taj način, ona je i protiv osnovnih životnih instinkata: jer, kao volja za moć, život uvek teži samoprevladavanju, usponu, stvaranju iznad sebe.

Volja za istinom, za objektivnim saznanjem, sada se pojavljuje kao veština tumačenja, baš kao i volja moraliste za objektivnim normama. Ta volja, obavijana velom dostojanstva, pokazuje se kao tumačenje čoveka nesposobnog za stvaranje, nesposobnog da svoju volju stavi u stvari62, kao tumačenje bezličnog čoveka-ogledala. I istinoljubivi i moralisti veruju u neki “svet kakav bi trebalo da je”, i zato su nesposobni za stvaranje. Kako Niče primećuje: “oni smatraju da on već postoji, oni traže sredstva i puteve da do njega dopru. ’Volja za istinom’ kao nemoć volje za stvaranjem”.63 Volja za objektivnošću pokazuje se kao nemoć maskirana u objektivna posmatranja64, koja teži da istina bude istina za svakog, i koja tako odbacuje perspektivu, a s njom i sam život.

Niče se svojom idejom perspektivizma suprotstavlja kako volji za istinom i njenoj veri u opštost i nužnost istine, tako i moralnoj volji za opštim i nužnim vrednostima. On tu vidi na delu tek tumačenje, tumačenje jedne određene vrste života, protiv jedne druge vrste života65, on tu vidi jednu izvesnu veštinu tumačenja, uz koju ide i sila tumačenja.66 On tu vidi vrednovanje instinkata dekadencije, "osvetu iznurenih i ološa",67 potpomognuto nemoralnim sredstvima, vidi i instinkt stada, koje želi da se osigura od opasnosti koje mu prete od retke i uspele vrste čoveka. Protiv te opasnosti se udružuju “slabost životinje iz stada i slabost dekadenata."68 A sredstva kojima se oni služe jesu, kako Niče primećuje, najnemoralnija, a najnemoralnije od svih je metafizičarsko klevetanje života69, koje odaje vrednovanje asketskog sveštenika.

Naša bezuslovna volja za istinom, to jest naša vera u opštost i nužnost istine, nije ništa drugo nego vera u asketski ideal koji obezličava; ona za svoju pretpostavku ima obezličavanje, koje asketski sveštenik nalaže kao “lek protiv fiziološke posustalosti”70. A nemoralnost sveštenikova sastoji se upravo u tome što on, okrećući se protiv volje za moć, i protiv života samoga, i dalje ostaje unutar volje za moć. Samo, ta sveštenička volja za moć nije volja za moć onih koje Niče proglašava za otmene, već je volja za moć jednog života u opadanju, koja i dalje ostaje volja za moć: “...Tu vlada resantiman kome nema ravna, resantiman nezadovoljenog instinkta i volje za moć, volje koja bi htela da zagospodari ne samo nečim u životu, već i životom samim, njegovim najdubljim, najjačim i najosnovnijim uslovima: tu se jetkošću i pakošću gleda na sam fiziološki napredak, a naročito na njegov izraz – lepotu i radost; s druge strane, tu se oseća i traži zadovoljstvo u neuspevanju, kržljavljenju, bolu, nesreći, ružnoći, dobrovoljnom gubitku, samoumrtvljenju, samobičevanju, samožrtvovanju."71

Asketski sveštenik ne bira sredstva u svojoj borbi protiv najviših ispoljavanja života. To se vidi na osnovu porekla asketskog ideala u volji za moć. Niče poreklo asketskog ideala, koji upravlja filozofijom i naukom vidi u “zaštitnom instinktu opadajućeg života koji svim sredstvima teži da se održi i koji se bori za svoju egzistenciju”72 i koji svim sredstvima pokušava da održi u životu “čitavo stado promašenih, ozlovoljenih, manje povlašćenih, unesrećenih i svih što pate”.73 A asketski sveštenik se stavlja na čelo tog stada, i vodi ga protiv “dobrorazvijenih i pobedonosnih”,74 preokreće njihovu vrlinu, poriče uslove njihovog opstanka, i uslove života stada proglašava za vrlinu, za moral koji treba da važi za sve.75

Opštost i nužnost moralnih vrednosti, kao “volja bolesnih da predstavljaju bilo koji vid nadmoći”, kao “njihov instinkt za potajne puteve koji preko zdravih vode ka tiraniji”, nije ništa drugo nego volja za moć onih najslabijih.76 Kao takva, ona je delo asketskog sveštenika. Baš kao i vera u istinu, kao vera u apsolutnu vrednost istine, kao vera u to da je istina vrednija od privida i da se ona ne sme dovoditi u pitanje, ma kako filozof ili naučnik držao do svoje sumnjičavosti i nenaivnosti.

I Niče dovodi u pitanje ovu volju za istinom, ovu “istinitost”, o kojoj su svi filozofi do sada govorili. On postavlja vrednost istine i razvija ga tako što razmatra i razara temeljne pojmove povezane sa pojmom istine: pojam duha (koji je suprotstavljen čulima, nagonima, strastima, telu, volji) i pojam bića, Boga.77 On otkriva asketske pretpostavke u ovim pojmovima koje smo smatrali čistim i bezuslovnim, otkriva asketizam u filozofskim pojmovima “čistog uma”, “apsolutne duhovnosti”, “saznanja po sebi”. Ti pojmovi predstavljaju poricanje svega onoga što se “s najvećom pouzdanošću oseća kao istinito, kao stvarno”, svega onoga u čemu “pravi životni instinkt najbezuslovnije postavlja istinu”.78 Pojam duha jeste asketsko odricanje od izmišljavanja, krivotvorenja, od svakog tumačenja. To odricanje odaje kako asketizam vrline, koji se sastoji u odricanju od sopstvene vrline i sopstvene istine, od stvaranja sopstvenih vrednosti, u odricanju od stvaralačkog nasilja,79 tako i za asketizam karakteristično odbacivanje čulnosti i telesnosti. Pojam duha je tvorevina asketske volje koja bi da porekne perspektivu i telesnost, a na taj način i sam ovozemaljski život koji na telesnosti i perspektivi počiva.

Niče pokazuje kako je asketski ideal pretpostavka dogmatskog filozofa, njegov oblik pojavljivanja. A dogmatska filozofija se pokazuje kao podmukla teologija, koja počiva na laži: jedna od dve njene temeljne zablude, zabluda o postojanju čistog duha nije ništa drugo do čista laž.80 Zavedeni istinom koju su načinili ženom i hrišćankom, odmamljeni u onostranost, u ništavilo, zavedeni svojim sopstvenim zabludama, koje se Ničeu pokazuju kao proizvod njihove bolesne žudnje za mirom i prestankom stradanja,81 dogmatičari veruju u duh kao organom istine i u telo kao nemoralni uzrok zablude.82 Tako im izmiče tajna, koju ta “istina” nosi u sebi, tajna o nestvarnosti duha, o njegovoj telesnosti, tajna o telesnosti svake istine i o nesupstancijalnosti tela. I razobličavajući poverenje u um kao moralni fenomen,83 naš filozof pronalazi njegovo poreklo u bezumlju.84

Duh, duša, "ja", mišljenje (koje Niče, bez oštrog terminološkog određivanja, dovodi u vezu s pojmom uma), nije nešto više i plemenitije od tela; štaviše, sada se briše razlika između duše i tela.85 On se bori protiv "atomizma duše", protiv koncepcije koja dušu shvata kao nešto jedno, jednovrsno, identično; ali, to ne znači da time žei da se otarasi i samog pojma duše.86 Naime, Niče i dalje zadržava hipotezu o duši, ali na jedan specifičan način, kojim se ukida sama razlika između duše i tela.87 U igru sada uvodi pojmove kao što su "smrtna duša”, “duša kao subjektna mnogolikost”, “duša kao društvena struktura nagona i afekata”. Dakle, duša, shvaćena na taj novi način, nikako ne može da bude neka vrsta “duše-monade”; to nije “ja”, ego, neka neposredna i prva izvesnost, iza koje ničega više nema. U onome za šta smo uvereni da je jedno, Niče vidi mnoštvo – tu se obmanjujemo uz pomoć sintetičkog pojma “ja”, koji je “privid jedinstva”, “iluzija u perspektivi”88; površina svesti je ovo što stvara privid jednog, iza kojeg leži mnoštvenost, mnogovrsnost "subjekta", njihovo uzajamno dejstvo i borba.89 Dakle, Ničeova nova koncepcija duše ni u kom slučaju ne podrazumeva prvenstvenost i neprikosnovenost svesnog “ja”. Telo je bolji primer, bolja metafora, za ilustraciju ovog novog pojma duše.

Isto tako, telo je, u metodskom smislu, bolja polazna tačka nego duša: ono je ključ za ono oko čega se Niče trudi, polazište njegove hipoteze, ono što može da nam osvetli temeljni pojam perspektivizma – pojam volje za moć. Ono nam bolje nego duša pruža uvid u mnogovrsnost subjekta90: ono je temelj Ničeovog ironičnog postavljanja volje za moć kao subjekta, njegovog ironičnog izvođenja pojma volje za moć polazeći od odbacivanja tradicionalnog pojma subjekta, kao “prve i neposredne izvesnosti”, kao identiteta. Pokazuje se da je pojam tela ključ hipoteze o volji za moć91, jer njena je polazna pretpostavka da je vera u telo jača od vere u duh.92 Kako Niče ne cilja više na neku istinu, tako ni ovaj novi pojam duše-tela nije nikakvo novo mesto istine; pošto je oduzeo sebi pravo da više govori o istini, on je na ovom mestu "sebe osudio na izmišljanje"93. Na taj način, izvodeći na osnovu “tela” svoje novo shvatanje stvarnosti, on ironiše novovekovni manir, po kojem je “objekt” iznutra isto što i “subjekt”. Jedno slično ironisanje mu je već poslužilo da, shvatajući ono “ja” kao model prema kojem čovekov “genije vrste” tek zamišlja sve ostale stvari, razobliči pojam subjekta i pojam stvari kao perspektivistički privid. Sada Niče ukazuje, uz ironičnu zadršku, na jednu drugu mogućnost: “Ako postoji samo jedno biće, ’ja’, i ako su sva ostala bića načinjena po ugledu na nju – ako najzad vera u ’ja’ stoji i pada sa verom u logiku, to jest u metafizičku istinu kategorija razuma; ako se s druge strane pokazuje kao nešto što postaje onda – ".94 I tako nas on ironično navodi da sami zaključimo šta bi moglo da sledi posle ovoga “onda”.

Ničeovo ironično postavljanje volje za moć kao subjekta, temelji se na razbijanju tradicionalnog pojma subjekta kao jedinstvenog, kao atoma. Slika tela je potrebna da bi se opipljivije ocrtala slika volje za moć, koju on shvata kao stvarnost, kao subjekt, ali na takav način, da se više ne može nazvati subjektom. Slika tela je potrebna da bi se shvatljivije ocrtala slika stvarnosti kao skupa subjekata koji se menjaju, čiji se obim bez prestanka povećava ili smanjuje, koji su prolazni i nepostojani.95 Tu nam se otvara uvid u postojane prelaze koji nam ne dopuštaju da govorimo o individui, jer broj bića se stalno menja96; takav subjekt je model za volju za moć kao princip one “subjektivnosti” koja je u srcu stvari, za one dinamičke subjekte-tačke, koje su nesupstancijalne i uvek drugačije, za punktacije volje za moć. To je model za Ničeovu koncepciju stvarnosti, baš kao što je tradicionalno shvaćeni subjekt bio model za metafizičku koncepciju bića.

Telo, kao organizacija i zapovedanje podređenim subjektima (a upravo se u tome sastoji jedinstvo našeg subjekta), slika je i prilika “jedine sile koja postoji” i koja je “istovetna po prirodi sa silom volje: zapovedanje drugim subjektima, koji se potom menjaju",97 a to je volja za moć. Telo je primer za zapovedanje, koje je u suštini volje za moć98; isto tako, ono je i primer za promenu i postojanje, koji su u suštini Ničeove nove koncepcije stvarnosti, kao i za ono razmrskavanje celine, jedinstva i bezuslovnog99, koje koncepcija volje za moć nosi sa sobom, baš kao i za hijerarhiju i borbu koja je sastavni deo života i koje se ispoljava u slušanju i zapovedanju. Sledeći aforizam iz Volje za moć nosi u sebi sve ove konsekvence Ničeovog novog shvatanja tela (i duše): “Telo i fiziologija kao polazna tačka: zašto? – Mi dobijamo tačnu sliku o vrsti jedinstva našeg subjekta, to će reći kao upravljača na čelu jedne zajednice..., tako isto o zavisnosti ovih upravljača od njihovih podanika i uslova za hijerarhiju i podelu rada koji omogućavaju pojedinca i celinu. Isto tako dobijamo jasnu predstavu o tome kako žive celine nastaju i nestaju, i kako ’subjektu’ ne pripada večnost; tako isto shvatamo da je borba sastavni deo života i da se ispoljava u slušanju i zapovedanju i da životu pripada pokretno određivanje granica moći. Relativno neznanje u kome se održava upravljač u ogledu pojedinih funkcija i poremećaja u zajednici, spada pod uslove pod kojima je upravljanje mogućno. Ukratko rečeno, mi dobijamo ocenu i za neznanje, za posmatranje na veliko i uopšte za uprošćavanje i patvorenje, za perspektivu...”100

Dakle, duša se sada pokazuje kao nešto na telu101, kao nešto što se od tela ne razlikuje. Kao takva, naša svest je samo nešto površno, igračka tela, najkasniji razvitak onog organskog, nešto bez čega možemo i da mislimo, i da osećamo, da želimo i da se sećamo: “Sav život bio bi moguć, a da se takoreći ne vidimo u ogledalu: kao što se stvarno i sada još kod nas uveliko pretežni deo ovog života odvija bez tog odražavanja – i tog našeg misaonog, osećajnog, volitativnog života, ma koliko to uvredljivo moglo zvučati nekom starijem filozofu”.102 Svesnim postaje samo najmanji i najpovršniji deo ovog neprekidnog "mišljenja". Poreklo svesti je u komunikaciji, u prisiljenosti na komunikaciju, u potrebi jedne životinjske vrste, u njenom čoporskom nagonu, u njenoj potrebi da duše njenih pripadnika učini jednakim. Sama svest, to jest jedinstvo svesti nije ništa drugo do obmana, baš kao što se krivotvorenjem može nazvati bilo koje jedinstvo kojeg smo svesni; naš um, naš mali geometrijski, pojmovni um, razapet na mrežama logike i jezika, samo je krivotvorenje onog velikog uma tela, čija se delatnost odvija iza površine svesti.103

Proglašavati svest za centar individuacije jeste samo "besmisleno precenjivanje svesti, uzdignute na stepen jedinstva, suštine; “duha”, “duše”, nečega što oseća, misli, hoće – “104 Veliki um tela jeste ona “velika kontrolna sila” koja upralja životom jedne određene tvorevine života od relativnog trajanja, kakvo je telo. Iza površine naše svesti jesu nagoni, koji su uređeni na način hijerarhije; tu se odvija borba naših nagona za moć, za više moći. Ako se još uvek može govoriti o duši i reći da je telo društveni sklop mnogih duša, tu se može govoriti samo o nagonima.105

I tako se pokazuje da je naše mišljenje samo prividno nezavisno od tela, od strasti; pokazuje se u kom smislu iza svake naše misli “igraju svoju igru svi mogući afekti”106, i zbog čega se mišljenje ne može osloboditi od afekata – jer, ono je samo bledi odblesak njihove borbe. Na taj način, Niče ironično preokreće Platonovo precenjivanje duha i njegovih saznajnih moći u odnosu na telo, koje je u temelju čitave dogmatičke filozofske tradicije. Ali, kao što smo videli, ovo nije bukvalno preokretanje; tu je u pitanju ironišuće preokretanje, u kojem se ukida sama razlika između duha i tela. Baš kao što, govoreći o odnosu duše i tela, Niče na jedan ironičan način ukida i samu razliku između subjekta i objekta. Jer, po njemu, telo je ono što perspektivistički reaguje, što istovremeno i pruža otpor i dejstvuje na celinu sveta, na ukupnu igru akcije i reakcije onih “subjekata” koji sačinjavaju celinu. Na taj način, on pokazuje da više ne možemo da govorimo o nekom objektu, ili o stvari po sebi, koja bi ostala, kada shvatimo da je naša koncepcija stvarnosti samo tumačenje, u kojem se materijal čula podešava, kada shvatimo da su ono što nazivamo “svojstvima stvari osećaji subjekta koji oseća”.107 Niče dokazuje da se “jedino subjekt može dokazati”108, dokazuje svoju hipotezu da “postoje samo subjekti” i “da je ’objekt’ samo način dejstva subjekta na subjekt... modus subjekta”.108 I pokazuje se da se o saznanju može govoriti samo u odnosu na telo, samo u odnosu na ovakve njihove strasne perspektive i “njihova tumačenja i stanja subjektivnosti”: o samo ukoliko u tom smislu shvatimo saznanje, može biti govora o nekoj novoj “objektivnost”.109

Život je način na koji bivstvuje telo110, i ima onoliko tela koliko ima vrsta života, ima onoliko tela koliko ima poredaka nagona, koji vladaju u ovim formacijama moći. I kao što postoji život u usponu i život u opadanju, kao što postoje dve temeljne forme volje za moć – volja za životom i volja ni za čime111, postoje i zdrava i bolesna tela, koja na svoj način tumače svet.112

Kao što smo videli, Niče je pokazao da je duh uslovljen telom, ali, na taj način, nije postavio nikakvu novu bezuslovnost, nikakav novi apsolut, nikakav novi arche. Pokazuje se da telo nije samo ono što uslovljava, već i da je samo uslovljeno dejstvima celine sveta na njega.113 Pokazuje se da ni telo ni svet nisu nešto stvarno, u tom smislu što nisu neko nepokretno, sebi identično biće, nešto po sebi. I kao što je “ja” mera prema kojoj merimo svet i model prema kojem pridajemo svetu stvarnost, tako bi, kao što smo videli, i telo moglo da bude model za Ničeovu koncepciju nesupstancijalne stvarnosti kao sveta dinamičkih tačaka, model za svet nagonskog, za svet života u kojem se nagoni bore oko moći. Telo je ironična metafora za Ničeovu novu koncepciju subjekta koji nije nešto jednako sebi, već stalno povećava ili gubi svoju moć.

Telo bi se moglo nazvati i metaforom Ničeovog novog shvatanja znanja kao perspektivističnog. Jer, on ga posmatra kao nesupstancijalno poprište na kojem se nagoni bore, i na kojem svaki od njih teži da svoju tačku gledišta nametne svim ostalim nagonima kao zakon; tumačenje je oružje koje se upotrebljava u toj borbi. Sledeći aforizam ilustruje nam prirodu te borbe i takvog saznanja: “Naše potrebe tumače nam svet; naši nagoni i njihovo za i protiv. Svaki nagon je neka vrsta vlastoljublja, svaki ima svoju tačku gledišta, koju želi nametnuti svim ostalim nagonima kao zakon”.114 I kao takva, tumačenja tela nisu ništa opštevažeće i nužno; ona su, naprotiv, proizvod slučajnosti, i sve što govori iz njih jeste njihovo zdravlje ili bolest, njihove želje, slabosti i fiziološke zablude, borba njihovih afekata, i hijerarhijski poredak u kome se oni nalaze.

 

O prirodi Ničeove “istine” o volji za moć

Kako je onda, uopšte, moguće govoriti o istini? Kako je moguće govoriti i o Ničeovoj istini – istini Ničeove filozofije? Nije li Ničeova filozofija artistična, ženska? Kako je on samog sebe osudio na izmišljanje, već se samim tim nalazi u domenu najveće ženske umetnosti – umetnosti privida. Jer, naš filozof, baš kao ni žene, ne mari za istinu.

Ničeov perspektivizam povlači sa sobom kako i jedno novo shvatanje odnosa istinitog i prividnog sveta, tako i jedno novo shvatanje istine. I sama njegova “istina” o volji za moć spada u domen perspektive. Od svoje rane slutnje o prividnosti svakog pokušaja saznanja, koju je izrazio u mladalačkoj zabelešci: “Filozof uhvaćen u mreže jezika”, Niče ne izuzima ni svoju “najbolju nauku”115 o volji za moć kao “inteligibilnom karakteru stvari”.116 On je nju shvatio kao eksperiment, kao hipotezu. I ako govorimo o nečemu što bi trebalo da bude novi, ovog puta stvarni, istiniti, od metafizičarske lažljivosti oslobođeni princip saznatljivosti u srcu stvari, jer to bi bilo značenje reči inteligibilan, kao o hipotezi, to bi moglo da znači ne samo to da očigledno protivrečimo sebi samima dovodeći u vezu dva nespojiva termina, već i da ironišemo, i da na taj način, izvrćući njihov smisao i spajajući nespojivo, pokušavamo da se probijemo izvan starih pojmovnih sklopova.

Rezultat Ničeove kritike pojma “pravi i prividni svet” jeste ukidanje razlike između istinitog i prividnog sveta. Pokazuje se da je ovaj naš empirijski svet istovremeno i prividan i stvaran jer “’prividnost’ pripada stvarnosti: ona je jedan oblik njenog bića...”117 Ali, pošto u njemu možemo da živimo, on je za nas potpuno istinit. Baš kao što se pokazuje da je “pravi” svet puka fikcija, jedno ništa.118

Perspektivističko učenje govori i o svetu izvan nas: “...Svet, izvan činjenice da u njemu moramo živeti – svet koji nismo sveli na svoje biće, logiku i svoje psihološke predrasude – ne postoji kao svet “po sebi”; to je u suštini svet odnosa: pod izvesnim okolnostima on ima drugi izgled sa svake druge tačke: on navaljuje na svaku tačku i opire mu se svaka tačka – i ovi kolektivni odnosi su u svakom slučaju van sklada – mera moći određuje koje biće poseduje drugu meru moći: u kom obliku, sa kakvom silom, nužnošću, on dejstvuje ili daje otpor. – Naš sopstveni slučaj dosta je zanimljiv: mi smo stvorili jedno shvatanje da bismo mogli živeti u svetu, da bismo opažali koliko je potrebno da izdržimo život...”119

Taj svet odnosa, taj svet punktacija volje za moć, perspektivističnih dinamičkih kvanta u međusobnom dejstvu: ratu i borbi, koji ili navaljuju jedan na drugoga ili se opiru navali, jeste onaj strašni svet u kojem se ne može živeti; da bi se u njemu moglo živeti, mora se iskrivljavati uz pomoć logičkih postulata. Njegove osobine jesu promena, postajanje, mnoštvo, suprotnost, protivrečnost, rast.120 To je onaj svet za koji Niče jednom kao na malo pre navedenom mestu, kaže da je stvarnost nepodnošljiva za život. A na drugom mestu, on o tom svetu govori kao o pravoj prirodi stvari koja je mogućna (a kakva je onda to stvarnost, kada se o njoj govori kao o mogućnosti): “Na prvom mestu, sasvim je mogućno da je prava priroda stvari do te mere štetna po život, da je prividna stvarnost potrebna da bi se moglo živeti... Takav je slučaj u mnogim prilikama: na primer u braku.” Ili, u istom aforizmu, nešto kasnije, kaže: “Ako bismo i primili pravi svet, možda bi ipak on imao manje vrednosti za nas: jer je upravo mogućno da količina iluzije bude od većeg značaja za nas usled vrednosti za samoodržanje...”121

Niče ovde ostavlja mogućnost pravog sveta, ali samo kao mogućnost, ne bi li što jače istakao svoju tezu o moći lažnog. Na taj način on obesmišljava svaki pojam istinitog, pravog sveta, prave prirode stvari – i to obesmišljavanje na kraju pogađa i njegov pojam stvarnosti kao promene, postajanja, mnoštva, suprotnosti, protivrečnosti, rata. Ova Ničeova “istina” sveta kao volje za moć samu sebe rastače: najdublji sadržaj ovog pojma koji govori o volji za moć kao o nebićevitoj, nesupstancijalnoj, perspektivističnoj, o svetu kao lažnom, izmiče supstancijalnost i istinitost ovom pojmu.

Sada izlazi na videlo čudna srodnost između žene i volje za moć. Odavde se vidi da žena nije granica volje za moć, nešto suštinski različito od nje122, već njena najdublja suština. Pokazuje se da je sama žena ovaj život, koji je volja za moć, i koji je neodvojiv od moći lažnog, od proizvođenja privida koji se nazivaju istinom i bićem, i kojima se nagovara na život. I žensko je ona sila koja izmiče temelj Ničeovoj strašnoj koncepciji stvarnosti. U tome je najdublja ironija njegove “muške” istine o borbi i ratu, koju mogu da izdrže samo ratnici.

Ermoza Bahar

Beograd

Februar 1998

 

 

NAPOMENE

1. Navedeno prema prevodu Jovice Aćina, objavljenom u: Theoria, 3–4/1982, str. 11.

2. Žak Derida, na primer, ukazuje na to da je simptomatično što Hajdeger u svom tumačenju Ničea zaobilazi ovaj motiv, koji je od ne male važnosti po Ničeovo shvatanje istine. Upor. Jacques Derrida, Spurs – Nietzsche’s Styles, The University of Chicago Press, Chicago and London, 1979, p. 79–89.3. Upor. S one strane dobra i zla, Grafos-Beograd, 1993, 232, 233, 239. Ili, Ecce homo, Grafos-Beograd, 1988, Zašto pišem tako dobre knjige, 5. Pogledati i u: Derrida, J, – Spurs, p. 65, 104.4. Upor. Vesela nauka, Grafos-Beograd, 1989, Predgovor drugom izdanju, 1.5. Upor. Knjiga o filozofu, Grafos-Beograd, 1987, III, 2, str. 87.6. Upor. Ecce homo, Zašto pišem tako dobre knjige, 5.

7. Upor. S one strane dobra i zla, Predgovor.8. Isto, 23.

9. Isto, Predgovor.10. Vesela nauka, Predgovor drugom izdanju, 2.11. S one strane dobra i zla, Predgovor.12. Isto.13. Isto, 2, 34.15. S one strane dobra i zla, 206.

14. Upor. Rođenje tragedije, BIGZ, Beograd, 1983, 15, str. 95.16. Upor. Rođenje tragedije, 15, str. 96.17. Upor. Vesela nauka – Predgovor drugom izdanju, 4; 59, 60, 64, 339, 361; S one strane dobra i zla, Predgovor, 84, 127, 144, 331, 232, 237, 239; Sumrak idola, Grafos-Beograd, 1988 – Aforizmi i strelice, 13, 16, 27, 28; Kako je “pravi svet” najzad postao bajka, 2; Volja za moć, Dereta, Beograd, 1991, 865.18. Sumrak idola, Aforizmi i strelice, 27.19. Upor. S one strane dobra i zla, 232, str. 160, 161.20. Upor. Sumrak idola, Aforizmi i strelice, 16.21. Upor. Vesela nauka, 339.

22. Upor. Volja za moć, 552, str. 342.23. Upor., isto24. Upor. S one strane dobra i zla, 2.25. Upor. Volja za moć, 516.26. S one strane dobra i zla, 36.

27. Volja za moć, 567.28. Isto, 568.29. Upor. isto, 584.30. Upor. isto, 586, 585 A31. Upor. isto, 585 A, 576; “Sumrak idola”, “Um” u filozofiji, 1.

32. Upor. isto, 586 V.33. Isto.34. Vesela nauka, 344.35. Upor. Genealogija morala III, 24, Vesela nauka, 344.36. Genealogija morala III, 24.37. Upor. Derrida, J. – Spurs, 53: “...Ali, s druge strane, lakoverni i dogmatički filozofi koji veruju u to da je istina žena, koji veruju u istinu kao što veruju u ženu, ništa ne znaju. Oni ništa ne znaju ni o istini ni o ženi. Jer, ako žena jeste istina, ona zna barem to da istina ne postoji, da ovde nema mesta za istinu, kao i to da nema mesta istine. I ona je žena utoliko što ona sama ne veruje u istinu po sebi, zato što ne veruje u ono što sama jeste, u ono za šta se veruje da ona jeste, dakle, u ono što ona nije.”38. Volja za moć, 865..

39. Sumrak idola, Kako je "pravi svet" najzad postao bajka, 1.40. Upor. isto.41. Upor. Sumrak idola, Aforizmi i strelice, 13.42. Upor. isto, 28.43. Upor. Derrida, J. Spurs, p. 89.

44. Upor. S one strane dobra i zla, 84.45. Upor. Genealogija morala, III, 12.46. Vesela nauka, 64.47. Isto, 361.48. S one strane dobra i zla, 127.

49. Upor. Derrida, J. – Spurs, p. 89. Pogledati i u: Knjiga o filozofu, Grafos-Beograd, 1987, 161.50. Ecce homo, Zašto pišem tako dobre knjige, 50.51. Vesela nauka, Predgovor drugom izdanju, 4.52. Upor. isto, 377.

53. Upor. isto, predgovor drugom izdanju, 4.54. Isto.55. O odnosu žene, istine i istorije, pogledati u: Derrida, J. Spurs, p. 87.

56. Volja za moć, 234.57. Genealogija morala, III, 27.58. Vesela nauka, 64.59. S one strane dobra i zla, 259.60. Upor. Genealogija morala, III, 1, 28.61. S one strane dobra i zla, 259.

62. Upor. Volja za moć, 585 A, str. 361.63. Isto, 401.64. Upor. Genealogija morala, III, 24.65. Upor. isto.66. Upor. isto, 585 A.67. Volja za moć, 461, str. 299.68. Isto, 282.69. Upor. isto, 306, 461.70. Genealogija morala, III, 17.

71. Isto, III, 11.72. Upor. isto, 13.73. Isto, 13.74. Isto, 14.75. Upor. Isto, 11: Vesela nauka, 335.76. Genealogija morala, III, 11.77. Upor. isto, GM, III, 24.

78. GM, III, 12.79. Isto, 24, str. 152.80. Upor. Antihrist, Grafos-Beograd, 1988, 8.81. Upor. Vesela nauka, Predgovor, 2.82. Upor. Sumrak idola, "Um" u filozofiji, 1.83. Upor. "Zora", Moderna, Beograd, 1989, Predgovor, 4.84. Povodom ovoga, kao i povodom čitavog prethodnog izlaganja o asketskom poreklu morala istinoljubivosti, možemo videti primer Fukoove teze da Ničeova geneologija, kao istraživanje porekla, nije metafizika, da nije metafizičko traženje porekla kao identiteta, kao tačne suštine stvari; Fuko tu pokazuje da je na delu nešto drugo, a ne metafizičke težnje da se skinu sve maske i da se podigne veo sa prvobitnog identiteta. Tu se ne radi o znanju, već o podrugivanju svakom znanju. Upor. Fuko, M., “Niče, genealogija, istorija”, Tehoria 1/1995, 2.85. Upor. Stegmaier, W., “Ničeovo novo određenje istine”, Tehoria, 3–4/1982, str. 104.86. Upor. S one strane dobra i zla, 12.

87. Upor. isto, 19.88. Volja za moć, 518.89. Upor. isto, 490.90. Upor. isto, 481, 491, 523, 524, 659, 660.91. Upor. S one strane dobra i zla, 36.92. Upor. Volja za moć, 491, 659.93. Upor. S one strane dobra i zla, 12.

94. Volja za moć, 568.95. Upor. isto, 488.96. Upor. isto, 524.97. Isto, 490.98. Upor. isto, 668, 692.99. Upor. isto, 331.

100. Isto, 524.101. Upor. Tako je govorio Zaratustra, BIGZ, Beograd, 1989, str. 67.102. Vesela nauka, 354.103. Upor. Volja za moć, 524.104. Isto, 529.105. Upor. isto, 524, 477.106. Vesela nauka, 333.

107. Upor. Volja za moć, 562.108. Upor. isto, 569.109. Tako Niče u Genealogiji morala, III. 12, vidi svoju novu “objektivnost”.110. Upor. Stegmaier, W., Ničeovo novo određenje istine, str. 105.111. Upor. Fuko, M., Niče, genealogija, istorija, 2: “Genealogu je potrebna istorija da bi otklonio himeru porekla, pomalo, kao što je dobrom filozofu potreban lekar da bi otklonio senku duše. – Treba znati prepoznati istorijske događaje, njihove potrese, njihova iznenađenja, pobede koje posrću, loše podnesene poraze, te događaje koji polažu račun o počecima, o atavizmima i nasleđima: kao i što treba znati postaviti dijagnozu telesnim bolestima, stanjima slabosti i nadolascima energije, njihovim naprslinama i njihovim otpornostima, da bismo sudili o tome šta je filozofski diskurs.”112. Upor. Grlić, D., Friedrich Nietzsche, “Naprijed”, Zagreb, Nolit, Beograd, 1988, str. 112, 113.113. Stegmaier, W., Ničeovo novo određenje istine, str. 105.

114. U vezi ovog mesta možemo se pozvati na Fukoovu tezu po kojoj kod Ničea telo nije nikakav novi temelj znanja. Niče sa telom ne postavlja neko novo neuslovljeno, neki novi identitet, neko novo “po sebi” koje bi moglo da se sazna. Ničeovo veselo znanje samo “uznemiruje”, “ono što se opažalo kao nepokretno”, “komada ono što se mislilo kao jedno”, “pokazuje heterogenost onoga što se zamišljalo kao saobrazno sebi samom”.114. Volja za moć, 481; Isto tako i u: Genealogija morala, III, 12.115. Upor. S one strane dobra i zla, 24.116. Isto, 36.

117. Volja za moć, 568.118. Upor. isto, 567.119. Isto, 568.120. Upor. isto, 584.

121. Isto, 583 A.122. Uporedi, Grlić, D., Friedrich Nietzsche, str. 115.