Daša Duhaček

Politički subjekt u savremenim feminističkim teorijama

APSTRAKT: Tokom poslednje dve decenije feministička teorija se uključila u tokove i kretanja savremene filozofije. U tom kontekstu feministička teorija je pokušala da nadoknadi ono što je propustila u procesu konstituisanja modernog političkog subjekta, ali, istovremeno, i da odgovori na izazove postmoderne filozofije u kojoj se taj subjekt dovodi u pitanje, gde se, za razliku od priče o Jednom, postavlja i pitanje Drugog/ Druge. Prema tome, paralelno sa uspostavljanjem identiteta, otvarale su se teorijske mogućnosti za razlike. Međutim, ovaj prostor za razlike ugrozio bi učinkovitost ženskog političkog subjekta.

Na pitanje da li su ove dve teorijske opcije identiteta ili razlike u konstituisanju ženskog političkog subjekta jedine mogućnosti, pokušava da odgovori i uvodni tekst, ali, pre svega izbor prevedenih tekstova koji ove teorijske nedoumice ilustruje.

Ključne reči: ženski subjekt, identitet, razlike, učinkovitost.

 

Uvođenje u problem o kome je reč u tekstovima koji slede, polazi od sledećih opštih mesta:

Subjekt je koncept moderne filozofije. On se utemeljuje u metafizičkim sistemima 17. veka, razvija se i dostiže vrhunac u prvim decenijama 19. veka. Ovaj proces jačanja subjekta ide svojim tokom i kasnije, po ogromnoj inerciji, bez obzira na preispitivanja i upozorenja 19. veka i, čak, otrežnjenja koja u tom pogledu donosi 20. vek. Naravno, i ona filozofija koja nije blagonaklona prema metafizici, dala je svoj doprinos ovom usponu subjekta u modernom dobu. Taj doprinos se odnosio na raspravu o moći saznanja, moći stvaranja ili moći političkog delovanja – o čemu će ovde, pre svega, biti reči.

Teorijama društvenog ugovora subjektu modernog doba priznaje se punoletstvo i politička zrelost. Moderna politička filozofija polazi od pretpostavki prirodnog prava, jednakosti i slobode. Tako da se teorije društvenog ugovora, bez obzira na značajne međusobne razlike, na primer između Hobsa (Hobbes) i Loka (Locke), pre svega suprotstavljaju svakom shvatanju koje ta prirodna prava dovodi u pitanje, na primer patrijarhalizmu (Robert Filmer).

Napuštajući opšta mesta skrećemo sa nečega što ćemo, za sada neupitno, nazvati glavnim tokom filozofije, ili filozofijom glavnoga toka (mainstream philosophy) da bi smo se povodom sazrevanja političkog subjekta zajedno sa Meri Astel (Mary Astell) (17. vek) upitali: “Ako Apsolutna Vlast nije neophodna u Državi, kako to da je neophodna u Porodici? (...) Ako su svi Muškarci rođeni slobodni, kako to da su sve Žene rođene kao robinje?”1

Pitanje statusa političkog subjekta za žene i njegovog teorijskog utemeljenja kao statusa građanke pokrenuto je u više navrata. Ta su teorijska utemeljenja imala istorijsku paralelu u zahtevima za obrazovanje žena, za pravo na svojinu, ekonomsku nezavisnost, zahtevima koji su, najzad, kulminirali u zahtevu za pravo glasa. Prema tome, teorijska promišljanja su bila paralelna i onome što se u istoriji feminističkog pokreta naziva prvim talasom feminizma (19. i početak 20. veka). Druga polovina 20. veka obeležena je priznavanjem prava glasa za žene u najvećem broju zemalja celoga sveta. Politički pokreti krajem šezdesetih najavljuju početak drugog talasa feminizma.

Pitanje teorijskog utemeljenja statusa građanke pokrenula je Meri Vulstonkraft2 (Mary Wollstonecraft) krajem 18. veka; ali, potpunu artikulaciju tog teorijskog stava i zaoštravanje tog zahteva izveli su sredinom 19. veka Herijet Tejlor (Harriet Taylor) i Džon Stjuart Mil (John Stuart Mill). Osim toga, u istoriji feminističke teorije, krajem 18. i u 19. veku, u okviru istog opredeljenja pojavljuje se i druga linija argumentacije. Njeni predstavnici su Furije (Fourier), Engels, i drugi.

Potrebu za drugim talasom feminističkog pokreta teorijski je najavila Simon de Bovoar (Simone de Beauvoir) Drugim Polom (Le Deuxièmme Sexe, 1949), delom čiji se značaj za feminističku teoriju određuje time što predstavlja još jedan početak.

U vreme drugog talasa feminističkog pokreta teorijska utemeljenja ženskog političkog subjektiviteta pojavljuju se paralelno sa već prisutnim političkim zahtevima, i kao njihov rezultat. Izbor tekstova u ovom broju treba da prikaže neka čvorna mesta i podsticajne nedoumice tog procesa. Neke od njih proizlaze i iz činjenice da je najnovija feministička teorija savremenica postmodernih kretanja3 u filozofiji. Ova kretanja, da se opet vratimo na opšta mesta, dovode u pitanje temeljni koncept moderne filozofije, subjekt. O tome se neke teoretičarke feminizma sumnjičavo pitaju: “Zašto baš u trenutku u kojem toliko mnogo nas koji smo bili ućutkani počinje da traži pravo da se imenuje, da se ponaša kao subjekt, a ne kao objekt istorije, da baš tada koncept subjektiviteta postaje problematičan?”4

Teorijsko promišljanje političkog subjektiviteta ponekad je teško odvojivo od pitanja subjektiviteta uopšte, nezavisno od posebnih manifestacija njegove moći. Istovremeno, politička filozofija je ne retko povezana sa zahtevima stvarnosti. Međutim, kako razlike među ovim ravnima svakako postoje, tekstovi pred vama izdvajaju upravo filozofiju političkog subjekta. Izuzetak čini kod nas prvi put preveden tekst Lis Irigaraj (Luce Irigaray). Iako ovaj tekst prelazi te okvire, on je ovde uključen pre svega zbog svog značaja, ali i zato što ima politički relevantne konsekvence.

U delima Lis Irigaraj radikalno preispitivanje filozofske tradicije prerasta u prevrednovanje svih vrednosti. U ovom izboru, to je jedini tekst za koji je pouzdano da ne predstavlja tek interpretativni korak, već je to tekst koji je i sam već uveliko predmet brojnih interpretacija. Naslov, prva rečenica, i osnovna teza po kojoj je tekst poznat ovde su isti: “Svaka teorija subjekta je uvek bila prilagođena ’muškom’”.5 Ovde je L. Irigaraj u okviru ključne dihotomije moderne filozofije, subjekt/objekt odnosa, usredsređena pre svega na izlaganje o ženi kao objektu naspram subjekta. I upravo je tu najuverljivija: “Pošto je bila pogrešno shvaćena, zaboravljena, ... posmatrana, zamrzavana ..., uvijena ..., zakopana ..., uzdizana..., žena je sada postala ’objekat’...”.6 Žena nije u posedu svog imaginarnog, nema razumljiv govor, nema formu, u sistemu reprezentacije ona je praznina. “Ona se ne može, uz svu strogost, odrediti kao (jedna) ličnost, još manje kao dve. Ona se odupire svakoj adekvatnoj definiciji."7 (podvukla D. D.) Na osnovama psihoanalize i onog što je najpodsticajnije u savremenoj filozofiji, L. Irigaraj je izgradila pretpostavke za razumevanje ženskog pola, “pola koji nije jedan”.

Međutim, političke konsekvence ovakvog razumevanja ženskog mogle bi se uporediti sa konsekvencama radikalnog feminizma koji je najizrazitije predstavnice imao u Americi, na primer, Meri Dejli (Mary Daly). Radikalni feminizam je početkom ’70-tih, izjavljujući svoju nepomirljivost s postojećim, bio okrenut izmeni društva, dok u vreme kada ga definiše Meri Dejli on već označava metafizički pravac; posle jedne i po decenije ova “visoka sveštenica lezbejskog separatizma... dolazi do zaključka da su strukture muške moći nepromenljive... i da spas za žene leži samo u stvaranju drugog, privatnog prostora".8 Slični zaključci slede i iz dela Lis Irigaraj. Štaviše, kako ne razabire specifičnosti, pa prema tome ni razlike među posebim manifestacijama (patrijarhalnih) moći, ona klizi u “onu metafizičku definiciju žene koju po sopstvenoj izjavi želi da izbegne".9

Preispitivanja filozofske tradicije nesumnjivo su značajna za savremenu feminističku teoriju; ona nisu samo procesi osvešćivanja i isključivanja mizoginih filozofskih pozicija nego su i dragoceni podsticaji, traganja za osloncima; u svemu ovome otkrivaju se ne samo rezovi nego i kontinuitet.

Jedan od najznačajnijih doprinosa savremenoj feminističkoj političkoj filozofiji predstavlja rasprava Kerol Pejtman (Carole Pateman), Polni ugovor (Sexual Contract). Ova rasprava je najozbiljnije preispitivanje teorija društvenog ugovora sa feminističke tačke gledišta. Ona objašnjava kako društveni ugovor kao izraz patrijarhata, ali u obnovljenom, modernom obliku opstaje i danas, lažno se predstavljajući kao njegovo prevazilaženje. Kerol Pejtman razlikuje tradicionalni, klasični i moderni patrijarhat. Međutim, ključna je razlika između prva dva, koji se oslanjaju na očinsko pravo (prvi na očinsko pravo kao na model za upravljanje državom, dok drugi izjednačava očinsku i državnu vlast), i trećeg. Jer, činjenica je da se prelaskom u moderni patrijarhat poriče očinsko pravo, ali patrijarhat se, tvrdi K. Pejtman, ne napušta, već se samo transformiše u bratstvo. Društveni ugovor jeste bio neophodan, jer otac ostaje razvlašćen, ali tim ugovorom vlast dele samo braća, dakle muškarci. Oslanjajući se i na fikciju kao onu koja nudi uverljiva objašnjenja K. Pejtman nas upućuje na Frojda (Freud): “On završava Totem i tabu rečima, ’u početku beše delo’. Ali, koje delo? Pre nego što oca mogu ubiti sinovi, žena mora postati majka: da li je to delo povezano sa ’strašnim zločinom’?”(podvukla D. D.).10 Društveni ugovor, dakle, ne osporava izvorno patrijarhalno pravo: “pravo muškarca na seksualni pristup ženi”. Otac, naime, mora prvo postati muž, da bi na osnovu toga, stekao očinsko pravo.

Tomas Hobs se od ostalih predstavnika teorije društvenog ugovora razlikuje po tome što smatra da bračno pravo, pravo muškarca na ženu i nad ženom, nije prirodno već političko, i da je stoga stvar ugovora i konvencije. K. Pejtman smatra da feministička politička teorija ovu mogućnost nije dovoljno iskoristila. Međutim ni K. Pejtman ne uočava dalje implikacije Hobsovog objašnjenja ugovora: žene su izgubile jednakost koju su u prirodnom stanju imale, ugovorom, koji je valjan, iako je postignut silom, prinudom. Da li iz toga sledi da bi ponovno sklapanje društvenog ugovora uključivalo ista, slična ili, zapravo, sva sredstva?

To je upravo ono pitanje koje nas dovodi do stavova koje zastupa, između ostalih, i Nensi Hartsok (Nancy Hartsock). Ona se eksplicitno izjašnjava za ustanovljavanje subjekta, formulišući to kao prioritetni teorijski zadatak. Taj subjekt je u imenovanju podveden pod “mi”, a konstituiše se iz iskustava u “borbi za kolonijalnu nezavisnost, borbi za rasne i polne slobode, itd.”.11 Zanimljivo je da, iako polazi od Fukoovih analiza, sam tekst malo uzima u obzir iskustvo i strah iz kojeg proizlazi opreznost, kao i stav da “je za intelektualce manje važan zadatak da postanu deo pokreta za temeljnu promenu moći, već je važnije da se bore protiv onih oblika moći koji ove pokrete mogu da transformišu u instrumente dominacije”.12 Upitnost o moći više ima prizvuk potreba da se do nje dođe nego da se ona dekonstruiše, što je, naravno, takođe legitimno, ali ne bi smelo biti zamagljeno. Čini se da je manje važan cilj kritika hijerarhijskih struktura i reda koji ih reprezentuje, već da je, pre svega, reč o uspostavljanju “novog poretka”.13 Za ovakvo uspostavljanje subjekta, insistira N. Hartsok, “nacionalizam i separatizam su važne odlike”.14 Opasnosti, na koje teorija treba da upozori, su u objašnjenju separatizma i nacionalizma, ili čak novog poretka koji se priželjkuje. Naime, reč je o “zaključavanju i proveravanju ljudi koji ulaze”.15

U tekstu Rozi Brajdoti (Rosi Braidotti), koja se feminističkoj filozofiji učila kod Lis Irigaraj, iako zahtev za uspostavljanje subjekta ostaje, formulacije uzimaju u obzir Fukoova upozorenja o ulozi intelektualaca: “...feministička teoretičarka... ne može sebi dozvoliti da ne bude esencijalistkinja”.16 Ova dvostruka negacija treba da bude opomena da se “odupremo iskušenju da dosegnemo esencijalističku sintezu”.17

Rozi Brajdoti takođe ilustruje uticaj psihoanalitičkog oslonca u feminističkim teorijama (subjektiviteta). Uz lingvističku analizu, psihoanaliza – i to (i) u svom klasičnom obliku,18 a i kroz Lakanove uvide19 jeste nesumnjivo podsticajna za feminističku filozofiju. Značaj pojedinih temeljnih pretpostavki psihoanalize je već opšte mesto, međutim, možda upravo zbog toga, te se pretpostavke ponekad gube iz vida. Psihoanaliza je utvrdila da je “mišljenje povezano ne samo sa svetlom razuma, već i sa senovitim oblastima uma”;20 osim toga, ona je omogućila re/konstrukciju subjekta kao raskrsnicu čiji je centar telo. R. Brajdoti smatra da je psihoanaliza otvorila put za preispitavanje odnosa prema drugom, i čak, kroz radove Lis Irigaraj, mogućnosti za nove genealogije, na primer one koje bi se mogle uspostaviti u odnosu između majke i kćerke.

Međutim, ovaj tekst upućuje i na ono što dalje sledi u feminističkoj filozofiji: "...(J)a ne moram da definišem ženu... da bih nju potvrdila kao ... subjekt”, jer “ (a)firmacija mog subjektiviteta ne treba da dâ... sadržaj osećaju mog identiteta”21 (naglasila D. D.).

A da taj sadržaj ne mora i ne treba da bude ni definisan ni definitivan izjavljuje ne samo Rozi Brajdoti, već to potvrđuju i mnoge druge teoretičarke.

Među njima istaknuto mesto ima Džudit Batler (Judith Butler), autorka knjige Problemi s rodom (Gender Trouble), knjige koja je promenila tok filozofskih rasprava u savremenim feminističkim teorijama subjektiviteta i čije je zaključno poglavlje uključeno u ovaj izbor. Problemi s rodom upravo i nastaju definisanjem i ograničenjima koja to sa sobom nose. Sa tačke gledišta subjekta koji hoće da ostane osetljiv na razlike i sa stanovišta političkog predstavljanja takvog subjekta, koje želi da uvek već isključi isključivanje, nema definicije subjekta. “Teorije feminističkog identiteta koje razvijaju predikate rase, seksualnosti, etniciteta, klase i telesne sposobnosti, sve se završavaju jednim zbunjenim ’etc.’ na kraju spiska. ... ova stanovišta pokušavaju da uhvate ustanovljeni subjekat, ali bez izuzetka ne uspevaju da budu potpuna. Međutim, ovaj neuspeh je poučan: (...) ovo neograničeno et cetera se nudi kao novo polazište feminističke političke teorije.”22

Prema tome, u zaključnom poglavlju njene analize tvrdi se da “... ne mora da postoji ’činilac iza čina’, već da se ’činilac’ različito konstruiše u i kroz čin.”23 Tako bi se izbeglo da se, kako ona uviđa, upravo subjekt koji se želi osloboditi, ograniči, dakle, zarobi.

Proces drugačijeg ponavljanja ili drugačijeg kulturnog upisivanja o kome govori Dž. Batler može se dovesti u vezu sa procesom koji Šantal Muf (Chantal Mouffe) naziva artikulacijom u političkoj teoriji. Ovaj termin figurira u značajnoj knjizi Hegemony and Social Structure, u kojoj su Ernesto Laklau (Laclau) i Šantal Muf24 taj termin preskriptivno definisali. Artikulacija je tip spoja, relacije, ali svakako nepredodređene, kojom se uspostavlja svaka pozicija subjekta. U duhu njihovog stava, možda bi primerenije bilo dodati da je to relacija kojom i subjekt sam sebe uspostavlja. Ili, artikulacija jeste “...skup pozicija subjekata koja odgovara mnogostrukosti društvenih odnosa u koje je upisana.”25

Ženi se ovim odsustvom apriornog definisanja sopstvenog identiteta ne odriče mogućnost da se artikuliše kao subjekt, već se samo otklanjaju ograničenja da, pripadajući i drugim entitetima, klasi, rasi, etc., deluje kao mnogostruki politički činilac.

Osim toga upravo ova konfiguracija političkog subjektiviteta omogućava da se zadrže prednosti liberalizma, ali i da se obnovi republikanska tradicija kojoj, za razliku od liberalizma nije strana, kako to kaže Š. Muf, “...(I)deje staranja za opšte dobro, građanskog delovanja i političke participacije u zajednici jednakih”.26

Ova se napetost u modernoj političkoj filozofiji može, u ravni moderne građanske političke teorije formulisati kao napetost između liberalizma i republikanizma, ali u široj ravni ta se napetost prikazuje u neophodnosti da se u izboru društvenog ustrojstva, zapravo, uvek bira između (individualne) slobode i (socijalne) pravde, i time ona važi za političku filozofiju mnogih, od Platona preko Marksa (Marx) do Hane Arent (Hannah Arendt).

Feminizam je, prema tome, politika. Ali, sledeći H. Arent, to je politika u najlepšem i najproduktivnijem smislu te reči; dakle, vita activa usredsređena (i) na opšte dobro, na res publica.

Hana Arent svakako ne pripada feminističkoj teoriji, ali, kako Ketlin Džouns (Kathleen Jones) kaže povodom Hane Arent: “Sledeći moje razumevanje autoriteta i autorstva... snažno pogrešno čitanje dela autora/ke je upravo ono na šta se čitatelj/ka teksta poziva da učini. Ako značenjima ne upravljaju namere autorke/autora..., tada tekst omogućava demokratski dijalog, onu vrstu javnog govora u javnom prostoru, kome se H. Arent toliko divila”.27

Ovi tekstovi prikazuju da stalno prisutna svest o razlikama sa stanovišta konstituisanja političkog subjektiviteta postaje izvor teorijskih sporova u feminisičkoj filozofiji: da bi žena kao politički subjekt imala moć delovanja, posedovala učinkovitost (agency), bila činilac (agent), mora biti uspostavljena kao subjekt, mora imati identitet. Ali, uspostavljanje njenog identiteta, definisanje onoga što žena jeste zatvorilo bi krug i time bi dovelo u pitanje temeljnu pretpostavku celog procesa konstituisanja ovog subjektiviteta, a to je osetljivost na razlike.

Tekstovima Š. Muf i Dž. Batler, ali i drugim, sličnim, feministička politička teorija, ili feministička utopija ili, najzad, feministički pokret – dakle, svi ovi napori imaju samo mogućnost, samo priliku da učestvuju u utopijskoj misli za koju je verovatnoća da preraste u svoj negativni oblik. Možda je upravo zbog te mogućnosti pogodnije kao opomenu za negativnu utopiju koristiti28 ne Ničeove “poslednje ljude” ili “1984”, već “Republiku Gilead”, iz klasičnog teksta feminističke negativne utopije, Sluškinjina priča, Margaret Etvud (Atwood).

Prema tome, pitanje savremene feminističke političke teorije glasi: kako obezbediti legitimitet i autonomiju ženskom subjektu u njegovom/njenom političkom delovanju. Taj politički subjekt se konstituiše prepoznajući sopstvenu razliku u odnosu na već utemeljeni jaki subjekt koji je u posedu političke moći; istovremeno, žena, jer o njoj je reč, tek time zadobija sopstveni identitet, koji upravo treba, iako drugačiji, Drugi da bude izvor legitimiteta u javnom, političkom prostoru.

Živo o/sećanje razlike ostaje. I to je, po svoj prilici, najozbiljniji doprinos feminističke teorije savremenoj filozofiji. Međutim, tamo gde je postmoderna filozofija uglavnom samo pričala priču o razlikama, feministička teorija je tu priču živela obnavljajući takozvanu filozofiju glavnoga toka, kojoj bi, da nije osvežavanja sa margina, povremeno pretilo da bude samozadovoljna i isušena.

Ali, naš problem nije filozofija glavnoga toka. Feministička filozofija je primorana na dalje usložnjavanje sopstvene pozicije. Naime, u stalnom podsećanju na razlike ona nema izbora, osim da i sama sebe razlikama obnavlja, ili da dovede u pitanje svoje temeljne pretpostavke i time zapadne u ćorsokak.

One koji nalaze da su razmatranja u tekstovima koji slede za našu sredinu nesavremena, podsećamo ne samo da su žene činioci, na koje se može, a ne mora računati – a oba stava imaju podjednako ozbiljne posledice – nego i na to da je ovde reč o relevantnim mehanizmima i modelima koji rade, materijalizuju se, bez obzira da li ih razumemo ili ne. Ovo je posebno važno jer tektonska pomeranja našeg tla zahtevaju svest o učešću svih, i upravo zato što su velika ostavljaju i veliki broj mogućnosti i izbore za koje odgovaramo.

Ako već okolnosti koje (više) ne možemo da biramo, pokušamo da na trenutak posmatramo iz drugog ugla, da li je moguće da to bude – skupo – plaćena mogućnost nekog početka?

 

 

NAPOMENE

1. Navedeno prema: Julet Mitchell, "Women and Equality" u J. Mitchel and A. Oakley (prir.), The Rights and the Wrongs of Women, Penguin, 1986, str. 387.2. Meri Vulstonkraft, Odbrana prava žena, Filip Višnjić, Beograd 1994.

3. O odnosu feminističke teorije i postmoderne filozofije pisale su mnoge teoretičarke, na primer: Chris Weedon, Feminist Practice & Poststructuralist Theory, Blackwell, Oxford 1987; Linda Nicholson (prir.), Feminism/Postmodernism, Routledge, New York & London 1990; Susan Hekman, Gender and Knowledge, Elements of Postmodern Feminism, Northeastern University Press, Boston 1990; Michele Barret & Anne Phillips (prir.), Destabilizing Theory, Polity Press, Cambridge 1992, itd.4. Nensi Hartsok, "Fuko o moći: teorija za žene?”, u ovom časopisu, str. 112.5. Lis Irigaraj, “Svaka teorija subjekta je uvek bila prilagođena ’muškom’”, u ovom časopisu, str. 59.6. Ibid., str. 70.7. Lis Irigaraj, “Taj pol koji nije jedan”, Gledišta, 1990/1–2, str. 11.

8. Hester Eisenstein, Contemporary Feminist Thought, Unwin Paperbacks, 1984, str. 139.9. Toril Moi, Sexual/Textual Politics, Routledge, 1985, str 148.10. Carole Pateman, The Sexual Contract, Stanford University Presss, Stanford 1988, str. 105.11. Nensi Hartsok, "Fuko o moći: teorija za žene?”, u ovom časopisu, str. 128.12. Ibid., str. 124.13. Ibid., str. 129.14. Ibid., str. 119.15. Ibid., str. 119.

16. Rozi Brajdoti, “Politika ontološke razlike”, u ovom časopisu, str. 77.17. Ibid., str. 89.18. Vidi Juliet Mitchell, Psychoanalysis and Feminism, Penguin, 1974.19. Na osnovu Lakanovih i uvida njegovih sledbenika pisale su mnoge teoretičarke, na primer, Lis Irigaraj, Shoshana Felman, itd.20. Rozi Brajdoti, “Politika ontološke razlike”, str. 80.21. Ibid., str. 86.22. Džudit Batler, "Od parodije do politike", u ovom časopisu, str. 132.23. Ibid., str. 131.24. Njihovi zajednički projekti uključuju i uređivanje biblioteke “Phronesis” izdavačke kuće Verso, čije pokretanje ovako obrazlažu: “Danas postoji široka saglasnost da je levičarski projekt u krizi. Pojavili su se novi antagonizmi... koji zahtevaju preformulaciju socijalističkog ideala, u smislu proširivanja i produbljivanja demokratije. Međutim, postoji ozbiljno neslaganje u pogledu teorijske strategije koja je neophodna za izvođenje tog zadatka. (...) Našcilj je da uspostavimo dijalog između ovih teorijskih pristupa...” U ovoj biblioteci su do sada, između ostalog, objavljena i sledeća izdanja: Ernesto Laclau, New Reflections on The Revolution of Our Time, 1990; Dimensions of Radical Democracy – Pluralism, Citizenship, Community, Chantal Mouffe, prir., 1992; Chantal Mouffe, The Return of the Political, 1993.25. Šantal Muf, “Feminizam, princip građanstva i radikalna demokratska politika”, u ovom časopisu, str. 141.26. Ibid., str. 147.27. Kathleen Jones, Compassionate Authority, Democracy and Representation of Women, Routledge, London, 1993, str. 163.28. Slavoj Žižek, “Eastern Europe's Republic of Gilead”, u Dimensions of Radical Democracy, (prir.) Chantal Mouffe, Verso, London 1992.