Džudit Batler

Od parodije do politike

 

Započela sam spekulativnim pitanjem da li feministička politika može bez “subjekta” u kategoriji žena. Ne radi se o tome da li još uvek ima smisla, strateški i tranzicionalno, govoriti o ženama da bi se u njihovo ime postavljali zahtevi koji ih predstavljaju. Feminističko “mi” je uvek i samo fantazmička konstrukcija koja ima svoju svrhu, ali koja poriče unutrašnju složenost i neodredivost ovog termina, i konstituiše se tek kroz isključivanje onog dela populacije koji istovremeno teži da predstavlja. Međutim, suptilni ili fantazmički status ovog “mi” nije razlog za očajavanje, ili bar nije jedini razlog za očajavanje. Radikalna nestabilnost ove kategorije dovodi u pitanje temeljna ograničenja feminističke političke teorije i otvara druge konfiguracije, ne samo roda i tela, već i same politike.

Utemeljujuće shvatanje politike identiteta obično pretpostavlja da prvo mora da postoji identitet, da bi mogli da se elaboriraju politički interesi i, zatim, preduzme politička akcija. Moja teza je da ne mora postojati “činilac iza čina”, već da se “činilac” različito konstruiše u činu i kroz čin. Ovo nije povratak egzistencijalističkoj teoriji sopstva koje se konstituiše kroz svoje aktove, jer egzistencijalistička teorija zadržava pred-diskurzivnu strukturu i subjekta i njegovih činova. Mene je ovde interesovala upravo diskurzivno-varijabilna konstrukcija jednog u drugom i kroz drugo.

Pitanje lociranja “učinkovitosti” obično se povezuje sa održivošću “subjekta”, gde se podrazumeva da “subjekt” poseduje neku stabilnu egzistenciju koja prethodi kulturnom prostoru koji savlađuje. Ili, ako je subjekt konstruisan kulturom, njemu je ipak dodeljena izvesna učinkovitost, obično prikazana kao sposobnost refleksivnog mišljenja, koja ostaje netaknuta bez obzira na njenu kulturnu ukorenjenost. U takvom modelu, "kultura" i "diskurs" prljaju subjekt, ali ga ne konstituišu. Ovaj potez da se preegzistirajući subjekt kvalifikuje i očisti, pokazao se nužnim da bi se ustanovila tačka učinkovitosti koja nije potpuno determinisana tom kulturom i diskursom. Pa ipak, ovaj način zaključivanja pogrešno pretpostavlja da se (a) učinkovitost može ustanoviti samo vraćanjem pred-
-diskurzivnom “ja”, čak i kad se to “ja” nalazi usred diskurzivne konvergencije, i (b) d
a biti konstituisan diskursom znači biti determinisan diskursom, gde determinisanost isključuje mogućnost učinkovitosti.

Čak i u teorijama koje zadržavaju visoko vrednovan i ustanovljen subjekt, taj se subjekt još uvek suočava sa diskurzivno konstituisanim okruženjem u opozicionalnom epistemološkom okviru. Kulturno pročišćen subjekt savlađuje svoje konstrukcije čak i onda kada su te konstrukcije sami predikati njegovog identiteta. Na primer, kod S. de Bovoar (de Beuavoir) postoji jedno “ja” koje stvara svoj rod, koje postaje svoj rod, ali to “ja”, neizbežno povezano sa svojim rodom, ipak je tačka učinkovitosti koja se nikada ne može potpuno identifikovati sa svojim rodom. Taj cogito nije nikada u potpunosti od sveta kulture koji savlađuje, bez obzira na kratkoću ontološke distance koja taj subjekt razdvaja od njegovih kulturnih predikata. Teorije feminističkog identiteta koje razvijaju predikate rase, seksualnosti, etniciteta, klase i telesne sposobnosti, sve se završavaju jednim zbunjenim “etc.” na kraju spiska. Kroz ovu horizontalnu putanju prideva, ova stanovišta pokušavaju da obuhvate ustanovljeni subjekt, ali bez izuzetka ne uspevaju da budu potpuna. Međutim, ovaj neuspeh je poučan: kakav se politički podsticaj može izvesti iz ovog ogorčenog “etc.” koje se tako često javlja na kraju ovih rečenica? To je ne samo znak iscrpljenosti, već i neograničnog procesa samog označavanja. To je supplement, višak koji nužno prati bilo koji napor da se jednom zauvek uspostavi identitet. Međutim, ovo neograničeno et cetera se nudi kao novo polazište feminističke političke teorije.

Ako se identitet potvrđuje kroz proces označavanja, ako je identitet uvek već označen, a ipak nastavlja da označava dok kruži u okviru raznih međusobno povezanih diskursa, tada na pitanje učinkovitosti ne treba odgovarati pribegavanjem nekom “ja” koje postoji pre označavanja. Drugim rečima, uslovi koji omogućavaju potvrđivanje “ja” obezbeđeni su strukturom označavanja, pravilima koja regulišu legitimno i nelegitimno prizivanje ove zamenice, praksama koje ustanovljavaju uslove inteligibilnosti pod kojima ta zamenica može cirkulisati. Jezik nije spoljni medijum ili instrument u koji ja sipam sopstvo i iz koga naslućujem neki odraz tog sopstva. Hegelijanski model samoprepoznavanja koji su usvojili Marks, Lukač (Lukacs) i razni savremeni liberterski diskursi, pretpostavlja potencijalnu adekvatnost izmedju “ja” koje se suprotstavlja svom svetu, uključujući i njegov jezik, kao objekta, i onog “ja” koje se nalazi kao objekt u tom svetu. Ali, dihotomija subjekt/objekt, koja ovde pripada tradiciji zapadne epistemologije, uslovljava samu problematiku identiteta koju nastoji da razreši.

Koja diskurzivna tradicija zasniva “ja” i njegovo “Drugo” u epistemološkom suočavanju, koje zatim odlučuje gde i kako će se pitanja mogućnosti saznanja i učinkovitosti utvrđivati? Koji tipovi učinkovitosti su isključeni na osnovu postavljanja jednog epistemološkog subjekta, upravo zato što su pravila i prakse, koje upravljaju prizivanjem tog subjekta i unapred regulišu njegovu učinkovitost, isključeni kao tačke analize i kritičke intervencije? Da epistemološko polazište ni u kom smislu nije neizbežno, jeste naivno i prodorno potvrđeno svakodnevnim operacijama običnog jezika – obilato dokumentovanih u antropologiji – koje na dihotomiju subjekt/objekt gledaju kao na čudnu i slučajnu, ako ne i nasilnu filosofsku podvalu. Jezik usvajanja, instrumentalnosti i udaljavanja koji pripada epistemološkom načinu, takodje pripada i strategiji dominacije koja huška “ja” protiv “Drugog”, i onda kada je razdvajanje obavljeno stvara veštački skup pitanja o mogućnosti saznanja i otkrivanja tog Drugog.

Ova binarna opozicija, kao deo epistemološkog nasleđa savremenih političkih diskursa o identitetu, strateški je potez u okviru datog skupa značenjskih praksi, i ona ustanovljava to “ja” u, i kroz ovu opoziciju, i postvaruje tu opoziciju kao nužnost, skrivajući diskurzivni aparat kojim je binarnost uspostavljena. Ovo pomeranje sa epistemološkog prilaza identitetu na onaj koji ovu problematiku smešta u prakse označavanja, dozvoljava analizu koja sam epistemološki način smatra jednom mogućom i slučajnom značenjskom praksom. Nadalje, pitanje učinkovitosti je preformulisano u pitanje kako označavanje i ponovno označavanje rade. Drugim rečima, ono što je označeno kao neki identitet, nije označeno u datom trenutku vremena, posle čega je jednostavno tamo kao inertan deo entiteta jezika. Jasno je, identiteti se mogu pojaviti samo kao izvestan broj inertnih imenica; doista, epistemološki modeli imaju sklonost da poprime ovaj pojavni oblik kao svoju polaznu teorijsku pretpostavku. Međutim, supstantivno “ja” se kao takvo pojavljuje samo kroz označavajuću praksu koja pokušava da prikrije svoj sopstveni rad i da svoje efekte učini prirodnim. Nadalje, kvalifikovati se za supstantivni identitet, jeste težak zadatak, jer takve pojave su identiteti nastali na osnovu pravila, i to oni koji se oslanjaju na dosledno i stalno pozivanje na pravila koja uslovljavaju i ograničavaju kulturno inteligibilne prakse identiteta. Zapravo, razumeti identitet kao praksu, i to kao označavajuću praksu, znači razumeti kulturno inteligibilne subjekte kao efekte koji nastaju iz pravilima utvrđenog diskursa, koji se ubacuje u prožimajuće i svetovne označavajuće akte lingvističkog života. Apstraktno uzevši, jezik referira na otvoreni sistem znakova kojim se inteligibilnost neprekidno stvara i osporava. Diskursi, kao istorijski specifične organizacije jezika, sebe predstavljaju u množini, keogzistirajući u vremenskim okvirima, i uspostavljajući nepredvidljive i nehotične konvergencije iz kojih se stvaraju posebni modaliteti diskurzivnih mogućnosti.

Kao proces, označavanje u sebi čuva ono što epistemološki diskurs naziva “učinkovitost”. Pravila koja upravljaju inteligibilnim identitetom, tj. koja omogućavaju i ograničavaju inteligibilno potvrđivanje nekog “ja”, pravila koja su delimično strukturirana kroz matrice polne hijerarhije i nametnute heteroseksualnosti, operišu kroz ponavljanje. Doista, kada se kaže da je subjekt konstituisan, to jednostavno znači da je subjekt posledica izvesnih pravilima uređenih diskursa koji upravljaju inteligibilnom invokacijom identiteta. Subjekt nije determinisan pravilima kroz koja je nastao jer označavanje nije osnivački akt, već regulisani proces ponavljanja koji sebe istovremeno skriva i sprovodi svoja pravila upravo kroz proizvodnju supstancijalizujućih efekata. U izvesnom smislu svako označavanje se odvija u orbiti prinude da se ponovi; dakle, “učinkovitost” treba da je smeštena u okviru mogućnosti varijacije tog ponavljanja. Ako pravila koja upravljaju označavanjem ne samo sprečavaju već i omogućavaju utvrđivanje alternativnih domena kulturne inteligibilnosti, tj. novih mogućnosti za rod koje se suprotstavljaju rigidnim kodovima hijerarhijskih binarnosti, tada subverzija identiteta postaje moguća samo unutar praksi repetitivnog označavanja. Nalog da se bude dati rod nužno stvara neuspehe, različite nekoherentne konfiguracije koje u svom mnoštvu nadmašuju i osporavaju nalog na osnovu kog su stvorene. Nadalje, upravo taj nalog da se bude dati rod daje se diskurzivnim putevima: biti dobra majka, biti heteroseksualno poželjan objekt, biti dobar radnik, ukratko, označiti mnoštvo potvrda kao istovremeni odgovor na niz različitih zahteva. Koegzistencija ili konvergencija ovakvih diskurzivnih naloga proizvodi mogućnost složene rekonfiguracije i preraspodele; nije transcendentalni subjekt taj koji usred ovakve konvergencije omogućava činjenje. Ne postoji sopstvo koje prethodi konvergenciji ili koje zadržava “integritet” pre nego što uđe u ovo kulturološko polje sukoba. Postoji samo preuzimanje oruđa tamo gde ono leži, pri čemu je samo “preuzimanje” omogućeno time što oruđe tu leži.

Šta konstituiše subverzivno ponavljanje u okviru značenjskih praksi roda? Ja sam tvrdila (“ja” raspoređuje gramatiku koja upravlja žanrom filosofskog zaključivanja, ali treba uočiti da je sama gramatika ta koja rasporedjuje i omogućava ovo “ja”, čak i ako to “ja” koje se ovde nameće, ponavlja, preraspoređuje, i – kao što će kritičari utvrditi – osporava filosofsku gramatiku kojom je i omogućeno, i ograničeno) da je, na primer, u okviru distinkcije pol/rod, pol predstavljen kao “stvarni” i “faktički”, materijalno ili telesno tlo na kome rod radi kao čin kulturnog upisivanja. Pa ipak, rod nije ispisan po telu kao što sprava za mučenje pisanjem u Kafkinoj “Kaznenoj koloniji”, sebe neinteligibilno upisuje u meso optuženog. Ne pitamo se: koje značenje nosi u sebi to upisivanje, već koji kulturni aparat uspostavlja ovo upoznavanje između sprave i tela, koje su intervencije u ovo ritualno ponavljanje moguće? “Stvarno” i “polno stvarno” su fantazmičke konstrukcije – iluzije supstancije – koje su tela prinuđena da zbližavaju, ali nikada u tome ne uspevaju. Dakle, šta omogućava razotkrivanje pukotine između fantazmičkog i stvarnog, gde stvarno priznaje sebe kao fantazmičko? Da li se ovim nudi mogućnost za ponavljanje koja nije potpuno ograničena nalogom da se naturalizovani identiteti rekonsoliduju? Kao što su telesne površine propisane kao prirodne, tako te površine mogu da postanu prostor disonantnog i denaturalizovanog performansa koji otkriva performativni status samog prirodnog.

Parodijske prakse mogu da posluže da bi ponovo uključile i učvrstile samu distinkciju između povlašćene i naturalizovane konfiguracije roda, i one koja se čini kao izvedena, fantazmička i mimetička – tako reći, neuspešna kopija. Naravno, parodija je korišćena da ojača politiku očajanja, politiku koja afirmiše na izgled neizbežno isključivanje marginalnih rodova iz prostora prirodnog i stvarnog. Ipak, ovaj neuspeh da se postane "stvarno" i da se otelovi "prirodno" je, rekla bih, konstitutivni neuspeh svih rodnih predstava, upravo zato što su ovi ontološki prostori u osnovi nenastanjivi. Prema tome, postoji subverzivni smeh u pastiš efektu parodijskih praksi, u kojima su izvorno, autentično i stvarno sami konstituisani kao efekat. Gubitak rodnih normi imao bi efekat proliferacije rodnih konfiguracija, destabilizacije supstantivnog identiteta i lišavanja prirodnih naracija prinudne heteroseksualnosti njihovih centralnih protagonista: “muškarca” i “žene”. Parodijsko ponavljanje roda, takođe, razotkriva iluziju rodnog identiteta kao neke neukrotive dubine i unutrašnje supstance. Kao i efekti suptilne i politički sprovedene performativnosti, i rod je, tako reći, “čin”, odnosno, otvoren je za rascepe, autoparodiranje, autokritiku i ona hiperbolična prikazivanja “prirodnog” koja, samim preterivanjem, otkrivaju njegov temeljni fantazmički status.

Pokušala sam da ukažem na to da kategorije identiteta, koje se često uzimaju kao temeljne za feminističku politiku, tj. smatraju se nužnim za mobilizaciju feminizma kao politike identiteta, istovremeno unapred ograničavaju i obuzdavaju upravo one kulturne mogućnosti koje bi feminizam trebalo da otvara. Prećutna ograničenja koja proizvode kulturološki inteligibilan “pol” treba razumeti kao generativne političke strukture, a ne kao naturalizovane temelje. Paradoksalno, rekonceptualizacija identiteta kao efekta, tj. kao proizvedenog ili stvorenog, otvara mogućnosti “učinkovitosti” koje su podmuklo isključene shvatanjima koja kategorije identiteta smatraju temeljnim i nepromenljivim. Da bi identitet bio efekat, to znači da niti je sudbinski determinisan, niti je potpuno veštački i arbitraran. To da je konstituisani status identiteta pogrešno shvaćen na osnovu ova dva međusobno suprotstavljena shvatanja, nagoveštava načine na koje feministički diskurs o kulturološkoj konstrukciji ostaje zarobljen u nepotrebnoj binarnosti slobodne volje i determinizma. Konstrukcija nije suprotstavljena učinkovitosti; ona je neophodna scena učinkovitosti, sam okvir u kojem je učinkovitost artikulisana i postaje kulturološki inteligibilna. Kritički zadatak feminizma nije uspostavljanje tačke gledišta van konstruisanih identiteta; ta umišljenost je konstrukcija epistemološkog modela koji bi se odrekao sopstvenog kulturološkog prostora i, prema tome, sebe promovisao kao globalni subjekt, stanovište koje razvija upravo imperijalističke strategije koje bi feminizam trebalo da kritikuje. Kritički zadatak je, zapravo, da se pronađu strategije subverzivnog ponavljanja koje su omogućene ovim konstrukcijama, da se utvrde lokalne mogućnosti intervencije kroz učešće upravo u onim praksama ponavljanja koje konstituišu identitet i, prema tome, predstavljaju imanentnu mogućnost njihovog poricanja.

Ovo teorijsko istraživanje pokušalo je da locira političko u same značenjske prakse koje ustanovljavaju, regulišu i deregulišu identitet. Međutim, ovaj pokušaj može biti uspešan samo uvođenjem jedne grupe pitanja koja proširuju samu predstavu političkog. Kako poremetiti temelje koji prekrivaju alternativne kulturne konfiguracije roda? Kako destabilizovati i prikazati u njihovoj fantazmičkoj dimenziji “premise” politike identiteta?

Ovaj zadatak zahtevao je kritičku genealogiju naturalizacije pola i tela uopšte. Takođe, zahtevao je i ponovno razmatranje telesne figure kao neme, one koja prethodi kulturi, iščekuje označavanje, figure koja se ukršta sa figurom ženskog, očekuje upisivanje-kao-urezivanje muškog označitelja za ulazak u jezik i kulturu. Na osnovu političke analize prinudne heteroseksualnosti, postalo je neophodno preispitati konstrukciju pola kao binarnosti, kao hijerarhijske binarnosti. Sa stanovišta roda kao predstave, pojavila su se pitanja o stabilnosti rodnog identiteta kao unutrašnje dubine za koju se kaže da je ospoljena u različitim oblicima “izražavanja”. Pokazuje se da implicitno konstruisanje primarne heteroseksualne konstrukcije žudnje istrajava čak i kada se pojavljuje na način primarne biseksualnosti. Takođe se pokazuje da strategije isključivanja i hijerarhije istrajavaju u formulaciji distinkcije pol/rod i njenom obraćanju “polu” kao pre-diskurzivnom, kao i prioritetu polnosti nad kulturom i, posebno, kulturološkoj konstrukciji polnosti kao pre-diskurzivnoj. Najzad, epistemološka paradigma koja pretpostavlja prioritet delatnika u odnosu na delo, uspostavlja i globalni i globalizujući subjekt koji se odriče sopstvenog prostora kao i uslova za prostornu intervenciju.

Ako se uzmu kao osnova feminističke teorije ili politike, ovi “efekti” rodne hijerarhije i prinudne heteroseksualnosti su ne samo pogrešno opisani kao osnova, već i značenjske prakse koje omogućavaju ovo metaleptičko pogrešno opisivanje ostaju van vidokruga feminističke kritike rodnih odnosa. Ući u repetitivne prakse ovog terena označavanja nije izbor, jer, “ja” koje može ući je uvek već unutra: ne postoji mogućnost učinkovitosti ili realnosti van diskurzivnih praksi koje tim terminima daju inteligibilnost koju oni imaju. Zadatak nije da li ponoviti, već kako ponoviti, ili, zapravo, ponoviti i, kroz radikalnu proliferaciju roda, izmestiti one rodne norme koje omogućavaju samo ponavaljanje. Ne postoji ontologija roda na kojoj možemo konstruisati politiku, jer ontologije roda uvek rade u okviru ustanovljenih političkih konteksta kao normativni nalozi, utvrđujući šta se kvalifikuje kao inteligibilni pol, zazivajući i učvršćujući reproduktivna ograničenja polnosti, postavljajući preskriptivne zahteve kojima polna ili rodna tela dolaze do kulturološke inteligibilnosti. Ontologija, dakle, nije temelj, već normativni nalog koji podmuklo operiše ubacujući se u politički diskurs kao svoju nužnu osnovicu.

Dekonstrukcija identiteta nije dekonstrukcija politike; ona uspostavlja, kao političke, upravo one uslove na osnovu kojih se identitet artikuliše. Ova vrsta kritike dovodi u pitanje utemeljujući okvir u kojem se feminizam kao politika identiteta artikulisao. Unutrašnji paradoks ove utemeljenosti je da on uzima za pretpostavku, fiksira i ograničava upravo one “subjekte” koje želi da predstavlja i oslobodi. Ovde nije zadatak da se proslavi svaka nova mogućnost kao mogućnost, već da se ponovo opišu one mogućnosti koje već postoje, ali koje postoje u kulturnim domenima koji su određeni kao kulturološki neinteligibilni i nemogući. Kada identiteti više ne bi bili fiksirani kao premise političkog silogizma, i kada se politika više ne bi shvatala kao skup praksi koje proizlaze iz navodnih interesa koji pripadaju skupu gotovih subjekata, nova konfiguracija politike sigurno bi se pojavila na ruševinama stare. Kulturne konfiguracije pola i roda mogu se namnožiti, tačnije njihovo sadašnje množenje moglo bi tada postati artikulisano u diskursima koji ustanovljavaju inteligibilan kulturni život, osujećujući samu binarnost pola, i razotkrivajući njegovu temeljnu neprirodnost. Koje druge lokalne strategije suprotstavljanja "neprirodnom" mogu voditi denaturalizaciji roda kao takvog?

Preveo s engleskog Ranko Mastilović

(Iz: Judith Butler, Gender Trouble – Feminism and the subversion of identity, Routledge, New York & London 1990, pp. 142–150)