Stajanje - veliko srce i mnogo hrabrosti 

 

 

- Šta znači stajati jedan sat sa Ženama u crnom, ne odgovarati na provakacije, biti nijema i prkosna

 

Po rasporedu te srijede mogle smo obilaziti ženske grupe po Beogradu, ili otići na ”stajanje” koje je organizovala ženska mirovna grupa ”Žene u crnom”. Imala sam transparent na kojem je pisalo ”Policijska represija ne rešava problem!” a ispod tog je pisalo ”Da li znam šta se dešava na Kosovu?” Mnogo je žena bilo na skupu iz Zagreba, Sofije, Crne Gore, Sarajeva, i Beograđanki, naravno. Svaka žena je imala svoj transparent, a poneki je bio čak i na albanskom. Razlog današnjeg okupljanja je podrška albanskim studentima za održavanje nastave na albanskom jeziku. I tako, tog prohladnog dana, sa zebnjom u srcu kako će se sve to odvijati, jer je u Beogradu tih dana bilo već nekih izgreda i napada, misleći da će se nešto slično desiti i nama, osjećala sam čak malo i neke treme i straha. Mada sam se osjećala jako ponosno što tu stojim i što izražavam i ja na neki način svoje nezadovoljstvo što albanski studenti ne mogu slušati nastavu na svom jeziku.

Kad smo počele, bile smo same na Trgu Republike, nije bilo nikoga oko nas osim ponekog prolaznika koji bi nas začuđeno pogledao. Već nakon 10 minuta krenule su prve pogrdne riječi. Prvo se pojavio jedan mladić koji se tako brutalno izražavao i vikao na nas. Najviše me je dojmio jer je to radio baš onako ”od srca”, vikao je: ”kurvetine, p. vam materina, vi kad god stojite u mojoj RS je masakr, ja vas celo vreme ‘gledam odozgo’”. Meni se krv sledila u žilama, nisam znala odakle, šta znači to odozgo. Pogledala sam-oko mene samo neboderi i pretpostavljala sam da to popodne neko na nas motri. Gledala sam s koje strane će nas nešto pogoditi, ali stajala sam i dalje i trebalo je ćutati. Onda su naišle neke žene, jedna je bila posebno gruba, vikala je: ”Kurvetine!”. Ja sam taj izraz doživjela na čudan način i pitala sam se kako bih reagovala da sam bila izvan te grupe. Ali tad sam stegla transparent jače, i oćutala, bilo mi je drago što mogu oćutati, jer sam znala zašto ćutim. A ona je i dalje vikala... Čak je pokušala da odgurne ženu koja je držala transparent na albanskom i da istrgne transparent. I ta je žena, kao i sve mi, čuvala svoj transparent i nije ni riječi progovorila. Taj sat ja mislim da neću nikad zaboraviti, jer je to bio najduži sat u mom životu. Ali kad ga se sad sjetim, to je ujedno bio i najljepši sat u mom životu! To je bio novi ispit, novo iskustvo, nova spoznaja. Poslije su se pojavljivali neki dječaci, tražili cigarete i jedna žena koja je rekla ”Svaka vam čast.”, ali šapatom, nije smjela to izgovoriti naglas. Poslije me više nisu uzbuđivali, ja sam ih prihvatila kao pojavu koja je uzgredna uz ovakve proteste i više se nisam plašila. Pojavio se osjećaj prkosa i ponosa. Bilo je interesantno kako se to nakon jednog sata sve brzo završi. Mene su poduhvatile dvije žene, ispod ruke, koje do tada nisam vidjela na tom skupu i rekle su mi da koračam brže. To je bio još jedan novi osjećaj, više nisam vidjela nijednu ženu sa skupa, sve su nestale. Onda smo otišle u prostorije ”Žena u crnom”. I onda vidite sve te žene zajedno kako sjede jedna pored druge Zagrepčanke, Beograđanke, Sarajke, Crnogorke, Zeničanke. Pričamo na jedan jednostavan način o režimu u Srbiji, o životu, o svojim iskustvima, osjećam šta znači ta mreža žena iz Beorada, ta njihova solidarnost Ja sam obogaćena i ponosna izašla iz tih prostorija, i rekla sam SVAKA ČAST. Dale su mi jedan podstrek kako reagovati u pojedinim situacijama, i novi način razmišljanja. Drugačije je kada čitate njihove zbornike, a drugačije je kad se nađete s njima s transparentom u ruci. To je nešto veličanstveno i takvo jedno iskustvo voljela bih ponoviti.

 

Zilha

Medica (Zenica),

novembar 1997