Hoće li preovladati logika
nasilja ili logika tolerancije?
Kad su mi ljetos kolege s paralelnog Univerziteta u
Prištini predložili da gostujem na njihovom Filozofskom fakultetu, bio je to
izazov kojemu se teško može odoljeti: nisu me morali odviše nagovarati niti
čekati na moj potvrdan odgovor.
I evo me jednoga sumornog zimskog popodneva u autobusu za
Prištinu. Moja drugarica i ja kupili smo dan prije puta u beogradskoj
poslovnici ”Kosmet-toursa” dvije karte za Prištinu s polaskom u 16.30 sati.
Ušli smo, međutim, u autobus ”Kosovotransa”, za koji ne važe karte kupljene u
konkurentskoj firmi. Tješimo se da će nas valjda ipak netko sačekati na
dolasku, premda naš autobus stiže nešto nakon ”Kosmet-toursovoga”. Naše su
nade, međutim, iznevjerene. Nikoga nema na vidiku i ne preostaje nam ništa
drugo nego da uđemo u obližnji hotel ”Grand”, ne bismo li s recepcije pokušali
telefonom javiti da smo stigli.
Prilično zapušten hol ”Granda” pun je muškaraca raznih
životnih dobi. Govori se isključivo srpski. Poneka mlađa, bez mjere i s upitnim
ukusom dotjerana žena među njima, ostavlja utisak osobe sumnjiva zanimanja.
Telefonske veze u gradu su očajne. Nakon dva pogrešna spajanja ipak uspijevamo
javiti gdje se nalazimo. Društvo nas dočekuje u omanjoj kavani. Pećko pivo je
izvrsno, može se mjeriti s nikšićkim, a birani specijaliteti koji u pravilnim
razmacima stižu na stol demantiraju predrasude o inferiornosti lokalne kuhinje
u odnosu na kuhinje razglašenijih gastronomskih centara Balkana.
Par minuta prije ponoći gosti se naglo počinju razilaziti.
Lokali u Prištini smiju raditi samo do ponoći. Iznimke su, kažu, samo pojedini
vjerski praznici svake od triju konfesija, kada su kavane, picerije i slični
objekti otvoreni cijelu noć. Tako će biti i sutra, na katolički Badnjak.
Odlazimo u ponoć, taksijem (koji je za zagrebačke prilike nevjerojatno jeftin,
jeftiniji čak i od taksija u Beogradu) stižemo pred sumoran stambeni objekt na
Sunčanom bregu i prošavši kroz nevjerojatno zapušten haustor i ništa
dotjeranije stubište dospijevamo u totalan kontrast: lijepo uređen i savršeno
čist i uredan stan. Kolega s fakulteta živi tu sa svojim roditeljima, suprugom
i dvoje djece predškolskog uzrasta. Roditelji su otišli kod rodbine, da bi
gosti imali više prostora. Stanovanje u proširenoj porodici tradicionalna je
forma obiteljskog života na Kosovu. Pred početak rata mlađi su se ljudi sve
češće počeli odlučivati za odvojen život, počeo je rasti broj tzv. atomskih
obitelji (par s djecom ili bez djece), ali zaoštravanje političke situacije
”uslijed poznatih događaja” i posebno materijalno-financijske reperkusije tog
zaoštravanja, prisilile su mlade parove na povratak tradicionalnim formama.
Prekratko sam boravio u Prištini da bih mogao procijeniti sve posljedice tog
vraćanja tradiciji, ali ipak mogu ustvrditi da ono ne povlači za sobom i
kulturnu retradicionalizaciju.
Ujutro vidim Prištinu okupanu suncem. Po travnjacima
mnoštvo plastičnih vrećica i drugog smeća. Čini se da komunalne službe ne
funkcioniraju najbolje. Odlazimo na fakultet. Preciznije, odlazimo u jednu
poludovršenu kuću u kojoj je smješten dekanat fakulteta, dok je u susjednoj,
jednako nedovršenoj kući, smješten fakultetski bife, a veći dio prizemlja
zauzima predavaonica. Pozdravljaju me i predstavljaju prvo na albanskom, a potom
i na srpskom jeziku. Govorim o kontradikcijama ideje napretka, o historijskom
razvitku te ideje i o slomu prosvjetiteljskog naivnog optimizma, o kraju
moderne i o izazovima budućnosti. Primjećujem koncentriranu pažnju
slušateljstva. Možda se varam? Ne, ne varam se! Skraćujem svoje izlaganje
(stručnjaci kažu da se razina koncentracije ne može održati više od 45 minuta,
pa zato izbjegavam priče koje traju dulje od toga optimalnog perioda),
predlažući da ostatak raspoloživog vremena posvetimo diskusiji. Obasut sam
bujicom pitanja, postavljaju ih i nastavnici i studenti, čak više studentice od
svojih muških kolega. Impresioniran sam intelektualnom razinom pitanja;
gostovao sam po evropskim i eksjugoslavenskim sveučilištima, konačno predajem
na jednom sveučilištu koje je donedavno nešto značilo u Evropi, pa stoga smijem
reći da se tog nivoa ne bi postidjela nijedna ugledna svjetska visokoškolska
ustanova. Iznenađen sam i kvalitetom govornog jezika omladine koja je
srednješkolsko obrazovanje završila u paralelnom (isključivo albanskom)
sistemu, tako da bi se mogla očekivati verbalna nekompetentnost na srpskom
jeziku. Međutim, ništa od toga! Vrlo korektno izražavanje koje posebno
impresionira ako se ima u vidu da većina studentske populacije dobro (ili čak
odlično) govori i engleski, a neki i još poneki drugi strani jezik. Pitanje je,
naravno, što će biti s najmlađima, onima koji su sada u osnovnoj školi, hoće li
i oni tako dobro poznavati srpski.
U večernjim satima studentska populacija paralelnog
Univerziteta izlazi u predprotestnu šetnju prištinskim korzoom (priprema za
protest koji se najavljuje za predposljednji dan godine na izmaku). Donedavno
je korzo u večernjim satima bio zatvoren za automobilski promet. Međutim, otkad
su studenti počeli zahtijevati povratak u oficijelne zgrade univerziteta,
policija usmjerava sav promet u glavnu gradsku ulicu, tako da se studenti (uz
ponekog građanina, vjerojatno profesora) moraju šetati uskim trotoarom. Šeću se
u potpunoj tišini, uniformirani pripadnici policije su malobrojni i ne
interveniraju (sutradan je bilo drugačije, bilo je i povrijeđenih, ali tu
ponovljenu šetnju nisam više imao prilike vidjeti).
Odlazimo u sinoćnji restoran. Večeras nema vremenskih
ograničenja. Oko ponoći odlazimo pred katoličku crkvu. Gomila svijeta, uglavnom
mlađega, tiska se oko crkve. Uspijevamo se probiti u samu crkvu, ponoćka je u
toku, na albanskom, predvodi je biskup, a crkva je ispunjena do posljednjeg
mjesta. Tek svaki deseti je vjernik, ostali su došli iz radoznalosti ili iz
solidarnosti sa svojim katoličkim sunarodnjacima (među kosovskim Albancima ima
oko 5% katolika).
Izlazimo iz crkve prije početka propovijedi i spuštamo se
prema centru. Grad je prepun, a u kafićima vlada neopisiva gužva. Mladići i
djevojke zapadnjačkog izgleda, odjeće i ponašanja, zapadnjačka muzika,
atmosfera kao u bilo kojem omladinskom sastajalištu u Francuskoj ili Njemačkoj.
Da sam se probudio u nekom od tih kafića samo bih po jeziku mogao zaključiti da
sam na Kosovu, a ne u Beogradu, Frankfurtu ili Milanu.
Sutradan javna tribina u galeriji ”Dodona”, jedinoj, kako
tvrde, vitalnoj kulturnoj ustanovi u Prištini. Nema, doduše, gužve, ali publika
je birana. Viđam i lica koja sam prethodno poznavao samo s malog ekrana.
Govorim o (ne)zastarjelosti pojmova ljevice i desnice, zastupam tezu da su ti
pojmovi još uvijek upotrebljivi za analizu političke scene pojedine zemlje, ali
da ih treba uzimati s dužnim oprezom (Žirinovski i Drnovšek predvode istoimene
stranke koje se programatski i praktično razlikuju u najvećoj mogućoj mjeri).
Diskusija nije manje kvalitetna od one na fakultetu. A ni pažnja publike...
Odveli su nas i u jedan srpski restoran, jedino mjesto u
Prištini u kojemu se sreću nacionalno mješoviti gosti. Etnička distanca je
velika, čini se veća no ikad. Ipak, u Beograd se ne vraćam s osjećajem beznađa.
Teško je, surovo je (”što južnije, to tužnije”), ali Priština ima, svemu
unatoč, neke evropske potencijale. Drugo je pitanje kako će se oni realizirati
i pod koju cijenu. Hoće li prevladati logika nasilja ili logika uljuđene
tolerancije? O mnogima ovisi kako će budućnost odgovoriti na to presudno
pitanje.
Lino
Veljak