Hoće li preovladati logika nasilja ili logika tolerancije? 

 

 

Kad su mi ljetos kolege s paralelnog Univerziteta u Prištini predložili da gostujem na njihovom Filozofskom fakultetu, bio je to izazov kojemu se teško može odoljeti: nisu me morali odviše nagovarati niti čekati na moj potvrdan odgovor.

I evo me jednoga sumornog zimskog popodneva u autobusu za Prištinu. Moja drugarica i ja kupili smo dan prije puta u beogradskoj poslovnici ”Kosmet-toursa” dvije karte za Prištinu s polaskom u 16.30 sati. Ušli smo, međutim, u autobus ”Kosovotransa”, za koji ne važe karte kupljene u konkurentskoj firmi. Tješimo se da će nas valjda ipak netko sačekati na dolasku, premda naš autobus stiže nešto nakon ”Kosmet-toursovoga”. Naše su nade, međutim, iznevjerene. Nikoga nema na vidiku i ne preostaje nam ništa drugo nego da uđemo u obližnji hotel ”Grand”, ne bismo li s recepcije pokušali telefonom javiti da smo stigli.

Prilično zapušten hol ”Granda” pun je muškaraca raznih životnih dobi. Govori se isključivo srpski. Poneka mlađa, bez mjere i s upitnim ukusom dotjerana žena među njima, ostavlja utisak osobe sumnjiva zanimanja. Telefonske veze u gradu su očajne. Nakon dva pogrešna spajanja ipak uspijevamo javiti gdje se nalazimo. Društvo nas dočekuje u omanjoj kavani. Pećko pivo je izvrsno, može se mjeriti s nikšićkim, a birani specijaliteti koji u pravilnim razmacima stižu na stol demantiraju predrasude o inferiornosti lokalne kuhinje u odnosu na kuhinje razglašenijih gastronomskih centara Balkana.

Par minuta prije ponoći gosti se naglo počinju razilaziti. Lokali u Prištini smiju raditi samo do ponoći. Iznimke su, kažu, samo pojedini vjerski praznici svake od triju konfesija, kada su kavane, picerije i slični objekti otvoreni cijelu noć. Tako će biti i sutra, na katolički Badnjak. Odlazimo u ponoć, taksijem (koji je za zagrebačke prilike nevjerojatno jeftin, jeftiniji čak i od taksija u Beogradu) stižemo pred sumoran stambeni objekt na Sunčanom bregu i prošavši kroz nevjerojatno zapušten haustor i ništa dotjeranije stubište dospijevamo u totalan kontrast: lijepo uređen i savršeno čist i uredan stan. Kolega s fakulteta živi tu sa svojim roditeljima, suprugom i dvoje djece predškolskog uzrasta. Roditelji su otišli kod rodbine, da bi gosti imali više prostora. Stanovanje u proširenoj porodici tradicionalna je forma obiteljskog života na Kosovu. Pred početak rata mlađi su se ljudi sve češće počeli odlučivati za odvojen život, počeo je rasti broj tzv. atomskih obitelji (par s djecom ili bez djece), ali zaoštravanje političke situacije ”uslijed poznatih događaja” i posebno materijalno-financijske reperkusije tog zaoštravanja, prisilile su mlade parove na povratak tradicionalnim formama. Prekratko sam boravio u Prištini da bih mogao procijeniti sve posljedice tog vraćanja tradiciji, ali ipak mogu ustvrditi da ono ne povlači za sobom i kulturnu retradicionalizaciju.

Ujutro vidim Prištinu okupanu suncem. Po travnjacima mnoštvo plastičnih vrećica i drugog smeća. Čini se da komunalne službe ne funkcioniraju najbolje. Odlazimo na fakultet. Preciznije, odlazimo u jednu poludovršenu kuću u kojoj je smješten dekanat fakulteta, dok je u susjednoj, jednako nedovršenoj kući, smješten fakultetski bife, a veći dio prizemlja zauzima predavaonica. Pozdravljaju me i predstavljaju prvo na albanskom, a potom i na srpskom jeziku. Govorim o kontradikcijama ideje napretka, o historijskom razvitku te ideje i o slomu prosvjetiteljskog naivnog optimizma, o kraju moderne i o izazovima budućnosti. Primjećujem koncentriranu pažnju slušateljstva. Možda se varam? Ne, ne varam se! Skraćujem svoje izlaganje (stručnjaci kažu da se razina koncentracije ne može održati više od 45 minuta, pa zato izbjegavam priče koje traju dulje od toga optimalnog perioda), predlažući da ostatak raspoloživog vremena posvetimo diskusiji. Obasut sam bujicom pitanja, postavljaju ih i nastavnici i studenti, čak više studentice od svojih muških kolega. Impresioniran sam intelektualnom razinom pitanja; gostovao sam po evropskim i eksjugoslavenskim sveučilištima, konačno predajem na jednom sveučilištu koje je donedavno nešto značilo u Evropi, pa stoga smijem reći da se tog nivoa ne bi postidjela nijedna ugledna svjetska visokoškolska ustanova. Iznenađen sam i kvalitetom govornog jezika omladine koja je srednješkolsko obrazovanje završila u paralelnom (isključivo albanskom) sistemu, tako da bi se mogla očekivati verbalna nekompetentnost na srpskom jeziku. Međutim, ništa od toga! Vrlo korektno izražavanje koje posebno impresionira ako se ima u vidu da većina studentske populacije dobro (ili čak odlično) govori i engleski, a neki i još poneki drugi strani jezik. Pitanje je, naravno, što će biti s najmlađima, onima koji su sada u osnovnoj školi, hoće li i oni tako dobro poznavati srpski.

U večernjim satima studentska populacija paralelnog Univerziteta izlazi u predprotestnu šetnju prištinskim korzoom (priprema za protest koji se najavljuje za predposljednji dan godine na izmaku). Donedavno je korzo u večernjim satima bio zatvoren za automobilski promet. Međutim, otkad su studenti počeli zahtijevati povratak u oficijelne zgrade univerziteta, policija usmjerava sav promet u glavnu gradsku ulicu, tako da se studenti (uz ponekog građanina, vjerojatno profesora) moraju šetati uskim trotoarom. Šeću se u potpunoj tišini, uniformirani pripadnici policije su malobrojni i ne interveniraju (sutradan je bilo drugačije, bilo je i povrijeđenih, ali tu ponovljenu šetnju nisam više imao prilike vidjeti).

Odlazimo u sinoćnji restoran. Večeras nema vremenskih ograničenja. Oko ponoći odlazimo pred katoličku crkvu. Gomila svijeta, uglavnom mlađega, tiska se oko crkve. Uspijevamo se probiti u samu crkvu, ponoćka je u toku, na albanskom, predvodi je biskup, a crkva je ispunjena do posljednjeg mjesta. Tek svaki deseti je vjernik, ostali su došli iz radoznalosti ili iz solidarnosti sa svojim katoličkim sunarodnjacima (među kosovskim Albancima ima oko 5% katolika).

Izlazimo iz crkve prije početka propovijedi i spuštamo se prema centru. Grad je prepun, a u kafićima vlada neopisiva gužva. Mladići i djevojke zapadnjačkog izgleda, odjeće i ponašanja, zapadnjačka muzika, atmosfera kao u bilo kojem omladinskom sastajalištu u Francuskoj ili Njemačkoj. Da sam se probudio u nekom od tih kafića samo bih po jeziku mogao zaključiti da sam na Kosovu, a ne u Beogradu, Frankfurtu ili Milanu.

Sutradan javna tribina u galeriji ”Dodona”, jedinoj, kako tvrde, vitalnoj kulturnoj ustanovi u Prištini. Nema, doduše, gužve, ali publika je birana. Viđam i lica koja sam prethodno poznavao samo s malog ekrana. Govorim o (ne)zastarjelosti pojmova ljevice i desnice, zastupam tezu da su ti pojmovi još uvijek upotrebljivi za analizu političke scene pojedine zemlje, ali da ih treba uzimati s dužnim oprezom (Žirinovski i Drnovšek predvode istoimene stranke koje se programatski i praktično razlikuju u najvećoj mogućoj mjeri). Diskusija nije manje kvalitetna od one na fakultetu. A ni pažnja publike...

Odveli su nas i u jedan srpski restoran, jedino mjesto u Prištini u kojemu se sreću nacionalno mješoviti gosti. Etnička distanca je velika, čini se veća no ikad. Ipak, u Beograd se ne vraćam s osjećajem beznađa. Teško je, surovo je (”što južnije, to tužnije”), ali Priština ima, svemu unatoč, neke evropske potencijale. Drugo je pitanje kako će se oni realizirati i pod koju cijenu. Hoće li prevladati logika nasilja ili logika uljuđene tolerancije? O mnogima ovisi kako će budućnost odgovoriti na to presudno pitanje.

         

Lino Veljak