Ho}u ku}i

 

 

Iz Beograda kre}emo autobusom do Zvornika (Karakaja), gde nas je sa~ekao kombi OSCE. Voza~ po imenu Mirso pozdravlja nas osmijehom i prepoznatljivim sa­rajevskim naglaskom. Do Travnika i na­zad Mirso nam je vodi~, od njega }emo saznati gdje zavr{ava jedna vlast a gdje po~inje druga... Vozimo se prema Tuzli. Sa nama u kombiju je i Paja, izbjeglica iz Tu­zle. On stalno pokazuje mjesta gdje je bio veliki masakr na{e vojske. Mi u ko­m­biju poku{avamo da ga u{utkamo, sa­mo Mir­so je zadr`ao mir. To se mene ne ti~e, ja sam mlad i ho}u da `ivim i radim. Dosta mi je rata.

Paja je zaboravio na vojske kad smo sti­gli do Tuzle. Dok smo mi pili kafu on je pro­{etao, ljubio se i grlio sa nekim ljudima i vratio se suznih o~iju. Poslije je sve do Tra­v­nika pri~ao o geolo{kom sastavu ze­m­­lje predjela kojim smo prolazili.

Mirso nam pokazje hrvatske enkla­ve Vitez, Novi Travnik... Vidimo bezbroj­ne hrvatske zastave i vojna vozila sa hr­vat­skim simbolima. Na jednoj lijepoj bijelo okre~enoj ku}i okru`enoj dvori{tem pi­{e ovo je hrvatsko tlo. Skoro sva muslimanska sela u centralnoj Bosni su uni­{­tena. Svakih par kilometara smenjuje se teritorija pod vla{}u Federacije i en­klava. Da li Mirso zaista nosi u du{i taj nevjerovatan mir ili je zanijemio, ogu­glao?

Pla{im se susreta sa Travnikom jer je puno mojih uspomena iz djetinjstva veza­no za njega. Sre}om, nije sru{en i sa~u­va­na je njegova nevjerovatna ljepota. Sta{a, Mirso i ja odlazimo da popijemo kafu sa rahatlokumom kraj Plave Vode i tu, slu­{aju}i njen `ubor saznamo da vi{e nema vo­dopada u Jajcu: uni{tili su ga bratski sr­p­ski i hrvatski vojnici kao i toliko toga dru­gog jedinstvene ljepote {irom Bosne.

Na samom po~etku mnogi su zapla­kali. Josip Pejakovi}, glumac iz Sarajeva i jedan od osniva~a Interreligijskog i interkulturalnog centra, govori dijelove iz mo­nodrame On meni nema Bosne i  Omer pa{e Latasa. On ka`e: Divno je ima­ti zavi~aj i imati osje}aj da se ima{ gdje vratiti...makar se nikad ne vratio.

Samo sam ~etrdesetak kilometara uda­­­­ljena od staza mog djetinjstva i u me­ni odjekuje re~enica jednog izbjeglice Ov­dje nisam, a tamo me nema, ili jedna jo{ bolnija, izbjeglice iz Bosanske Posa­vine: Sada normalno posje}ujemo grob­lja i to }emo nastaviti.

                         

Radmila @arkovi}