Otuda gnjev i suze
Tako mi Žene u cnom, svojim izborom izložene, stojeći na javnom trgu u
šetnji sa svojim protestima, parolama nezamislivih do juče, neslobode i mirenja
izložene smo na milost i nemilost bijesu drugih, koji misle kako im naređuje
država i njezia glasila.
Sada, te subote 7.marta (ožujka) u 13 časova, koju čekamo sa toliko
strepnje stojimo u protestu, parolama, porukama našem narodu da su Albanke naše
sestre na albanskom jeziku. Ne samo ome, već i Alžirke, Nubijke, Jevrejke,
Palestinke, Čečenke, Turkinje, Indijke i sve žene na kugli zemaljskoj, gde ih
ratovi i muško nasilje pretvara u žrtve.
Vratimo se na subotu-stanjanje-tu smo manje-više sve. Odlažemo teret
parola na asfalt, vrećicu sa kamenim kockama za vjetar, ako se pojavi, kamene
kocke ne daju vjetru da odnese parole položene podno naših nogu. Imamo mnogo
novih poruka, neke na albanskom jeziku. Na Stašinom bijelom licu sa zaleđenim
smiješkom, u grču, vidim pogled, koji luta: »Malo nas je«? To je vječna njezina
strepnja: »Malo nas je«?
Moje je nasmijano lice: »Uvijek je tako, nije nam to prvi put,
izdržaćemo i izdržimo!!!
Tada počinju da dolaze, dolaze ostali ženski centri, mirovne grupe,
pojedinci, muškarci, ima dosta muškaraca. Svi novi krše naše pravilo šutnje.
Negovorenje je u našim životima često pravilo neslaganja, protest riječi
gurnute u dubinu duše u naš poraz u jednu suzu, rijetko ili nikad ne plaču ove
skamenjene žene. Ako ima neko mjesto u ovoj dolini suza na zemlji morat ću da
ga nađem da pustimo i glas i suze, koja preživi taj bol neka se vrati, neka
priča.
Tu su sa nama »strankinje«, naše sestre iz Zagreba, Ljubljane, Bosne,
Crne Gore, Vojvodine itd, sad taj polukrug ljudskih tijela, gde je crna boja
odjeće vidljiva, dominantna, jer sunčani dan i bijele zgrade samo su dekor
svjetlosti, tu ona pokazuje svoju jačinu, svoju crninu…
Sve boje pomiješane daju tu jednu jedinu-crnu-jačinu po svojoj
gustini, samo nekoliko poteza crnog oživi pamet.
Mnogo nas je stajalo tog 7.ožujka uoči martovskih ida, tako ja zovem
takozvani međunarodni praznik žena, koji mi ne znači ništa, niti mi je ikada
nešto značio, većina seljačkih žena na kugli zemaljskoj niti su ga slavile niti
su bile slavljenice…
Samo mitovi na koje i mi pristajemo, ta farsa sa našim danom jednim
jedinim ženskim, proglašenim. Dat meni ili ženama. Moj je bio svaki dan
poklonjen, ako sam mogla da ga uzmem za sebe od boga, društva, muža, djece,
posla i to ne bez krivice.. Iza mene stoji porodica, divna majka koja drži
dvije jakne od dva nestaška koji joj otimaju šestougaonu kartonsku parolu - STOP
RATU - i ja takvu držim i ne znam kud ću sa njom! Godinama ruke navikle na
velike površine, evo nekako je spustim do stomaka.
Na mitu Kosova već se ubijaju. Velika država ubija narod koji traži
autonomiju i slobodu, deset godina je prošlo kako je to izgubio. Takozvani
pasivni otpor gandijevskog načina borbe je poražen. Kosovo je okupirano
policijskom represijom; nasilno ulaženje u domove, pretraga za skrivenim
oružjem, pljačka, lažne montirana suđenja da se izazove sukob većih razmjera,
da bi konačno mogla da se upotrijebi vojska za pokušaj secesije, taj recept je
upotrebljen u ratu sa Slovenijom, Hrvatskom, Bosnom…
Sad su nam tekstovi parola sve duži i potpuno otvorene poruke o
istini. Dijelimo letke, to je naš način komuniciranja sa gradom, koji je i sam ranjen
izbjeglicama, socijalnim nemirima penzionera, štrajkovima. Ljudi su pritisnuti
uza zid bijedom, reagiraju apatično. Saobraćaj je u kolapsu, pojavljuju se
turistički luksuzni autobusi, linijski taxi, privatni kapitalizam ulazi na
»turistički« način i cijedi posljednju paru od svog nesretnog naroda. Nekako
moraju do posla oni »sretnici« koji ga imaju; 800 tisuća je bez posla.
Da li svi koji nisu sa nama, da li su protiv nas?
INDE IRAE ET LACRIMAE - Otuda gnjev i suze na nas. Opljačkani,
prevareni, zgaženi - Gubitnici - nam pljuju u lice i vređaju: plaćenice,
izdajice, prodane duše: »Idite kod Klintona, Tuđmana, Alije, kurve. To nisu
samo uvredljive riječi to su udarci koji pogađaju, ranjavaju, a golubovi stalni
svjedoci iznenadno prhnu u srpolikom luku u nebo pa onda na sims pozorišta.
Naša Milena, plava slovenska Italijanka mi šapuće: »Kolumbina, kolumbina, mia
signorina letimo na nebo…« Ja joj dajem moje posljednje stihove o ljubavi.
NOLI ME TANGERE ——- MOJE TIJELO ŽENE
RASPETO KO HARFA NA SVAKOME VJETRU
ZASIPANO S NEBA ZLATNIM PRAHOM CVIJETNOM
DAR ZA USNE TVOJE NIKAD NE LJUBLJENE.
20. ožujka 1998.
Štefi