Stop nasilju i ratu na Kosovu

 

Srpski režim vodi već duže od jedne decenije rat niskog intenziteta protiv albanskog stanovništva na Kosovu. Odavno smo tokom naših protesta upozoravale na opasnost od izbijanja sukoba širih razmera. Zahvaljujući praksi nenasilnog otpora dominantnih političkih snaga kosovskih Albanaca, koji nisu odgovarali na permanentne provokacije srpske policije, sukob nije eskalirao u otvoreni rat.

Međutim, mesecima pripremano intenziviranje represije izazvalo je ovih dana u području Drenice sukobe širih razmera, u kojima su stradali i civili. U srpskim državnim (ali i pojedinim tzv. nezavisnim) medijima u toku je snažna ratnohuškačka propaganda obeležena jezikom mržnje i šovinizmom nezapamćenih razmera. Tome se priključio i dobar deo političkih stranaka koje pretenduju da budu demokratske. Uporedo srpska policija brutalno je razbila mirne demonstracije u Prištini i terorisala članove redakcije dnevnika Koha Ditore. Očigledno je da im najviše smetaju oni koji se zalažu za dijalog i za nenasilno rešavanje kosovskog problema. Ceo jedan narod kvalifikuje se kao teroristički kako bi se opravdalo jačanje državnog terora.

U trenutku neposredne ratne pretnje na Kosovu i oko Kosova postavljamo neka pitanja demokratskoj javnosti Srbije, Evrope i sveta:

Ako znamo da je veliki broj mobilisanih građana Srbije i Crne Gore stradao na ratištima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, i to u ratu u kojem Srbija i Crna Gora “nisu učestvovale”, onda se postavlja pitanje da li neubedljivi demantiji glasina o novim mobilizacijama koje daju nadležni organi znače to da će mladići iz Srbije ponovno ginuti u još jednom ratu u kojem Srbija neće učestvovati?

Da li jezik mržnje koji danas dominira državnim (ali i tzv. opozicionim) medijima, legitimišući među građanima nasilje koje se sprovodi nad albanskim stanovništvom na Kosovu, zaista predstavlja jedino šta demokratske snage Srbije umeju da ponude?

Jesmo li svesni/e da u svakom ratu strada civilno stanovništvo i da će žene i deca da budu najveće žrtve pretećeg rata na Kosovu?

Kada će postati jasno da su ljudska prava univerzalna i nedeljiva i da stoga kršenje tih prava na Kosovu nikako ne može da bude unutrašnja stvar Srbije i SRJ, već da se ono tiče celokupne međunarodne zajednice?

Da li je međunarodna zajednica spremna da preuzme svoj deo odgovornosti i da spreči eskalaciju novog rata na Balkanu?

Mi, Žene u crnom, odbijamo da srpski režim govori i deluje u naše ime. I dalje ćemo osuđivati represiju koju on vrši na Kosovu; i dalje ćemo se solidarisati sa svim žrtvama te represije, a podržavati one koji se zalažu za dijalog i pridržavaju se principa nenasilja.

Posebno podržavamo nenasilne akcije Nezavisne unije studenata Prištinskog univerziteta i ženskih organizacija i grupa sa Kosova. To ćemo učiniti vidljivim i povodom Međunarodnog dana akcija ženske solidarnosti - 8. marta.

 

 

Beograd, 5. mart 1998.        Žene u crnom