Stop nasilju i ratu na
Kosovu
Srpski režim vodi već duže od jedne decenije rat niskog
intenziteta protiv albanskog stanovništva na Kosovu. Odavno smo tokom naših
protesta upozoravale na opasnost od izbijanja sukoba širih razmera.
Zahvaljujući praksi nenasilnog otpora dominantnih političkih snaga kosovskih
Albanaca, koji nisu odgovarali na permanentne provokacije srpske policije,
sukob nije eskalirao u otvoreni rat.
Međutim, mesecima pripremano intenziviranje represije
izazvalo je ovih dana u području Drenice sukobe širih razmera, u kojima su
stradali i civili. U srpskim državnim (ali i pojedinim tzv. nezavisnim)
medijima u toku je snažna ratnohuškačka propaganda obeležena jezikom mržnje i
šovinizmom nezapamćenih razmera. Tome se priključio i dobar deo političkih
stranaka koje pretenduju da budu demokratske. Uporedo srpska policija brutalno
je razbila mirne demonstracije u Prištini i terorisala članove redakcije
dnevnika Koha Ditore. Očigledno je da im najviše smetaju oni koji se zalažu za
dijalog i za nenasilno rešavanje kosovskog problema. Ceo jedan narod
kvalifikuje se kao teroristički kako bi se opravdalo jačanje državnog terora.
U trenutku neposredne ratne pretnje na Kosovu i oko Kosova
postavljamo neka pitanja demokratskoj javnosti Srbije, Evrope i sveta:
Ako znamo da je veliki broj mobilisanih građana Srbije i
Crne Gore stradao na ratištima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, i to u ratu u
kojem Srbija i Crna Gora “nisu učestvovale”, onda se postavlja pitanje da li
neubedljivi demantiji glasina o novim mobilizacijama koje daju nadležni organi
znače to da će mladići iz Srbije ponovno ginuti u još jednom ratu u kojem
Srbija neće učestvovati?
Da li jezik mržnje koji danas dominira državnim (ali i
tzv. opozicionim) medijima, legitimišući među građanima nasilje koje se
sprovodi nad albanskim stanovništvom na Kosovu, zaista predstavlja jedino šta
demokratske snage Srbije umeju da ponude?
Jesmo li svesni/e da u svakom ratu strada civilno
stanovništvo i da će žene i deca da budu najveće žrtve pretećeg rata na Kosovu?
Kada će postati jasno da su ljudska prava univerzalna i
nedeljiva i da stoga kršenje tih prava na Kosovu nikako ne može da bude
unutrašnja stvar Srbije i SRJ, već da se ono tiče celokupne međunarodne
zajednice?
Da li je međunarodna zajednica spremna da preuzme svoj deo
odgovornosti i da spreči eskalaciju novog rata na Balkanu?
Mi, Žene u crnom, odbijamo da srpski režim govori i deluje
u naše ime. I dalje ćemo osuđivati represiju koju on vrši na Kosovu; i dalje
ćemo se solidarisati sa svim žrtvama te represije, a podržavati one koji se
zalažu za dijalog i pridržavaju se principa nenasilja.
Posebno podržavamo nenasilne akcije Nezavisne unije
studenata Prištinskog univerziteta i ženskih organizacija i grupa sa Kosova. To
ćemo učiniti vidljivim i povodom Međunarodnog dana akcija ženske solidarnosti -
8. marta.
Beograd, 5. mart 1998. Žene
u crnom