O pismu patrijarha
Pavla
Podržavamo čin patrijarha Pavla, koji ne samo što je
izrazio razumevanje za mirne studentske demonstracije u Prištini i za zahtev studenata i studentkinja paralelnog Univerziteta u Prištini da im se
omogući povratak u oficijelne univerzitetske zgrade, nego je i osudio
policijsko nasilje nad učesnicima mirnih demonstracija. Slažemo se i sa
njegovim stavom da je od jednoumlja političke ideologije opasnije nacionalno
jednoumlje, u šta nas je uverio nedavni rat i njegove preteške posledice.
Šteta je da srpski patrijarh tek sada govori o opasnostima
od nacionalnog jednoumlja. Bilo je vremena kada je to trebalo da se jasno i
razgovetno kaže. No, patrijarh je tada blagosiljao srpsko oružje i priznavao
legitimitet predvodnicima organizovanog zločina koji je vršen u ime srpstva i
pravoslavlja. Još u novembru prošle
godine Njegova je svetost potpisala i blagoslovila deklaraciju srpskih
intelektualaca u kojoj se zahteva oslobađanje Radovana Karadžića od krivičnog
progona za genocid nad nesrpskim
stanovništvom Bosne i Hercegovine.
Sve to suštinski umanjuje ubedljivost patrijarhove osude
policijskog nasilja kojim se povodom decembarskih demonstracija poslužila ona
ista država koja je sebi prisvojila
pravo da zgrade jedne autonomne institucije, Univerziteta u Prištini, proglasi
sopstvenim vlasništvom, premda ta država, a još manje njen trenutni režim, nije
sagradila pomenute zgrade niti osnovala Univerzitet. Nije li licemerno od
studenata tražiti da najpre priznaju državu koja im onemogućava obrazovanje na
maternjem jeziku kako bi im potom eventualno bila udeljena milost da se vrate u
prostorije iz kojih su isterani? I čemu uopšte tvrdnja da Albanci (čiji jezik naziva “šiptarskim”, mada bi morao da zna za
uvredljivost tog izraza) slobodno
odlaze i slobodno se vraćaju “u zemlju koju ne priznaju” i da na njenoj
teritoriji “bezbedno žive”? Da li to znači da svi mi koji različito mislimo od
predstavnika režima treba da strahujemo za svoju bezbednost i pravo na slobodno
kretanje?
Tolerancija i dijalog jedino su rešenje kosovskog problema.
Tolerancija, međutim, ne treba da se brka sa farisejskim licemerjem i sa
zakasnelom trezvenošću. Licemerje i kasna pamet nisu baš najbolji putevi do
mira i razumevanja među ljudskim bićima.
Beograd, 6. 1. 1998.
Žene u
crnom