O pismu patrijarha Pavla

 

Podržavamo čin patrijarha Pavla, koji ne samo što je izrazio razumevanje za mirne studentske demonstracije u Prištini  i za zahtev studenata i studentkinja  paralelnog Univerziteta u Prištini da im se omogući povratak u oficijelne univerzitetske zgrade, nego je i osudio policijsko nasilje nad učesnicima mirnih demonstracija. Slažemo se i sa njegovim stavom da je od jednoumlja političke ideologije opasnije nacionalno jednoumlje, u šta nas je uverio nedavni rat i njegove preteške posledice.

Šteta je da srpski patrijarh tek sada govori o opasnostima od nacionalnog jednoumlja. Bilo je vremena kada je to trebalo da se jasno i razgovetno kaže. No, patrijarh je tada blagosiljao srpsko oružje i priznavao legitimitet predvodnicima organizovanog zločina koji je vršen u ime srpstva i pravoslavlja. Još u novembru  prošle godine Njegova je svetost potpisala i blagoslovila deklaraciju srpskih intelektualaca u kojoj se zahteva oslobađanje Radovana Karadžića od krivičnog progona za genocid  nad nesrpskim stanovništvom Bosne i Hercegovine.

Sve to suštinski umanjuje ubedljivost patrijarhove osude policijskog nasilja kojim se povodom decembarskih demonstracija poslužila ona ista država  koja je sebi prisvojila pravo da zgrade jedne autonomne institucije, Univerziteta u Prištini, proglasi sopstvenim vlasništvom, premda ta država, a još manje njen trenutni režim, nije sagradila pomenute zgrade niti osnovala Univerzitet. Nije li licemerno od studenata tražiti da najpre priznaju državu koja im onemogućava obrazovanje na maternjem jeziku kako bi im potom eventualno bila udeljena milost da se vrate u prostorije iz kojih su isterani? I čemu uopšte tvrdnja da  Albanci (čiji jezik  naziva “šiptarskim”, mada bi morao da zna za uvredljivost tog izraza) slobodno  odlaze i slobodno se vraćaju “u zemlju koju ne priznaju” i da na njenoj teritoriji “bezbedno žive”? Da li to znači da svi mi koji različito mislimo od predstavnika režima treba da strahujemo za svoju bezbednost i pravo na slobodno kretanje?

Tolerancija i dijalog jedino su rešenje kosovskog problema. Tolerancija, međutim, ne treba da se brka sa farisejskim licemerjem i sa zakasnelom trezvenošću. Licemerje i kasna pamet nisu baš najbolji putevi do mira i razumevanja među ljudskim bićima.

 

Beograd, 6. 1. 1998.                                                          Žene u crnom