Miladin bi bio s nama 

 

U subotu, 7. 3. 1998, zatekao sam se u Beogradu. Pozvan sam da sudjelujem u obilježavanju prve godišnjice smrti Miladina Životića, filozofa i borca protiv rata i protiv autoritarnog režima Slobodana Miloševića. Moj pokojni prijatelj Miladin bio je među onima koji su spasili čast srpskog naroda. Usred rata putovao je i u Hrvatsku i, naročito, u Bosnu i Hercegovinu. Više puta bio je u Sarajevu i u Tuzli. Odlučno i beskompromisno osuđivao je agresiju i zločin, prozivao Miloševića kao najvećeg krivca za rat, govorio o njemu kao o ”čovjeku kome su ruke krvave do lakata”. Osuđivao je i represiju protiv albanskog naroda na Kosovu, održavao kontakte s kosovskim Albancima. Bio je među onima koji su se stidili toga što mnogi Srbi smatraju Albance narodom nižeg reda i što se u ime srpskog naroda guše ljudska i nacionalna prava na Kosovu. Borio se - na tragu Dimitrija Tucovića - protiv velikosrpskog svojatanja Kosova.

Umro je, izgorjevši u borbi protiv gospodara rata, pre godinu dana. ”Druga Srbija”, ona demokratska, civilna, mirotvorna, dostojno je obilježila tu godišnjicu. Zaista sam bio počašćen što mi je pružena prilika da u ime ”druge Hrvatske” govorim na komemoraciji u Paviljonu Veljković u Beogradu, pred prepunom salom, u koju mnogi nisu uspjeli ući. Govorili su nakon mene Dimitrije Bajalica, u ime Multinacionalnog udruženja Bosanaca i Hercegovaca, književnik Filip David (u ime Beogradskog kruga) i sociološkinja Jelka Imširović (u ime Žena u crnom). Ono što se događalo u Bosni, danas se događa na Kosovu: masakr nedužnog civilnog stanovništva - rekli su govornici, a kad je Jelka pozvala prisutne da minutom šutnje odaju počast ubijenima na Kosovu, svi prisutni su u potpunoj tišini stajali dvije minute.

Potom je voditelj komemoracije Obrad Savić pozvao sve prisutne da se priključe protestu Žena u crnom protiv rata i nasilja na Kosovu, koji je za pola sata trebao početi na Trgu Republike. Na prijedlog Nenada Dakovića zaključeno je da se iduće subote održi sastanak Beogradskog kruga o situaciji na Kosovu i da se pozovu ljudi s Kosova, ako to bude bilo moguće.

Na Trgu Republike okupio se velik broj žena, koje su u potpunoj tišini stajale s tablama: ”Stop ratu!” i ”Stop nasilju!” i s transparentima: ”Nećemo rat na Kosovu.”, ”Albanke su naše sestre.”, ”Stop nasilju na Kosovu.” (na srpskom i albanskom). ”Duam paqe edhe ne.” (na albanskom), ”Sprečimo rat na Kosovu.”, ”Žene u crnom protiv rata.”, itd. Mnoštvo muškaraca i žena okupilo se oko njih. Većina mirovni aktivisti/kinje i pripadnici/e demokratske opozicije. Prolaznici su reagirali različito. Dijete pita majku: ”Što ovi rade?” Majka odgovara: ”Žene se bore za mir.”. Muškarac dobacuje: ”Nama ne treba rat”. Stariji muškarac psuje, viče kako su te žene izdajnice i naziva ih svinjama. Kraj njega se slučajno zatekla mlađa žena. Energičnim koracima približava se ženama u crnom i uz riječi: ”Neka se zna da nisam na njegovoj strani!”, uzima jedan transparent. Ostaje do kraja protesta.

Većina ljudi prolazi kraj skupa u tišini, s nelagodom. Mnogi su zatrovani nacionalističkom propagandom - ali osjećaju da tu nešto nije u redu, da nije u redu ubijati žene i djecu i to proglašavati borbom za nacionalne svetinje. Da li je to početak dekontaminacije? Ne znam, ali sam siguran da bi se Miladin Životić radovao da je vidio današnje protestno stajanje Žena u crnom u Beogradu.

 

Lino Veljak