Drage moje! 

 

Danas je četvrti dan kako smo se vratile iz Novog Sada, a ja govorim Ljilji da će moji prelijepi i pomalo tužni utisci ostati ovako svježi još 5 god.

Ljilja mi se smije i kaže mi da sam ”velika plačljivica” – zato što zaista nisam mogla da se uzdržim a da ne zaplačem kada smo se pozdravljale.

Nije ni čudo. Dolazeći na ovako veliki skup žena shvatila sam da smo mi – žene – te koje prevazilaze sve prepreke, sve zloupotrebe, razdvajanja, fizičke i mentalne granice, jezičke barijere. Do sada sam o tome samo slušala. Sada sam bila dio svega toga. Toliko jezika, toliko vjera, toliko različitosti i toliko pozitivne energije. Po prvi put moje ime se ne izgovara sa prezirom, cinizmom. Nije odbačeno ime ni za strankinje ni žene sa prostora bivše Jugoslavije.

Čini mi se da nigdje na svijetu nije bilo više prijateljstva, ljubavi, topline, razumjevanja.

Ustvari više sam nego sigurna u to!

Svaka je donijela svoju priču, dio svoga života. Posebno su me doticale priče žena iz BiH, Kosova, film iz Goražda...

Moram vam nešto priznati, onako sestrinski. Ja koja nisam kriva (kao ni jedna od nas uostalom) za ovaj prokleti, surovi rat osjećala sam stid, krivicu, grižu savjesti, nemoć kada sam se našla u društvu žena sa ratnih područja. Zbog i vama poznatih okolnosti koje su se desile po izbijanju rata u BiH i prenošenja te ratno-huškačke politike na Crnu Goru i zbog granatiranja Dubrovnika, bila sam jako srećna kada sam se susrela sa predstavnicom Dubrovnika. Onoga dana kada sam sa ostalim ženama stajala na trgu u Novom Sadu, u crnini i tišini, protestujući protiv svog zla ovoga svijeta, osjećala sam se izuzetno hrabrom, dostojanstvenom, prihvaćenom, a u isto vrijeme i jako tužnom jer znam da zlo zvano rat, nasilje, nacionallizam, bijeda nije završeno. Navirala su sjećanja na mrtve, na Vukovar, Sarajevo, Srebrenicu, Goražde, Štrpce, Bukovicu itd, itd. Sjećanja kao moja, kao naša, su borba protiv zaborava.

Moj pokojni otac je umio često da kaže meni onako brzoj i plahovitoj: ”Oprostiti i zaboraviti – to je osveta dobrog čovjeka.”

Drage moje ja ne želim osvetu svima onima koji nam ovo rade, ali isto tako ne želim i neću da zaboravim da su me ti isti vlastodršci politikom zle krvi i smrti već sedam ipo godina razdvojili (kao i mnoge druge) od mog jedinog brata i njegove familije. Zaborava tu ne smije biti, možda jednoga dana oproštaj, kada i posljednji ratni zločinac bude izveden pred sud i osuđen. Možda?!

A što reći o vama?

Ako kažem da ste divne, nježne, pune ljubavi i razumijevanja, humane i tolerantne – nisam ništa novo rekla, a i isuviše malo –

Zaslužujete svu ljubav i toplinu ovoga svijeta za sve što ste učinile, što činite i što ćete ubuduće činiti.

HVALA VAM NA SVEMU!

HVALA VAM PO STO PUTA, HILJADU, BEZBROJ PUTA!

Šaljem vam nekoliko fotografija na kojima će se poneka od vas prepoznati, pa neka je zadrži ili kako već hoćete. Na kraju želim da vjerujem da je ovo početak našeg sestrinstva, da ćemo nastaviti da zajednički, sa svim ženama svijeta i bivše Jugoslavije, pletemo mrežu ljubavi, uzajamnog poštovanja, pomaganja i razumijevanja.

S takvom nadom ostajem u mislima s vama

 

SVE VAS VOLIM I NJEŽNO PRIJATELJSKI POZDRAVLJAM

 

Aida

Podgorica,                          

15. avgust 97.