Mardži Pirs

ZA JAKE ŽENE

Jaka žena je žena koja se napreže.

Jaka žena je žena koja stoji

na prstima i podiže tegove

dok pokušava da peva Borisa Godunova.

Jaka žena je žena u poslu

dok čisti vekovnu septičku jamu,

i dok kopa, priča kako

joj nije teško što plače, pročišćava

kanale u očima, a povraćanje

razvija stomačne mišiće, i

nastavlja da kopa sa suzama

u nosu.

Jaka žena je žena u čijoj glavi

glas ponavlja, rekao sam ti,

ružna, nevaljala, kurvo, dosado, kreštavice, veštice,

davežu, nikad te niko neće voleti,

zašto nisi ženstvena, zašto nisi

nežna, zašto nisi tiha, zašto

nisi mrtva?

Jaka žena je odlučna

da učini nešto što drugi ne žele

da se učini. Ona gura sa dna

olovnog poklopca od kovčega. Pokušava da

podigne glavom otvor kanalizacije, pokušava

da izbori sebi put kroz željezni zid.

Boli je glava. Svet koji čeka da se rupa

napravi kaže, požuri, jaka si.

Jaka žena je žena koja krvari

iznutra. Jaka žena je žena koja se

pravi svako jutro jaka dok joj zubi

klimaju a kičma dobuje. Svaka beba,

jedan zub, babice su nekad govorile, a sada

svaka bitka jedan ožiljak. Jaka žena

je masa tkiva sa ožiljcima koji bole

kad pada kiša i ranama koje krvare

kad ih udariš i sećanja koja naviru

u toku noći i šetaju u čizmama napred nazad.

Jaka žena je žena koja traži ljubav

kao kiseonik ili poplavi daveći se.

Jaka žena je žena koja voli

jako i plače jako i jako je

zastrašena i ima jake potrebe. Jaka žena je jaka

na rečima, delima, vezama, osećanjima;

nije jaka kao kamen već kao vučica

koja doji svoju mladunčad. Snaga nije u njoj, ali je ona

ispušta kao što vetar ispunjava jedro.

Ono što je teši je ljubav drugih

za njenu snagu kao i za njenu slabost

koja iz nje preoizlazi, munja iz oblaka.

Munja zapanjuje. Na kiši, oblaci se razilaze.

Samo voda ostaje kao veza,

protičući kroz nas. Jakima činimo

jedna drugu. Dok sve ne budemo jake zajedno

jaka žena je jako zaplašena.

Prevela Jasmina Tešanović

 

 

 

 

 

prvo pismo prispelo na beogradski SOS

DRUŠTVU FEMINISTKINJA

Beograd

25.IV 1990. godine

Drage moje,

Oprostite mi na ovoj intimnosti. Starija sam žena i mislim da bih vam po godinama mogla biti majka. Zato vam se ovako obraćam. Još od 8. marta, kako sam saznala za vaše društvo, koje se bavi humanim radom i zalaganjem da pomogne nezaštićenim ženama, rešavam se da vam napišem par redaka u kojima bih pozdravila vašu akciju i poželela puno uspeha. Kako nisam mnogo pismena žena, ne znam da to izrazim onako kako to osećam ali se nadam da ćete razumeti i bez mnogo fraza. Obraćam vam se zato što sam i ja jedna od mnogobrojnih ponižavanih i omalovažavanih žena. Jedna od onih žena od kojih se traži da ćutke podnose psihička i fizička maltretiranja, a nemaju pravo da traže nikakva objašnjenja za to.

Kako sam već navela starija sam žena, iza mene je 37 godina braka. Podigla sam dvoje dece. Uspjela sam od njih napraviti poštene i korisne članove ovog društva. Vole me i poštivaju, ali to ne mogu da kažem i za moj brak.

Ja i moj suprug smo se uzeli iz ljubavi. Naš brak je počeo lepo, ali nažalost, kao i većina brakova brzo se raspao. Moj suprug je bio zaposlen, a ja sam po njegovoj želji ostala domaćica. On je imao svoj posao, kolege, koleginice, poslovne ručkove, večere, putovanja, a ja kuću, decu, njihovo vaspitanje, školovanje i sve ostalo što uz to ide. Povremeno je navraćao kući. Nije imao vremena ni za decu ni za mene. Stalno je ćutao. Nikada nisam znala gde je, s kim je, ni šta radi. Teško sam prihvatala takav život, ali sam ga ipak i preko svoje volje prihvatila. Trajalo je tako godinama. Niko nije video moje suze u kojima sam se kupala u mnogim neprospavanim noćima, čekajući ga. Kada bi konačno došao zaboravljala sam na trenutak sve probleme, a onda ispočetka.

Vreme je prolazilo, moj suprug se penzionisao. Mislila sam konačno je došlo vreme da budemo zajedno. Imali smo sve uslove da nam starost bude lepa, kada nismo imali sreće u mladosti. Tako sam ja mislila ali ne i moj suprug. Njemu porodica i ja nismo mnogo značili. Iako je imao potpunu slobodu, osećao se sputano, pa je 1979. godine bez i jedne reči napustio kuću. Vratio se posle jednog meseca pun neke sile i neprihvatljivih uslova. Malo bi se smirio, pa ponovo bežanje. To traje već 10 godina. Pri odlasku pokupi sav novac koji se u kući zateče, zajedno sa zajedničkim štednim knjižicama. Odsustvuje u trajanju od 1-5 meseci. Po povratku kući sa mnom ne razgovara, a i ne viđamo se često. Navečer dođe da prespava, a ujutru odlazi ne znam kuda. Samo moja jedna reč izazvala bi burnu reakciju. Tako da među nama godinama nema nikakvog dijaloga osim povremenih svađa. Umorna od uvreda, ponižavanja svake vrste, omalovažavanja, psovki i ružnih reči, odlučila sam pod stare dane da zatražim razvod. Dugogodišnjim traumama moje zdravlje je dosta narušeno i sad mi je potreban samo mir. U cilju zdravlja 11.III 1988. godine podnela sam tužbu za razvod. Danas je 25. XI 1990. godine, punih 25 meseci ne mogu da dobijem razvod. Uverena da sam za 37 godina poštenog rada u kući, u kojoj je moj suprug bio samo povremeni gost zaslužila pristojno izdržavanje, to sam postavila kao uslov. "A TO MI I ZAKONOM PRIPADA". Moj suprug se služi svakakvim lažima, kako bi dokazao da sam za ovakvo stanje kriva ja, i da mi ne da ništa. Sudija mu ide na ruku i mesecima bez mog znanja stavlja predmet na mirovanje. Omogućava mom suprugu da se ponaša kako hoće, iako sam sud obavestila da 18 meseci nisam dobila ni jedan dinar za život, niti imam ikakvih sredstava. Pored svih problema koje žena u većini brakova ima najviše boli saznanje da ona ni pored svih žrtava koje podnosi nema nikakvog razumevanja ni od koga.

Ovo pismo nisam napisala da bih vas zamolila da mi pomognete i zato ga neću ni potpisati.

U. M.

 

ciklus zlostavljanja u porodici

Zlostavljanje žena je sistem kontrole. To je način na koji muškarac održava moć nad ženom i porodicom. To je način na koji muškarac prisiljava ženu ili porodicu da zadovolje njegove potrebe - emotivne, fizičke ili seksualne.

Važno je znati da je zlostavljanje u porodici (nasilje nad ženom i decom) sistem kontrole. To je način da muškarac dobije ono što želi i da prisili žene i decu da pre svega zadovolje njegove potrebe. Postoji neka pravilnost koja prati slučajeve nasilja u porodici. To se naziva ciklus zlostavljanja. Postoje tri faze u ovom ciklusu: 1) faza podizanja tenzije; 2) faza akutnog zlostavljanja i 3) faza ponovnog uspostavljanja veze (ili faza medenog meseca).

- Faza podizanja tenzije može biti dugačka ili kratka (dani ili minuti). To je ono vreme kada u muškarcu počinje da se nagomilava bes. Ponekad je besan na nju ili porodicu, ponekad je ljut zbog svog posla ili nečeg što nema nikakve veze sa ženom i decom. Na primer, na SOS-u je primećeno da su muškarci nasilni nad ženama zbog osećanja frustriranosti posle TV emisija o ratu ili nasilnih filmova. Kako muškarac postaje više nasilan, ova faza (podizanja tenzije) može imati manje epizode nasilja, kao što su verbalno nasilje ili neko ćuškanje (guranje). Takođe, za vreme ove faze muškarac može početi da pije alkohol. Potrebno je shvatiti da su njegov bes i pomisao na nasilje prisutni i pre nego što počne da pije. Alkohol ne prouzrokuje nasilje, on samo omogućava da se ono desi i pruža muškarcu izvinjenje.

- Nakon toga, muškarčev bes eksplodira i on počinje da maltretira ženu. Može da je udari, ošamari, šutne, gurne. Može da baca stvari na nju. Ponekad će uništiti stvari koje su za nju vredne. Ova faza akutnog zlostavljanja može trajati nekoliko sekundi ili minuta, a ponekad može da traje celu noć ili dan. Muškarac može da prati ženu iz sobe u sobu vičući na nju i vršeći nasilje nad njom. Nasilje može da uključi i silovanje i seksualno maltretiranje. Konačno, muškarac iskali svoj bes i stane.

- Krajnja faza je faza ponovnog uspostavljanja veze. Mnogi ljudi ne prepoznaju ovo kao deo ciklusa nasilja jer tu nema ni besa ni nasilja. To je onaj period kada se muškarac izvinjava i često obećava da nikada više neće opet povrediti ženu. Ponekad će čak i zaplakati i moliti za oproštaj. Govoriće ženi kako mu je ona neophodna. Mada je moguće da muškarac stvarno veruje ono što govori, ovo je vreme kada on uveliko manipuliše. On često objašnjava ženi šta je to ona uradila čime je izazvala njegov bes i time okrivljuje ženu za svoje ponašanje.

Važno je shvatiti kako je ova teza deo ciklusa nasilja. Setimo se da je maltretiranje sistem kontrole kojim se postiže da žena zadovolji želje i zahteve muškarca. Nakon faze akutnog maltretiranja, žena je uznemirena, povređena i ljuta. Ako muškarac želi da sačuva kontrolu nad njom tako da ona zadovoljava sve njegove emotivne, fizičke i seksualne potrebe, tj. da kuva za njega, brine se o njegovoj deci, ima seks sa njim, brine o njemu emotivno, onda on mora ponovo da uspostavi dobar odnos sa njom. U ovoj fazi muškarac se ponaša vrlo lepo i čini sve da nagovori ženu da ostane sa njim. Često žena misli da nema mnogo izbora ako ga napusti, pa mu tako veruje kada joj kaže da neće to ponovo uraditi.

Sve je mirno neko vreme, a onda opet počinje faza podizanja tenzije. Sa eskalacijom nasilja ciklus se ponavlja sve brže. Takođe, ako se nasilje odvija već godinama, često se poslednja faza (ponovno uspostavljanje veze) više ni ne događa. Muškarac zna da će žena ostati tako da nema više potrebe da manipuliše sa njom.

Rad na SOS-u je pokazao da su muškarci više nasilni za vreme razvoda. Često je slučaj da će muškarac biti najviše nasilan kada žena pokuša da ga napusti. Ponekad žene bivaju ubijene kada pokušaju da napuste svog nasilnika. Ako je cilj nasilja kontrola nad ženom, onda ima logike u tome da će se nasilje pogoršati kada žena pokuša da napusti muškarca. Ona znači sada preti da ode van domašaja njegove kontrole. On će postati sve više nasilan u svom pokušaju da je vrati pod svoju kontrolu.

Kada žena živi pod ovim uslovima, ona razvije psihološke odbrambene mehanizme. Ona mora da nađe način da preživi u ovom svetu nasilja. Mnogim ljudima koji nikada nisu živeli pod takvim uslovima je teško da razumeju zašto se žene ponašaju onako kako se ponašaju. Imenovan je i psihološki sindrom koji označava ponašanje ljudi koji su bili povređeni ili kojima je prećeno nasiljem od koga ne mogu da pobegnu. On je nazvan Stokholmski sindrom. Sindrom je prvi put uočen 1973. godine kada su četiri službenice/službenika banke bile držane kao taoci za vreme pljačke banke u Stokholmu, Švedska. Od tog vremena su ljudi koji rade sa ženama žrtvama nasilja shvatili da žene razvijaju isti sindrom u cilju da prežive.

Stokholmski sindrom se definiše kao reakcija zatočenika na nasilje koje ne mogu da izbegnu. Uočeno je da kidnapovani taoci lakše prežive kada uspostave vezu sa onima koji ih drže u zatočeništvu. Postoje četiri uslova neophodna da bi se razvio Stokholmski sindrom. Sve ove stvari važe i za ženu i porodicu gde je muškarac nasilan. Ta četiri uslova koji će prouzrokovati da se žena veže za svog nasilnika su sledeći:

1) nasilnik preti da će je ubiti ili joj naneti velike povrede 

dovodi u pitanje njen opstanak;

2) ona ne može da pobegne ili misli da ne može da pobegne;

3) ona postaje izolovana od drugih;

4) nasilnik pokazuje izvesnu nežnost.

Ako ne uspostavi vezu sa nasilnikom ili pokuša da pobegne, nasilje nad ženom postaje još gore. Ako nasilnik pokaže i najmanju nežnost (što on i radi u fazi ponovnog uspostavljanja veze), ona će poricati teror i uspostaviti vezu sa pozitivnom stranom nasilnika. Maltretirana žena počinje da obraća ogromnu pažnju na nasilnikove potrebe totalno negirajući svoje sopstvene i percipirajući sebe i svet kroz njegove oči. Indikacija da je žena razvila Stokholmski sindrom je da ga brani i pokazuje zahvalnost za njegove male ljubaznosti. Različite grupe žena razvijaju ovaj sindrom: žene zlostavljane u braku, taoci, žrtve incesta, maltretirana deca, žrtve koncentracionih kampova, članice kulta, prostitutke sa makroima, žrtve/zatvorenice rata.

Postoje mnogi dugotrajni efekti prouzrokovani zlostavljanjem.

b Pogrešno usmeren bes - zlostavljene žene usmerava svoj bes na sebe ili druge umesto na nasilnika.

b "Podvojenost" - ima problema da vidi svog nasilnika bilo kako drukčije do kao skroz dobrog ili skroz lošeg i stalno se okreće od jednog ka drugom imidžu.

b Žena počinje da gubi osećaj za sebe, počinje da veruje da je zaslužila da bude zlostavljana ili da ne bi bila zlostavljena da je bila bolja žena ili majka ili...

b "Dinamika odgurni-privuci" - ona gura nasilnika od sebe kad joj on preti ali ga privlači nazad posle jer joj je veza sa njim jedina odbrana. Žena nauči da će biti manje povređena ako zadovolji njegove potrebe. Tako ona pokušava sve više i više da ga zadovolji. (Uočimo - budući da je cilj maltretiranja da natera ženu da zadovolji fizičke, seksualne i emotivne potrebe muškarca, tehnika je uspešna. Ona sve više i više pokušava da to i uradi.)

b Emotivna zavisnost - ovo opisuje ženino osećanje da ne može da preživi bez svog nasilnika.

- Žena se oseća bezvredno i govori stvari kao: "Zaslužila sam ovo nasilje. Ja sam loša žena/majka".

- Ne ceni sebe.

- Često ima želju da se ubije.

- Malo veruje drugima.

- Gubi sposobnost da procenjuje druge ljude - oni su ili njeni prijatelji ili nisu.

- Depresija.

- Navikava se na lekove (droge?) i alkohol da bi umrtvila bol.

- Psihosomatske bolesti.

Donna M. Hughes

Prevela Kaća Jeremić

 

 

 

 

zašto žene trpe nasilje

Kada su birale partnera žene nisu birale nasilnika, ali često sa njima žive dugo godina.

Zašto žene ne napuste nasilnog partnera na prvu pojavu nasilja? Zašto mnoge žene ostaju sa nasilnim partnerima godinama? Tome ne treba tražiti jedan razlog jer su oni brojni i čine gusto tkanje konkretne životne situacije svake žene.

Zašto žene trpe nasilje - to je deo patrijarhalne istorije koja je stvorila hiljade malih mehanizama protiv bića žena i njihovog slobodnog razvoja.

1. ZBOG DECE. Žene ne odlaze od nasilnika jer se boje da neće dobiti decu. Nasilnici, primenjuju prisilne taktike, čime ženu psiho-fizički iscrpljuju, govore joj - ako ode - da nikada neće videti decu. U svojoj kontroli nad ženom idu tako daleko da prete da će decu pobiti, pa u žene zbog njih dominira strah i ostaju sa nasilnikom.

Žene ne poznaju pravne propise, misle da neće dobiti ni alimentaciju. Odvojenost od dece teža im je od trpljenja nasilja. Dete doživljavaju kao deo svog identiteta, kao najvredniji deo sebe i spremne su zato podneti svaku žrtvu, svako nasilje. Ako ostanu bez deteta osećaju gubitak integriteta, dela sebe. Na ovakve osećaje utiče i socijalizacija - naučenost da žive "kroz druge", da se za njih žrtvuju, da svoj identitet ostvaruju kao majke, supruge; da bi kroz to egzistirale, zato će sve podnositi. Pored toga patrijarhalna kontrola žena nalaže da nije dobro za decu ako ne rastu uz oba roditelja.

Najčešća društvena predrasuda u vezi sa razvodom je "da su deci potrebna oba roditelja", "da posebno sinovi ne mogu da odrastu bez oca". Činjenica je da deca ne žele da žive u porodici gde postoji nasilje. Psihološka istraživanja kažu da je za razvoj deteta potreban jedan roditelj koji nije nasilan, koji ga voli i koji je odgovoran prema detetu. Nasilnici nisu odgovorni prema deci.

Istraživanja su pokazala da dečaci koji odrastaju pored oca nasilnika nauče takav model ponašanja, te kad odrastu prihvate nasilje kao normalan oblik ponašanja, tj. sami postaju nasilnici. A devojčice, koje su živele u nasilničkim porodicama, mogu prihvatiti nasilno ponašanje i ulogu žrtve svojstvenoj bračnoj zajednici. Socijalizacijom tj. učenjem patrijarhalne uloge ženskog pola žena je naučena da trpi, da ima malo kontrole nad svojim životom, što u braku paralizira svaku njenu misao o suprotstavljanju nasilju.

Žene ponekad potcenjuju svoje sposobnosti, naročito ako nemaju dovoljno ekonomskih sredstava, ne veruju da su same u stanju da izdržavaju i vaspitavaju decu, da podnese odgovornost za samostalno odlučivanje o dečjim životima.

2. NEOBAVEŠTENOST O SVOJIM PRAVIMA. Mnoge žene ne poznaju pravne propise, nisu informisane o svojim pravima. To neznanje često podržava i njihov nasilni partner kome ide u prilog takvo nesnalaženje. Oni im govore da nemaju nikakva prava, ne samo na decu, nego i na stan, podelu imovine, na izdržavanje. Ovo neznanje stvara jaki strah koji koči žene da se osamostale i počnu da donose odluke za sebe.

3. PRIMENA MEHANIZAMA POTPUNE KONTROLE I IZOLACIJE ŽENE. Nasilje u porodici je u svojoj suštini takav model kontrole koji uključuje fizičke, seksualne, psihološke, emotivne i ekonomske zloupotrebe raznih vrsta. To je čitav niz postupaka kojima se žena kontroliše, kojima joj se sužava životni prostor. Sve taktike domaćeg nasilja kombinovane su najčešće sa taktikom izolovanja žene od njenih poznanika i rodbine. Nasilnik se često tako neprijatno ponaša da prijatelji, drugarice, ne žele više da dolaze.

Ponekad nasilnik otvara ženinu poštu ili je baca. Ponekad roditelje i drugu rodbinu tretira kao nepoželjne, pre i posle njihovog dolaska izbijaju danima svađe, prebacivanja i nasilje. Ponekad se kao mehanizam izdvajanja žene od okoline javlja ljubomora pa se žena pri tom optužuje da flertuje sa kolegama sa posla, sa poštarom, prodavcima iz radnji ili čak i prolaznicima. Ona sve to odbija, ali vremenom ne sme nikoga ni da pogleda a kamoli da se zaustavi u razgovoru. Izolovanost se sve više povećava. Postoji takođe i ekonomska kontrola žena, npr. permamentno davanje nedovoljno novca za kućne potrebe, raspitivanje u detalje šta koliko košta, rasipništvo nasilnika, preuzimanje potpune kontrole nad kućnim budžetom, bez obzira da li i ona zarađuje ili ne.

Kontrola takođe ide i u pravcu uskraćivanja mogućnosti kretanja. Svaki njen odlazak u kupovinu ili posetu se strogo meri, prebacuje joj se da se besmisleno "šeta", da ima tajnog ljubavnika, da ne vodi računa o sebi i kući, da se "pristojna" žena tako ne ponaša... Ona je sa svoje strane stalno u žurbi i u strahu da ga ne naljuti, gotovo prestaje da izlazi, što i jeste njegov cilj. Definitivni odlazak takvoj ženi može da deluje kao neostvariv san, ali on jeste ostvariv uz dosta podrške od okoline.

4. OBEĆANJE NASILNIKA DA ĆE SE PROMENITI, faza "medeni mesec". Posle nasilnih incidenata, on se strašno kaje, obećava da se "to" više nikada neće ponoviti, uzima svu krivicu na sebe i moli je da mu "samo još ovaj put" oprosti, kupuje joj cveće, izvodi u kafanu, da bi se prvom sledećom prilikom nasilje nastavilo.

5. POGREŠNO TRAŽENJE UZROKA NASILJA. Žena koja trpi nasilje ponekada veruje da je uzrok nasilju ne u njemu, već problemi na njegovom poslu, njegovi roditelji, deca ili čak i ona sama, jer ne ume da bude "dobra žena" tj. da ispuni njegova očekivanja. Zato veruje da se on može promeniti i da ona mora da bude strpljiva ili čak da ima dužnost da ga podrži i da mu pomogne da prebrodi ono što ona misli da je kriza, tj. prolazno stanje nerazumevanja.

6. IDEALIZOVANJE NASILNOG PARTNERA. Ona često veruje da on nije u stvari "takav" i da ga neki spoljni faktori vode u nasilje i kada bi se oni mogli odstraniti da bi on opet bio kakav je "u stvari". Ponekada smatraju da bi on trebalo da se leči, bilo psihijatrijski, bilo od alkoholizma. Veruje da bi nasilje prestalo ako bi on počeo da posećuje bračno savetovalište ili ako im samo neko sa autoritetom zapreti.

7. POGREŠNO USMERENA LJUBAV. Žene često investiraju svu svoju ljubav u (pogrešnoj) nadi da će njena ljubav promeniti muža. Ponekada žene tretiraju nasilne partnere kao malu i nezaštićenu decu, jer misle da je nežnost upravo to što ih može odvratiti od eskalacije nasilja. Žene veruju da svojom ljubavlju mogu promeniti nasilnika.

8. STRAH OD PRETNJI UBISTVOM. Nasilnici često prete da će ženu ubiti, unakaziti, da će pobiti sve po kući, da će baciti decu u reku, da će zapaliti kuću, njenu kosu i sl. Sama pomena razvoda ili pokušaj privremenog sklanjanja kod roditelja ili prijateljice, u nekim slučajevima izaziva nasilje.

Ni formalno ostvaren razvod ne znači za nasilnog muškarca kraj mogućnosti da i dalje teroriše svoju bivšu suprugu, niti za nju znači sigurnost od njegovih upada i pretnji. U situacijama razdvajanja mnoge žene su bile podvrgnute brutalnim napadima, a događa se i da su izgubile život. Pretnje ubistvom su sastavni deo verbalnog nasilnog ponašanja svih nasilnika sveta.

9. NASILNIK IZAZIVA KRIVICU KAD ŽENA ŽELI DA ODE. Nasilni partneri ne žele da izgube ženu nad kojom se nasilnički ponašaju i mnogi od njih se svim silama trude da spreče njihov mogući odlazak. Prete da će izvršiti samoubistvo, da će prekinuti započet medicinski tretman i prestati da uzimaju lekove, napustiti radno mesto, početi da piju, prodati "sve u bescenje", skočiti u reku i sl. pri čemu neke od tih pretnji i ispunjavaju.

10. ŽENE SE NALAZE U STANJU "ZAMRZNUTOG STRAHA", BESPOMOĆNOSTI. Kada je žena u situaciji u kojoj je ugrožen njen život, ona nastoji da izbegne da još više razljuti napadača, da ga potkupi i primiri, i da ne pokaže strah. Ona nastoji da ne pokaže jake ili stvarne osećaje, ne pruža otpor, jer ih oni mogu dovesti u još veću opasnost. To se naziva "zamrznutim strahom". To je dobro poznata, opšta taktika za preživljavanje žrtava svih vrsta nasilja - ljudi koji su prošli kroz ratove, silovanja, napade, logore.

11. NEZAPOSLENOST ŽENE - MATERIJALNA SIGURNOST.

Nezaposlenoj ženi nije uvek lako da nađe posao što je bitni uslov za odlazak. Ona nema svoj novac niti izgledan način da ga zaradi i nalazi se u situaciji materijalne zavisnosti.

Ako nikada nije bila zaposlena jako teško joj je da zamisli da ima snage da počne da radi; ako je zaposlena, često se plaši materijalnog osiromašenja i ne veruje u svoje sposobnosti da može da prevaziđe ovaj problem.

12. OSEĆAJ SRAMOTE ZBOG NEUSPEŠNOSTI BRAKA.

Za mnoge žene je sramota da priznaju da im je brak neuspešan. Kada se brak pokaže kao loš, žena smatra da po svaku cenu mora da ga održi, žrtvujući se i trpeći sve što dolazi od strane nasilnika, smatrajući da je to "normalna" cena koja se plaća za ono što se smatra poželjnim, a to je održanje bračne zajednice po svaku cenu. Često imaju primer svojih majki, baki, tetaka, komšinica, koje trpe nasilje i trpele su ga celog života, nasilje se onda prihvata kao neka "normalna" ženska sudbina.

13. NEDOSTATAK SAMOPOUZDANJA. U životnoj situaciji nasilja nasilnik sistematski razara samopouzdanje žene. Ona vremenom gubi poverenje u sebe i svoje sposobnosti. Nasilnici često govore ženi da je "kurva" i da je "kriva za sve" i omalovažavaju sve njene samostalne činove. Žene se zato često pitaju gde je njihova greška, dok nasilnici smatraju da su uvek u pravu: "Ja sam u pravu i kad lažem".

14. "NAVIKNUTOST" NA NASILJE OD MALENA. Žene-žrtve nasilja su ponekad odrasle u nasilnoj porodici pa su bile i same žrtve očevog nasilja prema majci ili prema deci. Takve žene imaju povećanu toleranciju prema nasilju, one ga smatraju sastavnim delom zajedničkog življenja, ne umeju da mu se suprotstave niti čak smatraju da imaju prava da budu zaštićene od njega.

15. FIZIČKA I PSIHIČKA ISCRPLJENOST. Žene se često plaše samoće i starosti. Smatraju da je možda bolje trpeti ne baš zadovoljavajuću porodicu nego biti potpuno izvan svake zajednice. Žena je ponekad sprečena da ode od nasilnika zbog bolesti fizičkog ili psihičkog karaktera, a ponekada i zbog ekstremne psihičke iscrpljenosti, što su normalne i logične posledice preživljavanja u dugotrajnoj situaciji nasilja.

16. ODSUSTVO PODRŠKE NAJBLIŽIH. Porodica i prijatelji ne odobravaju razvod, ne žele da pruže ni razumevanje a kamoli neki vid stvarne pomoći, koja je ženi u tim situacijama potrebna. Roditelji često unapred obaveštavaju svoje kćeri, da "nikakvo razvođenje" ne dolazi u obzir, "što su tražile to su i dobile". Oni smatraju da su žene krive za sve, pogotovo za nasilno ponašanje muža.

17. NEEFIKASNOST INSTITUCIJA. Milicija, razne medicinske ustanove, centri za socijalni rad, sudovi, tužilaštva, advokati, psihološka savetovališta i sl. kojima se žena obraća u raznim fazama pokušaja da se razvede ili odvoji od nasilnog partnera, pre svega smatraju da je "porodica osnovna ćelija društva" i da treba dati šansu pomirenju; dalje veruju nasilniku, počiniocu pre nego ženi ili odugovlače institucionalni postupak ne bi li se žena predomislila. S druge strane u zakonodavstvu ne postoji zakon kojim bi se kaznio muž koji pretuče ili siluje suprugu.

18. RELIGIJSKA UVJERENJA I OBIČAJI SE PROTIVE
RAZVODU.

Žene nekada pripadaju religijskim zajednicama koje se oštro protive razvodu. Protiv razvoda su i običaji. Odrasla u takvim predrasudama, žena - žrtva nasilja - ne vidi rešenja nasilnog braka u kome se nalazi.

 

 

 

prepoznavanje muškog nasilja nad ženama

Iz arhive SOS-a

SOS telefon za žene i decu žrtve nasilja otvoren je marta 1990. godine, sa namerom da aktivno podržava žene u njihovom procesu oslobađanja od nasilja. Za godinu dana rada kolektiv SOS-a primio je više od 1200 poziva. Oko 15% od ovog broja su ponovljeni pozivi; 5% su se javljala deca (do 19 godina); 3% se javljaju muškarci, a ostalo - 92% su pozivi žena. Analiza upitnika je pokazala da od svih poziva žena, oko 90% njih zove zbog nasilja koje trpi od muškaraca iz svoje okoline. Zbog toga ćemo ovog puta govoriti samo o muškom nasilju nad ženama s obzirom da to obuhvata najvažniji i najobimniji deo našeg rada.

Pre dvadeset godina žene su počele da se okupljaju oko zajedničkih iskustava nasilja i da o tome razgovaraju. U tim razgovorima su prepoznavale jedna drugu i razmenjivale iskustva bola, trpljenja, omalovažavanja i dr. Postepeno, žene su objavljivale činjenice o kojima se ćutalo i tako je počela da se stvara ženska javnost. Postalo je jasno da nasilje određuje živote mnogih žena, da one najčešće nemaju kome da o tome govore i da su zbog toga izolovane jedne od drugih i same naspram društvenih ustanova. U tom procesu objavljivanja nasilja nad ženama stvarale su se mnoge ženske službe za podršku i pomoć ženama žrtvama nasilja. Ove službe su potekle iz ženskog pokreta koji je u suštini zasnovan na politici da je muško nasilje nad ženama društveni fenomen, a ne lični problem žena koje ga trpe.

SOS kolektiv je pokrenut sa istim polaznim uverenjem o društvenim osnovama muškog nasilja nad ženama. Samim tim, inicijatorke ove službe su pre otvaranja telefonske službe otpočele komunikaciju sa različitim društvenim ustanovama kako bi našle određenu podršku i saradnju. Činjenica da je bilo potrebno dve godine aktivnog obilaženja društvenih institucija u gradu da bi se dobila jedna prostorija na korišćenje, i to posle radnog vremena, jasno govori o nesenzibilnosti društvenih instanci za pitanje nasilja nad ženama. Zapravo bilo koje pitanje potrebe žena ne nailazi na društvenu rezonancu. (Svojevremeno je prevod knjige Simon de Beauvoir "Drugi pol" osam godina tražilo izdavača!).

Istraživanja Feminističke grupe koja je osnovala SOS tokom poslednje tri godine pokazala su da nasilje nad ženama jednostavno ne postoji kao odvojena kategorija ni u jednoj oblasti društvenih nauka i delatnosti (pravu/statistici/pihologiji/sociologiji itd.).

- Ne postoje zvanične statistike (niti SUP-a, niti centara za socijalni rad) koje govore o tome koliko je žena izloženo fizičkom nasilju od muškaraca, niti koliko je muškaraca nasilnika.

- Ne postoji nijedna služba kojoj žena koja je fizički ili seksualno zlostavljana može da se obrati, a da zna da će se njenom iskazu verovati (osim SOS telefona).

- Za lake telesne povrede nanete u braku najčešće se izriče samo opomena ili novčana kazna koja je manja od kazne za pogrešno parkiranje kola, ako uopšte dođe do izvršenja presude.

lU krivičnom zakonu ne postoji član koji bi uzeo u obzir činjenicu da je žena dugogodišnja žrtva nasilja u slučaju da, nakon toliko godina zlostavljanja, fizički napadne muža i teže ga ugrozi, ili ubije.

lU krivičnom postupku žrtva, odnosno zlostavljana žena koja podnosi tužbu, u mnogo je nepovoljnijem položaju od optuženog.

lU Beogradu (do aprila 1991.) ne postoji treznilište u koje bi se smeštali nasilni muškarci u pijanom stanju.

lU Beogradu (do aprila 1993.) ne postoji sklonište za žene i decu žrtve nasilja u koje bi mogle da se sklone žene koje se nalaze u akutnim situacijama nasilja.

lU Republici Srbiji ne postoji zakon o silovanju u braku, a tamo gde postoji (Slovenija) žene nisu podstaknute niti da percipiraju seksualno nasilje od bračnog partnera kao silovanje niti da ga prijavljuju.

Ovim radom želimo da na različite načine pokažemo postojanje muškog naislja u odnosima muškarac-žena, da ga izdvojimo, imenujemo, vidimo. Ono je tokom istorije postalo stvarnost koja se podrazumeva. Žene koje se javljaju najčešće govore da se njihovim pričama o preživljenom nasilju ne veruje, a da se izjave nasilnika da nasilje nije učinio uzimaju kao istina. I tako već stotinama godina žene ćute, (mnogi) muškarci lažu, a mi nikada nećemo saznati koliko miliona žena su bile pretučene, ni šta bi nam o tome rekle.

Teorije ženskog pokreta su pokazale da patrijarhalno ustrojene institucije nisu razvile mehanizme za uočavanje ovog nasilja, niti mere kojima bi se ono umanjivalo. Drugim rečima, unutar porodice njihovo nasilje se obično naziva "dužnošću muža" a njen fizički i psihički bol "plemenitošću žene". Zavera ćutanja o nasilju u porodici doprinosi održavanju potčinjenog statusa žena u privatnom i javnom životu. "Sve dok nisam govorila o tome da me muž tuče i muči, okolina je smatrala da sam dobra majka, supruga i domaćica. Sad više niko nije na mojoj strani."

Mi polazimo od činjenice da je položaj žena i muškaraca u društvu odnos neravnoteže moći oba pola. Ono što nas ovde interesuje je kako se ova neravnoteža prelama u odnosu na problem muškog nasilja nad ženama. Pre svega, koristeći svoju superiornu poziciju u društvu, muškarci upražnjavaju sve vrste nasilja nad ženama: fizičko, seksualno, ekonomsko, emotivno, psihičko. Nasiljem, oni povratno održavaju svoj status nadređenih, što im omogućava da drže žene pod kontrolom. S druge strane, teorije o društvenoj ulozi pola pokazuju da se od žena očekuje da budu "smerne, poslušne, pasivne, uslužne".2 Ove osobine samo otežavaju svaku mogućnost žena da se suprotstave nasilju koje trpe. Ako kaže NE nasilju, time najčešće izdaju svoj rod, izdaju svoju prirodu, jer se smatra da sve što žena jeste po ulozi pola - to je po prirodi. "Drama je u činjenici da sve ono što izlazi iz okvira idealne slike o ženi nije pronašlo oblik u kojem bi moglo da se ispolji sem kao neprirodnost. To znači da se žena uvek nalazila pred apsolutnim izborom: ako je želela da postoji kao ličnost, nije mogla da bude žena; ako je želela da bude subjekt vlastite istorije, nije trebalo da bude žena; ako je želela da deluje u društvenoj stvarnosti, nije smela da bude ni žena ni majka."3

Mnoge žene koje nam se obraćaju upravo potvrđuju nemoguću situaciju u kojoj se nalaze: van situacije u kojoj ih muž tuče ne vide nikakvu alternativu. S druge strane činjenica je da one koje nas zovu, samim tim činom traže izlaz. Ali posle dugogodišnjeg trpljenja, njihovo samopouzdanje je jako nisko i za proces izlaženja iz situacije nasilja potrebno im je jako mnogo podrške i poverenja.

U gradu mnoge žene imaju izvesne izbore, ali još uvek ne znamo koji broj žena iz cele zemlje koje nas ne zovu žive u neprekidnom nasilju bez izbora.

Ovaj kratki uvod treba da nagovesti hipoteze sa kojima volonterke SOS telefona pristupaju u obraćanju ženama. Mi smatramo da se fenomen muškog nasilja nad ženama ne može shvatiti unutar psiholoških teorija ličnosti, crta karaktera i sličnih hermetičkih teorija. Činjenica da je nasilje nad ženama rasprostranjeno u svim društvenim formacijama i prisutno kroz sve istorijske periode čini ovaj fenomen mnogo kompleksnijim i dubljim nego što to jedna psihološkinja može na prvi pogled da pretpostavi. Mi u svakom slučaju nemamo potrebe da tumačimo i postavljamo dijagnoze. Pored ovih generalnih pretpostavki pokušavamo da shvatimo životnu priču onako kako je sama žena shvata, znajući da je svaka životna istorija jedinstvena, pa bi prema tome čin dijagnostikovanja samo maskirao srž životnog toka.

U svakom slučaju, mi smatramo da se o muškom nasilju nad ženama ne može ni misliti ukoliko se ne uzimaju u obzir analize društvene uloge pola i nejednake raspodele moći među polovima. Tako, na primer, često nalazimo da žena godinama trpi nasilje. Ovakvi primeri ne navode nas na zaključak da se tu radi o "kategoriji ženskog mazohizma". Smatramo da je smisao ženskog trpljenja u sadržaju društvenog identiteta žena.

Nauka na kojoj zasnivamo rad na SOS telefonu nije neutralna i nije nepromenljiva. (Za nas muškarci i žene nisu neistorijska, nedruštvena, besklasna bića ugnjurena u univerzalnu biologiju i psihologiju.) Nauka o kojoj je reč stvarala se paralelno sa procesima menjanja stvarnosti ženskih života kroz pokrete za oslobođenje žena, i jedno od prvih saznanja je bilo da nasilje ima pol. Lična iskustva žena koje trpe nasilje su osnova ove nauke o nasilju nad ženama koja je tokom dvadeset godina razvoja ženskih studija u svetu dobila različite komponente. Pre svega ne-neutralnost unutar nauke o nasilju nad ženama pretpostavlja senzibiliranost na pol, klasu, rasu, nacionalnost i druge društvene odrednice življenja. Drugo, ne-neutralnost ovih naučnica podrazumeva i njihov aktivistički odnos prema nasilju koji se zasniva na postavci da se "tek povezivanjem individualnih iskustva kroz kolektivnu akciju mogu razrešavati problemi ljudskih potreba" (Gordana Cerjan Letica).

Kolektiv SOS-a polazi od sličnih stavova u obraćanju ženama žrtvama nasilja pa se može reći da SOS služba nije neutralna. Naprotiv, naši principi rada su:

- imati potpuno poverenje u iskaz žena koje se javljaju,

- dati potpunu podršku njenoj autonomiji, znacima njenog izlaženja iz zavisnosti i uslova nasilja,

- pritom ne davati gotova rešenja, već podsticanjem opšte snage žene omogućiti joj prostor da ona sama dođe do predloga za menjanje svoje situacije, čak i ako to podrazumeva da se ona ne približava nikakvom razrešenju,

- žena nije kriva za nasilje kojem je izložena - bez obzira šta jedna osoba učini, to ne sme biti opravdanje za nasilje,

- dati do znanja ženi da nasilje koje trpi nije samo njen lični problem, već životna situacija mnogih žena uslovljena patrijarhalnom kulturom,

- podsetiti žene da svaka od nas ima pravo na život bez nasilja.

POKRET PRETUČENIH ŽENA

Žene su krenule da se samoorganizuju u ženske pokrete pre svega u razvijenim zemljama nakon '68. koja ženama ništa posebno nije donela. Osnovni sadržaji pokreta bili su prava žena na rad i istu platu, i protiv nasilja nad ženama i decom. Tako su prve "vruće linije" (‘"hot lines") za žene žrtve nasilja nastale u Velikoj Britaniji, SAD, Kanadi, Australiji, Holandiji pre dvadeset godina. Zajedno sa telefonskim linijama osnivane su kuće za pretučene žene. Njih su samoinicijativno i kroz samoorganizovanje uz mnogo upornosti osnivale žene iz pokreta, a ne već postojeće institucije. Najčešće, dugogodišnji rad je bio bez novca i bilo kakve društvene potvrde. Potvrdu su dobijale od samih žena koje su u ovim kućama vrlo često počinjale nove živote i nalazile novi smisao.

Tokom godina, sve više je kuća (koje se još zovu i skloništa) i telefona koji su se vremenom povezivali u mreže Ženske pomoći ("Women's Aid Network"). Danas samo u Londonu postoje 43 skloništa za pretučene žene. Kućama sada rukovode žene koje su nekada bile žrtve nasilja. Znači, ne samo da se stvara nova nauka, nego i novi pojam profesionalizma koji više ne podrazumeva diplome sa fakulteta.

Tokom vremena države su prihvatile ove ženske projekte koji su na početku bili samoinicijativni i volonterski, tako da su danas skloništa, svetovališta i telefoni finansirani iz društvenih budžeta i korisnice ne plaćaju njihove usluge, jer ih najčešće plaća socijalno. (Ovi detalji naravno zavise od zemlje do zemlje.)

U manje razvijenim zemljama tzv. Trećeg sveta, pokret pretučenih žena se nešto drugačije razvijao. Siromaštvo, prenaseljenost i neprekidno nasilje ne dopušta ženama da se zadovolje nekolicinom kuća ili pak telefonskim linijama s obzirom da većina stanovništva ne poseduje telefon. U Meksiko Sitiju, na primer, žene stvaraju mreže referentnih žena koje deluju u zajednici. Ideja je da u svakom kvartu ima po jedna žena koja interveniše u slučajevima nasilja, daje informacije, pravne savete, zove policiju i sl. (potpuno volonterski rad), tako da sve ugrožene znaju da mogu njoj da se obrate. Drugi primer je iz siromašnog, prenaseljenog predgrađa Lime, Miraflores, u kojem su se 1988. žene samoorganizovale. Svaka je kupila pištaljku, a kada muž počinje da je napada ona zviždi i komšinice koje čuju dolaze da joj pomognu. U toku prve nedelje ovog projekta, nasilje se smanjilo za 50%. U nekim drugim zemljama otvorene su u poslednje dve godine telefonske službe i skloništa Ženske pomoći, u Novom Zelandu, Tajlandu, Japanu, Indiji, Bangladešu, Filipinima, Kolumbiji, Argentini. U ovim zemljama muško nasilje nad ženama ima različite oblike, u pitanju su grupna silovanja od strane službenika, silovanja od strane američkih vojnika u bazama, seks-turizam, podmetanje spaljivanja udovica, kliterodoktomija žena, ubijanje žena zbog nedovoljnog miraza i druge vrste nasilja koje zavise od religioznih i kulturnih uslova.

U zapadnim zemljama Pokret pretučenih žena sve više iznosi javnosti činjenice o muškom nasilju nad ženama. Zahvaljujući ovom pokretu, sakupljeni su i mnogi podaci.

Institut Žena iz Madrida je na uzorku od 5000 žena dobio da 95% žena izjavljuje da su makar par puta bile fizički maltretirane od partnera. Feministička grupa Flora Tristan iz Perua objavila je da 85% žena trpi zlostavljanje od muža, sina ili oca. Četvrtina svih kriminalnih dela nasilja u Velikoj Britaniji vrši se nad suprugama (Dobash, 1979)4 Prema podacima FBI svaka četiri dana u SAD jedna je pretučena na smrt, a svaka šesta žena je žrtva nasilja svog partnera.5 U jednom istraživanju u Škotskoj (Steinmetz), na 10044 porodice, u 76% porodica povremeno ili permanentno muž napada svoju ženu, a u 1% žena napada muža. U poslednjoj dekadi '80-'90 u SAD, 50000 žena je ubijeno od svojih partnera - muškaraca, zabeleženo je 750000 silovanja, a pretpostavlja se da ih je od 10 do 35 puta više (Off Our Backs).

Jugoslovenska statistika za žene žrtve muškog nasilja je tek u nastajanju. Mreža SOS telefona u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu radi na sakupljanju svih podataka iz tri grada.

Što se tiče Beograda, nakon godinu dana rada SOS-a napravljena je statistička obrada 1200 upitnika. Kada se uzme u obzir da su od tog broja 92% upitnici žena, a od tih 1000 upitnika žena 15% su ponovljeni pozivi, izlazi da statistički podaci koje ćemo sada izneti slede iz 850 upitnika. Rezultati koje smo dobile pokazali su nam prisustvo svih vrsta nasilja u većem intenzitetu i kvantitetu nego što smo se nadale.

1ä Interpolacijom statističkih podataka (upoređujući sa zagrebačkih 10000 poziva za dve i po godine i svakodnevnog desetočasovnog radnog vremena) došle smo do pretpostavke da je u Beogradu na svakih 10 minuta jedna žena izložena fizičkom nasilju od muškarca.

2ä Od žena koje se javljaju, 30% njih eksplicitno izjavljuje da im partner preti ubistvom (klanjem/davljenjem) i ne samo verbalno nego je to i pokušao raznim predmetima, oružjem, noževima, rukama i sl.

3ä Teške telesne povrede i povrede glave prijavljuje 29% žena.

4ä Žene koje su izložene nasilju svih su socijalnih slojeva i profesija. Javlja se 13% nezaposlenih žena, 8% učenica/studentkinja, 5% domaćica, 14% penzionerki i ostalih 60% su zaposlene žene.

Najmanje se javljaju žene najnižih slojeva. (Žene najviših slojeva verovatno rešavaju ove situacije na drugi način; žene najnižih slojeva, Romkinje, siromašne, stigmatizirane, nemaju dovoljno društvene potvrde da bi se obratile javnoj strukturi za pomoć i verovatno se oslanjaju na svoje interne mreže podrške.)

5ä Bračno stanje žena koje se javljaju: 49% su udate, 26% su razvedene, 14% žena su u procesu razvoda, 8% su neudate.

6ä Od žena koje imaju decu, u 72% slučajeva deca su direktno ili indirektno žrtve nasilja.

7ä Žene u 74% slučajeva na pitanje "Koliko dugo traje nasilje" odgovaraju VIŠE GODINA (od 3 do 40 godina), a na pitanje ‘"Koliko često se ponavlja nasilje" 48% njih odgovara SVAKODNEVNO.

8ä Nasilnik je u 80% slučajeva partner iz porodice: muž (60%), bivši muž (15%), vanbračni muž (5%).

9ä Sin se javlja kao nasilnik u 10% slučajeva, a otac u 6% slučajeva (obično zajedno sa mužem).

10ä Nasilnik je u oko 43% slučajeva nama prijavljen kao alkoholičar, što se odnosi i na one koji nikada nisu bili kod lekara zbog pića.

11ä Nasilnik je svih socijalnih slojeva. (Radi se i o onima sa najvišom stručnom spremom, sa visokim dohotkom i/ili društvenim ugledom u gradu, s jedne strane, dok o muškarcima najnižih slojeva manje znamo s obzirom da žene iz tih sredina manje zovu.)

12ä Seksualno nasilje je do sada prijavilo samo 6% žena. Ovaj broj je potpuno nereprezentativan i nepouzdan. On samo pokazuje u kojoj meri je seksualno nasilje potisnuto u ćutanje. (Ženama koje zovu i dalje je neprijatno da o tome govore, s druge strane, mnoge volonterke SOS-a ne usuđuju se da pitaju.) Zagrebačka studija SOS podataka iz 1988. pokazuje da "u 93% slučajeva batine završavaju silovanjem kao završnim činom dokazivanja premoći i vlasti u braku".

13ä U 14% slučajeva žene koje zovu traže hitnu intervenciju sitnice milicije. (Nakon poziva ponovo se zove SUP i žrtva nasilja.)

14ä Na pitanje "Šta misli da bi joj najviše pomoglo u rešavanju njenog problema" ima mnogo otvorenih odgovora. Najviše se izdvajaju "razvod" u 16% slučajeva, "hitni smeštaj" (sklonište koje još ne postoji) u 12% slučajeva i "bračno savetovalište" za pitanja alkoholizma i nasilja u porodici (ovo drugo još ne postoji) u 11% slučajeva.

15ä U 9% slučajeva žena koja zove apsolutno nema rešeno stambeno pitanje (ili je izbacuju zbog bespravnog useljenja, ili je muž izbacuje a ona nema nikog u gradu, ili je roditelji neće pošto ona napušta muža, itd).

16ä Do sada smo 12 puta tražile hitno privremeno prenoćište za žene i decu. (Smeštamo ih od našeg novca u najjeftinije hotele, u Radničko prihvatilište, Materinski dom, ili kod kuće neke od volonterki.)

17ä Neke od žena sa SOS-a (u oko 35 slučajeva), svojom odlukom su prihvatile da i van rada na telefonu učestvuju u razvoju situacije žena koje su se javljale.

18ä Kroz četiri instruktaže za rad na SOSu prošlo je oko 100 žena. Na telefonu je u toku godinu dana radilo oko 60 žena, a u sadašnjem trenutku aktivno je angažovano njih 30.

Komentare na neke od ovih podataka sprovešćemo kroz analizu mehanizama koji održavaju društvenu nevidljivost muškog nasilja nad ženama. Podaci koji su nas najviše iznenadili bili su ovi koji pokazuju da je praktički svaka treća od žena pod stalnim pretnjama ubistva, i da skoro svaka treća prijavljuje teške telesne povrede i povrede glave. Mi smo zaključile da oko 25% žena koje zovu žive u situacijama koje su opasne po život (takozvanim opasnim porodicama). Drugi važan podatak govori da je nasilje rasprostranjeno bez obzira na socijalni status muškarca, njegovu obrazovanost ili društveni ugled. Jedino što žene koje žive manje tradicionalno imaju više autonomije i lakše izlaze iz nasilja. Ponekad je bio dovoljan jedan razgovor pa da se žena definitivno odluči i napusti uslove nasilja. Najčešće taj proces traje mnogo duže, a često se nikad ne završi.

MEHANIZMI ODRŽAVANJA NEVIDLJIVOSTI NASILJA NAD ŽENAMA

Činjenica da je društvenoj stvarnosti muško nasilje nad ženama nepoznato, a u svakom slučaju trivijalizovano i devalorizovano, u potpunosti određuje ovaj fenomen i načine na koji se nasilje prelama kroz živote žena.

Činjenica da mnoge žene ne govore o nasilju koje trpe ne znači da ga one ne doživljavaju, već da ne postoji jezik, i društveni prostor (ženska javnost) u kojem bi ga one objavile i naišle na potvrdu i prepoznavanje. Zbog toga njihovo trpljenje i njihov bol ostaje ispod praga društvene osetljivosti.

Naša je generalna hipoteza da je institucija nasilja nad ženama u osnovi sistema svih odnosa u društvu, pogotovo unutar sistema porodičnih odnosa, bez obzira što se faktički ne javlja u svim porodicama. Nasilje, pošto je uslovljeno nejednakom moći među polovima, inherentno je muško-ženskim odnosima i zbog toga nevidljivo i teško prepoznatljivo obema stranama.

"Godinama sam smatrala da treba da trpim što me tuče, da tako mora, da je to moja slabost ako popustim i pomislim da treba da se pobunim".

U Južnoj Srbiji muškarci odrastaju u kontekstu narodne izreke svojih očeva: "Čim se probudiš udari ženu, ako ne znaš zašto, znaće ona". Ova "narodna mudrost" upravo je koncentrat naše teze o nepostojanju uzroka za muško nasilje nad ženama. I mnoge žene koje se javljaju svesne su da oni time uspostavljaju Red. Na pitanje iz upitnika "Da li postoji nešto posebno nakon čega je usledilo nasilje" više od 40% žena eksplicitno odgovara NIŠTA. Ostali odgovori su alkohol (10%), ljubomora (8%) i jedna serija uzoraka koji se nikako ne mogu nazvati uzorkom. ("Hteo je da gleda utakmicu a dete crtani film. Stala sam na stranu deteta, onda nas je istukao, bilo je i krvi pa sam zvala miliciju. Oni su mene opomenuli." Ili "Hteo je nešto drugo za večeru"... i slično.) Svako psihologiziranje uzoraka promašilo bi cilj. Očigledno je u pitanju puko održavanje moći "gazde u kući". Tako smo suočene sa teškim telesnim povredama, zlostavljanjima, silovanjima, ucenama žena i dece BEZ NEPOSREDNOG UZROKA.

Mnoge od nas sa SOS-a i dalje se neprestano čudimo šta sve muževi rade svojim ženama. I pored našeg iskustva, neprestano se javljaju nove priče žena koje nas ispočetka uznemiruju. ("Kada je imala 32 godine i bila u odmakloj trudnoći, muž je iz čista mira pretukao. Prokrvarila je, otišla kod lekara ali joj je bilo neprijatno da prizna šta se desilo pa lekar nije postavio dobru dijagnozu. Dete joj je umrlo u stomaku, bilo je tu čitave dve nedelje i tek tada otkriveno. Posledice: od sepse je morala da operiše jajnike i bešiku, na drugoj operaciji su joj izvadili i ostatak polnih organa, a uskoro ide na operaciju levog bubrega. Docnije se razvela od muža, ali ostale su joj teške traume. Sada je potpuno sama u stanu koji je ona kupila pre braka, bez prijatelja, bez zdravlja i podrške. (Upitnik 883/91).

Vrlo često nekima pada na pamet, "on je lud". Ali čudno - nije tako. Jedna lekarka specijalistkinja, koju pratimo već više meseci, pričala nam je o 23 godine zlostavljanja. Njen, sada bivši muž, u svim drugim odnosima je korektan, poštovan, prihvaćen. Radi u jednom od kabineta u Saveznoj skupštini. "Jedino u odnosu sa mnom je kao zver" kaže ona. Izbacivao ju je u ponoć iz kreveta napolje van kuće, zaključavao u sobu po 48 sati, svaki dan je optuživao da je kurva, zabranjivao da ima bilo koje drugarice ili prijatelje, ucenjivao, tukao, itd. Nekima od nas i dalje ostaju mnoga pitanja: da li je to institucija braka u kojoj se generiše mržnja prema ženi? Čime se može objasniti tolika sramota prema sopstvenim suprugama? Šta podstiče muškarce na toliko mučenje venčanih žena? Na koji način čin venčanja doprinosi totalnom potcenjivanju i omalovažavanju žena i mnoga druga. (Mušku stranu problema i oblike njihovog nezadovoljstva brakom i porodicom ovog puta nećemo analizirati.) S obzirom da opšte uzroke ovog nasilja vidimo unutar društvenih položaja polova, i uzroke nevidljivosti ovog nasilja tražimo u istim osnovama. Zbog toga ovog puta nećemo ulaziti u posebne detalje o uzrocima ove nevidljivosti već nas interesuje jedino njen fenomenološki opis - univerzalni društveni mehanizmi kojima se nevidljivost nasilja nad ženama održava, kojima se ono ne priznaje, da bi se pritom reprodukovalo ćutanje. Drugim rečima, koje su to društveno pripisane osobine polova koje utiču na održavanje mita o nasilju?

Na osnovu dosadašnjeg iskustva rada na SOS-u i iskustva žena koje su radile u sličnim službama u svetu daćemo samo kratke opise i primere iz života žena koje nam se javljaju, a koje ilustruju ove mehanizme, bez namere da ih detaljno analiziramo.

1. Pojam MORALNE ŽENE centriran je oko prihvatanja društvene uloge pola, i unutar nje očekivanja da žene treba da budu supruge, majke i domaćice. Sve tri uloge zahtevaju moralnost koja se postiže ukoliko žene ćute, trpe i čekaju. To pretpostavlja da one treba da podnose nasilje ukoliko očekuju da budu smatrane moralnim. Eventualni otpor nasilju se smatra nemoralnim, neženskim i neprirodnim, a odbijanje da trpi - neuspehom. "Kada sam počela svima da govorim da me on tuče, da više to ne mogu da podnosim, da hoću da se razvedem, okolina je smatrala da ja nisam poštena i uzorna supruga i majka. Brat i otac su tada prestali sa mnom da razgovaraju i više nisu prešli preko moga praga." Na pitanje u upitniku SOS-a "Kako reaguje na nasilje" 45% žena se ne suprostavlja. "Ne smem da se suprostavim, on me stalno zaplašuje. Dvadeset godina nikad mu nisam rekla 'Ne'. (Stara turska izreka koja kaže "Gde muž tuče ženu, tu ruža raste" još jednom potvrđuje da se nasilje muževa neprekidno podstiče. Kod nas se smatra da nije pravi onaj muškarac koji nikad nije tukao svoju ženu.

Iz kvalitativne analize otvorenih pitanja u upitniku vidi se da oko 95% žena kaže da ih partner optužuje da su kurve.

U okviru pojma moralnosti i dužnosti udatih žena objašnjava se i silovanje u braku, pa se smatra da svakog trenutka muž ima pravo da prisili ženu na seksualni čin, a da žena mora to nasilje da prihvati. ("Nisam htela te noći da vodim ljubav. Muž je tada otkrio jorgan pod kojim smo ležali i besan rekao 'Ovo nije železnička stanica da može tu da spava ko hoće'." Jedna druga je rekla: "Njega u kući jedino interesuju seks i hrana".) Očigledno je da sama uloga supruge ograničava ženu da zadovoljava svoje želje i potrebe dok njegove potrebe postaju subjekt bračnog odnosa. U anketi Feminističke grupe Žene i društvo 1988, na pitanje "Da li ste vodile ljubav sa vašim mužem a da to niste htele", 40% žena je odgovorilo DA. Međutim na pitanje da li je to bilo silovanje odgovorile su NE, objašnjavajući i to svojom dužnošću, (Andrea Dworkin na to kaže "Brak je legalna dozvola za silovanje". (U mnogim sredinama nemoralnim se smatra i čin razvoda. "Ne smem da se razvedem zbog roditelja." "Ako se razvedem, pući će bruka." Da bi se borila protiv nasilja koje trpi, vrlo često žena mora kompletno da menja svoj život, sliku o sebi i okolini.

2. Problemi supružnika su njihova PRIVATNA STVAR. Ovo je dobro poznati mehanizam koji u svakom sistemu u kojem je primenjen one koji su u njemu podređeni onemogućava da nađu instrumente oslobođenja. Ovim sistemom se sprečava da nasilje unutar porodice postane javna činjenica i da bilo ko sa strane interveniše i podrži ugroženu stranu. Upravo zbog ovog morala, jedna od osnovnih pokretačkih ideja ženskog pokreta je "privatno je javno". Nasuprot tome, održavanjem ideologije "privatnog" unutar porodičnih odnosa društva aktivno podstiče podređeni položaj žena.

Naše iskustvo je pokazalo da je za ženu jako važno da svima kaže o nasilju, tako da makar sa neke strane može da ima podršku. Imati svedoke u trpljenju nasilja je vrlo važno za egzistencijalnu snagu žena. Vrlo često SOS postaje jedini svedok zlostavljanja.

U našoj praksi se ne tako retko događa da ekipa SUP-a odbija da ode na mesto nasilja pod opravdanjem "Samo porodična svađa". (Tada su naša insistiranja intenzivnija i upornija sve dokle ih, makar i pretnjama autoritetima, ne ubedimo u nužnost njihove intervencije.)

3. Najrasprostranjeniji model zaključivanja u vezi sa svim grupama sa manje moći je ŽRTVA JE KRIVA / ŽENA JE KRIVA. Ovo se ne odnosi samo na žene, ali u slučajevima nasilja nad ženama na njih se primenjuje.11 "Mora da ga je izazvala", često je reakcija porodice i šire zajednice. Krivica se traži i nalazi u žrtvi, kao što je obično Ciganin kriv što ga belac ugnjetava.

Kao što je to odavno rekla Simon de Beauvoir, društveno određenje žene kao drugog pola se otelovljuje u ženi kao biološkom biću pa se u njoj traži krivica za polne karakteristike žene koje su joj pripisane tokom istorije.12 Iz patrijarhalne ideologije o ženi/žrtvi-krivcu nastale su mnoge teorije ličnosti, psihoanaliza, teorije socijalnog rada i druge. (Mnoge teoretičarke smatraju da je psihoanaliza, na primer, unazadila proces oslobađanja žena jer je svojim postavkama o zavisti, frigidnosti, kompleksima, itd. tražila uzroke u samim ženama a ne u ulozi pola koja je interiorizovana.13

Jasno je da pod društvenim pritiskom mnoge žene interiorizuju krivicu, što ih posebno onesposobljava da se odluče za izlaženje iz nasilja. Studije o psihologiji polova govore da žene dva do tri puta češće izražavaju osećanje krivice nego muškarci.14 "Prvo sam mislila da ga ja izazivam, onda sam shvatila da me tuče i kad ćutim i kad govorim, i dok spavam i dok radim..."

"Psihijatar mi je kazao da sagledam svoju krivicu kada sam mu rekla da me je strah jer me muž tuče i preti ubistvom. Rekao mi je da razmislim o tome koliko je mome mužu strašno što ga se ja plašim."

U pismu koje je jedna žena 6.12.90. poslala Zavodu za proučavanje socijalnih problema u Beogradu, tražeći da promeni centar za socijalni rad koji joj preti da će joj oduzeti dete iako je bivši muž već tužen za teške telesne povrede i nasilničko ponašanje, ona kaže: "Ovo nije centar koji će zaštititi majke, već centar za zaštitu muškaraca. Njima treba pokloniti lampu i bič kako bi majke priznale da su one krive."

Ideologija "žena je kriva" posebno je rasprostranjena kod seksualnog nasilja. Svaki čin silovanja se svodi na dokazivanje žene "da ga nije izazvala". Zbog osećanja krivice i sramote samo jedno od 50-100 silovanja žene prijave, a jedno od 30 prijavljenih silovanja dođe do suda. Septembra 1990. mladić Vladimir P. oslobođen je od optužbe da je silovao 14-godišnju devojčicu pod opravdanjem da ga je ona izazvala, i da je do samog čina došlo njenim pristankom. I pored toga što postoje dokazi da je ona vrištala, plakala, otimala se, dok je on udarao, cepao odelo, šamarao, sve to u parku preko puta hotela "Beograd"15.

Osnovna funkcija ove ideologije očigledno je u maskiranju muškog nasilja, čemu služe i one prethodne. Ako je žena kriva, onda je nasilje opravdano i tu je krug zatvoren.

4. REČ MUŠKARCA JE LEGITIMNA. "Niko mi ne veruje". To su iskazi stotine žena koje se javljaju na SOS. Najčešće im se ne veruje u okviru porodice, u okolini gde stanuju i rade i u institucijama kojima se obraćaju za pomoć: centrima za socijalni rad, SUP-u, i drugim službama. Radi se o klasičnoj hijerarhiji vrednosti unutar koje oni koji imaju pravo na moć imaju pravo na istinu (nije samo grupa žena ta koja podleže ovoj hijerarhiji nego i svi drugi sa manje društvene moći.

"Bivši muž me je prošle nedelje pretukao, uhvatio me je za kosu i moju glavu udarao o zid dok nisam bila sva okrvavljena. Pozvala sam policiju. Kada je služba došla na uviđaj, on je mirno izjavio da sam sama lupala glavom o zid. Onda su seli i popili nešto, a mene ucenili da više ne uzrujavam čestitog čoveka."

Isto toliko često nam se događa da žena ne može da se razvede jer muž svojim novcem, uticajem i lažnim izjavama produžava proces po dve do tri godine. Ni njene reči ni njeni dokazi o nasilju nisu dovoljno legitimni pred celim sistemom u kome, može se reći muška reč vlada bez obzira na verodostojnost te reči.

Neke teoretičarke za ovaj nevidljivi status žena još kažu "Žene su zemlja bez jezika", dok je jedna žena SOS-u rekla "Žene su za muškarce crtani film, bez reči", druga je kazala "Muž mi je rekao 'Šta ja imam od toga što ti meni kažeš da te boli'".

5. Posebno kod profesionalaca, a i uopšte, rasprostranjena je ideologija ŽENE SU MAZOHISTKINJE. To bi trebalo da podrazumeva da žene vole da budu objekti nasilja, da vole da budu silovane. Pogotovu se situacije u kojima se, od paralisanosti strahom, žena manje brani, nazivaju situacijama u kojima ona pristaje i želi nasilnički čin. Mi za godinu dana rada nijednom nismo čule da one "ipak" vole nasilje (što mnogi psiholozi i psihoterapeuti u Beogradu, pogotovu muškarci, vole da podvuku). Činjenica da neke žene trpe nasilje i po 30 godina nije nikakav dokaz o tome da ga one "priželjkuju", već ovakve lažne interpretacije prolaze kao dijagnoze koje još više doprinose omalovažavanju žena i pogotovu otežavaju proces oslobađanja od nasilja. I ovaj mehanizam eliminiše legitimnost ženskog iskustva zlostavljenosti, umanjuje ozbiljnost muškog nasilja, a odgovornost muškarca za zločine prebacuje na žene.

(Ima situacija u kojima je potčinjenost žena toliko dramatična da kada muž kaže "dođi da te udarim", ona dođe jer nema hrabrosti da mu se suprostavi. Dok sa nama razgovara, svesna je svojih slabosti i pritom traži pomoć jer oseća da ne može sama da promeni situaciju i svoje ponašanje.)

Ovakva vrsta ideologije rasprostranjena je za sve grupe koje su u datom društvu potčinjene. Tako se nekad govorilo da Crnci vole da budu robovi a još uvek se govori da Romi vole da su prljavi.

6. NASILNIK JE PATOLOŠKI SLUČAJ/ALKOHOLIČAR. Ovom, istorijski relativno novom ideologijom, fenomen nasilja se pomera u plan patologije čime se negira odgovornost nasilnika, a čin nasilja postaje kompetencija stručnjaka. Činom dijagnostikovanja nasilnika nasilju se oduzima suština - njegova društvena uslovljenost, i ono postaje samo fenomen individualne patologije kojom treba isključivo profesionalci da se bave. Tako se onemogućuje intervencija društva, pravda se izostanak te intervencije i na još jedan način minimizira problem nasilja nad ženama.

Biologistički trend u psihijatriji pogotovu eliminiše sve socijalne faktore iz nasilničkog ponašanja. Farmaceutske kompanije finansiraju istraživanja koja treba da dokažu biloške faktore ovih psihopatologija. Rezultati onda upućuju na nove hemijske proizvode koje ove kompanije lansiraju na tržište, i tako u osnovi profit proizvodi dijagnoze. Posledice ovog lanca su da žene postaju "osobe sa mazohističkim crtama", muškarci "osobe sa psihopatološkim crtama" a deca koja na nasilja burno reaguju "hiperaktivna deca". A za sve ove dijagnoze postoje i adekvatni lekovi.

Svi podaci iz pokreta pretučenih žena govore suprotno. Muškarci koji su patološki slučajevi postoje, ali njihov broj ne prelazi 4%, koliko ih je i u opštoj populaciji.16

(Drugo je pitanje što je nekima od nas i dalje neshvatljivo ovo nasilje jednako kao i fenomen rata, pa se političari koji se u moderno vreme odlučuju na ubijanje ljudi i dalje ne nazivaju patološkim slučajevima.)

Što se tiče alkoholičara, tu je situacija drugačija. Njihov procenat među nasilnicima (kod nas oko 40%) je veći od procenata alkoholičara u opštoj muškoj populaciji (oko 15%). Teoretičarke nasilja nad ženama su pokazale da alkoholizam može i ne mora da bude uzrok nasilja, ali da povećava nasilničko ponašanje muškaraca mnogo više nego kod žena. Samim tim, fenomen alkoholizma se mora posmatrati u društvenom kontekstu.

Mnoge žene koje kažu da njihovi partneri piju, izjavljuju da ih oni zlostavljaju i kada nisu pijani.

7. SILOVANJE/INCEST JE PROIZVOD SEKSUALNOG NAGONA. Ovo je ideologija koja teži da opravda čin nasilja koristeći privilegije grupe koja ima moć. Činjenica da žena u toj situaciji nema seksualni nagon se od strane profesionalaca ne uzima u njenu odbranu - ona opet ne može biti subjekt odnosa. Suzan Braunmiler (Susan Brownmiller), jedna od najvažnijih istraživačica silovanja kaže: "Silovanje nije u vezi sa nagonom, ono nije ništa više i ništa manje nego svesni proces kojim svi muškarci drže sve žene u stanju straha".17

Za ovakvo teško zlodelo ne može biti nikakvog opravdanja, pa prema tome isticanje nagona ništa nam ne znači. Mi polazimo od činjenice da je za žene silovanje jedan od najtežih činova nasilja protiv njihove volje koji ih pogađa u telesnoj, emotivnoj, psihičkoj i seksualnoj dimenziji. "Bila sam žrtva incesta, silovanja, mučenja, pokušaja ubistva, pokušaja kidnapovanja i svedokinja pet ubistva. Od svih tih iskustava silovanja i incest su bila najgora. Ona su za mene bila neka vrsta ubistva. Za mene je to bilo ubistvo moje nevinosti, mog poverenja, društvenog zdravlja i detinjstva".18 "Kada siluješ ženu i kažeš da to ima veze sa seksom, to je kao kada bih te ja izudarala tiganjem i rekla da to ima veze sa hranom."19

Što se tiče silovanja i incesta, kod nas u javnosti postoji jak otpor ne samo među građanima nego i u medijima koji obrazlažu svoje odbijanje da o tome govore, izjavama "to će uznemiriti javnost".

Reference

1 Leonore Walker, The Battered Woman, New York, Harper & Row Books, 1979.

2 Susan Schechter, Women and Male Violence, The Visions and Struggles of the Battered Women's Movement, South End Press, Boston, 1982.

3 Franca Ongaro Basaglia, "Žene, ludilo, ludnica", Alternative psihijatriji, Lila ulica, Beograd, 1988.

4 Emerson Dobach and Russel Dobach, Violence Against Wives: A Case Against Patrirchy, New York, The Free Press, 1979.

5 Gordana Cerjan Letica, "Nasilje prema ženama u obitelji", časopis ŽENA br. 46. 1988.

6 Suzanne Steinmetz and Murray Straus, Behind Closed Doors: Violence in the American Family, New York, Doubleday, 1980.

7 Joanne Stato, "Fight Back: The Battered Women's Movement in Action", OFF OUR BACKS, vol XX, br. 10, Washington D.C. 1990.

8 Vesna Mimica, "Nasilje u obitelji između ideologije i prakse" zbornik NASILJE U OBITELJI, Dubrovnik, 1988.

9 Sanja Milojević, Ivana Ristić, Lepa Mlađenović, "Izlazimo iz ćutanja", STUDENT, 15.4.1988.

10 Andrea Dworkin, Pornography, Cox & Wumam, Berkshire, 1981.

11 Vesna Nikolić Ristanović, Žene kao žrtve kriminaliteta, Naučna knjiga, Beograd, 1989.

12 Simon de Beauvoir, Drugi pol, BIGZ, Beograd, 1982.

13 Charlotte Bunch, Passionate Politics, Feminist Theory in Action, St. Martin's Press, New York, 1987.

14 Carol Gilligan, In a Different Voice-Psychological Theory and Women's Developement, Harvard University Press, Cambridge, 1982.

15 U tekstu "Ponoćni Rašomon", potpis E.B.R. EKSPRES POLITIKA, od 26. nov. 1990.

16 Menachen Amir, Patterns in Forcible Rape, Chicago Press, 1971.

17 Susan Brownmiller, Against Our Will: Man. Women and Rape, Penguin Books, London 1975.

18 Rebbeca, Michigan, "Letters", časopis LESBIAN CONNECTION, jan. 1991.

19 Cacil Latham, "Rape is not Sex", NEW DIRECTIONS FOR WOMEN, vol. XV, br. 3. 1990.

april 1991. u Beogradu

 

 

 

istraživanje tri godine rada SOS
telefona za žene i decu žrtve nasilja

Tokom januara i februara 1994. godine završena je obrada podataka trogodišnjeg perioda rada beogradskog SOS telefona za žene i decu žrtve nasilja*. Obrada obuhvata 1991, 1992. i 1993. godinu. Ukupan uzorak je 770 upitnika i to 250 iz 1991, 317 iz 1992. i 202 iz 1993. godine. Uzorak čine svi dostupni, ispunjeni upitnici iz posmatranog perioda. Broj poziva je, međutim, znatno veći, jer je stara boljka rada na SOS-u nerado popunjavanje upitnika. Znatan broj slučajeva ostao je tako van istraživanja.

Metodom kontingencionih tabela izvršena su ukrštanja podataka svih pitanja sa onima koja su se smatrala najvažnijim: Godina rada SOS-a; Ko je nasilnik; Vrsta nasilja - fizičko; Vrsta nasilja - seksualno; Vrsta nasilja - ekonomsko; Vrsta nasilja - pretnja ubistvom; Koliko nasilje dugo traje; Kada je počelo; Da li žena žrtva nasilja još uvek živi sa nasilnikom; Starost žene; Zaposlensot žene; Školska sprema žene; Da li ima dece; Sa kim živi.

Pojedinačno su ukrštena Osećanja žene izazvana nasiljem sa Razlogom za izbijanje nasilja, Razlog za izbijanje nasilja sa Šta misli da bi joj pomoglo, S kim je razgovarala pre SOS-a sa Da li je bilo pomoći, Razlozi izbijanja nasilja sa Pravnim postupkom, Osećanje žene izazvano nasiljem sa Razlozima ostanka u nasilnoj zajednici.

Istraživanje "Tri godine rada SOS telefona" dalo je sledeće osnovne podatke o nasilju s kojim se suočava SOS služba. Pre svega, SOS telefonu se najčešće obraća sama žrtva - 87% slučajeva. Nasilnik je u 65% slučajeva muž/stalni partner, dok se na drugom mestu po učestalosti javlja bivši muž/partner kao nasilnik - u 13,3% slučajeva. Primećen je porast učešća sinova kao nasilnika koji se u 1991. godini javljaju u 6,4%, 1992. godini u 7,6% a, u 1993. godini u 11,4% slučajeva nasilja. Od tipova nasilja najčešće je mentalno koje čini 77,4% slučajeva, fizičko 70,7%, pretnja ubistvom prisutna je u 50,5%, seksualno nasilje u 11,7% a ekonomsko u 6% slučajeva. Zbir je veći od 100% jer se u jednom slučaju kombinuju po nekoliko vrsti nasilja.

Za većinu žrtava nasilje traje više godina - u 74% slučajeva. 85% žrtava trpi to dugotrajno nasilje svakodnevno ili gotovo svakodnevno (nedeljno). Za većinu žrtava nasilje je započelo od početka zajedničkog života ili oduvek - 60%. Znatan je i broj onih koji doživljavaju nasilje u toku potupka za razvod ili po njegovom okončanju - 10%.

Što se tiče osećaja i reakcije žrtve, 72% njih je nasilje primilo, pasivno podnelo. Većina žrtava - njih 52% su ponižene, 33% besne, 13% posramljene nasiljem koje trpe. Najčešći uzrok za njegovo izbijanje je "ništa" - 49,2%. Alkohol je prisutan u situaciji nasilja u 43,5% slučajeva.

Izlaz iz nasilne situacije većina žrtava vidi u nekom zakonskom postupku, konkretno njih 34% u razvodu, a 24% u nekim drugim zakonskim procedurama ili prosto, poštovanju onoga što je zakonski regulisano i priznato kao neko pravo žrtve. Više od dve trećine žena koje su se obratile SOS-u pre toga su imale zvanične kontakte sa predstavnicima institucija od kojih se u svakom društvu očekuje da reaguju u slučajevima nasilja. Službeni kontakti bili su sledeći: miliciji se obratilo njih 24,3%, službi socijalnog rada 16,5%, lekarima opšte prakse, specijalistima i psihijatrima njih 13,1%, a advokatski savet tražilo je 10,3%. Nezadovoljstvo onih koje su se obratile institucijama najbolje govori o karakteru zvaničnog, institucionalnog postupanja u slučajevima nasilja. 79,3% onih koje su tražile pomoć milicije nisu je dobile. Među onima koje su tražile pomoć u nekom od centara za socijalni rad nezadovoljnih je 82,4%, a u medicinskim ustanovama pomoći nije bilo za čak 83,8% onih koje su je s pravom od njih očekivale. Usluge od strane advokata izazvalo je nezadovoljstvo kod 70,5% onih koje su im se obratile.

Odsustvo pomoći od strane institucija, međutim, nije kompenzirano podrškom i pomoći na privatnom planu, što situaciju u kojoj se nalazi žrtva čini još težom i neizvesnijom. Gledajući po vrstama nasilja, ukupno 52% onih kojima se pretilo ubistvom nije ni od koga dobilo nikakvu pomoć. Od žrtava seksualnog nasilja takvih je 51,1%, 50% žrtava ekonomskog nasilja je ostavljeno bespomoćnim kao i 47,2% žrtava mentalnog nasilja, dok su žrtve fizičkog nasilja još "dobro" prošle jer ih je bilo "samo" 45,6% koje su s nekim kontaktirale pre SOS-a, a da od tog kontakta nisu imale nikakvu korist. 30% žrtava se nikome nije obratio pre SOS-a, a 71% nije pokrenulo nikakav pravni postupak. Razvod je najčešći pravni postupak kojim žrtva pokušava da izađe iz nasilne situacije - on se javlja u 23% slučajeva. Od razloga za nepokretanje pravnog postupka najčešći je neznanje žrtve, tj. njeno nepoznavanje pravnih propisa koje se javlja u 28% slučajeva. Značajno je pomenuti i prisustvo straha u 21% slučajeva onih koje nisu pokrenule pravni postupak, a slično je i prisustvo njenog osećaja krivice.

Sa nasilnikom u zajednici živi 78% žrtava. Najčešće pominjan razlog za ostanak u nasilnoj situaciji je stan koji se javlja u 29% slučajeva, na drugom mestu su ekonomski razlozi - 25% slučajeva, a često je i prisustvo straha žrtve da napusti nasilnika - 22%. Kao razlog za odlazak u 66% slučajeva se pominje ugroženost. Nasilnim scenama deca prisustvuju u 70% slučajeva. Preko 60% žena žrtava nasilja su starije od 35 godina, oko 20% čak starije od 60. Većina žena su zaposlene - 59%, 62,5% žrtava nasilja ima srednju školsku spremu. Dvoje dece ima 62% žrtava. Intervencija SOS-a je u 81% slučajeva bio podržavajući razgovor, u 47% informativni razgovor, a u 31% slučajeva žena koje se javila upućena je advokatkinji.

 

 

 

 

 

kraj nasilja nad ženama

Posle dugih grupnih razgovora i razmena iskustava došle smo do nekih zaključaka. Shvatile smo da jedini način da razbijemo odbrane koje nas parališu je DA SVE ZNAMO - da znamo u potpunosti dokle ide nasilje nad nama samima i nad drugim ženama, pod kojim uslovima ga dopuštamo i zašto, i POČNIMO PROTIV NJEGA DA SE BORIMO.

- da se pretnje i nasilje nad ženama događa na svim mestima, svakog dana, u celom svetu, da ih vrše muškarci koje poznajemo, oni sa kojima smo u intimnim odnosima i oni nepoznati,

- da mi žene ne volimo nasilje,

- da zato pre svega treba da odlučimo da se suprotstavimo svakoj pretnji i nasilju od samog početka,

- da treba da izađemo iz logike žrtve - jake smo da se same izborimo za svoju autonomiju,

- da strah možemo da pretvorimo u akciju odbrane - vrlo često otkrivanje i verovanje u sopstvenu snagu umanjuje strah,

- da je važno da volimo same sebe i svoja tela. To je tvoje telo i učini sve da očuvaš njegov integritet.

U konkretnim situacijama za neke od nas je važno:

- da delujemo logikom šoka. Zalupi vrata, baci najbližu stvar: uradi nešto što on ne očekuje, on očekuje da ćeš popustiti svim njegovim zahtevima.

- često je uspešna vika i glasno reagovanje na njegove pretnje.

- nekad je dovoljno da mirno popričamo.

- ulični voajeri i oni koji otvaraju pantalone ispred devojaka fizički su bezopasni i plašljivi. Dovoljno je da ga uplašiš bilo kako.

- ako putuješ auto-stopom imaš pravo da u svakom trenutku kažeš da ćeš da izađeš bez obzira što nije zgodno mesto. Izađi iz kola čim osetiš nelagodu, napolju ćeš moći da udahneš novu snagu da nastaviš put.

- često se događa da se toliko uplašimo i da pustimo da nas maltretiraju tako da na kraju dobijemo više nasilja nego da smo se suprotstavile.

- pokušaj da ne zaključuješ logikom: bolje da mu popustim nego da me ubije, on računa na tvoj strah od smrti, a ti od toga nemaš koristi.

Zaključci ženske radioice

maj 1989. godine

Feministička grupa "Žene i društvo"

 

 

 

 

 

naša priča

 

PRIČE SU ISTINITE, IZMIŠLJENA SU SAMO IMENA

(Zapisi iz ženskog zatvora u Požarevcu)

Da bih ostala verna glavnom naslovu trebalo bi sada da joj izmislim ime. Ali, kad bolje razmislim, to i nije bitno. Ni izmišljeno ime ne bi ništa promenilo.

Ima samo dvadeset četiri godine a ono što joj se za to vreme događalo bilo bi previše i za život dug dvesta četrdeset godina. Svoju priču je počela tiho, rečenice su joj bile isprekidane pauzama, prisećala se svakog detalja.

"Kada sam imala jednu i po godinu moji roditelji su se razveli, a mene su dali babi i dedi. Ni tu nisam dugo bila. Oni su pomrli, a mene su prisvojili neka druga baba i deda - tuđi ljudi. Jedno vreme provela sam i u domu za nezbrinutu decu. Tamo me smestio otac. Kaže, mislio je da je to internat.

Od svoje četrnaeste godine služila sam po kućama, išla u nadnice i tako zarađivala za život. Udala sam se veoma mlada za čoveka osamnaest godina starijeg od mene. Bio je i bolestan. Nismo mogli imati dece, a on mi jednog dana kaže da bi bolje bilo da se razvedemo, da ja sebi nađem vršnjaka i rodim decu, a on će sebi naći ženu koja će ga služiti i dvoriti. Ubrzo posle toga udala sam se za mlađeg čoveka, devera moje majke. O njemu nisam ništa znala, a što je još gore, ni majka mi nije ništa o njemu pričala. Samo prva dva - tri meseca braka sa njim su bila podnošljiva. Onda je napustio posao, počeo da pije, juri druge žene... znate već kakvi su muškarci. Ja sam već bila u drugom stanju. Bilo mi je teško što se tako ponašao, ali mislila sam da će se smiriti kada se rodi dete. Nije se ni tada smirio.

Ubrzo nakon rođenja deteta ja ponovo trudna, a moj muž još gori. Šta da vam pričam... Tukao me je... Zahtevao je da abortiram, a ja sam bila željna dece. Rodilo se drugo dete a on se nije menjao na bolje nego samo na gore. Bilo mi je teško. Izdržavala sam i njega i decu.

Opet za kratko vreme, ja i sa trećim detetom trudna, a on da me ubije. Mene je krivio što nemamo ništa, a on nit' je radio, nit' tražio posao. Kad više nisam mogla izdržati batine i maltretiranje, pokupim decu i onako sa stomakom odem kod oca. Od opštine sam dobila neku materijalnu pomoć, a kada je to doznao, moj muž došao po mene. Molio me je i preklinjao da se vratim, obećao da će se promeniti, da će naći posao, govorio mi da ne može bez mene i dece... i ja se vratim.

Rodila se i treća devojčica. Ja do guše u poslu, a on po starom. A onda jednog petka, početkom oktobra 1993. godine, Jelena, najstarija ćerkica, tada je imala četiri godine, prišla je bebici koja je ležala u krevetiću. Ja mislim igra se sa njom. Kada je bebica počela da plače, priđem i vidim modricu kod slepoočnice. Jelena je u ruci držala porculansku pepeljaru. Molila sam muža da je nosimo kod lekara, a on mi kaže da buncam i da sačekamo ponedeljak. Od tada mi se bebica promenila. Nije uzimala hranu i često je plakala. U nedelju joj je bilo bolje. Došao je i ponedeljak, a ja morala da nosim i predam duvan. Tog dana je bebicu čuvala zaova. Kući sam se vratila kasno posle podne, pitam kako je bebica. Vidim zaova se unervozila (ona je duševni bolesnik). Kaže mi da bebica neće da jede, samo plače i povraća. Ja se uplašila, pitam da joj slučajno nije ispala iz ruku, a zaova kaže: "Ne znam ja ništa. Pitaj svoga muža". Odem kod njega u dvorište i kažem mu da detetu nije dobro, da ga moramo nositi kod lekara, a on, ni da čuje.

Te noći nisam oka sklopila. Dete je plakalo, a on besneo što ne može da spava. Na kraju nas je izbacio iz sobe. Ja uzmem dete i siđem u kuhinju. Posle je došao po nas i vratio nas ponovo u sobu. Valjda mu je bilo žao... bebica je zaspala tek pred zoru.

Tog dana sam ponovo morala da završim neki posao van kuće, a on je ostao da čuva decu. Kada sam se vratila, vidim dve starije ćerkice same u dvorištu, a njega nema. Pitam gde je tata, a one mi kažu da pomaže komšiji oko zidanja kuće. Odem da pitam što je ostavio samu decu, a on već pijan. Kaže - šta im fali, igraju se. Uđem u kuću da obiđem bebicu... ne osećam da diše. Pipnem je - a ona mlaka. Istrčim onako sva van sebe napolje i kažem mu umreće dete, a on kaže: "Bolje ono nego ja!" Pozvali smo hitnu pomoć. Lekarka je rekla još i to da je dete, po svoj prilici, umrlo od potresa mozga. Pitala je ko je poslednji video dete živo. Tu je bio moj dever i rekao da ima dovoljno dojč maraka i da će goniti krivca do Vrhovnog suda."

Nastavila je sasvim tiho isprekidanim rečenicama.

"Dete su odvezli, a kasnije sam čula priču da je celu noć provelo u kolima ... negde na cesti... jer je šofer bio pijan. Posle su došli iz SUP-a, ispitivali me, ja im rekla sve isto što i vama, a oni kažu da lažem i da oni imaju svoje metode pomoću kojih će doznati ko je to uradio. Rekli su da sam ja to uradila... da sam uzela ćebe i preko ćebeta i jastuka sa nečim tvrdim..." - Nije mogla da izgovori rečenicu do kraja. Zatim je nastala duga pauza. Žena je plakala... ruke su joj se tresle... a onda je ipak kroz plač nastavila - "Ja sam želela tu decu. Nisam imala uvek šta da im dam da jedu. Snalazila sam se svakako. I prosila sam. Otišla bih kod jedne bake i ona bi mi neki put dala malo hrane što je njoj ostalo od ručka ili večere.

A reći ću vam nešto što nikom nisam rekla; išla sam i na groblje i tamo ponekad sa grobova sakupljala i hranila moju decu." - Opet je plakala. "Najteže mi je što o mojoj deci ništa ne znam. Muž, ako mi i napiše neko pismo, gleda da mi napiše samo strašne stvari. U jednom mi je javio da mi je brat od strica poginuo na ratištu... u drugom da mi je, posle saobraćajne nesreće, umrla sestra... o deci ni reči. Inače, niko mi se drugi i ne javlja..." - završila je žena jedva čujnom rečenicom svoju priču.

Nikad nikog nisi ni imala - pomislila sam.

Ovo je priča žene koja se nalazi na izdržavanju kazne u ženskom zatvoru u Požarevcu. Osuđena je po članu Krivičnog zakona na sedam godina strogog zatvora zbog čedomorstva.

Ana Simić

 

 

iz sveta

ŽIVETI U UŽASU I MUKAMA:

BITI ZLOSTAVLJANA ŽENA

Prvog novembra 1987. godine, Džoel Stajnberg, advokat branilac kriminalnih izvršitelja, isprebijao je svoju nezakonito usvojenu ćerku, Lizi, toliko da je pala u komu. Liza je umrla 5. novembra. Heda Nusbaum, koja je živela sa Stajnbergom od 1976. bila je takođe u stanu. Njeno lice i telo bili su tako deformisani od njegovih udaraca, imala je gangrenu na nozi zbog batinanja. Dok je šesnaestogodišnja Liza ležala na podu kupatila, Stajnberg je izašao na večeru i piće. Heda je ostala u kući. Kad se Stajnberg vratio, on i Heda su uzeli kokain. Ujutro sledećeg dana Liza je prestala da diše i Heda je pozvala hitnu pomoć. Uhapšena je zajedno sa Stajnbergom, a zatim puštena da bi svedočila protiv njega.

Stajnberg je počeo da tuče Hedu 1978. godine. Samo u toj godini najmanje 10 puta su modrice ispod njenih očiju potvrđivale da je zlostavljana. Godine 1981. od njegovih batina pukla joj je slezina. U tom periodu ona je radila kao urednica izdanja dečijih knjiga u Random House. Otpuštena je 1982. zbog preteranog izostajanja sa posla. U društvenom smislu, ona je bila izbrisana.

Mnogi smatraju da je Lizina smrt Hedina krivica. Oni oplakuju Lizu i okrivljuju Hedu. Društveno gledište je da je Heda pravno i moralno odgovorna za smrt Lize Stajnberg.

Ja ne mislim da je Heda "nevina". Ne poznajem niti jednu nevinu odraslu ženu: njima je život teži nego bilo kome. Ali naročito odrasle žene koje su zlostavljane nisu nevine. Batinanje je strmoglavo spuštanje u pakao, a tamo ne dospevate s moralnom ispravnošću. Vi se razbijate u delove. Vi ne opstajete kao samosvojna ličnost sa osećanjem za dobro i zlo. Vi živite u svetu bola, u izolaciji, na ivici smrti, u užasu: i kad ste dovoljno umrtvljeni da ne marite da li ste živi ili ne, Vi osećate da Vam samo milostivi Bog može pokazati put. Droge pomažu.

Ja sam bila zlostavljana kad sam se venčala i postoji nešto što bih želela da ljudi mogu da shvate. Mislila sam da su se neke stvari promenile, ali iz slučaja Hede Nusbaum jasno je da se ništa nije promenilo.

Vaše komšije čuju Vaše vrištanje. Ništa ne čine. Sledećeg dana oni gledaju kroz Vas. Ako vrištite godinama, oni će gledati kroz Vas godinama. Vaše komšije, prijatelji i familija vide modrice i povrede - i ništa ne čine. Ništa neće preduzeti. Oni Vas šalju nazad njemu. Oni kažu da je to vaša greška ili da Vam se to sviđa ili poriču da se to događa. Vaša familija smatra da Vi pripadate uz Vašeg muža.

Ako vrištite i niko Vam ne pritekne u pomoć i niko ne priznaje da je to nasilje i svi gledaju pravo kroz Vas, počinjete da osećate da ne postojite. Da postojite i da vrištite, neko bi Vam pomogao. Da postojite i da ste povređeni, neko bi Vam pomogao. Da postojite i da tražite pomoć da pobegnete, neko bi Vam pomogao.

Kad odete doktoru ili u bolnicu jer ste povređeni i kad Vas oni ne saslušaju ili Vam ne pomognu ili Vam daju sredstva za umirenje ili Vas plaše da će Vas zadržati jer kažu da ste dezorjentisani, paranoidni, počinjete da verujete da on može da Vas bije koliko god želi i da Vam niko neće pomoći. Kad policija odbije da Vam pomogne, Vi počinjete da verujete da on može da Vas bije ili ubije, i da to nije bitno, jer Vi ne postojite.

Postajete nesposobni da se izražavate jer Vaš govor ne znači ništa. Ako pokušate da kažete da ste povređeni, i ko Vam je to uradio, i ako pokažete svoje povrede i ako ste tretirani kao da ste to sami uradili ili kao da to nije važno ili kao da je to Vaša krivica ili kao da ste bezvredni, počinjete da se plašite da kažete bilo šta. Ne možete da razgovarate ni sa kim jer Vam neće pomoći, a i ako razgovarate s nekim, muškarac koji Vas bije će Vas tući još više. Od trenutka kad izgubite govor, Vaša izolacija je apsolutna.

Ponekad sam čekala da umrem. Želela sam da umrem. Nadala sam se da će me sledeće batine usmrtiti. Kad bih se iz nesvesti posle batinjanja povratila, prvi osećaj koji sam imala je žaljenje što sam živa.

Molila sam Boga da mi da da umrem odmah. Moje grudi su bile ispečene žarom cigareta. Moj muž mi je slomio noge drvenom letvom da ne bih mogla da hodam. Bila sam prisutna kad je radio razvratne stvari drugim osobama. Kad je tukao druge, ja im nisam pomogla. Hedina krivica za mene nije strana.

Neki narkoman mi je rekao da bi mi dao kartu za put i 1000 dolara ako prenesem jednu torbu preko granice. Rekla sam da hoću. Znala sam da je u torbi heroin. Stalno sam se nadala da ću biti uhapšena i poslata u zatvor, jer u zatvoru on ne bi mogao da me tuče.

Ja sam bila seksualno zlostavljana u zatvoru za žene u Njujorku (uhapšena sam zbog demonstriranja protiv rata u Vijetnamu) i nisam imala ideju da je zatvor neko prijatno mesto. Samo sam se nadala da ću dobiti 5 godina i da ću tih 5 godina moći da sedim u zatvorskoj ćeliji gde me on neće tući. Na kraju mi taj narkoman nije dao kofer da ga prenesem, tako da nisam dobila ni 1000 dolara. Velikodušno mi je ipak dao kartu. Ukrala sam novac koji mi je bio potreban. Bekstvo je hrabrost, zar ne?

Poslednjih 15 godina živim sa jednim dobrim i nežnim čovekom koga volim. Prvih osam godina budila bih se vrišteći preplavljena strahom, ne znajući ko sam, gde sam, ko je on, grčeći se i tresući se. Sad sam mnogo mirnija, ali sam sve do nedavno odbijala da se moje knjige objave u zemlji gde moj bivši muž živi, i odbila sam neke važne profesionalne pozive da tamo odem. Jednom sam u tajnosti otišla na 4 dana tamo, da pokušam da se suočim s tim. Nisam mogla da prestanem da se tresem i znojim. Jedva sam mogla da dišem. I sad nema dana da ne osećam strah da ću ga sresti i da će me povrediti.

Smrt izgleda drugačije ženama koje su bile zlostavljane. Čini se ne tako okrutna kao život. Ja sam ozlojeđena na sva zvona razglašenim žaljenjem zbog Lize Stajnberg - licemernom sentimentalnošću društva kojeg se ne bi ticalo da je ona na smrt prebijena bila odrasla žena.

Da Liza nije umrla, ona bi se danas kao zlostavljena nalazila na West 10th Street-u. Zašto bi mi onda hteli da ona živi? Zato da kad devojčica odraste u ženu i bude silovana, pretučena ili ponižavana, da mi možemo da gledamo pravo kroz nju? Nije dobro tući devojčicu pre vremena. Nije dobro zlostavljati devojčicu pre vremena. Kad odraste, onda to nije toliko loše, jer ona to želi, njoj se to sviđa, ona je to izabrala.

Zašto je u redu zlostavljati odrasle žene? One koji vole decu, ali misle da žene ne zaslužuju ništa bolje, jer mi nismo nevine - mi smo navikle, mi smo na zlom glasu, mi smo krive - moraju da pokušaju da zapamte sledeće: jedini način da se pomogne Lizi Stajnberg je bio da se pomogne Hedi Nusbaum. Ali da bi to uradili, vi ste morali da priznate da je jedna odrasla žena zlostavljana - u meri dovoljnoj da je spasete.

Tamo se, takođe, nalazio i jedan dečak, Mičel, 17 meseci star, vezan i sav u izmetu. On je, dakle, bio zlostavljan i to je preživeo. U kakvog će muškarca on izrasti? Želela bih da postoji način da se on oslobodi preživljenih patnji. Ali ne postoji. A postoji li način da se spreči da on postane nasilnik? Postoji li?

Andrea Dvorkin

Prevela Violeta Krasnić