uvod o predrasudama

 

politika razlika

Predrasude su društveni fenomen. U svakom društvu postoje određene grupe ljudi prema kojima društvo proizvodi predrasude. Često se događa da je ista grupacija predmet mržnje u svim društvima na svetu i kroz čitavu istoriju, na primer žene koja se bave prostitucijom.

Pre svega, najveća omražena grupa su žene. Mržnja prema ženama legitimizovana je kroz zakone, običaje, religiju, narodna predanja, bajke, kulturnu baštinu, sve društvene institucije – a one sve zajedno stvaraju pojam žene. Jedan od najizrazitijih oblika mržnje prema ženama je muško nasilje nad ženama o čemu ovaj priručnik piše. Zato ćemo se sada zadržati na mržnji prema posebnim grupama žena koje su različite.

Opšte osobine mržnje i predrasuda

Jedan od društvenih mehanizama preko kojih se ispoljava mržnja su predrasude. Predrasude su uvek deo društvene mržnje prema određenoj populaciji, neprekidno se održavaju kroz razne društvene mehanizme, iako društvene institucije to ne priznaju. Na primer, Ministarstvo za ljudska prava male Jugoslavije (1995) ističe da su ljudska prava svih građana i nacionalnih grupacija potpuno zadovoljena, a mi znamo, na primer: da ne postoje škole na Romskom jeziku, da su u 1994. oko 2250 pripadnika albanske nacionalnosti izložena policijskom nasilju, da zakon traži veću kaznu za razbijeni izlog nego za pretučenu suprugu, da su studije o psihijatrijskom nasilju pokazale da su žene 3 puta češće kažnjavane tučenjem, vezivanjem i elektrošokom u psihijatrijskim bolnicama nego muškarci, da je otvaranje tržišta značilo kupovinu žena za seksualno ropstvo, da država još uvek nema zakon po kome dve partnerke mogu da imaju ista prava kao heterseksualno partnerstvo, i tako u nedogled. Ženska ljudska prava u našoj zemlji nisu poštovana, a posebne grupacije žena su još više diskriminisane. Međutim, ta prava nisu poštovana, manje ili više u svim zemljama sveta.

"inferiorne po prirodi"

Važno je shvatiti da društvo traži opravdanje za širenje mržnje u pojavi samoj po sebi, u njenoj prirodi. Tako se kaže da su "Romi prljavi po prirodi" da "lezbejke čine vanprirodni blud", da su psihijatrijske dijagnoze kao "šizofrenija" "endogenog porekla" što znači stvaraju se same od sebe, prirodnim putem; tako su "žene po prirodi pasivne i stidljive", pa su Crnci "divljaci po prirodi". Feminističke analize govore o tome da su svi argumenti koji polaze od "prirodnosti pojava" zapravo kulturni fenomeni u osnovi, to su kulturne prirodnosti.

Vladajućoj klasi je potrebno da u "prirodnosti" traži razloge za određenu neravnopravnu raspodelu moći i diskriminaciju. U svetlu iste teorije kulturne prirodnosti mnoge multinacionalne kompanije (da bi održale kapital i hijerarhiju moći) finansiraju naučna istraživanja u kojima se traže genetske osnove određenog ljudskog ponašanja. Tako postoje istraživanja u kojima se traži "gen" za alkoholizam, onda "gen" za kriminalitet, "gen" za homoseksualnost itd.

Mržnja deluje na skoro sve životne dimenzije ljudi. Sociološke teorije o predrasudama pokazuju njihove tri osnovne komponente: emotivnu, motivacionu i racionalnu.

Emotivna komponenta predrasuda govori o tome da svaka predrasuda izaziva određene negativne emocije prema stigmatiziranoj grupi. Na primer, žena koja mrzi Crnce će se osećati nelagodno u prisutvu Crnkinje u istom prostoru.

U mnogim slučajevima velike mržnje, osobe koje se zateknu u blizini onih koje mrze osećaju se ugroženima, iako se ništa ne događa. Motivaciona komponenta predrasuda znači da će ljudi činiti određene radnje u skladu sa mržnjom. Na primer, izaći će iz bazena u kome se kupaju Crnkinje; neće sesti na stolicu na kojoj je sedela psihijatrijska pacijentkinja. Neki ljudi se sele iz delova grada u kojima žive grupacije prema kojima imaju predrasude, ne žele da ih zaposle, izbacuju ih iz komšiluka, itd.

Racionalna komponenta pokazuje mržnju kroz govor i misli.

Najčešće ljudi ne priznaju da imaju predrasude. To se događa na dva načina: 1. osoba smatra da kod nje postoji "opravdana mržnja" jer su određene grupacije krive zato što su to što jesu, ili 2. osoba ne priznaje predrasude na racionalnom nivou, ali govor mržnje ostaje.

Nekad je mržnja legalna i legitimizirana, proizvedena da bi se opravdao rat i ubijanje druge/drugog.

Oslobađanje od predrasuda:

Pošto su predrasude društveni fenomen vrlo je teško oslobađati se mržnje individualnim procesom. Upravo zbog toga postoje društveni pokreti koji se stvaraju oko određene grupe ljudi sa nezadovoljenim potrebama. Svaka grupa identifikuje svoja prava i potrebe oko kojih se organizuje, pa tako imamo žene koje su preživele muško nasilje, žene koje su preživele psihijatrijsko ili zatvorsko ili političko nasilje, onda žene koje se organizuju po svojoj profesiji u ženske sindikate inžinjerki, arhitektica, naučnih radnica, prostitutki, itd, onda imamo organizacije žena različitih rasa ili etničkih porekala... i još mnogo toga.

Kod žena se proces oslobađanja mržnje razlikuje nego kod muškaraca. Muškarci pre svega žive u određenim slojevima muškog narcizma i mržnja prema drugima i različitima u vezi je sa njihovim pretenzijama "onih koji su prvi". Kod žena se polazi od dimenzije mržnje prema samoj sebi koje većina žena već ima kao deo civilizacijskog nasleđa o ženskom polu. To se postiže procesom interiorizacije inferiornosti, procesom koji je društveno nužan da bi žene bile društveno prihvaćene ženama. Ženske grupe se onda obično pre svega koncentrišu oko vrednovanja samih sebe i svog životnog iskustva. Kada se postigne znanje da su žene deo celine ženskog pola koji je diskriminisan onda se dalje analizira da su i mnoge subgrupe ženskog pola posebno diskriminisane: žene određenog etničkog porekla, žene neheteroseksualnog opredeljenja, žene drugačijeg izgleda, i dr. U nekim kulturama stigmatizirane žene su one koje nisu udate, ili one koje su razvedene, one koje imaju dva muškarca u isto vreme, i sl.

Proces oslobađanja mržnje počinje od pitanja: koliko možemo voleti sebe, koliko možemo prihvatiti druge koje su različite. To nije jednostavan proces, obično se transformacija sopstvenih mržnji najefikasnije događa u grupama koje onda rade na promociji prava te određene grupe. U ovom procesu oslobađanja menjamo sebe, umesto neprijateljstva počinjemo da osećamo fascinaciju što je druga baš tako drugačija kakva jeste, menjamo sopstvena osećanja, misli, govor, odnose i tako menjamo svet.

Za volonterke SOSa je važno da znamo:

za nas su sve žene jednako vredne

To znači da ne vrednujemo žene po njihovim godinama, ni profesiji, ni nacionalnosti, niti po bilo kom kriterijumu koji bi u našem sistemu vrednosti umanjivao ili povećavao vrednost iskaza žene. Ovo je posebno važno za razgovore sa ženama koje su psihički izmenjene i čiji iskazi su najčešće društveno diskvalifikovani. Ne treba zaboraviti da mnoge žene žive pod jako teškim uslovima nasilja i da ne možemo očekivati da nemaju nikakva promenjena ponašanja. U stvari, njihova promenjena ponašanja su normalni i logički odgovor na nenormalne uslove života.

U daljem tekstu smo želele da detaljnije napišemo o predrasudama o nekim drugim ženama. Ima mnogo više grupa žena prema kojima se predrasude šire. Posebno podstičemo volonterke SOS-a da razmisle o sopstvenim predrasudama u vezi sa ženama koje nazivaju "lude", "histerične", "nimfomanke" – ovo su samo nazivi koji diskvalifikuju, takve žene ne postoje. Zatim da razmisle o "prostitutkama", i da li smatraju da su ove žene krive što se bave ovakvim poslom, ili su krivi/odgovorni muškarci koji ovakav posao traže. Zatim da razmisle o "mentalno zaostalim ženama", "fizički hendikepiranim ženama", o ženama koje su zbog dugogodišnjeg nasilja pokušale da ubiju partnere, pa su u zatvoru, žene koje su iste kao i mi. Da razmisle o ženama koje imaju mnogo mlađe ili mnogo starije partnere, o onima koje imaju dva partnera u isto vreme, o onima čija deca su na čuvanju kod oca, ili su decu ostavile institucijama. Društvo posebno sankcioniše žene koje nisu "dobre majke", ali taj argument za muškarce nikada nije važan. Sve žene koje su izvan uloge dobre majke postaju čudne. Prihvatanje različitih žena nas obogaćuje. Stavljenje razlika isto tako.

Lepa Mlađenović

 

 

 

predrasude prema romkinjama i romima

 

Romi su narod koji je poreklom iz Indije, odakle su se raselili početkom X veka u zemlje Azije, severne Afrike i Evrope. U svim zemljama predstavljaju one druge, različite – pa je mržnja prema Romkinjama i Romima rasprostranjena u svim zemljama u kojima oni žive. Romkinje i Romi imaju svoj jezik i svoju kulturu, koja je različita od svih ostalih jer je zasnovana na kulturnim obrascima koji su podešeni njihovom načinu života.

U našem društvu postoje tri podgrupe Roma, oni koji su pod uticajem pravoslavne religije, onda oni pod uticajem muslimanske i katoličke religije. U Srbiji živi 600.000 Romkinja i Roma, što predstavlja 10% totalne populacije.

Romkinje i Romi često žive u lošim i izuzetno teškim socijalnim uslovima. Jedan mali deo Romske populacije je integrisan i zaposlen u određenim ustanovama dok je većina van svih društvenih normi: oko 80% Romkinja je nepismeno a isto toliko Roma i Romkinja su van radnog odnosa.

Predrasude

Prljavi su. Romkinje i Romi su onoliko čisti koliko im uslovi života omogućavaju, jednako koliko i drugi ljudi u istim tim uslovima. Deo mržnje prema Romima je istaknuto u iskazima da oni šire zarazu i da ih ne treba dodirivati pa se onda kaže: "ne sedaj na istu stolicu sa Romkinjom", "ne ulazi u isti bazen"... itd.

Kradu. Romi i Romkinje se bave krađom isto koliko i ostali deo populacije.

Lažu. Laž je sociološki fenomen a istraživanja pokazuju da se laži najčešće sreću kod one populacije koja nema direktne puteve ka zadovoljavanju svojih potreba, a to se odnosi na marginalne grupe, decu strogih roditelja, itd. Romkinje i Romi ne lažu ni više ni manje od ostalih društvenih grupacija u sličnim životnim uslovima.

Lenji su. Romkinje i Romi nisu poželjni u većini društvenih institucija, znači država se nije pobrinula da obezbedi uslove za njihovo zapošljavanje. Zbog toga su prisiljeni da traže drugačije vrste poslova (šverc, važan u tržišnoj ekonomiji) koji se onda iz prizme mržnje prema Romima tumače kao lenjost. Često se kaže da jedino što umeju da rade je da pevaju i sviraju. Činjenica je da država nije obezbedila obrazovanje na romskom jeziku niti podstiče romsku decu za školu, pogotovu devojčice.

Romkinje su opasne. Rasprostranjeno je mišljenje da Romkinje šire negativnu energiju jer se bave vradžbinama, magijom, činima. Činjenica je da neke Romkinje rade kao "vračare" ali se za bele žene koje se bave vračanjem ne misli da su opasne onoliko koliko Romkinje jer postoji opšta mržnja prema Romkinjama.

Lada Protić

 

 

žene nevidljive SOS-u

Za Nevruzu koja se nikada nije javljala na SOS telefon

Ovo je tekst za Nevruzu koja stanuje na Dorćolu, tu, dve ulice niže od mene. Ovo je tekst za njene sestre koje su rasle na adresi Zvečanska 4, 11000 Beograd. Ovo je tekst za sve žene koje se nikada nisu javile SOS telefonu za žene i decu žrtve nasilja.

Većina gradskih ustanova nisu im dostupne. Zacrtano je da društvo uvek ima neke žene koje nisu dovoljno vredne državnih usluga. Da bi preživele, one izbegavaju mnoge zvanične zgrade. Policija i centri za socijalni rad su njihova najčešća stecišta. Ali, pred mnogim drugim gradskim službama ih nema. Ženi je potrebno puno hrabrosti da uđe u instituciju, kaže svoje ime i prezime i šta želi. Ukoliko nije bela žena, još mnogo više. Društvo je sačinilo predstave o samom sebi iz kojih su mnoge žene izopštene i jednostavno ne postoje. Ono što žene jesu i šta im treba ne predstavlja društvene vrednosti, ne sastavlja dnevne redove zasedanja nijednog ministarstva. Ono što Romkinje jesu pogotovu. Nigde oko sebe ne prepoznaju se. Samo u svom kraju, na svom jeziku. "Cigani su prljavi, ružni i zli". Ciganke još više.

Nevruzu su ispljuvali u Centru za socijalni rad kada je otišla da se raspita kako može da vrati svoje dete iz Doma. Nevruzu su ispljuvali u Servisu za čistačice hodnika kada je došla da traži posao. Dali su joj posao, ali su je neprijatno gledali. Posle deset dana već je počela da izostaje. U maloj sobi gde stanuje jedan je jednostavno došao da bude s njom. Sve je bilo namešteno i pod pretnjom. Modrice, ogrebotine, iscrpljenost. Toliko ju je tukao da ju je bilo sramota da ode na posao. Tako je izostala jednom, drugi put... više puta. Onda su joj ovi iz Servisa dali otkaz i dokazali da su bili u pravu kada joj od prvog dana ništa nisu verovali. "Sve Ciganke su iste."

Sedela je tu u kujni i ćutala. Za otkaz smo saznale tek kada je trebalo da pođe kući.

Njene želje su bile da posle prve ili druge plate uzme svoje dete iz Doma za decu bez roditelja, Zvečanska 4. Dete ima godinu dana. Ona ima 17. U Zvečanskoj su rasle sve njene sestre i braća. Jedino je ona prošla drugačije. Otac ju je uzeo. Bio je invalid, brinuo se za nju da bi se ona kasnije brinula za njega. Onda je on umro, a ona je nekako već bila trudna. Otac deteta je otišao. Došao je drugi. Svi su je tukli. Mnogi muškarci misle da su sve žene kurve, "a kurve treba tući".

Ovo je tekst za Nevruzu koja je jednom izmlatila nasilnika svoje majke. Za Nevruzu koja hoda uspravno. Koja po cenu otkaza belim službenicama iz Servisa neće da daje na uvid znake svoje bede. Ovo je tekst za sve prognane koje čeznu da se prošetaju Knez Mihajlovom na način na koji se prošeta jedna žena sa šeširom. Ko se diže Ciganki u tramvaju? Ko joj daje prednost u redu za lekara? Kome je važna njena izdržljivost i slobodoljublje? Zvanično, u ovoj zemlji rasizam ne postoji.

Prognanima je zatvoren ulaz u svakodnevnicu većine.

Koliko smo mi same nadzornice tih zatvorenih vrata? Šta smo uradile da joj poručimo da je ona isto što i mi.

Kada je došla sa Vesnom tog jutra, sa skrivenim modricama, pronašle smo da njeno ime znači "prvi dan proleća". Ni to joj nije bilo bitno. Od neredovne ishrane ima pokvaren stomak. Koja je njena slika sveta?

I dok budemo listale upitnike SOS-a i razmišljale kako nas zovu žene svih društvenih slojeva, nigde nećemo naći Nevruzin poziv. One, stigmatizirane bedom, nacionalizmom, rasizmom, psihijatrijom, zatvorom, krivicom, pogrešnim pravnim sistemom... još nijednom nisu zvale. Šta bi rekla socijalna radnica Nevruzinoj majci koja zarađuje prostitucijom? Šta bi joj rekla jedna volonterka SOS-a? Feministkinje ne bi trebalo da prave razlike između žena, ali teorija često ostaje neuhvatljiva planeta političke čežnje.

Za Nevruzu i njenu mamu mi smo ona druga strana grada. Ženska solidarnost o kojoj mi govorimo njima se drugačije vraća. Nevruza neće meni reći da su je pretukli. Ni meni ni belom SOS-u. Nevruzina majka tražiće druge mreže podrške.

Ovo nije tekst za Nevruzu koja zna sve što ovde piše. Ovo je tekst za nas druge koje ako ne budemo želele da znamo zašto Nevruza i njene sestre od nas ne traže pomoć, nikada nećemo imati šanse da im se približimo: i dalje ćemo biti čuvarke vrata koja su im zatvorena. (Mi držimo vrata zatvorenima.) U određenim situacijama zatvaranje očiju pred nasiljem društva postaje naš zločin. One od nas ništa ne traže, a mi ih proganjamo negirajući njihovo postojanje.

Lepa Mlađenović

 

 

 

 

predrasude o lezbejkama

1. Lezbejke su vrlo retka pojava

t Mnogi ljudi ne znaju lično ni jednu lezbejku, pa zbog toga smatraju da one uopšte i ne postoje. Ustvari, njihova egzistencija se odvija skriveno, jer su zbog raznih predrasuda izložene diskriminaciji i raznim oblicima maltretiranja i proganjanja. Mnoge lezbejke nastoje da žive što je povučenije moguće, upravo zbog toga. Mnoge lezbejke nikada nikome "to" nisu rekle. Mnoge lezbejke ni same ne koriste taj pojam da opišu sebe, niti imaju lezbejski identitet. Mnoge žene žive u nezadovoljavajućim heteroseksualnim odnosima ili usamljene, jer celog života nisu spoznale svoju pravu prirodu, odnosno nisu uspele da se realizuju kao lezbejke. Kod nas ne postoje javna mesta okupljanja za lezbejke, časopisi, radio ili TV programi za, i o lezbejkama, o tome se ništa ne pominje u školama. Zbog svega toga postoji uverenje da one i ne postoje, ili bar da su retke.

2. Kod nas nema lezbejki, to se dešava uglavnom među ženama na zapadu, ali se to sada, kao i mnoge druge stvari, pomodno širi među našim devojkama

t Žene koje vole žene postoje u svim zemljama i među svim narodima. One su u zavisnosti od tolerancije sredine, više ili manje (ne) vidljive. Na zapadu postoje jaki feministički i lezbejski pokreti, koji svojim aktivnostima doprinose vidljivosti lezbejske egzistencije, pa se zbog toga stiče utisak da "toga" ima "tamo" ali ne i kod nas. Pripadnice mlade generacije su samo spremnije od starijih lezbejki da budu otvorene, vidljive. Ne postaje se lezbejkom iz mode.

3. To su žene koje mrze muškarce

t Lezbejke su žene koje vole žene, a to ne znači automatski da mrze bilo koga, pa ni muškarce. Mnoge lezbejke imaju dobre drugarske, porodične, srodničke i kolegijalne odnose sa muškarcima. Muškarcima je jednostavno neprihvatljivo da shvate da postoje neki odnosi među ženama koji se odvijaju autonomno i nezavisno od njih, pa onda pokušavaju i lezbejstvo da objasne dovodeći ga po svaku cenu u neku vezu sa muškarcima, po sistemu, "ako nema ljubavi, onda mora da ima mržnje".

4. Seksualni odnosi među ženama su nenormalna pojava

t Polazi se od pretpostavke da su samo heteroseksualni odnosi normalni i prirodni, sve što je nepoznato i neshvaćeno, ocenjuje se negativno i osuđuje se kao nenormalno. Lezbejke su žene kao i sve druge, a to što se vole sa ženama, nije nikakav ni poremećaj, ni bolest, niti psihički problem.

5. Lezbejke su žene koje su preživele u detinjstvu ili mladosti neko seksualno nasilje od strane muškarca

t Ljubav prema ženama nije posledica traume ili nasilja. Ljudi s predrasudama traže uzroke lezbejstvu u raznim pojavama – pa i u traumatskom detinjstvu. Lezbejstvo je izbor, bez obzira kakvo je detinjstvo žene bilo.

6. Lezbejstvo je i proizvod zavođenja

t I ova predrasuda je deo opšte mržnje prema lezbejkama, zbog koje se traže uzroci lezbejstvu. Lezbejstvo je izbor, bez obzira na istoriju zavođenja.

7. Zato što nisu našle pravog muškarca

t Često se smatra da žene postaju lezbejke jer nisu srele pravog muškarca. Prisilno heteroseksualno društvo u kome živimo nalaže da žene u svim dimenzijama života zavise od muškaraca – i u odnosu na njih da donose odluke. Izbor lezbejstva je prekidanje heteroseksualnog civilizacijskog obrasca.

8. Sve feministkinje su uglavnom lezbejke / sve lezbejke su uglavnom feministkinje

t Feminizam kao manifestacija ženske autonomije i nezavisnosti, je neprihvatljiv za mnoge koji onda pokušavaju da ga omalovaže, ismeju i odbace rečima "to su sve lezbejke". Ustvari, feministkinje su pretežno heteroseksualne žene, ali među njima postoje i lezbejke. Lezbejki ima među svim ženama, profesijama, političkim orijentacijama, ali su feminističke grupe za razliku od ostalih društvenih grupa, tolerantnije prema lezbejkama. Sa svoje strane pak, neke lezbejke odbacuju feminizam i ne smatraju se feministkinjama i organizuju se na druge načine.

Lezbejke su često istaknute predstavnice i liderke feminističkih i drugih ženskih pokreta. Njihova, energija, solidarnost, lična snaga i harizmatičnost, inspirativna je za mnoge žene koje ih slede a koje ne moraju obavezno da su i same lezbejke. Često, lezbejke su motorna snaga, primer i uzor ženskog pokreta, kao autentične, autonomne i nezavisne ličnosti. Diskriminacije kroz koje su prošle kao lezbejke, mnogima je dalo snagu i borbu ne samo za lezbejska prava već i prava svih žena, pa i opšte ljudska prava.

9. Lezbejke su žene koje ne žele decu

t Želja za decom nije povezana sa seksualnom orijentacijom žena. Mnoge lezbejke imaju decu.

10. Lako je prepoznati lezbejke – one su upadljivo muškobanjaste, kratko potšišane, previsoke, mišićave

t Lezbejke su žene nezavisne i autonomne egzistencije koje kao takve često odbacuju propisane modele oblačenja. Ali, žene koje vole žene su deo svih slojeva ženske populacije, tako da ih je u stvari teško razdvojiti nekim detaljima javnog izgleda od ostalih žena.

11. Zato što su lezbejke, one su nesrećne žene

t U zavisnosti od sredine u kojoj žive, mnoge lezbejke trpe razne vrste diskriminacija i zbog toga ljudima sa strane deluju kao nesrećne, izgubljene i obeležene. Lezbejska egzistencija kao i heteroseksualna egzistencija donosi mnoge sreće i nesreće u životu ljudi. Važno je delovati na umanjivanju diskriminacije prema lezbejki.

12. To je samo prolazna faza u nečijem životu

t Mnoge lezbejke su počele svoj intimni život sa heteroseksualnim odnosima. Kasnije kada su postale lezbejke, ostalo je sećanje kod njihovih drugarica, rodbine, roditelja, da su nekada imale odnose sa muškarcima, iz čega se izvlači pogrešan zaključak, da će to opet da se nekako vrati u njihove živote. Lezbejska egzistencija je jednako duboka egzistencija kao i heteroseksualna.

13. Ne sme da se dozvoli lezbejkama da usvajaju decu

t Mržnja prema lezbejkama se očituje i u ovoj predrasudi, sa rečima da je deci potreban otac, a da su lezbejke nastrane žene i ne smeju da odgajaju decu.

Istraživanja su pokazala da deca koja žive u lezbejskim porodicama nisu ni malo različita od druge dece, i da je za socijalizaciju deteta potreban jedan roditelj – bez obzira da li je to žena ili muškarac.

14. U lezbejskom odnosu jedna je uvek "muško" a druga "žensko"

t To proizilazi iz stereotipne podele uloga iz heteroseksualnog odnosa, sa jasno zacrtanim i zadatim, tradicionalnim polnim ulogama.

Žene koje vole žene su uvek žene, a samorealizacija u odnosu je individualni proces u kome se žene razvijaju na različite načine.

15. Lezbejstvo se leči hospitalizacijom/psihijatrijskim tretmanom

t Lezbejstvo nije bolest. Istina je da su mnoge lezbejke i to ne u tako davnoj prošlosti doživele prisilne tretmane, i to predstavlja elementarno kršenje njihovih ljudskih prava, koje ne sme da se desi ni u jednom društvu koje pretenduje da bude demokratsko.

16. Lezbejstvo je urbana a ne ruralna pojava, toga ima u velikim gradovima, a ne na selima

t Lezbejki ima svuda, kako među gradskim tako i među seoskim ženama. Na selu je lezbejstvo, kao i mnogi drugi vidovi manifestovanja ženske autonomije pod velikom diskriminacijom, zato žene ćute, dok u gradovima ima više prostora i za lezbejstvo i za ženske aktivnosti uopšte. U zemljama sa više demokratije ima više žena koje mogu da ostvare svoje potrebe i svoje žudnje – samim tim ima i više samoostvarenih lezbejki.

 

 

 

šta je homofobija

1. očekivanje da lezbejka promeni svoj javni identitet ili emotivne sklonosti ili način oblačenja, da bi mogla da se bavi "feminističkim" problemima;

2. posmatrajući lezbejku, automatski misliti na njenu seksualnu orijentaciju, radije nego da se ona posmatra kao celovita, kompletna ličnost;

3. nepružanja podrške prijateljice-lezbejki kada je tužna zbog svađe ili raskida sa svojom ljubavnicom;

4. menjati mesto na sastanku kada lezbejka zauzme stolicu do tebe;

5. misliti da možeš "smotati" koju od njih;

6. zabrinjavati se zbog uticaja koji lezbejka volonterka/saradnica može da ima na tvoju organizaciju ili program;

7. korišćenje termina "lezbejka" na optužujuć način;

8. izbegavanje da razgovaraš o ženinoj ljubavnici, mada se redovno raspituješ kako je nečiji muž ili dečko, kada si sa heteroseksualnom prijateljicom;

9. ljubiti se u znak pozdrava sa drugaricama, ali se plašiti i da se rukuješ sa lezbejkom;

10. smatrati da čim te lezbejka dodirne da ti predlaže seksualni odnos;

11. stereotipno predstavljanje lezbejki kao "muškomrzačice", separatistkinje ili radikalke, upotreba tih termina na optužujuć način;

12. neprihvatanje javnog izražavanja emocija između lezbejki, uz prihvatanje istih emotivnih izliva između heteroseksualaca kao nečeg lepog;

13. pitati se koja je "muž", a koja "žena" u lezbejskom paru;

14. smatrati da su homoseksualci preglasni u postavljanju zahteva za ostvarenje svojih prava;

15. smatrati da lezbejstvo i razgovori o homofibiji nisu baš toliko neophodni ženskom pokretu;

16. pretpostavljati da je svako koga sretneš najverovatnije heteroseksualan;

17. zalagati se javno za prava homoseksualaca ali uz naglašavanje svima, da ne bi bilo dileme, da ti ipak pripadaš "normalnima";

18. smatrati da je lezbejka prosto žena koja nije mogla da nađe muškarca;

19. izbegavanje pominjanja prijateljima da si angažovana u ženskom pokretu jer se plašiš da će oni da misle da si lezbejka;

20. ne suprotstavljati se heteroseksističkim primedbama zbog straha da bi bila identifikovana kao lezbejka.

 

 

 

iz dnevnika jedne lezbejke

Moj grad su prekrile kapi ledene permanentne kiše, njene kapi uporno se igraju sa ogromnim sjenama po prozorima. Dan je na izmaku, jedna obična nedelja. Puna sitnih običnosti i duboko negdje prazna, bezsadržajna. Prati me sivilo, monotonija, premalo je svijetloga. Misli mi izmiču u mračno, do nekih posrtanja, nekih promašenih zanosa, bezumnih želja, žaljenja.

Kamo me to vodi moja slijepa sudbina? Noći se spuštaju, jutra sviću, a ja se vrtim u začaranom krugu. Njeno ime odzvanja sa svih strana. Čujem ga na svakom koraku, osjećam u svakom otkucaju bila. A ja ne smijem ni da je volim. I posljednju iskru ljubavi htjeli bi mi iščupati i posljednju zraku sunčevu koja na nju pada potamniti. Mislim na nju. Bezbroj želja mota mi se po glavi, još bezbroj krikova, uzdaha i šaputanja oglušuje se u meni. Mnoštvo osjeta. Zvuci koji odzvanjaju u praznini.

Mnogo je poniženja, malo zadovoljstva. Obično si krivo shvaćena. Kao da treba zaboraviti da postoji svijet pun očiju, pun žena. One zovu, odbijaju. Ruke su mi ispružene u očekivanju, u nemiru, tragam za Tobom, draga ženo, očajnički i u strahu i nadi, a Tebe nema. Ti nećeš doći.

Ja sam mornar s ukletog broda, bez luke i smiraja. Već drugu deceniju kormilarim. Penjem se tankim užetima, koja pucaju. Vežem čvorove. Borim se s vjetrovima, razbijam o stijene. Olujnih dana navlačim ljubičastu kabanicu i mašem zastavicama. Divljam, jurim, lomim se, uspravljam, tu sam u tom košmaru. A zapravo na litici sa koje se pada, uništava, nestaje. A želim sa nekim biti, poći, krenuti. Dušu si mogu uništiti, sputati, okovati, nečim što duboko u sebi ne želim, jer ne mogu više biti sama.

Pogled bacam na naslov, zbunjuje me. Zar sam to? Možda je oblik ljubavi malo važan. Mi ljubimo onako kako znamo, želimo i hoćemo. Svi su svjetovi interesantni na svoj način. Svuda su opasnosti, radoznalosti, zanimljivosti lutanja, mogućnosti. Nužnosoti.

Mi smo još uvijek zatvorene u naše zemaljske tamnice. Ali neka. Doći će dan kada ćemo biti slobodne, rasterećene, sretne. Mi smo vrijeme neuništivo. Vječno!

Naša ljubav je najnježnija stvar na svijetu, najuzvišenija, najljepša, zbog svoje skrivenosti, tajnovitosti, dalekog pogleda od drugih. Ta ljubav nije samo slijepa zaljubljenost, iskra što plane u bljesak, ljubavni zagrljaj u kojem zamiremo u iskonskom grču tijela. Naša ljubav je i patnja, čežnja, čekanje. Misao. Uzdisanje. Naša ljubav je i pogled od kojeg sagorijevamo, u kojem nam svemir pjeva svoju najzanosniju, najstrastveniju himnu. Ideja za koju prinosimo žrtve. Plač na rastanku. Pjesma u svitanje, plavetnilo neba, ushićenje trenutkom. Oganj strasti. Trenutak iskrenosti, otvaranja, zbližavanja, nježnosti.

Ja sam kombinacija promašene romantičarke, za sve imam spremne formule. Srce si moram odnijeti u ured za izgubljene stvari. Silno sam umorna, obeshrabrena. Povjeravam tajne grlicama, težim idealima, živim u iluzijama. Kiša je stala. Ne udara u prozore. Tišina je. Osjećam bol, u glavi, srcu, duši. Sve je pobrkano, sve – to vrijeme, te žene, sve riječi. Opća zbrka. A negdje su šarena svjetla, gore reklame, ima glazbe, ima i jedna žena, – ne čuje me, ne vidi.

Mirel

21. maja 1995.

 

 

 

nasilje u psihijatriji

Psihijatrija je represivna institucija, još jedna u nizu državnih patrijarhalnih ustanova koje imaju za cilj kontrolu pojedinki i pojedinaca jednog društva. Posebnost institucije psihijatrije je njena moć dijagnostifikovanja. Dijagnostifikovanje je politički čin koji diskvalifikuje i delegitimizuje građansku odgovornost jedne osobe.

Kada su u pitanju žene šta treba da znamo:

1. Istraživanja u SAD i Holandiji pokazuju da od 72-92% žena koje postanu psihijatrijske pacijentkinje su bile žrtve muškog nasilja u nekom periodu života. Psihijatrija u tzv. Jugoslaviji ne uzima u obzir posebnost traume preživljenog muškog nasilja. Najčešće, psihijatrija ne registruje postojanje ove traume. U Holandiji i Švedskoj u nekim psihijatrijskim odeljenjima postavljene su posebne feminističke terapeutkinje da razgovaraju sa ženama pacijentkinjama kako bi se postepeno došlo do traumatskog iskustva. Svrha terapeutskog rada je da žene počnu da govore o zlostavljanju, u individualnoj terapiji ili u grupama samo-pomoći.

2. Psihijatrija ima za cilj da žene vrati u propisanu ulogu žene, u uloge domaćice/majke/supruge. Na putu društvenog pripitomljavanja žena u mašine za zadovoljavanje potrebe drugih mnoge žene pružaju otpor ulaskom u psihičku krizu ili bolest. Njihova kriza je znak da ih je muški svet duboko povredio i ponizio, znak da se suprostavljaju nekoj dimenziji ženske uloge, da su neposlušne civilizacijskom obrascu koji guši.

Kada postane neposlušna žena, psiholozi i psihijatri će je smatrati devijantnom, nenormalnom, ludom. Njeno ponašanje dijagnostiraće kao psihotično, ne uzimajući u obzir različitosti u ponašanju svake individue i trenutne teškoće uslovljene društvenim faktorima.

Neka egzistencijalna pitanja dovode pojedine žene do stresnih situacija, zbog nemoći da same reše svoj problem. Psihijatri ne pitaju koji su njeni problemi, kako je prošla u životu, šta se dogodilo, šta voli, šta oseća, ništa ne pitaju – samo daju dijagnozu i propisuju "terapiju". Imaju svoj kodeks pravila za tiho ubijanje, od žene stvaraju apstraktno biće bez prava na diferencijacije. Kao ličnost ženu degradiraju, dehumanizuju. Ona mora biti nemoćna, poslušna, rezignirana, bez svoga JA.

Dakle: ako je tužna ili razočarana, ako se suviše smeje, ako je revoltirana pa je suviše razdražljiva, dobiće dijagnozu, biti tretirana kao mentalno bolesna. Hemikalijama će je dresirati, da postane apatična, ravnodušna prema svim osetilnim događajima i bolima.

3. Za nasilje u braku okrivljuje se žrtva.

Psiho-teoretičari i praktičari uzroke porodičnog nasilja nalaze u patologiji žrtve ili, ponekad, u patologiji nasilnika. Za nasilje nad ženama okrivljuje se sama žena, žrtva nasilja. Time se tretira kao psihijatrijski problem, smatraju da je razlog trpljenja nasilja u mazohizmu žene, kao mentalno bolesne osobe. Ako je silovana, pretučena u braku, najčešće kažu: sama je to tražila, uživa u mučenju; ukratko mazohista je. Psihijatrijska institucija je na strani muškaraca.

4. Psihijatri smatraju da znaju šta treba činiti sa depresivnim osobama, kao i sa osobama kojima su postavili druge psihijatrijske dijagnoze.

Zahtevaju da budu lečene hemijskim supstancama (sedativima, neurolepticima, trankvilizerima) kako bi im blokirali telo. Zbog velikih doza medikamenata te osobe vreme non-stop provode uglavnom u krevetu, u lavirintu mraka, nesposobne da se pomere. Ošamućene lekovima ne mogu da hodaju.

Primenjuju još drastičnije metode "lečenja", koje blokiraju ne samo telo, već i emocije, osećaj o postajanju, memoriju, mogućnost razmišljanja, pomoću inzulinskih i elektro-šokova, punktiraju moždanu kičmu. To je legitimisano ubijanje, kada stresom neuronskih veza mozga, telo i psiha postaju bezživotni, nemogu funkcionisati. Žena je onesposobljena za događaje u spoljnjem svetu, a to je verovatno i cilj "terapije".

U psihijatrijskim ustanovama primenjuje se i neke "blaže" terapeutske mere, kao što je fizičko kažnjavanje, vezivanje čaršavima u krevetu.

Sve oni to mogu, jer imaju moć u svojim rukama. Spolja niko ne zna šta se događa u zatvorenom prostoru, a pitanje je da li bi bilo reakcija i kada bi se znalo. I ovo se ne događa samo u "klasičnim ludnicama", kao što je Padinska Skela, već i u našoj najelitnijoj ustanovi za lečenje mentalno obolelih u Institutu za mentalno zdravlje u Beogradu, gde su, između ostalog, primenjivali elektro-šok terapiju i premlaćivanje i prema maloletnicama od 14 godina.

Lada Protić

 

sedamstopedeset miligrama dnevno

Malo sam nervozna. Htela bih da kažem da je drug Klod jako lepo pričao, da me je impresionirao i vidi se da on stvarno hoće da pomogne. Ja ovde mogu da prozovem jednog psihologa iz Omladinskog savetovališta kod koga sam bila na terapiji. Tamo sam stekla utisak da me on ne voli i da ne želi da mi pomogne. Oko njega su bile devojke koje su tu na specijalizaciji i on je mnogo veću pažnju posvećivao njima nego nama. Dakle, psihijatri rade za psihijatre. Doktori rade za doktore. Doktori pomažu doktorima, a šta radimo mi pacijenti? Bila sam kljukana za razliku od Grujičića tabletama jer sam iz manične upala u depresivnu fazu, u žestoku depresiju, ugojila sam se petnaest kila.

Bez obzira što je to bio Institut za mentalno zdravlje, takozvana ustanova otvorenog tipa, nismo smeli da telefoniramo, spratovi su bili zaključavani, a navodno pravili su nam igranke i lutrije, tretirali su nas kao totalne budale. Kljukali su me nozinanima, sedamstopedeset miligrama dnevno, jel znate šta ta suma znači? A ja sam cupkala i dalje, toliko sam bila vesela i srećna i zadovoljna i govorljiva.

Posle nekog vremena priđe mi jedna pacijentkinja i kaže mi, mnogo si uočljiva i upečatljiva, stalno sediš sama. Ja više nemam drugaricu, meni je drugarica postala moja doktorka, mada neću da se vezujem za lekare. Znam iz iskustva da se ljudi vezuju za lekare. Hoću da kažem, lažnjak je govoriti o nekakvoj otvorenoj bolnici o nekakvoj alternativi, a raditi upravo suprotno. Kada sam izašla iz bolnice osećala sam se jedno vreme depresivno. Posle par meseci sam se opet osećala okej, bila sam zaboravila na bolnicu i kada sam govorila onako kako su od mene očekivali, smatrali su me zdravom u porodici, međutim ako bih nešto pogrešila odmah bih bila i glupa i luda i kurva i narkomanka i alkoholičarka. Sve te etikete ja imam na sebi i ne stidim se da to kažem. Ja se zovem Slobodanka, ja nisam slobodna uopšte. Tako su mi ime dali zato što je moj otac hteo da da svojoj ćerci koja se rodila četrdeset osme ime Slobodanka, pa se to nekom nije svidelo, a onda da ispuni svoju želju dao je meni ime Slobodanka.

Jel vam ja delujem kao bolesnik?

– Ne, ne... (iz publike)

Hoću samo da kažem da je ono što me je navelo da govorim to što su se ovde doktori i psihijatri prepucavali – gde smo mi pacijenti.

Ja sam bila u elitnoj bolnici, kako kažu, zar ne, Institut za mentalno zdravlje je elitna bolnica, jedna od najžešćih ludnica u gradu. A sad roditelji hoće da me smete na VMA jer je tamo lepše. Kada sam dobila napad agresivnosti i počela da bijem sestru, oca, majku, od besa, pitali su me hoćeš li u bolnicu. Sedela sam mrtva hladna i rekla:

– Hoću, tamo je lepo. A sve je to jedna taktika u koju te uvuku i onda i ti počinješ da igraš pravilima te taktike da bi preživela. Gadna je to taktika. Mene je doktor svako jutro mazio po glavi i štipkao za obraz, meni je to prijalo jer ja to od majke nikad nisam imala. A u savetovalištu za omladinu, samo – hm, hm.. mm... i zeva.

... i onda ta neka radna terapija, morala sam da vezem i da heklam – a ja ne umem da vezem i heklam i to ne želim i to mi ne treba u životu... to što ovako nervozno govorim to je zato što sam uzbuđena i provocirana...

(aplauz iz publike)

... eto, samo sam htela da kažem da imam razne etikete kojih sam uspela da se oslobodim a oni opet hoće da me strpaju u ludnicu i opet mi kače etiketu da sam bolesna i luda a ja ne smatram da sam luda, možda i jesam u nekim momentima, a i treba ponekad biti luda i to nije na odmet.

Slobodanka

Svedočanstvo

Iz knjige: Alternative psihijatriji,
Lila ulica, Beograd 1985.