ženske radionice

Ženske radionice nastale su u ženskom pokretu, s početkom 70-tih godina. Kroz rad u radionicama žene su počele da se povezuju, da govore svoja iskustva javno, da prepoznaju svoja iskustva u životima drugih žena i da se sve više osamostaljuju.

Ženske radionice i grupe za osvešćivanje postale su osnovni instrumenti oslobađanja žena tih godina u severnoj Americi, Zapadnoj Evropi u Australiji, a kasnije i u mnogim zemljama u svetu.

Radionica je jedna tehnika koju koriste mnogi... Postoje dramske radionice, psihološke radionice, teorijske radionice... i svaka od njih ima svoje karakteristike.

Osnovni ciljevi ženske radionice su da ženi pre svega daju mogućnost da kaže svoje iskustvo, da ima svedokinje svog iskustva, i da aktivnim slušanjem drugih, žena koja govori dobije povratnu potvrdu o vrednosti svog iskustva.

Drugim rečima u radionicama se svako žensko iskustvo vrednuje, svako žensko iskustvo je jednako vredno a svaka žena ima prostor za sebe među drugima. Ovo uspostavljanje jednakih uslova za sve žene u krugu je od elementarne važnosti za razvoj, jer žene u svim dimenzijama života nose kôd diskriminacije i nejednake raspodele moći, a izlazak iz potčinjenosti znači ne ponoviti potčinjavanje drugih, "ne koristiti instrument gospodara" (Audre Lorde).

Osobine ženskih radionica:

– to je grupa okupljena za tu priliku, u njoj su samo žene, ne više od 25;

– sve žene sede u krugu kako bi svaka žena videla svaku;

– radionica ima jednu ili dve koordinatorke radionice. (U slučaju da su dve one sede u suprotnim stranama kruga, a ne jedna pored druge.);

– koordinatorke radionice unapred odrede jasnu temu / pitanje radionice o kojima će se govoriti;

– žene govore na osnovu svojih ličnih iskustava i ne postoji pitanje većeg ili manjeg znanja o temi, svaka žena ima svoje specifično životno iskustvo i ono je jednako vredno svakom drugom;

– koordinatorka na početku kaže da sve što se govori u radionici treba tu i da ostane, a žene se zamole da ne prepričavaju ništa što su čule. Ovo je jako važan uslov da bi se žene opustile i uspele da kažu nekad vrlo bolna iskustva iz svog života;

– svaka žena govori, ukoliko ima neka žena koja ne želi da govori onda je potrebno da se ostale žene slože o tome, kako ne bi imale osećaj da su posmatrane. Ukoliko se makar jedna žena oseti neprijatno u slučaju što druga ćuti, onda se zamoli da žena koja ne govori izađe napolje. Odluka mora biti donesena po prinicipu konsensusa;

– pitanje pušenja postavlja koordinatorka pre početka radionice, odluka treba da se donese na principu konsensusa;

– kada koordinatorka kaže temu / pitanje radionice onda se javi jedna koja želi prva da odgovori na pitanje, od nje kreće krug dalje;

– dok žena govori ne sme se prekidati ili komentarisati njen iskaz. Ni smejanje ili bilo kakav komentar nije poželjan. (U nekim slučajevima ukoliko neka žena govori mnogo dugo ili skrene sa teme koordinatorka je može blago podsetiti šta je tema radionice i da još mnoge žene nisu govorile.);

– dok ide krug svaka žena jednom govori, a ukoliko želi još nešto da kaže ili komentariše onda joj se kaže da će to moći kada se ceo krug završi;

– koordinatorka isto odgovara na postavljeno pitanje kad dođe na nju red;

– koordinatorka u nekim slučajevima ima pravo da postavi podpitanje ukoliko oseti da je to potrebno, npr. ako je žena konfuzna, da bi se razjasnilo svima šta ona želi da kaže, ili ukoliko je u velikom bolu, kako bi se reagovalo na njeno stanje;

– u radionicama sa bolnim temama žene plaču. Važno je da koordinatorka na početku kaže da je plakanje jedno od stanja koje se očekuje i da se žene ne osećaju neprijatno zbog toga. (Koordinatorka je odgovorna da pripremi papirnate maramice.);

– kada se prvi krug završi onda se otvori diskusija za pitanja ili ako neka žena želi još nešto da kaže što je prvi put zaboravila. I u ovom prostoru otvorenom za pitanja i komentare nije dozvoljeno interpretiranje i vrednovanje druge žene. Svaka žena je različita i ima pravo na svoje iskustvo. Upravo se u radionicama vežbamo da prihvatamo da žene imaju sopstvene interpretacije i vrednovanje svojih iskustava i da je na nama da pokušamo da drugu shvatimo onako kako ona shvata sebe;

– nakon diskusije koordinatorka može pokušati da pita žene šta je najvažnije rečeno u odnosu na temu. Ona može da postavi glavne društvene karakteristike/predrasude/principe određene životne situacije žena kroz odgovore žena. Često, jedno od ciljeva radionice je određivanje društvene komponente dimenzije života žena tako da treba da se ovi društveni principi definišu, tj. da se imenuje, ne završavati radionicu ili početi novi krug sa drugim pitanjem. Važno je da se radionica završi sa nekim rečima koje neće ostaviti žene u osećanju da njihovo iskustvo nije ostavilo utisak, ili da priča nije imala svrhe.

To ne znači da treba da se radionica sumira ili da se da zaključak, to znači da neka od izrečenih iskustava mogu da se stave u društveni poznati kontekst ženske uloge kako bi žene počele da osećaju da njihova iskustva nisu pojedinačno izolovana od drugih, nego da društvena uloga pola određuje mnoga naša osećanja i doživljaje;

– koordinatorka se ponaša u skladu sa feminističkim etičkim principima, to znači ne daje savete, ne tumači, ne okrivljuje, ali može nečija iskustva da sumira ili ih stavi u društveni kontekst;

– nekada radionice mogu da počnu ili da se završe pitanjem "Kako se sada osećate". Još neke ideje za radionice: "Kako se zovete, šta znači vaše ime i kakav je vaš odnos prema imenu?", "Ja sam hrabra žena", "Ja sam neposlušna žena", "Šta vam se danas lepo dogodilo?", "Kako vama služe radionice", "Jedna moja dobra osobina je"...

 

 

bila sam tatin daljinski upravljač

 

Oktobar 1994.g.

"Centar i SOS telefon za devojke"

Prisutno je 6 devojčica.

Tema radionice: "Bilo je trenutaka
kada sam se osetila sama i povređena".

Radionicu vodi volonterka Simić Ana.

D. (izbeglica – 14 godina) "Dosta puta sam se osetila povređenom; više puta sam bila povređena nego srećna. Poslednji put me povredila sobna drugarica iz internata. Pozajmila sam od nje "Čitanku" (zbog pesmice). Pesmicu sam za čas naučila i "Čitanku" ostavila na stolu. Nakon izvesnog vremena pitala me je: "Gde je knjiga?" (ja sam mislila da je kod nje). Optužila me za nestanak knjige, a o tome je pričala i naglas po hodniku. Pričala je i još koješta. Bilo mi je jako teško. Plakala sam. Užasno sam se osećala. Nikom do sada nisam pričala o tome. Čitanka je na kraju ipak bila kod nje. Ružne stvari ne mogu da zaboravim, a lijepih se ne sjećam. Tako sam jednom sa majkom (majka gluvonjema) otišla u "Crveni Krst" i tražile smo kolektivni smeštaj. One žene su počele na mene da se deru. Pitale su nas šta hoćemo. Rekle su da su nam one bar nešto dale, a pre toga nismo imale ništa. U Ćićevcu, na času fizičkog, jednom dečaku sam rekla da mi doda loptu, a on mi je odgovorio: "Šta ja imam da ti dodajem loptu. Neka ti dodaju oni u Sarajevu. Ti si izbeglica." Bilo je još situacija u kojima sam se osetila sama na svetu, kao na primer kad sam sačekala nastavnicu i rekla joj da sam izbeglica i da sam nova, a ona mi je odgovorila da nađem stolicu i da sjednem. A stolice nigde nije bilo.

S. (devojčica iz internata – 14 godina) "Jednog dana sam otišla na poštu i telefonirala tati na posao. Njegov kolega mi je rekao da je tata na sudu. Začudila sam se. On mi je objasnio da je moja mama podnela tužbu za razvod braka. (Samnom je na pošti bila i jedna drugarica). Kad smo se vratile, u sobi su sve devojke plakale. Jednoj od njih je umro deda. Ušla sam i ja plačući. Kad su mene pitale šta je sa mnom, drugarica koja je samnom bila na pošti "objasnila" im je da je moja mama kurva. To me je strašno povredilo. Moj otac voli da pije, a i mama i ja smo znale da je on imao drugu ženu. Moja mama inače nigde ne izlazi. Jednom su tako sve drugarice pošle u grad, a mene nisu ni pozvale ni prihvatile jer nisam imala novca."

B.1 (devojčica iz Beograda – 16 godina) "Više puta su me povredile drugarice. Kad vidim da me ignorišu ili da pričaju da bi me povredile, sa njima se više ne družim. One se ipak prve vrate meni, ali onda je već kasno."

B.2 (devojčica iz Beograda – 17 godina) "Dosta ljudi me je povredilo, a moja reakcija je bilo vređanje drugih. Sada ne razmišljam o tim ljudima, a ako ih se i setim onda ih žalim, jer povređujući druge, vređaju u stvari sebe. Pokušavam da se setim samo lepih stvari."

M. (devojčica iz Beograda – 15 godina) "Ja sam bila puno puta povređivana. Najviše su me povredili moji roditelji. Moji su se razveli, a ja sam taj razvod doživela na neki svoj način. Kad odem kod oca on svašta priča za moju majku. To me jako vređa. Ja ih oboje volim. Želela bih da se vratim u vreme pre njihovog razvoda. Možda bih mogla nešto da promenim – da sprečim razvod. Žao mi je što njih dvoje ne mogu da razgovaraju, barem zbog moje sestre i mene. Znam jednu porodicu u kojoj se svi jako lepo slažu. Ja često zamišljam da je i moja porodica takva, a znam jednu drugu porodicu gde su roditelji razvedeni – oni čak i na večere izlaze zajedno."

B. (devojčica iz Beograda – 13 godina) "I meni se dosta puta dogodilo da budem povređena. Moji roditelji su takođe razvedeni. U životu od svega najviše mrzim neiskrenost, laž i neispunjena obećanja. Otac mi je obećao patike još za uskrs. Najpre nije imao vremena, a onda para. I tako sam ja ostala bez patika. Ali je zato za svoju kancelariju kupio ventilator od 150 dinara. Objasnio je da je novac pozajmio. Ja sam mu rekla da pozajmi i za moje patike. Na kraju mi je rekao da ga ne držim za reč. I on je za moju majku govorio ružne stvari. Neću to ni da ponovim. Još je rekao da će nas baciti na kolena, da će mene i sestru majka upropastiti, ali nikada nije ni rekao, ni predložio da nas dve živimo sa njim. Moji su se razveli zato što je moj otac imao ljubavnicu posle koje nas je sve jako maltretirao. Uvek je on bio u pravu – a to je jedino on tvrdio. Žao mi je što ni jednom nije rekao da želi da jedna od nas dve (moja sestra ili ja) živimo sa njim. Sada prolazi pored mene isto kao što bi prošao i komšija (osim ako nema publike pred kojom odigra ulogu brižnog oca). Uvek me je vređalo to što izigrava pravog tatu. Tata nas je sve maltretirao, kuvalo se uvek šta je on voleo da jede. Sećam se, još u prvom razredu sam mu bila "daljinski upravljač". Ja sam spremno dočekala razvod mojih roditelja. I ove godine mi je upropastio rođendan, plakala sam pre dolaska mojih drugarica i drugova."

 

 

važnost rada u grupama

Traumatski događaji uništavaju vezu između osobe i društva. One koje su preživele ovakve situacije naučile su da njihova svest o sebi, o vrednostima i humanosti zavisi od osećaja povezanosti sa drugima. Solidarnost grupe pruža najjaču zaštitu od terora i beznađa, i predstavlja najjaču protivtezu traumatskom iskustvu. Trauma izoluje: grupa iznova stvara osećaj pripadanja. Trauma posramljuje i žigoše: grupa nosi sobom svedočanstvo i afirmaciju. Trauma unazađuje žrtvu: grupa je uzdiže. Trauma dehumanizuje žrtvu: grupa joj vraća ljudskost.

Često se u svedočenjima preživelih nailazi na trenutak u kome je osećaj povezanosti sa drugima obnovljen nečijim izlivom velikodušnosti. Neka osećanja u samoj žrtvi, kao što su vera, poštenje i hrabrost, za koja i sama žrtva smatra da su nepovratno uništena bivaju probuđena primerom čovekoljublja. Videći svoj lik u delanju drugih, preživela prepoznaje i ponovo nalazi izgubljeni deo sebe same. U tom trenutku preživela započinje povratak u ljudsku zajednicu.

...Ponovno uspostavljanje socijalnih veza započinje otkrićem da jedinka nije sama. Nigde to osećanje nije trenutnije, jače ili ubedljivije nego u grupi. Irvin Jelom (Irvin Yalom), ekspert na polju grupne psihoterapije, naziva ovaj fenomen iskustvom "univerzalnosti". Terapeutski upliv univerzalnosti je posebno jak kod onih žena koje su se osećale izolovanim zbog sramotnih tajni koje su nosile. Zbog toga što se traumatizirane žene osećaju izolovanim zbog svojih iskustava, grupe ovakvih žena imaju značajno mesto u procesu oporavka. Ove grupe omogućavaju takav stepen podrške i razumevanja, koji jednostavno nije moguće naći u žrtvinoj svakodnevnoj životnoj sredini. Susret sa drugima koje su imale slične poteškoće razbija osećanja izolovanosti, sramote i označenosti.

Grupe su se pokazale nezamenljivim za preživele iz ekstremno teških situacija kao što su silovanja, rat, politička proganjanja, zlostavljanja i različite zloupotrebe u detinjstvu. Učesnice često opisuju svoje olakšanje u samoj činjenici da su zajedno sa onima koje su prošle kroz slične patnje.

Kad grupa razvije jedinstvo i poverenje, složen proces sagledavanja sebe i drugih ulazi u igru. Što se svaka učesnica više otvara prema drugima, postaje sve sposobnija da primi darove koje joj druge nude. Tolerancija, saosećanje i ljubav koje se nude drugima počinju da se odražavaju na samoj ličnosti koja ih daje. Iako se ova vrsta zajedničke interakcije može dogoditi u bilo kom odnosu, najsnažnije je kada se javi u okviru grupe. Jelom opisuje ovaj proces kao: "liniju prilagođavanja", u kojoj prihvatanje od strane grupe povećava samopoštovanje svakog člana i u kojoj svaka žena postaje prijemčivija prema drugima. Žena žrtva incesta, opisuje ovu "liniju prilagođavanja" u svojoj grupi:

...gledaću na ovo grupno iskustvo kao na životnu prekretnicu, i setiću se iznenađenja kada sam shvatila snagu koju sam tako jasno videla u drugim ženama koje su prošle kroz to ... nasilje je bilo i u meni.

...Grupa osigurava mogućnost ne samo zajedničke dobrobiti kroz odnos već i zajedničkog ovlašćenja u rešavanju poteškoća. Članice grupe prilaze jedne drugima na ravnoj nozi. Mada svaka od njih pati i treba pomoć, isto tako svaka može dati sopstveni doprinos grupi. Grupa zahteva i daje snagu svakom članu. Kao rezultat svega toga, grupa kao celina ima sposobnost da nosi i poveže tragična iskustva, koja su zajedno veća nego pojedinačno iskustvo svake žene i svaka žena može na osnovu tih iskustava da izbori sopstvenu integraciju.

Svedočanstva o terapeutskim mogućnostima grupe potiču od žrtava raznorodnih oblika nasilja. U jednom istraživanju, žena koja je pobegla od zlostavljanja muža ocenila je ženske grupe kao najefikasniji vid pomoći.

Iz "Trauma i ozdravljenje",

Judith Lewis Herman, 1992.g.

 

 

 

rad grupe samopomoći za incest

 

Svako drugo ili treće dete do 18 godina preživi neku vrstu seksualnog zlostavljanja, devojčice dva do deset puta češće nego dečaci. Počinioci su skoro uvek u srodstvu s decom i imaju njihovo poverenje. Sve do poslednje decenije, seksualno zlostavljanje se nije uočavalo iako je postojalo u istim ogromnim razmerama kao i sada. Ženski pokret je počeo obelodanjivanje seksualnog zlostavljanja. Sedamdesetih godina u Severnoj Americi i Zapadnoj Evropi ženski pokret je podstakao organizovanje žena koje su preživele nasilje. Tada su po prvi put u istoriji žene počele javno da govore o preživljenim seksualnim zlostavljanjima. Kod nas je podsticanje žena da govore o preživljenom nasilju počelo sa otvaranjem SOS telefona i Ženskog centra. Žene koje se javljaju ili dolaze govore o svom iskustvu i shvataju da su sposobne da postanu ONE KOJE SU PREŽIVELE a da ne nastavljaju i dalje ULOGU ŽRTVE.

Kako mi kao feminističke terapeutkinje osposobljavamo žene koje su bile žrtve da postanu ONE KOJE SU PREŽIVELE?

Shvatile smo i utvrdile da se ne možemo oslanjati na tradicionalne psihoterapeutske pristupe i teorije. Mi smo postepeno formulisale sopstveno razumevanje procesa zlostavljanja i procesa oporavka na putu ka preživljavanju! Jer.

Incest je ekstremni proizvod patrijarhalnog društva. Društveni obrazci života poručuju mladim ženama da se njihovo mesto, svrha i funkcija u društvu sastoji u zadovoljenju potreba drugih, naročito muškaraca. Glavna dinamika incesta se sadrži u zloupotrebi moći odrasloga i nepoštovanju potreba žene žrtve od strane počinilaca. Posebna karakteristika je konfuzija u VEZI SA GRANICAMA, ULOGAMA I ODGOVARAJUĆIM PONAŠANJEM, na čijem radu se i zasniva feministička terapija u okviru grupe samopomoći.

Grupe samopomoći sačinjavaju osobe koje se nalaze pod istom vrstom stresa (homogenost problema) gde međusobno dele svoje probleme. Utvrdile smo da je ovakav vid rada – proces oporavka, najefektivniji za one žene koje imaju dovoljno snage i spremnost za to i obično se izvodi posle individualnog razgovora. Od grupnog rada ne postoji bolji način da se prekine izolovanost, da se prekine osećanje da niko ne može da razume, osećanje da si čudovište, kriva, prljava, koje iskustvo incesta nameće. Prvi susret u grupi je razgovor o osnovnim pravilima i izbor tema za dalji rad – 18-20 nedelja. Pravila koja se usvoje treba da se poštuju.

Nakon dogovora iznosimo svoje priče. Najmanje što svaka saopšti je: ko je bio počinilac, koliko je imala godina kad je počelo zlostavljanje i kad se završilo. Hrabrimo žene da ako to mogu, razmene što više informacija o sebi i između sebe.

Svaku ženu slušamo, eventualno pitamo za razjašnjenje, podržimo i zahvalimo se. Već tada, prvi put počinje međusobno zbližavanje, ali i oklevanje "da li je to sigurno mesto za mene", mesto koje mnoge nikad nisu imale. Podstičemo zbližavanje nastojanjem da sve žene razmene brojeve telefona, tako da se mogu viđati i razgovarati van grupe.

Grupa se organizuje sa jasnim granicama i strukturom, a onda unutar tih odredbi žene imaju kontrolu, mogu da odlučuju šta da kažu ili urade. To je okruženje jednakih sa atmosferom poverenja i prihvatanja, poštovanja, tako da je svaka žena odgovorna za sebe, a ne za druge. I mi same koordinatorke grupe iznosimo svoja iskustva i osećanja, program rada, tako da se prevazilazi pozicija autoriteta koji ima kontrolu. Stvara se suprotna atmosfera od one koja je vladala u porodici, kada su mnoge osećale izolovanost, zamršene granice, tajnost, izmenjene uloge. U toj novoj atmosferi se podstiče komunikacija i interakcija među članicama grupe. Nerazrešena i neispoljena osećanja se ne gomilaju. Kroz taj mali model gde žene uče da prihvate jedna drugu, uče se da prihvataju i same sebe. Počinje proces poverenja, ovaj put sa puno sigurnosti, žene uče da budu odgovorne za sebe i preuzimaju kontrolu u svom životu.

Svaka od članica grupe ima svoj način i tempo oporavka, koji se mora poštovati i prihvatiti. Neke žene odustaju pre nego se sve faze u oporavku završe i tada im ostavljamo otvorena vrata da mogu da se vrate. Naravno uz poštovanje pravila koje je prihvatila cela grupa.

Grupa ima edukativnu svrhu kao sistem potvrđivanja jedna druge, a ne psihoterapeutsku. Ako se žena u grupi oseća sigurno i posle uspešno završenih faza oporavka, članice se usuđuju da ovakve grupe otvore i koordinišu njima.

Cilj rada grupe je osnaživanje a ne lečenje. Naglasak se stavlja na projektivno, a ne reaktivno značenje svih tehnika, sadržaja oblika rada. Cilj grupe je da svaka žena govori o sebi, znači osnova je JA: moji strahovi, ljutnje, odluke, snovi, sukobi.

Koordinatorka grupe,

Ljiljana Bogavac

 

 

OSNOVNA PRAVILA GRUPE SAMOPOMOĆI/ PODRŠKE ZA OSOBE KOJE SU PREŽIVELE INCEST

SLAŽEM SE SA SLEDEĆIM OSNOVNIM PRAVILIMA:

1. Neću otkriti identitet nijedne članice grupe ili obelodaniti informacije o ma kojoj članici grupe.

2. Razumem da će koordinatorke narušiti pravilo poverljivosti ako članica grupe ima ozbiljnu nameru da povredi sebe ili nekog drugog.

3. Samoubistvo kao rešenje problema neće biti moj izbor dok sam u grupi.

4. Razumem da je dogovor važan. Zbog toga, prisustvovaću svim sastancima grupe na koje mogu da dođem, i dolaziću na vreme.

5. Ako znam unapred da ću propustiti sledeći sastanak, saopštiću to u grupi nedelju dana ranije. U slučaju nepredviđenih okolnosti, javiću na telefon (slede brojevi telefona koord. grupe).

6. Slažem se da neću dolaziti u grupu pod uticajem droge i alkohola.

7. Slažem se da neću ulaziti u seksualne odnose sa ma kim u grupi dok grupa traje.

8. Ako shvatim da mi grupa nije od pomoći i da želim da prestanem da dolazim, slažem se da ću doći još jednom da se oprostim.

9. Razgovor o ličnom iskustvu po završetku grupe prestaje.

 

 

 

 

igračku ne boli

Već dugo ne pišem. Ponekad mi se "istrgne" po neka rečenica ili pismo, ali to su samo izuzeci. Ne pišem. Umesto toga pričam, ili ćutim.

Sada treba da skupim hrabrost i napišem nešto o ženama i za žene. Belina papira me plaši, ali moram da pokušam. Uostalom, taj pokušaj je lakši i bezbolniji od pokušaja da se shvati ono što sledi. Shvatila jesam, da prihvatim ne mogu.

Lutamo po ciriškom predgrađu tražeći one koje su shvatile i koje se bore. Sklonište i terapija za decu žrtve nasilja. Vrata nam otvara mlada, nasmejana žena. Uz izvinjenje što ne govori engleski nudi nas kafom, uz napomenu da će njena poliglotska koleginica uskoro stići.

Gledam oko sebe. Velika, svetla prostorija sa igračkama od platna, šarenim jastucima... Kao stvorena za mališane, ali hoće li oni moći i umeti da se igraju posle svega kroz šta su prošli. Ili su njihove duše "tek" naprsle, a pukotine koje zjape će se javiti kroz koju godinu kada im ceo užas kome su bili izloženi postane očigledan. Za sada oni samo naslućuju da se sva deca nisu "igrala" s tatom onako kako su to oni činili i da takvo "igranje" nije i ne sme biti dokaz "ljubavi". Možda će kada porastu posumnjati i u čuvenu tezu da svi roditelji svojoj deci žele "uvek i samo najbolje".

Ispričale su mi priču o psihoterapeutkinji koja se u svom radu bavila i problemom incesta. Imala je tri kćerke i bivšeg muža sa kojim je ostala u dobrim odnosima. On i njegov brat su se trudili da pomognu oko vaspitanja devojčica, pa su one dosta vremena provodile sa njima. Žena iz priče je bila zadovoljna.

Jednog dana došla je po svoju najmlađu ćerku nešto ranije od dogovorenog vremena. Devojčica je bila uznemirena, plakala je. Dva muškarca su smušeno objašnjavala da ne znaju šta joj je i da preterano ne obraća pažnju na ono što će joj devojčica, eventualno, ispričati.

Uzela je devojčicu u naručje i pošla kući naslućujući da nešto nije u redu. Zašto njena srednja ćerka poslednjih meseci ima košmarne snove? Zašto najstarija često plače "bez razloga"? Mislila je da je pubertet u pitanju, ali... Ne, nemoguće. Kako sve ovo vreme nisam ništa primetila?

Epilog naslućujete. Ili ni vi ne verujete? Žena iz priče je na kraju poverovala. I doživela nervni slom. Sve tri devojčice bile su žrtve incesta.

Sada njih četiri pokušavaju da pokupe krhotine svojih života. Krpene igračke. Na terapiji u skloništu, pomažu mlađim ćerkama da pokretom pokažu šta im se događalo. Na svojim telima to ne mogu, suviše boli. Igračku mogu da šutnu, tresnu o pod, mogu i da je pomaze, nju ne boli, ona ne oseća. Najstarija ćerka i dalje plače.

Još uvek ne možete da poverujete?

Vesna Klikovac