ŽENE U FOKUSU
FEMINISTIČKA ŠKOLA
Sociolozima bi išla voda na
usta. U Letnjoj feminističkoj školi žena iz bivše Jugoslavije (24-31. jul 96,
kriterijum za izbor Novog Bečeja: tolerantno mesto sa lepom prirodom), dok
fudbalski klub iz Crne Gore na smenu zavidi učesnicima Olimpijade, bez obzira
na disciplinu, dvadeset žena veselo svakog dana doručkuje ne služeći nikoga, a
zatim zajedno odlaze da razmišljaju i da popričaju.
Žene sede u krugu i pažljivo slušaju
jedna drugu. Zato će govornica ispričati ono što nikada pre nije i bolje nego
ikada. Ženska iskustva iz Zenice, Tuzle i Banjaluke, bez konfuzije i
nepoverenja, ženska iskustva iz sela na Kosovu, bez folklora i
"civilizacijskih razlika" sa studentkinjama iz Ljubljane. Zašto ne
plaču ove žene? Dolaze iz rata, žive pod policijskim časom, četiri godine rade
sa ženama koje su preživele nasilje, trpele su veliko siromaštvo, neke su se
jedva izborile za pravo na školovanje. Šta stoji iza ove škole, iza rada ovih
žena? Hana Arent je rekla da samo banalan duh voli teorije zavera. Žene se
smeju kad citiraju napadače: "jesu li strane plaćenice ili domaće
izdajnice".
Škola slušanja i plakanja za feministkinje i aktivistkinje bivše
Jugoslavije trajala je od 1991. do prošle godine. "Proces zalečenja"
i "pomirenja" počinje da se uči gegavo kao pačija škola, mnogi još
nisu savladali svoj civilizacijski "strah od komunikacije". Iza ove
Feminističke letnje škole stoje godine srljanja u bol i krivicu. Žene pominju
prošlogodišnji susret u Istri feministkinja iz Zagreba i Beograda kada je bilo
jasno da svaka ima različitu "istorijsku priču" i kada se napravila
neočekivana mapa prošlosti: u jednoj od tačaka otac jedne od žena bio je
streljan u Blajburgu, drugi je bio među egzekutorima, jedna je bila iz
"mešovitog braka", druga je imala sina iz "mešovitog braka"
kome je pretila mobilizacija, jedna žena je zapanjeno slušala svoju
četvorogodišnju ćerku koja je u Zagrebu navijala za Jugoslaviju na Pesmi
Evrovizije dok su na Karlovac padale bombe, druga je u Beogradu padala u
nesvest jer se cepala zemlja. Kad su pokazale svoje rane za koje nisu ni znale
koliko ih ima, videle su se različite smese bola. Svaka mora da napravi svoj
recept za zalečenje – ta politička psihoanaliza bila je temeljnija od političke
odluke da krivicu i odgovornost podnesu na svojim telima.
Virdžinija Vulf je rekla da ženski
koledži treba da budu drugačiji od tradicionalnih koji ne samo da ne uče protiv
rata već ga izazivaju. Pisala je da novi ženski koledži treba da podučavaju
veštini komuniciranja, malim veštinama razgovora i svakodnevnog življenja. Žene
su dugo putovale do Novog Bečeja. Autobusom četrnaest sati od Ljubljane, prvi
put iz Tuzle kroz Republiku Srpsku. Šta su sa sobom donele žene? Veštinu
slušanja bez interpretiranja, veštinu pričanja iz svoje tačke realnosti,
iskustvo rada na sebi, iskustvo rada sa drugim ženama.
Svaku generaciju studentkinja Ženskih
studija sačeka napolju mizogino pitanje: Šta vi uopšte hoćete? Baš ste glupe.
Devojke su razmislile i postavile granicu: Ako postoji prava radoznalost,
razgovaraćemo polako i otvoreno, ako je čista mizoginija, neka počivaju u miru.
Devojke su same prošle kroz sumnje; da li je feminizam vredan tolikog napora,
pored svih primamljivih nauka "main stream"-a? Feministička literatura
i pedagogija, aktivno ispitivanje sopstvenog iskustva, traženje feminističkih
jezika, daju uverenost u intelektualni dignitet feminizma. Feministička letnja
škola nastala je iz spoja feminističke teorije i aktivizma, iz razmene
iskustava hiljada žena, iz poverenja u to da su priče koje same ispričaju,
koncentracija i podrška, humor i veštine komuniciranja najkreativnija sredina u
kojoj mogu da učestvuju i koju mogu same da stvaraju.
Novi Bečej nije
"tipična Vojvodina", još je mirniji. Danju se u poređenju sa Beogradom
živi luksuzno, Tisa je čista reka. Žene nisu ni stigle da opišu Novi Bečej
noću. Dok uveče popričaju i izigraju se, kad se osvrnu, svi se već odmaraju.
Jedna grupa muškaraca zbijala se oko šanka do duboko u noć, a onda je došao
izaslanik koji je rekao: "Mi smo muškarci koji su prosuli sirće."
Nemoguće ga je bilo razumeti. Žene su se setile šta znači prosuti zejtin:
Bulgakovu je "Anuška prosula zejtin". Šta mogu da kažu žene iz
Feminističke letnje škole muškarcu koji je prosuo sirće u Novom Bečeju? Mogu da
mu "daju podršku da započne muške studije". U ženskim grupama ima
problema. Kad se uskladi dinamika grupe, žene listom dobijaju menstruaciju u
isto vreme. "Lično je političko", kažu žene svojim preciznim jezikom.
Šta je političko u tome kad policija na granici ispituje ženu i kaže: "Šta
ti znaš o Neli P.?" Žena kaže da o njoj zna mnogo, ali da njih to ne bi
interesovalo. Pošto njih sve interesuje, žena im priča da Nela nije imala
menstruaciju pet godina, onda je došla jedna Amerikanka i napravila lekovitu
smesu, otad Nela ima obilne i vrlo uredne menstruacije. Mnoge žene prvo kažu –
mi ne volimo politiku, u svakoj državi mi smo građanke drugog reda, čak i kad
to ne primećujemo. Podsetivši se kako je svaka došla do svesti o tome da je
žena, izradivši zatim zajednički jednu od mapa ženske realnosti, dohvatile su
se ideje da je država servis građanki i građana i počele su da je prave.