Slavica Stojanović

ŽENE U FOKUSU

FEMINISTIČKA ŠKOLA

 

 

Sociolozima bi išla voda na usta. U Letnjoj feminističkoj školi žena iz bivše Jugoslavije (24-31. jul 96, kriterijum za izbor Novog Bečeja: tolerantno mesto sa lepom prirodom), dok fudbalski klub iz Crne Gore na smenu zavidi učesnicima Olimpijade, bez obzira na disciplinu, dvadeset žena veselo svakog dana doručkuje ne služeći nikoga, a zatim zajedno odlaze da razmišljaju i da popričaju.

Žene sede u krugu i pažljivo slušaju jedna drugu. Zato će govornica ispričati ono što nikada pre nije i bolje nego ikada. Ženska iskustva iz Zenice, Tuzle i Banjaluke, bez konfuzije i nepoverenja, ženska iskustva iz sela na Kosovu, bez folklora i "civilizacijskih razlika" sa studentkinjama iz Ljubljane. Zašto ne plaču ove žene? Dolaze iz rata, žive pod policijskim časom, četiri godine rade sa ženama koje su preživele nasilje, trpele su veliko siromaštvo, neke su se jedva izborile za pravo na školovanje. Šta stoji iza ove škole, iza rada ovih žena? Hana Arent je rekla da samo banalan duh voli teorije zavera. Žene se smeju kad citiraju napadače: "jesu li strane plaćenice ili domaće izdajnice".

Škola slušanja i plakanja za feministkinje i aktivistkinje bivše Jugoslavije trajala je od 1991. do prošle godine. "Proces zalečenja" i "pomirenja" počinje da se uči gegavo kao pačija škola, mnogi još nisu savladali svoj civilizacijski "strah od komunikacije". Iza ove Feminističke letnje škole stoje godine srljanja u bol i krivicu. Žene pominju prošlogodišnji susret u Istri feministkinja iz Zagreba i Beograda kada je bilo jasno da svaka ima različitu "istorijsku priču" i kada se napravila neočekivana mapa prošlosti: u jednoj od tačaka otac jedne od žena bio je streljan u Blajburgu, drugi je bio među egzekutorima, jedna je bila iz "mešovitog braka", druga je imala sina iz "mešovitog braka" kome je pretila mobilizacija, jedna žena je zapanjeno slušala svoju četvorogodišnju ćerku koja je u Zagrebu navijala za Jugoslaviju na Pesmi Evrovizije dok su na Karlovac padale bombe, druga je u Beogradu padala u nesvest jer se cepala zemlja. Kad su pokazale svoje rane za koje nisu ni znale koliko ih ima, videle su se različite smese bola. Svaka mora da napravi svoj recept za zalečenje – ta politička psihoanaliza bila je temeljnija od političke odluke da krivicu i odgovornost podnesu na svojim telima.

Virdžinija Vulf je rekla da ženski koledži treba da budu drugačiji od tradicionalnih koji ne samo da ne uče protiv rata već ga izazivaju. Pisala je da novi ženski koledži treba da podučavaju veštini komuniciranja, malim veštinama razgovora i svakodnevnog življenja. Žene su dugo putovale do Novog Bečeja. Autobusom četrnaest sati od Ljubljane, prvi put iz Tuzle kroz Republiku Srpsku. Šta su sa sobom donele žene? Veštinu slušanja bez interpretiranja, veštinu pričanja iz svoje tačke realnosti, iskustvo rada na sebi, iskustvo rada sa drugim ženama.

Svaku generaciju studentkinja Ženskih studija sačeka napolju mizogino pitanje: Šta vi uopšte hoćete? Baš ste glupe. Devojke su razmislile i postavile granicu: Ako postoji prava radoznalost, razgovaraćemo polako i otvoreno, ako je čista mizoginija, neka počivaju u miru. Devojke su same prošle kroz sumnje; da li je feminizam vredan tolikog napora, pored svih primamljivih nauka "main stream"-a? Feministička literatura i pedagogija, aktivno ispitivanje sopstvenog iskustva, traženje feminističkih jezika, daju uverenost u intelektualni dignitet feminizma. Feministička letnja škola nastala je iz spoja feminističke teorije i aktivizma, iz razmene iskustava hiljada žena, iz poverenja u to da su priče koje same ispričaju, koncentracija i podrška, humor i veštine komuniciranja najkreativnija sredina u kojoj mogu da učestvuju i koju mogu same da stvaraju.

Novi Bečej nije "tipična Vojvodina", još je mirniji. Danju se u poređenju sa Beogradom živi luksuzno, Tisa je čista reka. Žene nisu ni stigle da opišu Novi Bečej noću. Dok uveče popričaju i izigraju se, kad se osvrnu, svi se već odmaraju. Jedna grupa muškaraca zbijala se oko šanka do duboko u noć, a onda je došao izaslanik koji je rekao: "Mi smo muškarci koji su prosuli sirće." Nemoguće ga je bilo razumeti. Žene su se setile šta znači prosuti zejtin: Bulgakovu je "Anuška prosula zejtin". Šta mogu da kažu žene iz Feminističke letnje škole muškarcu koji je prosuo sirće u Novom Bečeju? Mogu da mu "daju podršku da započne muške studije". U ženskim grupama ima problema. Kad se uskladi dinamika grupe, žene listom dobijaju menstruaciju u isto vreme. "Lično je političko", kažu žene svojim preciznim jezikom. Šta je političko u tome kad policija na granici ispituje ženu i kaže: "Šta ti znaš o Neli P.?" Žena kaže da o njoj zna mnogo, ali da njih to ne bi interesovalo. Pošto njih sve interesuje, žena im priča da Nela nije imala menstruaciju pet godina, onda je došla jedna Amerikanka i napravila lekovitu smesu, otad Nela ima obilne i vrlo uredne menstruacije. Mnoge žene prvo kažu – mi ne volimo politiku, u svakoj državi mi smo građanke drugog reda, čak i kad to ne primećujemo. Podsetivši se kako je svaka došla do svesti o tome da je žena, izradivši zatim zajednički jednu od mapa ženske realnosti, dohvatile su se ideje da je država servis građanki i građana i počele su da je prave.