Sintija
Kokburn
Susret
ženskih projekata
iz zemalja u ratu
Prevela Jelena Batinić
Dvadeset žena sedelo je na terasi vile u
južnoj Španiji, u zlatno popodne kasnog septembra. To je bila radionica
organizovana kao deo projekta "Žene grade mostove", istraživačke
akcije ženskih alijansi izvan etničkih podela. Žene su došle iz Bosne i
Hercegovine, Izraela i Severne Irske. Žene iz Bosne bile su iz Medice – ženskog terapeutskog centra u
Zenici. Izraelke, iz ruralnih oblasti sa severa zemlje, pripadale su Mreži
Jevrejki i Arapkinja za mir, nazvanoj Bat
Shalom. Irkinje su bile članice Ženske mreže podrške iz Belfasta.
Dakle, sve ove žene su, za jedan radosni
trenutak, ostavile iza sebe svet militarizma i nasilja, grotesknih nejednakosti
i neuspele demokratije. Sve su slobodno disale taj topli španski vazduh,
opuštajući se u sigurnosti regije koja je u relativnom miru, u osami centra za
odmor, koji vode feministkinje za žene. Posle ručka šetale su se kroz
mediteranske borove do privatnog bazena, tako zaštićene da su čak i Muslimanke,
koje obično pokrivaju glavu, mogle da se skinu i uživaju u suncu. Sada su
kretale na poslepodnevni rad zajedno.
Tri projekta, Medica, Bat Shalom i
Ženska mreža podrške, odlikuju se time da što su alijanse koje spajaju etničke
grupe – zajednice koje su u širem društvu u ratu. A razgovor na terasi tog
popodneva je kružio oko pitanja "izgradnje demokratije izvan
razlika". Kako su ove ženske alijanse nastale i opstale? To je predmet mog
istraživanja a i sami projekti ga konstantno proučavaju.
Medica Zenica se sastoji od oko šezdeset
bosanskih žena, uključujući lekarke, ginekološkinje, medicinske sestre,
psihoterapeutkinje i savetnice, trenerke i bolničko osoblje, kuvarice, vozačice
i administratorke. One rade u tri zgrade u Zenici, gradu koji je primio oko 70
000 izbeglica, i u mobilnoj klinici koja pokriva okolnu regiju.
Tim Medice,
zbog onoga što je rat učinio socijalnoj strukturi regije, čine naravno uglavnom
bosanske Muslimanke po kulturnom poreklu. Ali postoje tri žene bosanko srpskog
i tri žene bosansko hrvatskog porekla u projektu, zajedno sa ženama u mešovitim
brakovima i ostalim koje su mešovitog porekla. Kao projekat Medica, one su ponosne na to, i to vide
kao odraz starog bosanskog duha zajedništva.
Koja je osnova njihove radne alijanse?
Žene iz Medice međusobno imaju
izvesna očekivanja: da će biti demokratkinje, ne zadrte i isključive. Sa druge
strane, one ne očekuju jedna od druge da budu iste. One shvataju da će se svaka sećati onoga od juče, ili
odgovarati na svako novo sutra sa drugačijim bolom ili drugačijim naletom nade.
Postoje stvari u kojima one neće pritiskati i požurivati jedna drugu. Ali one
su našle zajedničko tlo u odgovoru na očajničku potrebu u ratu silovanih i
ratom traumatizovanih žena i njihove dece.
Slično je sa Ženskom mrežom podrške iz
Belfasta. To je grupa koordinatorki ženskih centara i ostalih masovnih ženskih
projekata u gradu. Na datom terenu, gde je jedan od dva etnička identiteta
markiran na svakom kvadratnom jardu (ivičnjaci i svetiljke Belfasta su bukvalno
kodirani bojama dve nacionalne zastave), projekti koji učestvuju su ili
katolički ili protestantski. Malo je lokalnih udruženja ili zajedničkih centara
koji imaju značajnu unutarnju mešovitost. Tek poslednjih godina vidi se porast
radnih kontakata između ženskih projekata sa suprotnih strana.
Tokom prethodnih šest godina bilo je
kontinualne i efektivne saradnje između masovnih ženskih inicijativa kroz
Žensku mrežu podrške. Ono što ih održava zajedno nije želja da budu mirotvorke,
čak ni da učestvuju u "odnosima zajednice", koje vide kao dubioznu
industriju kojom upravljaju crkve, britanska država i milosrdni NGO. Radije,
one žele da učine da se zajednica razvije.
U radničkoj klasi Belfasta obe zajednice
su relativno siromašne. Obe podnose nasilje od paravojnih i državnih snaga.
Dele iskustvo bednih olakšica, nedostatka društvenih usluga, ograničenih
kretnji i žalosne poslovne perspektive. Žene na obe strane trpe najveći deo
tereta uskraćivanja i pored toga su jednako isključene iz glavnih političkih
procesa. Mreža se bori za povećanje resursa i za učešće žena u kreiranju
politike.
Sve u kontekstu sukoba u Severnoj Irskoj,
kao i sukoba u Bosni i Hercegovini, nagoveštava da civilne organizacije neće
uspeti da generišu i održe etničku mešovitost. Koje su dakle stvari koje ovi
projekti ispravno rade kada je u pitanju etnička kohezija?
To što se ima spoljni fokus za projekt
(ratna trauma žena u jednom slučaju, siromaštvo u drugom) je bio bitan faktor
da se etnička kohezija omogući u ovim eksplozivnim okruženjima, to je raison d’’être o kom se može misliti kao o prioritetu koji je iznad i izvan
sukoba.
Treća grupa, Bat Shalom nema tako praktičan fokus. Ove izraelske Jevrejke i
izraelske Arapkinje javno demonstriraju za mir između dva naroda. One vode
skupove i radionice. Ali je njihova glavna motivacija da prekorače barijeru
koja postoji između dva društva, da se sretnu i upoznaju jedna sa drugom.
Odsustvo dugoročnog praktičnog rada ili razvojnog projekta mogu načiniti ovu
grupu ranjivijom na smetnje i razilaženje nego ostale dve.
Bat
Shalom znači "Kćer
mira". Bat Shalom Megiddo ve
ha-Amakim je labava mreža žena koje dolaze iz dve zajednice, dve kulture,
koje dele istu regiju ali nastavljaju duboko odvojene živote. Jevrejski članovi
grupe žive uglavnom u utemeljenim kibucima
na plodnom zemljištu u i blizu Megida i doline Jezrel. Oni su većinom
nereligiozni, većinom socijalisti. Dele zajedničku imovinu, jedu u salama za
ručavanje za više stotina ljudi i rade praktične poslove od kuhinjskog i
ratarskog rada do administracije i podučavanja u obdaništima i školama kibuca.
Arapkinje u Bat Shalom-u su deca onih koji su uspeli da se održe kad je država
Izrael nastala 1948, dok je 750 000 izgubilo svoje imanje i oterano u
izbegličke kampove i egzil. Potpuno odvojeni od palestinske populacije
Okupiranih teritorija, Palestinci čine danas 18% Izraelaca i skoro polovinu
stanovništva ruralne oblasti u kojoj žive članovi ove grupe.
Arapi sada nisu
poljoprivrednici. Morali su da postanu urbani narod, koji se klasterovao u vrlo
gusto naseljene gradove i sela. Njihova kultura je oštar kontrast kulturi
susednih Jevreja. Neomiljeni od države, bore se na nepovoljnom poslovnom
tržištu, moraju da ulože svoje kvalifikacije, svoju decu, svoje kuće, imanja i
kola. Mnogo zavise od porodične lojalnosti i podrške. Više su skloni od svojih
jevrejskih suseda da budu vernici – muslimani ili hrišćani.
Žene na obe strane plaćaju cenu
međusobnog susreta. Palestinske žene mogu biti naterane da se osećaju
nelojalnim prema svojim pobunjenim rođacima u izbegličkim kampovima Okupirane
teritorije, Libana i Jordana. Jevrejke je desno-krilo oklevetalo kao
"‘arapske ljubavnice" i "Arafatove kurve". One su čak
hladno prihvaćene od ostalih članova u svojim kibucima.
Postoje druge aktivnosti koje sam
pronašla povezane sa idejom etničke kohezije ovih grupa. Jedna od njih izgleda
jednostavna: one su se posvetile radu sa Drugim. Ali stvarnost nije tako
jednostavna. Jer je to značilo veliki konceptualni preskok, prepoznavajući da
ti drugi nisu neophodno ili zli ili pogrešni. To je značilo uviđanje da je
svaka strana, u nekoj meri, politički konstruisala svog ‘neprijatelja, i da je
u njihovoj sopstvenoj moći (i njihovom interesu) da preispitaju
neprijateljstvo.
Vredno je pomenuti da nijedna od ovih
grupa ne okrivljuje za nasilje prvo i prevashodno prokazana i bigotna društva –
one ga lociraju spolja na političare i partije, crkve i medije, institucije
koje manipulišu ljudskim strahovima. Na primer, u Medici žene se razlikuju po tome da li su se, u populacionom
cenzusu bivše Jugoslavije, prijavile kao Muslimanke, Srpkinje, Hrvatice,
Slovenke – ili izabrale jedinstven politički identitet
"Jugoslovenka". Ali se nostalgično sećaju kako "smo svi bili
Jugosloveni ranije", i gorko odbijaju političare i partije koje su ih
podelili.
U Severnoj Irskoj protestantske i
katoličke zajednice su živele veoma razdvojene do promena nakon 1969. Žene
Belfasta koje je Ženska mreža podrške okupila počele su da nakon sporazuma iz
1994. osećaju svoj put ka mogućnosti reintegracije. Sada, one ne krive
"bigote lojaliste" ili "fanatične republikance" za obnovu
mržnje, već krive političare Britanije, Irske i Severa, sebične interese koji
su mirovne procese doveli do kraha.
Sledeća stvar koja izgleda karakteriše
ove grupe je njihov pristup razlici. U najuspešnijem slučaju, one niti
prihvataju razlike sa njihovom opšte datom vrednošću, niti pokušavaju da ih
naruše. U stvari Ženska mreža podrške sebe opisuje kao "afirmisanje
razlike". Niko u mreži ne mora da napusti svoj katolički ili protestantski
identitet, čak ni svoju republikansku ili lojalističku politiku, da bi radile
jedna sa drugom. Ne moraš biti neutralna.
Teško je držati se takvog sporazuma. U Bat Shalom-u, toliko je očigledna
kulturna razlika između izraelskih jevrejskih i izraelskih palestinskih
zajednica da ne možeš lako zaboraviti da je ono što imaš međukulturni spoj. Vi
ste pomalo van tokova svakodnevnih života ako ste zajedno, tako da izvesna
predusretljivost prevladava. Glavna opasnost može doći od prenaglašavanja
različitosti.
U Medici
imaju suprotan rizik. One koje nastave da potvrđuju svoje
"jugoslovenstvo" mogu vrlo lako pretpostaviti da "nema
problema". Na primer, Srpkinja u timu je osećala da je uobičajena
ćutljivost o nacionalnosti u Medici ostavlja sa neizrečenim stvarima: ne možeš
ignorisati kako je rat stvorio sliku Srba u svetu kao monstruma, i kako je biti
antimilitaristkinja, demokratkinja, feministkinja i Srpkinja postalo teško
danas. Srpkinja može želeti da se ta različitost
prepozna.
Sva tri projekta najbolje rade kad
postignu osetljivost na povredu koju mogu naneti jedna drugoj i kroz svoje
identitete, kad uoče da tu postoji minsko polje različitosti, priđu mu
obazrivo, ali nastave napred svakako.
Tako u Medicu može doći izbeglica Muslimanka pošto ju je silovao muškarac
hrvatske HVO. Psihoterapeutkinje tamo su Muslimanke i Hrvatice. Tako njoj mogu
ponuditi hrvatsku psihoterapeutkinju. Ali će je pitati za njena osećanja o tome
i pružiće joj se izbor. A osećanja psihoterapeutkinje, ako ju je pacijentkinja
odbila, takođe se obznane i diskutuju.
Tako sve tri grupe veoma brinu o
definiciji programa: šta je na stolu između njih i šta će biti (u tom trenutku)
izostavljeno. Bat Shalom je dobar
primer. Mnogo se toga desilo oko ćutanja i govora. Trenutna i najnužnija akcija
na kojoj se angažuju Jevrejke i Arapkinje je javno zajedničko demonstriranje za
mirovni proces i za palestinsku državu. Ali većini Jevrejki je jasno da ne
možeš praviti alijansu sa palestinskim ženama ako ne shvatiš da to nije samo
sukob, to je opresija. Da bi napravile alijansu, one moraju izneti na sto
pitanje arapske ugroženosti unutar
Izraela i jasno se opredeliti da se bore protiv nje.
Ono što je teže staviti na sto za
diskusiju, zbog straha da bi razlika mogla učiniti saradnju nemogućom, je
legitimnost ili nelegitimnost osnovnog projekta Cionista jevrejske države za
jevrejski narod. Mnogo, možda većina, Jevrejki u Bat Shalom-u sebe vide kao Cionistkinje.
Bila sam zatečena načinom koji izgleda
pomaže projektima ako transcendiraju ili fragmentišu dihotomije koje ih
okružuju. Pomaže recimo, kada prate podele unutar, kao i između sukobljenih
strana. Tako su Bat Shalom u procesu
traženja mogućnosti rada preko unutrašnjih razlika koje razdvajaju Aškenazi
Jevreje od Mizrahi Jevreja.
I na sličan način pomaže istraživanje
spolja: u Belfastu neki od ženskih centara sada imaju kontakt sa indijskim i
kineskim imigrantskim udruženjima – novi odnosi koji mogu biti pozitivno
mobilisani da razblaže eksplozivni koktel katolika i protestanata.
Gledajući još
unapred, projekti izgleda dobijaju otvaranjem prozora ka širem svetu. Ženska mreža podrške je dobila dosta
zamaha od uspostavljanja veza sa ženama u Irskoj republici, i sada načinju
Evropsku uniju. A Medica je dobro
umrežena u svetski ženski pokret. To izgleda definitivno pomaže ako iskoračiš
is ograđene teritorije u kojoj je gorka drama etničke mržnje normalno
uramljena.
Konačno, u najboljem, grupe izbegavaju da
pripišu ljudima fiksirane identitete. Svesno ili nesvesno, one čine mnogo
fleksibilnog rada oko identiteta. One, u stvari, rade tačno suprotno onom što
paravojske u Belfastu rade kad koriste kaznu udaranjem ili utezanjem kolena da
bi ojačale ispravan etnički identitet.
One ne pretpostavljaju da živeti u Shankill Road-u jeste biti protestant,
jeste biti unionista, jeste biti lojalista, jeste mrzeti papu. One dozvoljavaju
svakom etničkom identitetu da bude različit, višeznačan, iznenađujući,
kreativno artikulisan ka mnogim drugim vrstama identiteta. One znaju da postoji
mnogo mnogo načina da se bude katolik Severne Irske, ili Srbin. Ili Arapin.
Dobri i loši načini.
Jedan podskup načina da se živi etnički
identitet, naravno, je da se bude žena
protestantkinja, muslimanka ili Jevrejka. I tako, mislim da pomaže to što je
rodni identitet u igri u tim projektima. Ne znači da "zato što smo
žene" možemo graditi mostove. Niti čak "zato što smo
feministkinje". Ima žena koje sebe vide kao feministkinje, ali u svim
slučajevima rade pored žena koje to nisu. Feminizam je jedan ponuđeni
identitet, ali nije prinudan.
Sa druge strane, ima stvari koje žene
mogu doneti sa sobom a koje su korisno oruđe u poduhvatu građenja mostova. Biti
žena, to pomaže da se izbegnu teške predrasude: stereotipski neprijatelj je
naoružan muškarac. Žene su više ukorenjene u domaći život i zajednicu, i mogu
naći zajedničko tlo za podržavanje žena u kreiranju svakodnevnog života ili
povratku u njega.
Postoji, naravno, veliki ambis između
takvih malog-opsega ženskih inicijativa i struktura moći gde se dogovaraju
primirja i pregovara se o ustavu. Žene u svim tim projektima su naglasile da
žene svuda trpe nalet netrpeljivosti i često pripremaju osnovu za mir, a niti
su prisutne ni obaveštene kad muški lideri prave (i prekidaju) sporazume.
Procep, ipak, nije samo onaj između
muškaraca i žena nego između oblika političke akcije. Žene Belfasta su to
naznačile u svom razvojnom projektu o "Ženama u politici". One
pitaju: pod kojim uslovima bismo želele da budemo uključene u šire političke
procese? Kakve promene bismo unele u to tako da žene mogu biti tamo efikasne kao
žene?
Žene znaju da su njihove masovne
inicijative važni i validni mirotvorni procesi, koji pružaju institucionalne
modele, postavljaju osnove za nenasilje i saradnju među ljudima podeljenim ne
samo etnički, nego često političkom pripadnošću. Izazov sa kojim se sreću je da
prvo prekorače jazove među sobom, a zatim, veći je konstruisanje čvrstih
mostova od lokalnosti do države, od sada do sutra.
Ovde u Španiji, srećući jedna drugu po
prvi put, članice tri projekta su isprele drugi, internacionalni most između
tri različita rata, tri sveta. To je bio tanak ali dobro izgrađen most reči – i
naravno, pošto su žene, bilo i je malo grljenja, pevanja i plesanja u njemu.