Sintija Kokburn

ŽENE GRADE MOSTOVE

Susret ženskih projekata
iz zemalja u ratu

Prevela Jelena Batinić

 

 

Dvadeset žena sedelo je na terasi vile u južnoj Španiji, u zlatno popodne kasnog septembra. To je bila radionica organizovana kao deo projekta "Žene grade mostove", istraživačke akcije ženskih alijansi izvan etničkih podela. Žene su došle iz Bosne i Hercegovine, Izraela i Severne Irske. Žene iz Bosne bile su iz Medice – ženskog terapeutskog centra u Zenici. Izraelke, iz ruralnih oblasti sa severa zemlje, pripadale su Mreži Jevrejki i Arapkinja za mir, nazvanoj Bat Shalom. Irkinje su bile članice Ženske mreže podrške iz Belfasta.

Dakle, sve ove žene su, za jedan radosni trenutak, ostavile iza sebe svet militarizma i nasilja, grotesknih nejednakosti i neuspele demokratije. Sve su slobodno disale taj topli španski vazduh, opuštajući se u sigurnosti regije koja je u relativnom miru, u osami centra za odmor, koji vode feministkinje za žene. Posle ručka šetale su se kroz mediteranske borove do privatnog bazena, tako zaštićene da su čak i Muslimanke, koje obično pokrivaju glavu, mogle da se skinu i uživaju u suncu. Sada su kretale na poslepodnevni rad zajedno.

Tri projekta, Medica, Bat Shalom i Ženska mreža podrške, odlikuju se time da što su alijanse koje spajaju etničke grupe – zajednice koje su u širem društvu u ratu. A razgovor na terasi tog popodneva je kružio oko pitanja "izgradnje demokratije izvan razlika". Kako su ove ženske alijanse nastale i opstale? To je predmet mog istraživanja a i sami projekti ga konstantno proučavaju.

Medica Zenica se sastoji od oko šezdeset bosanskih žena, uključujući lekarke, ginekološkinje, medicinske sestre, psihoterapeutkinje i savetnice, trenerke i bolničko osoblje, kuvarice, vozačice i administratorke. One rade u tri zgrade u Zenici, gradu koji je primio oko 70 000 izbeglica, i u mobilnoj klinici koja pokriva okolnu regiju.

Tim Medice, zbog onoga što je rat učinio socijalnoj strukturi regije, čine naravno uglavnom bosanske Muslimanke po kulturnom poreklu. Ali postoje tri žene bosanko srpskog i tri žene bosansko hrvatskog porekla u projektu, zajedno sa ženama u mešovitim brakovima i ostalim koje su mešovitog porekla. Kao projekat Medica, one su ponosne na to, i to vide kao odraz starog bosanskog duha zajedništva.

Koja je osnova njihove radne alijanse? Žene iz Medice međusobno imaju izvesna očekivanja: da će biti demokratkinje, ne zadrte i isključive. Sa druge strane, one ne očekuju jedna od druge da budu iste. One shvataju da će se svaka sećati onoga od juče, ili odgovarati na svako novo sutra sa drugačijim bolom ili drugačijim naletom nade. Postoje stvari u kojima one neće pritiskati i požurivati jedna drugu. Ali one su našle zajedničko tlo u odgovoru na očajničku potrebu u ratu silovanih i ratom traumatizovanih žena i njihove dece.

Slično je sa Ženskom mrežom podrške iz Belfasta. To je grupa koordinatorki ženskih centara i ostalih masovnih ženskih projekata u gradu. Na datom terenu, gde je jedan od dva etnička identiteta markiran na svakom kvadratnom jardu (ivičnjaci i svetiljke Belfasta su bukvalno kodirani bojama dve nacionalne zastave), projekti koji učestvuju su ili katolički ili protestantski. Malo je lokalnih udruženja ili zajedničkih centara koji imaju značajnu unutarnju mešovitost. Tek poslednjih godina vidi se porast radnih kontakata između ženskih projekata sa suprotnih strana.

Tokom prethodnih šest godina bilo je kontinualne i efektivne saradnje između masovnih ženskih inicijativa kroz Žensku mrežu podrške. Ono što ih održava zajedno nije želja da budu mirotvorke, čak ni da učestvuju u "odnosima zajednice", koje vide kao dubioznu industriju kojom upravljaju crkve, britanska država i milosrdni NGO. Radije, one žele da učine da se zajednica razvije.

U radničkoj klasi Belfasta obe zajednice su relativno siromašne. Obe podnose nasilje od paravojnih i državnih snaga. Dele iskustvo bednih olakšica, nedostatka društvenih usluga, ograničenih kretnji i žalosne poslovne perspektive. Žene na obe strane trpe najveći deo tereta uskraćivanja i pored toga su jednako isključene iz glavnih političkih procesa. Mreža se bori za povećanje resursa i za učešće žena u kreiranju politike.

Sve u kontekstu sukoba u Severnoj Irskoj, kao i sukoba u Bosni i Hercegovini, nagoveštava da civilne organizacije neće uspeti da generišu i održe etničku mešovitost. Koje su dakle stvari koje ovi projekti ispravno rade kada je u pitanju etnička kohezija?

To što se ima spoljni fokus za projekt (ratna trauma žena u jednom slučaju, siromaštvo u drugom) je bio bitan faktor da se etnička kohezija omogući u ovim eksplozivnim okruženjima, to je raison d’’être o kom se može misliti kao o prioritetu koji je iznad i izvan sukoba.

Treća grupa, Bat Shalom nema tako praktičan fokus. Ove izraelske Jevrejke i izraelske Arapkinje javno demonstriraju za mir između dva naroda. One vode skupove i radionice. Ali je njihova glavna motivacija da prekorače barijeru koja postoji između dva društva, da se sretnu i upoznaju jedna sa drugom. Odsustvo dugoročnog praktičnog rada ili razvojnog projekta mogu načiniti ovu grupu ranjivijom na smetnje i razilaženje nego ostale dve.

Bat Shalom znači "Kćer mira". Bat Shalom Megiddo ve ha-Amakim je labava mreža žena koje dolaze iz dve zajednice, dve kulture, koje dele istu regiju ali nastavljaju duboko odvojene živote. Jevrejski članovi grupe žive uglavnom u utemeljenim kibucima na plodnom zemljištu u i blizu Megida i doline Jezrel. Oni su većinom nereligiozni, većinom socijalisti. Dele zajedničku imovinu, jedu u salama za ručavanje za više stotina ljudi i rade praktične poslove od kuhinjskog i ratarskog rada do administracije i podučavanja u obdaništima i školama kibuca.

Arapkinje u Bat Shalom-u su deca onih koji su uspeli da se održe kad je država Izrael nastala 1948, dok je 750 000 izgubilo svoje imanje i oterano u izbegličke kampove i egzil. Potpuno odvojeni od palestinske populacije Okupiranih teritorija, Palestinci čine danas 18% Izraelaca i skoro polovinu stanovništva ruralne oblasti u kojoj žive članovi ove grupe.

Arapi sada nisu poljoprivrednici. Morali su da postanu urbani narod, koji se klasterovao u vrlo gusto naseljene gradove i sela. Njihova kultura je oštar kontrast kulturi susednih Jevreja. Neomiljeni od države, bore se na nepovoljnom poslovnom tržištu, moraju da ulože svoje kvalifikacije, svoju decu, svoje kuće, imanja i kola. Mnogo zavise od porodične lojalnosti i podrške. Više su skloni od svojih jevrejskih suseda da budu vernici – muslimani ili hrišćani.

Žene na obe strane plaćaju cenu međusobnog susreta. Palestinske žene mogu biti naterane da se osećaju nelojalnim prema svojim pobunjenim rođacima u izbegličkim kampovima Okupirane teritorije, Libana i Jordana. Jevrejke je desno-krilo oklevetalo kao "‘arapske ljubavnice" i "Arafatove kurve". One su čak hladno prihvaćene od ostalih članova u svojim kibucima.

Postoje druge aktivnosti koje sam pronašla povezane sa idejom etničke kohezije ovih grupa. Jedna od njih izgleda jednostavna: one su se posvetile radu sa Drugim. Ali stvarnost nije tako jednostavna. Jer je to značilo veliki konceptualni preskok, prepoznavajući da ti drugi nisu neophodno ili zli ili pogrešni. To je značilo uviđanje da je svaka strana, u nekoj meri, politički konstruisala svog ‘neprijatelja, i da je u njihovoj sopstvenoj moći (i njihovom interesu) da preispitaju neprijateljstvo.

Vredno je pomenuti da nijedna od ovih grupa ne okrivljuje za nasilje prvo i prevashodno prokazana i bigotna društva – one ga lociraju spolja na političare i partije, crkve i medije, institucije koje manipulišu ljudskim strahovima. Na primer, u Medici žene se razlikuju po tome da li su se, u populacionom cenzusu bivše Jugoslavije, prijavile kao Muslimanke, Srpkinje, Hrvatice, Slovenke – ili izabrale jedinstven politički identitet "Jugoslovenka". Ali se nostalgično sećaju kako "smo svi bili Jugosloveni ranije", i gorko odbijaju političare i partije koje su ih podelili.

U Severnoj Irskoj protestantske i katoličke zajednice su živele veoma razdvojene do promena nakon 1969. Žene Belfasta koje je Ženska mreža podrške okupila počele su da nakon sporazuma iz 1994. osećaju svoj put ka mogućnosti reintegracije. Sada, one ne krive "bigote lojaliste" ili "fanatične republikance" za obnovu mržnje, već krive političare Britanije, Irske i Severa, sebične interese koji su mirovne procese doveli do kraha.

Sledeća stvar koja izgleda karakteriše ove grupe je njihov pristup razlici. U najuspešnijem slučaju, one niti prihvataju razlike sa njihovom opšte datom vrednošću, niti pokušavaju da ih naruše. U stvari Ženska mreža podrške sebe opisuje kao "afirmisanje razlike". Niko u mreži ne mora da napusti svoj katolički ili protestantski identitet, čak ni svoju republikansku ili lojalističku politiku, da bi radile jedna sa drugom. Ne moraš biti neutralna.

Teško je držati se takvog sporazuma. U Bat Shalom-u, toliko je očigledna kulturna razlika između izraelskih jevrejskih i izraelskih palestinskih zajednica da ne možeš lako zaboraviti da je ono što imaš međukulturni spoj. Vi ste pomalo van tokova svakodnevnih života ako ste zajedno, tako da izvesna predusretljivost prevladava. Glavna opasnost može doći od prenaglašavanja različitosti.

U Medici imaju suprotan rizik. One koje nastave da potvrđuju svoje "jugoslovenstvo" mogu vrlo lako pretpostaviti da "nema problema". Na primer, Srpkinja u timu je osećala da je uobičajena ćutljivost o nacionalnosti u Medici ostavlja sa neizrečenim stvarima: ne možeš ignorisati kako je rat stvorio sliku Srba u svetu kao monstruma, i kako je biti antimilitaristkinja, demokratkinja, feministkinja i Srpkinja postalo teško danas. Srpkinja može želeti da se ta različitost prepozna.

Sva tri projekta najbolje rade kad postignu osetljivost na povredu koju mogu naneti jedna drugoj i kroz svoje identitete, kad uoče da tu postoji minsko polje različitosti, priđu mu obazrivo, ali nastave napred svakako.

 

Tako u Medicu može doći izbeglica Muslimanka pošto ju je silovao muškarac hrvatske HVO. Psihoterapeutkinje tamo su Muslimanke i Hrvatice. Tako njoj mogu ponuditi hrvatsku psihoterapeutkinju. Ali će je pitati za njena osećanja o tome i pružiće joj se izbor. A osećanja psihoterapeutkinje, ako ju je pacijentkinja odbila, takođe se obznane i diskutuju.

Tako sve tri grupe veoma brinu o definiciji programa: šta je na stolu između njih i šta će biti (u tom trenutku) izostavljeno. Bat Shalom je dobar primer. Mnogo se toga desilo oko ćutanja i govora. Trenutna i najnužnija akcija na kojoj se angažuju Jevrejke i Arapkinje je javno zajedničko demonstriranje za mirovni proces i za palestinsku državu. Ali većini Jevrejki je jasno da ne možeš praviti alijansu sa palestinskim ženama ako ne shvatiš da to nije samo sukob, to je opresija. Da bi napravile alijansu, one moraju izneti na sto pitanje arapske ugroženosti unutar Izraela i jasno se opredeliti da se bore protiv nje.

Ono što je teže staviti na sto za diskusiju, zbog straha da bi razlika mogla učiniti saradnju nemogućom, je legitimnost ili nelegitimnost osnovnog projekta Cionista jevrejske države za jevrejski narod. Mnogo, možda većina, Jevrejki u Bat Shalom-u sebe vide kao Cionistkinje.

Bila sam zatečena načinom koji izgleda pomaže projektima ako transcendiraju ili fragmentišu dihotomije koje ih okružuju. Pomaže recimo, kada prate podele unutar, kao i između sukobljenih strana. Tako su Bat Shalom u procesu traženja mogućnosti rada preko unutrašnjih razlika koje razdvajaju Aškenazi Jevreje od Mizrahi Jevreja.

I na sličan način pomaže istraživanje spolja: u Belfastu neki od ženskih centara sada imaju kontakt sa indijskim i kineskim imigrantskim udruženjima – novi odnosi koji mogu biti pozitivno mobilisani da razblaže eksplozivni koktel katolika i protestanata.

Gledajući još unapred, projekti izgleda dobijaju otvaranjem prozora ka širem svetu. Ženska mreža podrške je dobila dosta zamaha od uspostavljanja veza sa ženama u Irskoj republici, i sada načinju Evropsku uniju. A Medica je dobro umrežena u svetski ženski pokret. To izgleda definitivno pomaže ako iskoračiš is ograđene teritorije u kojoj je gorka drama etničke mržnje normalno uramljena.

Konačno, u najboljem, grupe izbegavaju da pripišu ljudima fiksirane identitete. Svesno ili nesvesno, one čine mnogo fleksibilnog rada oko identiteta. One, u stvari, rade tačno suprotno onom što paravojske u Belfastu rade kad koriste kaznu udaranjem ili utezanjem kolena da bi ojačale ispravan etnički identitet.

One ne pretpostavljaju da živeti u Shankill Road-u jeste biti protestant, jeste biti unionista, jeste biti lojalista, jeste mrzeti papu. One dozvoljavaju svakom etničkom identitetu da bude različit, višeznačan, iznenađujući, kreativno artikulisan ka mnogim drugim vrstama identiteta. One znaju da postoji mnogo mnogo načina da se bude katolik Severne Irske, ili Srbin. Ili Arapin. Dobri i loši načini.

Jedan podskup načina da se živi etnički identitet, naravno, je da se bude žena protestantkinja, muslimanka ili Jevrejka. I tako, mislim da pomaže to što je rodni identitet u igri u tim projektima. Ne znači da "zato što smo žene" možemo graditi mostove. Niti čak "zato što smo feministkinje". Ima žena koje sebe vide kao feministkinje, ali u svim slučajevima rade pored žena koje to nisu. Feminizam je jedan ponuđeni identitet, ali nije prinudan.

Sa druge strane, ima stvari koje žene mogu doneti sa sobom a koje su korisno oruđe u poduhvatu građenja mostova. Biti žena, to pomaže da se izbegnu teške predrasude: stereotipski neprijatelj je naoružan muškarac. Žene su više ukorenjene u domaći život i zajednicu, i mogu naći zajedničko tlo za podržavanje žena u kreiranju svakodnevnog života ili povratku u njega.

Postoji, naravno, veliki ambis između takvih malog-opsega ženskih inicijativa i struktura moći gde se dogovaraju primirja i pregovara se o ustavu. Žene u svim tim projektima su naglasile da žene svuda trpe nalet netrpeljivosti i često pripremaju osnovu za mir, a niti su prisutne ni obaveštene kad muški lideri prave (i prekidaju) sporazume.

Procep, ipak, nije samo onaj između muškaraca i žena nego  između oblika političke akcije. Žene Belfasta su to naznačile u svom razvojnom projektu o "Ženama u politici". One pitaju: pod kojim uslovima bismo želele da budemo uključene u šire političke procese? Kakve promene bismo unele u to tako da žene mogu biti tamo efikasne kao žene?

Žene znaju da su njihove masovne inicijative važni i validni mirotvorni procesi, koji pružaju institucionalne modele, postavljaju osnove za nenasilje i saradnju među ljudima podeljenim ne samo etnički, nego često političkom pripadnošću. Izazov sa kojim se sreću je da prvo prekorače jazove među sobom, a zatim, veći je konstruisanje čvrstih mostova od lokalnosti do države, od sada do sutra.

Ovde u Španiji, srećući jedna drugu po prvi put, članice tri projekta su isprele drugi, internacionalni most između tri različita rata, tri sveta. To je bio tanak ali dobro izgrađen most reči – i naravno, pošto su žene, bilo i je malo grljenja, pevanja i plesanja u njemu.