Džinet Vinterson

UMETNOST & ŽIVOT

Prevela Jasmina Tešanović

 

 

Odrasla sam ne znajujući da jezik služi svakodnevnim ciljevima. Odrasla sam sa Rečju a Reč je bila Bog. Sada, mnogo godina posle svetovne Reformacije, još uvek razmišljam o jeziku kao nečem svetom.

 

Moji roditelji imali su šest knjiga, zajedno. Dve su bile biblije a treća je bila registar Starog i Novog zaveta. Četvrta je bila "Kuća na Puovom uglu". Peta, "Godišnja svaštara 1923", a šesta, Malorijeva "Morte d' Arthur".

Bilo je neophodno da krijumčarim knjige u kuću i napolje, ali ne mogu baš previše da zahtevam da se obezbedi nužnik u dvorištu ako nemate sopstvenu sobu. Na klozetu sam prvi put pročitala Frojda i D.H. Lorensa, i možda je to i bilo najbolje mesto na kraju krajeva. Držali smo baterijsku lampu okačenu o cisternu, i morala sam novac zarađen nedeljom da podelim na kupovinu knjiga i kupovinu baterija. Moja majka je precizno znala koliko bi njene "Dan na dan" trajale kad bi obasjavale samo prazninu koja razdvaja toalet papir od njegove funkcije.

Jednom sam zabila knjigu duboko u gaćice da bih je opet vratila u kuću, morala sam da nađem gde da je sakrijem, i svako ko ima krevet za jednu osobu, standardne veličine, i knjige mekog poveza, standardne veličine, otkriće da ih sedamdeset sedam može stati horizontalno ispod dušeka. Ali kako je rasla moja zbirka, počela sam da brinem da će majka da primeti kako joj se ćerkin krevet vidno uzdiže. Jednog dana i jeste. Sve je spalila.

 

Ne sve. Počela sam da premeštam svoju policu u kuću prijateljice i još uvek imam neke od tih ranih knjiga, verno zavijene u plastiku, bez polomljenih hrbata.

 

Sreća mi se popravila kad je moja majka dozvolila da radim u gradskoj biblioteci. Pomislila je da neću moći istovremeno da radim i da čitam i da će ona profitirati od beskrajnih zaliha velikih štampanih detektivskih priča. Mislim takođe da se nadala da će me  samo prisustvo knjiga izlečiti od opsesije prema njima, onako kao što se bivšim astronautima preporučuje da leže na leđima i gledaju u zvezde. U praksi sam išla u biblioteku i onda kad nisam radila, i sedela sam neometano u čitaonici, ispred vitrine zamrljanog stakla koje mi je govorilo da "Rad i mudrost pobeđuju".

Nedeljne hrpe Eleri Kvina kao da su imale smirujuće dejstvo na moju majku. Moj otac nastavio je sa "Sindikalnim šaljivim novinama". U biblioteci uredno tamaneći talas po talas morskih priča i pregaženih cvetova Milsa i Buna, shvatila sam ono što sam kroz maglu znala; zaplet mi ništa nije značio. Ovo je bilo teško priznanje za nekoga čije je telo bilo istetovirano biblijskim pričama, ali morala sam da prihvatim da je moja ljubavna priča bila sa jezikom i samo usput sa naracijom.

Baškareći se u svojoj novoj slobodi, bez velikog tega kako da sa A pređem na B, naišla sam na Gertrudu Stein u humorističkom odeljku. Ne znam zašto je bila označena lila trakom za smejuljenje i nabacana nealfabetski pored Alena Korena. Naš sistem u biblioteci nije bio da alfabetizujemo popularne žanrove po sistemu ako hoćeš kaubojac onda hoćeš baš njega a puška je moćnija od imena pisca. Primetila sam kako se Steinova uzima jednog dana i vraća sledećeg, a kad sam je ja jednog dana uzela shvatila sam zašto. Vratila sam je na njeno pravo mesto, pod S, u književnom odeljku. Samo se jedan čovek bunio da ne može više da pronađe "te besmislene knjige od Stinove". Bio je veterinar.

Šta će se desiti kad ne bude više bilo gradskih biblioteka a svet bude na CD-Romu? Kuda ćemo ići, mi izgnanici iz stvarnosti? Šta će biti sa veterinarima koji čitaju gospođicu Stin i mladim devojkama koje traže vizije mimo svojih dozvoljenih stakala? U homogenosti ekrana i diska ko će iznaći razornost jedne stranice? I da li ćemo izmišljati divne priče o izgubljenim bibliotekama u kojima derani kao vrane skupljaju knjige sa miljama visokih grana ludih polica?

 

Upravo kad sam krenula da se ukrcam u dve godine mira, sa pesnicima, uznemirila me je, i to moja majka, u Čitaonici. Otkrila je bila moj tajni život i došla je da mi napravi scenu pored fotokopir mašine. Rekla je "Problem sa knjigama je što čovek ne zna šta je u njima dok ne bude kasno."

Ja sam je osporila, sa njenim ukusom za tajanstvena ubistva, na šta mi je ona uzvratila da ako očekuješ ubistvo onda to nije šok. To je pomoglo mom stavu u vezi sa zapletom ali nije pomoglo mom položaju pored fotokopir mašine. Moja majka je znala da ću zbog knjiga zastraniti i bila je u pravu. Posle kratkog vremena napustila sam dom. Ništa nisam ponela sa sobom; stvari koje sam volela već su bile nestale.

 

Ja ustajem i spavam u jeziku. Uvek je tako bilo. Podignuta sam tako što sam morala da učim napamet duge pasuse iz biblije, i kad sam napustila dom i kad sam se izdržavala da bih nastavila školovanje, borila sam se protiv samoće i straha tako što sam recitovala. U sali za pogrebe šaputala sam Dona balsamirajućim tečnostima i Marvela leševima. Kasnije sam otkrila da je Tenisonova "Dama od Šalota" imala umirujuće dejstvo, s obzirom na ritam, na duševno poremećene. Među poremećene sam u to vreme i sebe ubrajala.

 

Lekovita moć umetnosti nije retorička fantazija. Boreći se za opstanak jezika, jezik je postao moje mentalno zdravlje i moja snaga. Još uvek jeste, i ne poznajem bol koji umetnost ne može da ublaži. Za neke muzika, za neke slike, za mene, pre svega poezija, bilo da se nalazi u pesmi ili prozi, preseca kroz buku i bol, otvara ranu da bi je iščistila, a onda je polako uči da se sama leči. Rane moraju da se nauče da se same leče.

 

Duša i duh nemaju zajednički instinkt sa oštećenim telom. Izlečenje se ne pokreće automatski niti se opasnost obično izbegava. Pošto se stavljamo na put bola, deluje logično da se stavimo na put lečenja. Umetnost ima više posla nego ikad ranije ali može taj posao da obavi. U samorazarajućem društvu kao što je naše, nije iznenađujuće da se umetnost kao izlečujuća snaga prezire.

 

Što se mene tiče, kad sam dolazila u svoju pozajmljenu sobu iz noći u noć, a tamo su bile moje knjige, osećala sam olakšanje i radost, ne tegobu i iscrpljenje. Imala sam nameru da izbegnem sudbinu "Mračnog Jude", iako je čitanje te knjige bilo korisno upozorenje. Ono što sam ja htela nije mi po pravu pripadalo, pa iako mi ga, gotovo isto tako, nisu mogli uskratiti, još uvek imamo prefinjene kazne za sve one koji insistiraju na onome što jesu ili što hoće. Zazidana unutar malog prostora koji su mi odredili porodica i klasa, upravo kroz beskrajni svet mašte mogla sam da odmerim golo lice pretpostavki koje imaju drugi ljudi. Unutar knjiga postoji jedno savršeno mesto a to je ono koje dozvoljava čitaocu da pobegne od problema zemljine teže.

Godine 1978. spakovala sam sva svoja svetovna dobra u gepek mog kombija mini moris i odvezla se u Oksford. Prvih nekoliko nedelja mislila sam da me je neko bacio usred neke specijalne praktične šale. Ne samo da su svi čitali knjige, već se i očekivalo da čitaju knjige i dobijali su pare da čitaju knjige. Zar možda zaista nisam morala da spremam moj esej u klozetu?

Provela sam tri godine čineći ono što moderne vlade sve više pokušavaju da spreče studente da rade; da čitaju naširoko i razmišljaju svojim glavama. Pokret ka intenzivnim skraćenim kursevima pomoći će da se proizvedu pasivni mladi ljudi materijalnog uma koji veruju da je sve sredstvo koje vodi ka cilju, ali koji, nelogično prema tome, ne veruju u život posle smrti. Ako je to jedini život koji imamo, onda neka bolje bude sam kraj, zar ne?

Najgore dirinčenje u devetnaestom veku moglo je bar da se osloni na večni život. Robot dvadesetog veka zavisi od roka do penzije.

 

Volim polako da živim. Moderan život za mene je prebrz. To je možda zato što sam vaspitana bez ubrzavajućih izuma nauke, i sada kad mogu sebi da ih priuštim, ne vidim vrline u ispunjavanju dana vožnjom automobila, mobilnim telefonima, komunikacijom putem kompjutera.

Ako imate posla sa pravim stvarima, te stvari imaju sopstveni tempo i ne može im se nametnuti brzina. Bašta koju gajim, povrće koje raste, drva koja moram da isečem, ugalj koji moram da donesem, način na koji kuvam (krčkam), način na koji kupujem (pomalo i često), vreme koje mi treba da pročitam knjigu, da slušam muziku, vreme potrebno da se knjiga napiše, nijedna od tih stvari ne može da se odigra u mikrotalasnim momentima. Rečeno mi je da vrednosti koje imam i način na koji živim jesu anahronizmi koje plaćam privilegijama. Privilegija je praviti knjige koje narod hoće da čita, ali zašto bi bilo prikladnije, manje anahrono da trošim novac koji zarađujem na upadljiv životni stil nego da finansiram moj mir i tišinu?

Jedan od gubitaka progresa su mir i tišina. Moji pra pra roditelji, koji su radili dvanaest sati dnevno u predionici u Lankasteru, bar su mogli da otšetaju na visoravan iza svoje kolibe, i da pod nogama nađu tišinu i dug pogled na brda. Uspela sam da pobegnem od sudara sa evangelističkom strašću i da se sakrijem u istim tim brdima na vrhu naše ulice gde je kamen postajao trava a zvuk bio zvuk vetra. Ta brda sada imaju skraćene puteve kroz svoju utrobu; ne useke i popunjene rupe, suviše je to skupo, i koga briga za brda sada kad možeš da imaš kola? Radnici u fabrikama imaju stereo uređaje i satelitske antene, i ono što su nekad dobijali iz tišine sada dobijaju iz buke. Da? Ne?

 

Tišina i buka čini mi se nisu ekvivalenti. Dok sam odrastala bez kupatila, bez kola, bez telefona, bez centralnog grejanja, bez gramofona, tišina je bila besplatna i nije bila daleko. Sada je to tržišna komotnost i to skuplja od dobrog mesta u Kovent Gardenu.

Dok sam odrastala, najbučnija buka koju sam ikad čula bile su dajre i muški hor. To može da objasni zašto volim žene a ne volim Verdijeve opere. To je sigurno bio jedan faktor u mojoj nedavnoj odluci da napustim London.

 

 

Kako ću da živim?

 

Kada sam napisala "Umetnost & laži" rekla sam da je to bilo pitanje i traganje. Hendl, Pikaso, Safo, svako od njih napušta jedan mrtav grad i život koji više ne mogu da podnesu. Mrtav grad je London budućnosti, potencijalno mesto bez vrednosti. Mislim da nije moguće (ili moralno) napisati knjigu koja treba da pogodi druge a da ne pogodi samog sebe. Nisam stavila svoj život u knjigu "Umetnost & laži" kako uglavnom ljudi shvataju, kao umetnica na delu, već sam "Umetnost & laži" stavila u moj život. Pitanje "Kako ću živeti?" moralo je meni da se postavi.

Knjige guraju svoje autore napred. Spisateljica mora da ima spremnu akumulaciju onoga što jeste, u trenutku knjige, ali sama knjiga će više dokazati od njenog autora. Čin pisanja je sam po sebi evolucija; od latinskog Volvere, volvi, volutum, motati. Odmotavati tajanstven smotuljak, stvar u koju se sumnja ali koja do sada nije shvaćena. Knjiga biće greje i isteruje iz autora nove ideje, nove mašte, prethodno začete. Ovo osećanje saučesništva, zajednički rad spisateljice i reči je sve poverljiviji i očigledniji postupak što autorka bolje nauči da veruje u svoj rad. Za hodačice po zategnutom konopcu svuda, poverenje u konopac je sigurnost koja proizlazi iz discipline, za druge je to samo konopac. Za tebe je to linija života i konopac komunikacije. Proći ga do kraja i nestati, kompenzuje nevidljive sate u prašini.

Konopac se ručno pravi; spisateljica ga pravi dok ide po njemu, upravo kao što u "Seksirajući trešnju" ("Sexing the Cherry"), Fortunata beži iz kuće koja slavi tavanice a negira podove, tako što seče i ponovo vezuje konopac kojim silazi. Nemoguće? Naravno, ali umetnost jeste nemoguća. Nema biološkog razloga da ona postoji, nema laboratorija specijalno osnovanih da bi se njeni eksperimenti vršili, bez naročitog odobravanja sveta na veliko, bez škole koja može da garantuje za njeno postojanje, bez zajedničkog glasa da je bitna, bez mnogo novca, i čak i oni koji u tome dobro uspeju ne uspevaju dobro kao mutni trgovci ili profesionalni fudbaleri. Pa ipak... Da li je to možda zato što ljudsko biće izaziva nemoguće ili je to zato što čak ni kasni dvadeseti vek ne može da poveruje do kraja da je pravi život u silikonskim čipovima i deonicama i interesima?

Živeti za umetnost (Vissi d'arte, vissi d'amore, kako Kalasova peva u Pućinijevoj Toski), znači živeti život preispitivanja. I ako verujete kao ja da živeti za umetnost traži da se svaki drugi deo života pomeri ka jednom cilju, onda pitanje "Kako ću da živim?" postaje krvoločno. Izbori koje ja pravim su oni koji mi omogućavaju da nastavim da radim sa maksimalnim rezultatom i sa najvećom mogućom koncentracijom. Ako bi moja partnerka morala da živi na obali zbog zdravlja, niko se ne bi iznenadio da ja pođem. Zar treba da se neko čudi što se vraćam mirnijem životu zarad svog rada?

Mirnijem od čega? Ne izlazim osim u operu ili lokalnu radnju. Nikad ne prihvatam pozive na zabave iako ih ja sama šaljem. Moj dan je jednostavan: ustajem, palim vatru, i dok se ona i moje misli razigravaju, meljem kafu i umivam se. Moram da priznam da ne volim kupanja, verovatno kao posledica toga što sam se prvi put okupala sa četrnaest godina. Ne bih htela da čitateljka pretpostavi da smrdim. Smeta mi kad nisam okupana. Veoma mi malo smeta da živim bez udobnosti, iako moja partnerka insistira na klozetu u kući.

Sećam se kad je jednom došla jedna novinarka, primećujući razbuktalu vatru u crvenoj čitaonici. "Da li je to efekta radi?" rekla je. Rekla sam joj da u Engleskoj čovek mora nekako da se zagreje a ona me je pitala zašto ne mogu sebi da priuštim ono što je ona zvala "pravim grejanjem". Iako postoje jasne razlike između mene i D.H. Lorensa, delim njegovu sumnju da postoji nešto nemoralno u centralnom grejanju. Najsigurniji način da se Lorens razbesni bio je postaviti ga da sedi uz radijator, i Ričard Oldington priča kako je Lorens često više voleo da se šunja po hodnicima nego da svoju muževnost podredi anonimnom grejanju. Sama palim svoju vatru još od kada sam bila devojčica i nadam se da ću to učiniti i na dan svoje smrti. Nema utehe u radijatoru i ne mogu nikoga da se setim ko je imao viziju buljeći u beli emajl.

Uteha i vizije. Uteha vatre je stara stvar a evolucija je veoma spor proces. Ne želim da sam izgnana iz svoje evolucione sredine; zemlja, godišnja doba, druga bića, i izvesni ritual; papir i suve grančice, i na kolenima kao generacije pre mene, i ono isto zadovoljstvo kod prvih plamenova.

Ima ljudi koji mi kažu da sam odsečena ali za šta su oni zakačeni?

Moje veze su zemlja pod mojim nogama i reči koje ispunjavaju moje obe ruke. I ne samo ruke, usta, jetru, creva, srce, mozak, krv, pičku.

 

Štaviše, kad pogledate bilo koji veliki lik iz prošlosti, kao što je Safo, gospođa Murasaki, Emili Bronte, videćete da su one naslednice isto koliko i začetnice i da su one postojale zato što su žene stekle naviku da prirodno pišu; tako da će, čak i kao preludijum za poeziju, ovakva vaša aktivnost biti neprocenjiva.

...

Jer ja verujem da ako budemo živele još otprilike jedan vek – ja ovog trenutka govorim o zajedničkom životu, koji je realan život, a ne o malim razdvojenim životima koje živimo pojedinačno – i ako svaka od nas bude imala pet stotina godišnje i svoju sobu; ako steknemo naviku da slobodno pišemo i hrabrost da napišemo tačno ono što mislimo; ako malo umaknemo iz zajedničke dnevne sobe i ne budemo stalno posmatrale ljudska bića u međusobnom odnosu, već u odnosu prema stvarnosti; i nebo takođe, i drveće, ili sve po sebi; ako pogledamo mimo Miltonovog bauka, jer nijedno ljudsko biće ne treba da nam zaklanja vidik; ako se suočimo sa činjenicom da nema nijedne ruke na koju bismo se okačile, već da idemo same i da imamo odnos sa svetom realnosti a ne samo sa svetom muškaraca i žena, tada će doći ta mogućnost i mrtva pesnikinja koja je bila Šekspirova sestra primiće na sebe telo kojeg se tako često odricala. Crpeći svoj život iz života nepoznatih koje su bile njene predhodnice, kao što je to radio pre njen brat, rodiće se ona. A njen dolazak, bez te pripreme, bez tog napora sa naše strane, bez te čvrste odluke da će ona, kada se ponovo rodi, otkriti da je mogućno da živi i da piše poeziju, ne možemo očekivati, jer bi bio nemoguć. Ali ostajem pri tome da bi ona došla kad bismo za nju radile, i da je takav rad, čak i u siromaštvu i nevidljivosti, vredan truda.

Virdžinija Vulf, Sopstvena soba, (1928)

 

Tu ja stojim u istoriji.

 

(Iz: Jeanette Winterson, Art Objects, essays on ecstasy and effrontery, Vintage, London 1996)