Džinet Vinterson
Prevela Jasmina Tešanović
Odrasla sam ne znajujući da jezik služi
svakodnevnim ciljevima. Odrasla sam sa Rečju a Reč je bila Bog. Sada, mnogo
godina posle svetovne Reformacije, još uvek razmišljam o jeziku kao nečem svetom.
Moji roditelji imali su šest knjiga,
zajedno. Dve su bile biblije a treća je bila registar Starog i Novog zaveta.
Četvrta je bila "Kuća na Puovom uglu". Peta, "Godišnja svaštara
1923", a šesta, Malorijeva "Morte d' Arthur".
Bilo je neophodno da krijumčarim knjige u
kuću i napolje, ali ne mogu baš previše da zahtevam da se obezbedi nužnik u
dvorištu ako nemate sopstvenu sobu. Na klozetu sam prvi put pročitala Frojda i
D.H. Lorensa, i možda je to i bilo najbolje mesto na kraju krajeva. Držali smo
baterijsku lampu okačenu o cisternu, i morala sam novac zarađen nedeljom da
podelim na kupovinu knjiga i kupovinu baterija. Moja majka je precizno znala
koliko bi njene "Dan na dan" trajale kad bi obasjavale samo prazninu
koja razdvaja toalet papir od njegove funkcije.
Jednom sam zabila knjigu duboko u gaćice
da bih je opet vratila u kuću, morala sam da nađem gde da je sakrijem, i svako
ko ima krevet za jednu osobu, standardne veličine, i knjige mekog poveza,
standardne veličine, otkriće da ih sedamdeset sedam može stati horizontalno
ispod dušeka. Ali kako je rasla moja zbirka, počela sam da brinem da će majka
da primeti kako joj se ćerkin krevet vidno uzdiže. Jednog dana i jeste. Sve je
spalila.
Ne sve. Počela sam da premeštam svoju
policu u kuću prijateljice i još uvek imam neke od tih ranih knjiga, verno
zavijene u plastiku, bez polomljenih hrbata.
Sreća mi se popravila kad je moja majka
dozvolila da radim u gradskoj biblioteci. Pomislila je da neću moći istovremeno
da radim i da čitam i da će ona profitirati od beskrajnih zaliha velikih
štampanih detektivskih priča. Mislim takođe da se nadala da će me samo
prisustvo knjiga izlečiti od opsesije prema njima, onako kao što se bivšim
astronautima preporučuje da leže na leđima i gledaju u zvezde. U praksi sam
išla u biblioteku i onda kad nisam radila, i sedela sam neometano u čitaonici,
ispred vitrine zamrljanog stakla koje mi je govorilo da "Rad i mudrost
pobeđuju".
Nedeljne hrpe Eleri Kvina kao da su imale smirujuće dejstvo na moju majku. Moj
otac nastavio je sa "Sindikalnim šaljivim novinama". U biblioteci
uredno tamaneći talas po talas morskih priča i pregaženih cvetova Milsa i Buna,
shvatila sam ono što sam kroz maglu znala; zaplet mi ništa nije značio. Ovo je
bilo teško priznanje za nekoga čije je telo bilo istetovirano biblijskim
pričama, ali morala sam da prihvatim da je moja ljubavna priča bila sa jezikom
i samo usput sa naracijom.
Baškareći se u svojoj novoj slobodi, bez
velikog tega kako da sa A pređem na B, naišla sam na Gertrudu Stein u
humorističkom odeljku. Ne znam zašto je bila označena lila trakom za
smejuljenje i nabacana nealfabetski pored Alena Korena. Naš sistem u biblioteci
nije bio da alfabetizujemo popularne žanrove po sistemu ako hoćeš kaubojac onda
hoćeš baš njega a puška je moćnija od imena pisca. Primetila sam kako se
Steinova uzima jednog dana i vraća sledećeg, a kad sam je ja jednog dana uzela
shvatila sam zašto. Vratila sam je na njeno pravo mesto, pod S, u književnom
odeljku. Samo se jedan čovek bunio da ne može više da pronađe "te besmislene
knjige od Stinove". Bio je veterinar.
Šta će se desiti kad ne bude više bilo
gradskih biblioteka a svet bude na CD-Romu? Kuda ćemo ići, mi izgnanici iz
stvarnosti? Šta će biti sa veterinarima koji čitaju gospođicu Stin i mladim
devojkama koje traže vizije mimo svojih dozvoljenih stakala? U homogenosti
ekrana i diska ko će iznaći razornost jedne stranice? I da li ćemo izmišljati
divne priče o izgubljenim bibliotekama u kojima derani kao vrane skupljaju
knjige sa miljama visokih grana ludih polica?
Upravo kad sam krenula da se ukrcam u dve
godine mira, sa pesnicima, uznemirila me je, i to moja majka, u Čitaonici.
Otkrila je bila moj tajni život i došla je da mi napravi scenu pored fotokopir
mašine. Rekla je "Problem sa knjigama je što čovek ne zna šta je u njima
dok ne bude kasno."
Ja sam je osporila, sa njenim ukusom za
tajanstvena ubistva, na šta mi je ona uzvratila da ako očekuješ ubistvo onda to
nije šok. To je pomoglo mom stavu u vezi sa zapletom ali nije pomoglo mom
položaju pored fotokopir mašine. Moja majka je znala da ću zbog knjiga
zastraniti i bila je u pravu. Posle kratkog vremena napustila sam dom. Ništa
nisam ponela sa sobom; stvari koje sam volela već su bile nestale.
Ja ustajem i spavam u jeziku. Uvek je
tako bilo. Podignuta sam tako što sam morala da učim napamet duge pasuse iz
biblije, i kad sam napustila dom i kad sam se izdržavala da bih nastavila
školovanje, borila sam se protiv samoće i straha tako što sam recitovala. U
sali za pogrebe šaputala sam Dona balsamirajućim tečnostima i Marvela leševima.
Kasnije sam otkrila da je Tenisonova "Dama od Šalota" imala umirujuće
dejstvo, s obzirom na ritam, na duševno poremećene. Među poremećene sam u to
vreme i sebe ubrajala.
Lekovita moć umetnosti nije retorička
fantazija. Boreći se za opstanak jezika, jezik je postao moje mentalno zdravlje
i moja snaga. Još uvek jeste, i ne poznajem bol koji umetnost ne može da
ublaži. Za neke muzika, za neke slike, za mene, pre svega poezija, bilo da se
nalazi u pesmi ili prozi, preseca kroz buku i bol, otvara ranu da bi je
iščistila, a onda je polako uči da se sama leči. Rane moraju da se nauče da se
same leče.
Duša i duh nemaju zajednički instinkt sa
oštećenim telom. Izlečenje se ne pokreće automatski niti se opasnost obično
izbegava. Pošto se stavljamo na put bola, deluje logično da se stavimo na put
lečenja. Umetnost ima više posla nego ikad ranije ali može taj posao da obavi.
U samorazarajućem društvu kao što je naše, nije iznenađujuće da se umetnost kao
izlečujuća snaga prezire.
Što se mene tiče, kad sam dolazila u
svoju pozajmljenu sobu iz noći u noć, a tamo su bile moje knjige, osećala sam
olakšanje i radost, ne tegobu i iscrpljenje. Imala sam nameru da izbegnem
sudbinu "Mračnog Jude", iako je čitanje te knjige bilo korisno
upozorenje. Ono što sam ja htela nije mi po pravu pripadalo, pa iako mi ga,
gotovo isto tako, nisu mogli uskratiti, još uvek imamo prefinjene kazne za sve
one koji insistiraju na onome što jesu ili što hoće. Zazidana unutar malog
prostora koji su mi odredili porodica i klasa, upravo kroz beskrajni svet mašte
mogla sam da odmerim golo lice pretpostavki koje imaju drugi ljudi. Unutar
knjiga postoji jedno savršeno mesto a to je ono koje dozvoljava čitaocu da
pobegne od problema zemljine teže.
Godine 1978. spakovala sam sva svoja
svetovna dobra u gepek mog kombija mini moris i odvezla se u Oksford. Prvih
nekoliko nedelja mislila sam da me je neko bacio usred neke specijalne
praktične šale. Ne samo da su svi čitali knjige, već se i očekivalo da čitaju
knjige i dobijali su pare da čitaju knjige. Zar možda zaista nisam morala da
spremam moj esej u klozetu?
Provela sam tri godine čineći ono što
moderne vlade sve više pokušavaju da spreče studente da rade; da čitaju
naširoko i razmišljaju svojim glavama. Pokret ka intenzivnim skraćenim
kursevima pomoći će da se proizvedu pasivni mladi ljudi materijalnog uma koji
veruju da je sve sredstvo koje vodi ka cilju, ali koji, nelogično prema tome,
ne veruju u život posle smrti. Ako je to jedini život koji imamo, onda neka
bolje bude sam kraj, zar ne?
Najgore dirinčenje u devetnaestom veku
moglo je bar da se osloni na večni život. Robot dvadesetog veka zavisi od roka
do penzije.
Volim polako da živim. Moderan život za
mene je prebrz. To je možda zato što sam vaspitana bez ubrzavajućih izuma
nauke, i sada kad mogu sebi da ih priuštim, ne vidim vrline u ispunjavanju dana
vožnjom automobila, mobilnim telefonima, komunikacijom putem kompjutera.
Ako imate posla sa pravim stvarima, te
stvari imaju sopstveni tempo i ne može im se nametnuti brzina. Bašta koju
gajim, povrće koje raste, drva koja moram da isečem, ugalj koji moram da
donesem, način na koji kuvam (krčkam), način na koji kupujem (pomalo i često),
vreme koje mi treba da pročitam knjigu, da slušam muziku, vreme potrebno da se
knjiga napiše, nijedna od tih stvari ne može da se odigra u mikrotalasnim
momentima. Rečeno mi je da vrednosti koje imam i način na koji živim jesu
anahronizmi koje plaćam privilegijama. Privilegija je praviti knjige koje narod
hoće da čita, ali zašto bi bilo prikladnije, manje anahrono da trošim novac
koji zarađujem na upadljiv životni stil nego da finansiram moj mir i tišinu?
Jedan od gubitaka progresa su mir i
tišina. Moji pra pra roditelji, koji su radili dvanaest sati dnevno u
predionici u Lankasteru, bar su mogli da otšetaju na visoravan iza svoje
kolibe, i da pod nogama nađu tišinu i dug pogled na brda. Uspela sam da
pobegnem od sudara sa evangelističkom strašću i da se sakrijem u istim tim
brdima na vrhu naše ulice gde je kamen postajao trava a zvuk bio zvuk vetra. Ta
brda sada imaju skraćene puteve kroz svoju utrobu; ne useke i popunjene rupe,
suviše je to skupo, i koga briga za brda sada kad možeš da imaš kola? Radnici u
fabrikama imaju stereo uređaje i satelitske antene, i ono što su nekad dobijali
iz tišine sada dobijaju iz buke. Da? Ne?
Tišina i buka čini mi se nisu
ekvivalenti. Dok sam odrastala bez kupatila, bez kola, bez telefona, bez
centralnog grejanja, bez gramofona, tišina je bila besplatna i nije bila
daleko. Sada je to tržišna komotnost i to skuplja od dobrog mesta u Kovent
Gardenu.
Dok sam odrastala, najbučnija buka koju
sam ikad čula bile su dajre i muški hor. To može da objasni zašto volim žene a
ne volim Verdijeve opere. To je sigurno bio jedan faktor u mojoj nedavnoj
odluci da napustim London.
Kako ću da živim?
Kada sam napisala "Umetnost &
laži" rekla sam da je to bilo pitanje i traganje. Hendl, Pikaso, Safo,
svako od njih napušta jedan mrtav grad i život koji više ne mogu da podnesu.
Mrtav grad je London budućnosti, potencijalno mesto bez vrednosti. Mislim da nije
moguće (ili moralno) napisati knjigu koja treba da pogodi druge a da ne pogodi
samog sebe. Nisam stavila svoj život u knjigu "Umetnost & laži"
kako uglavnom ljudi shvataju, kao umetnica na delu, već sam "Umetnost
& laži" stavila u moj život. Pitanje "Kako ću živeti?"
moralo je meni da se postavi.
Knjige guraju svoje autore napred.
Spisateljica mora da ima spremnu akumulaciju onoga što jeste, u trenutku
knjige, ali sama knjiga će više dokazati od njenog autora. Čin pisanja je sam
po sebi evolucija; od latinskog Volvere,
volvi, volutum, motati. Odmotavati tajanstven smotuljak, stvar u koju se
sumnja ali koja do sada nije shvaćena. Knjiga biće greje i isteruje iz autora
nove ideje, nove mašte, prethodno začete. Ovo osećanje saučesništva, zajednički
rad spisateljice i reči je sve poverljiviji i očigledniji postupak što autorka
bolje nauči da veruje u svoj rad. Za hodačice po zategnutom konopcu svuda,
poverenje u konopac je sigurnost koja proizlazi iz discipline, za druge je to
samo konopac. Za tebe je to linija života i konopac komunikacije. Proći ga do
kraja i nestati, kompenzuje nevidljive sate u prašini.
Konopac se ručno pravi; spisateljica ga
pravi dok ide po njemu, upravo kao što u "Seksirajući trešnju"
("Sexing the Cherry"), Fortunata beži iz kuće koja slavi tavanice a
negira podove, tako što seče i ponovo vezuje konopac kojim silazi. Nemoguće?
Naravno, ali umetnost jeste nemoguća. Nema biološkog razloga da ona postoji,
nema laboratorija specijalno osnovanih da bi se njeni eksperimenti vršili, bez
naročitog odobravanja sveta na veliko, bez škole koja može da garantuje za
njeno postojanje, bez zajedničkog glasa da je bitna, bez mnogo novca, i čak i
oni koji u tome dobro uspeju ne uspevaju dobro kao mutni trgovci ili
profesionalni fudbaleri. Pa ipak... Da li je to možda zato što ljudsko biće
izaziva nemoguće ili je to zato što čak ni kasni dvadeseti vek ne može da
poveruje do kraja da je pravi život u silikonskim čipovima i deonicama i
interesima?
Živeti za umetnost (Vissi d'arte, vissi d'amore, kako Kalasova peva u Pućinijevoj Toski), znači živeti život
preispitivanja. I ako verujete kao ja da živeti za umetnost traži da se svaki
drugi deo života pomeri ka jednom cilju, onda pitanje "Kako ću da
živim?" postaje krvoločno. Izbori koje ja pravim su oni koji mi omogućavaju
da nastavim da radim sa maksimalnim rezultatom i sa najvećom mogućom
koncentracijom. Ako bi moja partnerka morala da živi na obali zbog zdravlja,
niko se ne bi iznenadio da ja pođem. Zar treba da se neko čudi što se vraćam
mirnijem životu zarad svog rada?
Mirnijem od čega? Ne izlazim osim u operu
ili lokalnu radnju. Nikad ne prihvatam pozive na zabave iako ih ja sama šaljem.
Moj dan je jednostavan: ustajem, palim vatru, i dok se ona i moje misli
razigravaju, meljem kafu i umivam se. Moram da priznam da ne volim kupanja,
verovatno kao posledica toga što sam se prvi put okupala sa četrnaest godina.
Ne bih htela da čitateljka pretpostavi da smrdim. Smeta mi kad nisam okupana.
Veoma mi malo smeta da živim bez udobnosti, iako moja partnerka insistira na
klozetu u kući.
Sećam se kad je jednom došla jedna
novinarka, primećujući razbuktalu vatru u crvenoj čitaonici. "Da li je to
efekta radi?" rekla je. Rekla sam joj da u Engleskoj čovek mora nekako da
se zagreje a ona me je pitala zašto ne mogu sebi da priuštim ono što je ona
zvala "pravim grejanjem". Iako postoje jasne razlike između mene i
D.H. Lorensa, delim njegovu sumnju da postoji nešto nemoralno u centralnom
grejanju. Najsigurniji način da se Lorens razbesni bio je postaviti ga da sedi
uz radijator, i Ričard Oldington priča kako je Lorens često više voleo da se
šunja po hodnicima nego da svoju muževnost podredi anonimnom grejanju. Sama
palim svoju vatru još od kada sam bila devojčica i nadam se da ću to učiniti i
na dan svoje smrti. Nema utehe u radijatoru i ne mogu nikoga da se setim ko je
imao viziju buljeći u beli emajl.
Uteha i vizije. Uteha vatre je stara
stvar a evolucija je veoma spor proces. Ne želim da sam izgnana iz svoje
evolucione sredine; zemlja, godišnja doba, druga bića, i izvesni ritual; papir
i suve grančice, i na kolenima kao generacije pre mene, i ono isto zadovoljstvo
kod prvih plamenova.
Ima ljudi koji mi kažu da sam odsečena
ali za šta su oni zakačeni?
Moje veze su zemlja pod mojim nogama i
reči koje ispunjavaju moje obe ruke. I ne samo ruke, usta, jetru, creva, srce,
mozak, krv, pičku.
Štaviše, kad pogledate bilo koji veliki
lik iz prošlosti, kao što je Safo, gospođa Murasaki, Emili Bronte, videćete da
su one naslednice isto koliko i začetnice i da su one postojale zato što su žene
stekle naviku da prirodno pišu; tako da će, čak i kao preludijum za poeziju,
ovakva vaša aktivnost biti neprocenjiva.
...
Jer ja verujem da ako budemo živele još
otprilike jedan vek – ja ovog trenutka govorim o zajedničkom životu, koji je
realan život, a ne o malim razdvojenim životima koje živimo pojedinačno – i ako
svaka od nas bude imala pet stotina godišnje i svoju sobu; ako steknemo naviku
da slobodno pišemo i hrabrost da napišemo tačno ono što mislimo; ako malo
umaknemo iz zajedničke dnevne sobe i ne budemo stalno posmatrale ljudska bića u
međusobnom odnosu, već u odnosu prema stvarnosti; i nebo takođe, i drveće, ili
sve po sebi; ako pogledamo mimo Miltonovog bauka, jer nijedno ljudsko biće ne
treba da nam zaklanja vidik; ako se suočimo sa činjenicom da nema nijedne ruke
na koju bismo se okačile, već da idemo same i da imamo odnos sa svetom
realnosti a ne samo sa svetom muškaraca i žena, tada će doći ta mogućnost i
mrtva pesnikinja koja je bila Šekspirova sestra primiće na sebe telo kojeg se
tako često odricala. Crpeći svoj život iz života nepoznatih koje su bile njene
predhodnice, kao što je to radio pre njen brat, rodiće se ona. A njen dolazak,
bez te pripreme, bez tog napora sa naše strane, bez te čvrste odluke da će ona,
kada se ponovo rodi, otkriti da je mogućno da živi i da piše poeziju, ne možemo
očekivati, jer bi bio nemoguć. Ali ostajem pri tome da bi ona došla kad bismo
za nju radile, i da je takav rad, čak i u siromaštvu i nevidljivosti, vredan
truda.
Virdžinija Vulf, Sopstvena soba, (1928)
Tu ja stojim u istoriji.
(Iz: Jeanette Winterson, Art Objects, essays on ecstasy and
effrontery, Vintage, London 1996)