Vesna Kesić

ODGOVORNOST TERAPEUTA U RATU

Iz intervjua sa Dejvidom Bekerom,
psihoanalitičarem, u Zagrebu, jesen 1995
.

Knjiga Davida Beckera Ohne Hass Keine Versohnung – Das Trauma Der Verfolgten (Bez mržnje nema oprosta trauma mučenih) postala je od trenutka objavljivanja u Evropi (Kore Verlag, Freiburg 1992) jedna od nezaobilaznih referentnih točaka velikog broja stručnjaka i paraprofesionalaca koji širom svijeta rade sa žrtvama političkog terora, ratova i svih vrsta socijalnih i političkih konflikata.

Dr Becker diplomirao je psihologiju na Slobodnom Univerzitetu u Berlinu. Godine 1976, sa svojom sadašnjom suprugom koja je i sama terapeutkinja, a u to je doba bila politička emigrantica, otišao je u Čile i s tamošnjim kolegama osnovao ILAS-Latinoamerički institut za mentalno zdravlje i ljudska prava, iskustva ILAS-a opisana su u Beckerovoj knjizi, kao i čitav niz teorijskih razmišljanja proizašlih iz psihoanalitički zasnovane terapije i njene primjene u situacijama ekstremne traumatizacije velikog broja ljudi uslijed kolektivnih tragedija. Te tragedije ponekad imaju snagu elementarnih nepogoda, ali su proizvedene "ljudskim faktorom" borbom za moć, vlast i dominaciju nad društvenim strukturama, resursima i ljudima.

* Kako vidite profesionalnu odgovornost terapeuta u situacijama kad je traumatizacija, bolest ili poremećaj izravna posljedica socijalnih i političkih konflikata?

Etički govoreći, primarna je odgovornost psihijatra da u takvim situacijama prepozna da ima posla sa socijalnim konfliktom. Ako problem pokušava tretirati kao izoliranu osobnu bolest, negira realnost. Diktatori vole žrtve svojih režima i represije opisivati kao "kancerogeno tijelo u društvu", dakle kao bolest koju treba odstraniti medicinskim putem, po mogućnosti kirurškim nožem. Ako i liječnik, ili terapeut postupaju usko profesionalno, oni zanemaruju socijalno porijeklo problema, pa i sami postaju dio represivne ideologije.

* Kakav odnos prema javnosti nalaže takav etički stav?

Jasno je da mi liječnici ne smijemo javno govoriti o onome što nam pričaju naši pacijenti. Ali ako od njih saznamo o onome o čemu se javno šuti, o ubijanju, mučenjima, nestancima, policijskim prijetnjama i manipulacijama, to moramo javno obznaniti i pronaći javne strukture u kojima ćemo se suprotstaviti. Kao profesionalac osjećam obavezu da pomognem pri dekodiranju ideologije, na poslu i u cijelome društvu.

* Navedite neki primjer iz čileanskog iskustva?

Za nas u Čileu je jako važno razumijeti zašto se stanovite represivne mjere upotrebljavaju u stanovito vrijeme. Na primjer, ne samo da su ljudi nestajali, nego je važno i kako ta nestajanja djeluju na cjelinu društva, svi tada postaju nesigurni, uplašeni, nepovjerljivi. Ili, zašto se represivne mjere mijenjaju kad počnu masovni protesti. I to ne samo protesti malih grupa ljevičara, nego su se na ulicama pojavile velike mase ljudi i postale vrlo vidljive. Vojna vlada pokušala je tada konfrontirati lokalne siromašne zajednice, govoreći da su jedni napali druge i da jedni ugrožavaju druge. Ljudi su se počeli bojati međusobno i zaboravili na diktaturu i njene političke metode. Tako je ono što je u početku bilo protest protiv vlade postalo borba među siromašnima za što nije bilo nikakve racionalne osnove. Slično se zloupotrebljava i religija. Čile je vrlo religiozna zemlja i vlada je nekoliko puta pokušavala to iskoristiti. Prigodom jednog pokušaja atentata na Pinocheta, u medijima su prikazivali fotografije njegovog automobila s tragovima metaka, a na prozoru se ogledavala slika Djevice Marije. Htjelo se reći kako ga je ona spasila od atentatora. Ako zdravlje nije samo osobni problem, već ima osobni i socijalni aspekt, onda je zadatak zdravstvenih radnika da se bave čitavim tim kompleksom, naročito s načinima kojima ljudi na vlasti manipuliraju u strukturiranju javnog mnijenja.

* Koliko je važno da ljudi koji su žrtve manipulacija, osvijeste vlastita kolektivna sjećanja?

Bez povijesti i svijesti o povijesti i razornog djelovanja potisnutih trauma na socijalnoj i individualnoj razini nema otpora protiv manipulacije i represije. U Čileu je došlo do takve povijesne svijesti koja je dovela do tzv. mirnog puta u socijalizam. Ljudi su zbog toga postali vrlo ponosni, a onda je sve to sistematski uništavano kroz sedamnaest godina diktature. Kad sada pogledate, vidite što se dogodilo s aktivnom proizvodnjom kolektivnog nesvjesnog u tom periodu. Danas su osnovna uvjerenja kod široke publike vrlo autoritarna i anti-demokratska. Iako imamo demokraciju, ona je više formalna nego stvarna. Ljudi vjeruju u svoju osobnu nemoć i u moć vlade. Vidljivo je da je to proizvedeno u kratkom periodu, jer prije dvadesetak godina, Čileanci su imali visoku političku svijest. Dugotrajna represija i politika vojne vlade dovele su do stvaranja kroničnog straha kao osnove u svim socijalnim interakcijama. A to na dugi rok osnažuje autoritarne strukture. Zato mislim da i nije potrebno govoriti o proteklih 400 godina, jer je sve vidljivo i u mnogo bližem vremenskom razdoblju.

* Ipak, nedostatak racionalnog uvida u povijesni razvoj, lako je upotrijebiti da bi se utjecalo (manipuliralo) na ono što ljudi misle i o svojoj povijesti i o suvremenosti.

Zacijelo. Na primjer, vrlo važan elemenat čileanskog nacionalizma su ratovi koje je Čile vodio protiv Bolivije, Perua i Paragvaja prije nekih 150 godina. Ti su ratovi bili strasni, Čile je orobio dijelove tih zemalja, vojska je masakrirala itd. Ali kada danas slušate o tim ratovima, čak i u školama, to se razodoblje prikazuje kao vrlo heroičko. Memoriraju se i slave samo oni datumi kada su neki Čileanci umirali. Ne slave pobjede, ali slave žrtvovanja. Bazično, svi znaju kakvi su to bili ratovi, ali prevladavajući kolektivni osjećaj jest da je sve to sjećanje na čileanski heroizam i mučeništvo. Povijest se mijenja prema potrebi ideologije koja je trenutno na djelu. To danas čini politička desnica kad govori da je Pinochet spasio zemlju od kaosa. Pokušavaju glorificirati vojnu diktaturu iako su u tih 17 godina počinili užasne stvari.

* Ako prepoznamo historijske traume i traumatsko stanje čitavoga društva, stoji primjedba da se ne može čitavu naciju staviti na terapijski kauč.

Treba biti vrlo oprezan. Kad političari govore o psihologiji, oni to obično čine da bi skrenuli ili zamaglili pažnju populacije i prikrili pravu opasnost. U stanovitim trenucima psiholozi i psihijatri trebaju sagledati političku realnost da bi shvatili njene posljedice, ali to ne znači da svakoga trebaju staviti na kauč. Ne volim govoriti o kolektivnim traumama, već o traumatskim situacijama koje pogađaju cjelinu populacije. To ne znači da je svatko traumatiziran na isti način. Žrtve su uvijek traumatizirane izravno. Ljudi na vlasti su dio traumatske situacije, ali nisu nužno i traumatizirani. Postiji i razlika između straha i traume. Ne radi se o miješanju psihologijskih i socioloških kategorija, već o potrebi razumijevanja da u stanovitim trenucima treba uzeti u obzir oboje da bi se shvatilo da je subjektivnost ljudi manipulirana s namjerom da bi se ponašali na stanoviti način. Individualan strah moguće je upotrijebiti da bi se ljude navelo da čine što želiš. U okviru terapije moguće je otkriti i stanovite aspekte socijalno nesvjesnoga, ali to ne znači da je terapija jedini oblik intervencije. Dobar pravni i sudski sustav mogu puno bolje djelovati terapijski na cjelinu nekog društva od individualne terapije, jer pruža sigurnost pravne države i zaštitu. Snažne demokratske strukture liječe "kolektivne traume" mnogo bolje od terapije na kauču.

* Danas se i u terapiji, kao i u svemu, govori o "spolno", odnosno, bolje rečeno rodno osjetljivoj terapiji. Biste li se, kao profesionalac/muškarac, usudili ući u terapiju silovane žene? U feminističkim krugovima uglavnom se smatra da je to nemoguće.

Ponekad je neizbježno. Osobno vjerujem da žena koja je doživjela traumu silovanja treba imati ženu terapeuta. Ali postoje situacije kad počnete s terapijom i ne znate da je žena bila silovana. S vremenom to izađe van i s tim se treba nositi. Sjećam se žene koja je bila za vrijeme diktature u zatvoru, u to vrijeme radio sam s njezinom djecom. Jednoga je dana ušla u ured i rekla da treba pomoć za prijateljicu koja je bila silovana.

* Znali ste da je riječ o njoj?

Rekao sam da ću joj preporučiti jednu članicu našega tima. No ona je zbog toga što sam radio s njenom djecom željela da ostane moj pacijent. Bila je silovana i mučena na strašne načine. Kad mi je to ispričala, nisam je mogao poslati nekom drugom. Radili smo zajedno najbolje što smo mogli, i ona i ja.

* Jeste li imali osobnih dilema tokom rada?

Važno je ne disocirati se. Dok sam radio s njom, najlakše bi bilo misliti: ja tako nešto ne bih nikada mogao uraditi. To su bili zli muškarci, mučitelji itd. I shvaćati sebe isključivo kao terapeuta, a ne i kao muškarca. To bi bio moj zaštitni mehanizam. U mojoj vlastitoj supervizijskoj grupi puno sam se bavio time da ne upotrebljavam takve zaštitne mehanizme. Nisam smio zaboraviti da sam muškarac, da pripadam spolu koji siluje, iako sam terapeut i shvaćam njezin problem. Najlakše je reći – zločesti su drugi, a mi smo dobri.

* Koji su, iz vašeg iskustva, najčešći oblici obrane ili nošenja s traumom u situacijama u kojima je trauma socijalno i politički prouzrokovana?

Osnovna je tendencija disocijacije, odvajanja sebe od traumatskog iskustva. To je logičan način, iako nikad ne funkcionira. Tipično je iskustvo razdvojene ličnosti: jedan dio osobe reagira iz traumatskog iskustva, a drugi je ostao neoštećen. Polarizacija je također česti način reagiranja: osoba neke aspekte svog životnog iskustva glorificira, a neke odbacuje ili demonizira. Na primjeru gubitka nekoga koga ste voljeli to izgleda ovako: u realnosti kad nekog volimo, odnos je uvijek složen, sastoji se od ljubavi, mržnje, ravnodušnosti i mješavine svega toga. Nakon traumatskog gubitka ta osoba postaje anđeo. Nestali suprug ili životni partner, kao da je čitavog života bio heroj, ili svetac, a bio je kojekakav.

* Kako se to manifestira u odnosu traumatizirane osobe prema realitetu?

Postoje dva tipa reakcije, jedan da ljudi postanu vrlo aktivni, preentuzijastični politički aktivisti, ali potpuno nestaje njihov privatni i obiteljski život. Oni žive samo za "stvar". Drugi je način potpuna eliminacija vanjskog svijeta i život u uskom obiteljskom krugu, vrlo depresivan i bespomoćan. Dolazi do konfuzije između socijalne i individualne realnosti što je također svojevrstan discocijativni proces. Stvari se više ne povezuju. Često dolazi i do fragmentacija obiteljske strukture. Ljudi postaju jednodimenzionalni po načinu funkcioniranja. U obiteljima u kojima je otac ubijen ili nestao, majka ili postaje autoritarna, jer nedostaje otac čija je to inače uobičajena uloga, ili postaje potpuno popustljiva ili sentimentalna. Mijenjaju se uloge u obitelji. U takvim obiteljima ponekad imam dojam da djeca postaju fragmenti majke. Iako možda samo majka traži terapiju, potrebno je raditi s cijelom obitelji, jer je to jedini način da se cijelu majku dobije na jednom mjestu. Kao da su dijelovi nje projicirani u ostale članove obitelji.

* Naslov je vaše knjige "Bez mržnje nema pomirenja". Koja je uloga emocije mržnje u terapijskom procesu iscjeljenja?

Nisam siguran da bih, ako bi knjiga bila prevedena na vaš jezik, dopustio isti naslov, jer postoji mogućnost da bude krivo shvaćen. Naime, ja ne mislim da je agresija kao takva nešto loše, ona je dio života. Ljubav i mržnja dio su života. Kod žrtve ponekad, ne samo da vidimo destrukciju kapaciteta za ljubav i rad, nego i za zdravu agresiju. Postoji razlika između agresivnosti i destruktivnosti. Kad govorimo o mržnji, ne govorimo odmah o želji da se nekoga ubije. Nismo li često, kao djeca, kad su roditelji s nama loše postupali, poželjeli da oni padnu mrtvi? Pitanje je koliko je ljutnje potrebno kao zdrav odgovor na stanovitu situaciju. Svatko će vam reći da je bijes vrlo zdrava emocija na traumu silovanja. Ako je žrtva sposobna biti bijesna, terapeut je sretan. Bijes može biti zdrava emocija, ne samo destruktivna.

U konfliktima, kad se govori da bismo se trebali lišiti mržnje da bi se ljudi prestali boriti, obično se misli da bi se trebalo iskorijeniti konflikte, na osobnoj i socijalnoj razini. Općenito se vjeruje da se mir postiže eliminacijom konflikta. No psihoanalitička teorija, kao i neke političke teorije, reći će vam da se mir postiže tako da se postane sposobnim ophoditi se s konfliktom i tenzijama, a ne njihovim ukidanjem. U Čileu često kažemo: što će nam demokracija ako se svi slažemo u svemu. Demokracija nam je potrebna da bismo mogli izlaziti na kraj s konfliktima i razlikama. I psihička je struktura, i to je osnova Freudovog koncepta psihoanalize, konfliktna struktura. Konflikti ljudske odnose čine mogućima i bogatijima. Oni koji propovijedaju da konflikte treba ukinuti, u stvari ne vjeruju u ljudske kapacitete ophođenja s konfliktom. Po mom mišljenju, upravo je politička strategija ukidanja razlika i konflikata, takozvana strategija "glajhšaltovanja", ona koja vodi u ratove. Sposobnost suočavanja i ophođenja s konfliktima na racionalan i zadovoljavajući način koji ne izaziva još veće traume i frustracije mnogo je više pacifistički koncept nego ukidanje konflikata i razlika.

* To što govorite zacijelo funkcionira kao koncept, psihološko-politička teorija. Izravne žrtve, međutim, imaju pravo i na svoju mržnju.

Da se razumjemo, žrtve, u situacijama s kakvima mi radimo, obično su posljednje koje govore o mržnji kao konceptu ophođenja s konfliktom. Nikad nisam sreo žrtvu čiji je osnovni odnos prema počinitelju bio mržnja. Mi ponekad želimo da više mrze. Njihova je glavna potreba postizanje pravde, socijalnog prepoznavanja počinjenog zločina. Oni koji najviše govore i o mržnji i o pomirenju su počinitelji, bar je tako u našim uvjetima. Naslovom knjige htio sam reći da, ako ne prepoznamo konflikt, ne može doći ni do pomirenja. Pomirenje je moguće jedino ako govorimo vrlo otvoreno o našim osobnim i socijalnim konfliktima i ako ne pokušavamo biti ahistorični, već usmjereni suočavanju s povijesnim konfliktima.

* Mržnja može biti dobro terapijsko sredstvo i povod za političku akciju, ali može postati i vrlo autodestruktivna i destruktivna emocija. Pogotovo ako je proizvedena kao kolektivni osjećaj. Mržnja i manipulacije mržnjom igrali su važnu ulogu u proizvodnji i ovoga rata ovdje.

Govorio sam o mržnji kao zdravoj situaciji u smislu razvijanja kapaciteta za nošenje s konfliktom. S druge strane, vojna hunta u Čileu uglavnom je koristila strah kao sredstvo motivacije vojnika. Govorili su im da se moraju bojati ljevice jer će ih ubiti, da će komunisti pojesti njihovu djecu i slično. Proizvodili su mržnju koja je omogućila da vojnici budu ekstremno brutalni u mučenju ljudi. Evidentno, mržnja je nešto što se može manipulirati i proizvesti da bi se postiglo stanovite političke ciljeve. I iskreno rečeno, čuo sam i ovdje kod vas mnoge racionalizacije mržnje.

* Objasnite te racionalizacije?

Na primjer, zašto bi trebalo uvijek biti sumnjičav prema ljudskim osobinama Srba? Zašto treba misliti da su Srbi demoni i da civilizacija i čovječnost na ovim prostorima počinje u Hrvatskoj? Imam dojam da je proizveden strah da bi se omogućila mržnja kako bi svi nešto odmah prepoznali kao opravdano. Svi kažu: rat je užasan, ne bismo smjeli ratovati itd. Ali onda kažu: "Srbi mogu živjeti ovdje ako priznaju da je to 'naš teritorij'". To pokazuje da im je teritorij važniji od ljudi, te da Srbi ovdje neće moći živjeti, dakle bit će opravdano ubijani jer nam prijete ako ne priznaju tu činjenicu. Sve se to onda još umata u neka povijesna iskustva, mitologije i "činjenice" koje, kao što znamo, uvijek podnose različite interpretacije. Ljudi shvaćaju kako je destruktivno ovo što se događa, ali postoje i mehanizmi zbog kojih više ne misle kako je ovaj konflikt proizveden i imaju vrlo rigidne ideje da je proizveden demonskim karakteristikama Srba, pa onda oni zaslužuju sve kazne koje ih mogu stići, a UNPROFOR ih štiti od zaslužene kazne. Uglavnom, ljudi ne prepoznaju paralelne psihološke realnosti u kojima ovdje žive. Imam dojam da je najprije, u svim zaraćenim područijima, proizveden svestrani strah i mržnja. Na osnovi te razorne i zasljepljujuće emocije koja je strukturirana i razvijana tako da ljudi počine stvari koje nijedna zdrava osoba ne bi počinila ni prihvatila i nakon što se stvarno dogodilo toliko užasnih stvari, to je postao proces koji sam sebe proizvodi, nije li besmisleno govoriti "Srbi su zli", ili "Hrvati su zli", kad su svi počinili dovoljno strašnih stvari i postoje stvarni argumenti za svačije "zlo". Realnost je obogatila mogućnosti političke manipulacije. Govori se o ratu, o zločinima ovdje i ondje, ali vrlo malo o potrebi izgradnje demokratskih struktura u svim sredinama. Primjećujem i da najmanje o mržnji govore oni koji su bili najbliže ratnom konfliktu i najviše stradali. Bosanci su najviše govorili o mogućnostima razumijevanja. Radikalnije i agresivnije ljude sretao sam češće među onima koji su živjeli daleko od zone konflikta. Sreo sam više Hrvata koji žive u Zagrebu i koji o mržnji govore kao nečem normalnom i prirodnom, nego Bosanaca koji žive u ekstreno teškim situacijama. Tako je bilo i u Čileu. Žrtve su mnogo obazrivije govorile o konfliktu i razumijevanju. Sjećam se mučene žene koja je, kad je čula da je njen mučitelj ubijen u atentatu rekla: "Najprije sam pokušavala biti sretna, jer me on mučio". No, shvatila je da ne želim postati ista kao on. Na kraju je zaključila da bi više voljela da je njen mučitelj bio pravedno kažnjen, nego ubijen. Jedan brutalno mučeni muškarac godinama je sanjao da on dobije mogućnost da muči svoje mučitelje. No, kad bi došlo do toga, san se prekidao. Bio je željan osvete, ali je i branio svoju sposobnost da bude human i da to ne čini.

* Možemo li reći da žrtva ima pravo na svoju mržnju kao dio procesa zacijeljenja ili prevladavanja traume, ali institucije, pogotovo političke i ljudi na vlasti nemaju na to pravo?

Da, jer mržnja je adekvatna reakcija žrtve, a oni koji propovijedaju mržnju najčešće nisu žrtve. Razlika je u osjećaju mržnje i u propovijedanju mržnje što najčešće rade ljudi na vlasti i ideolozi.

* Kakvo je vaše mišljenje i viktimologiji, pomodnoj disciplini koja se bavi žrtvama i uvjetima viktimizacije, ali u sebi nosi i prilično kontroverzne potencijale?

Ako žrtvu vječno tretirate kao žrtvu, još ju više viktimizirate i gurate dublje u ulogu i psihološko stanje žrtve. To zna svatko tko je u terapiji. To je odnos, "ti si uništen, ja nisam i ja ću ti pomoći", što pacijenta obavezuje na ulogu žrtve. Postoje još neke složene i kontroverzne riječi poput "preživljavači" (survivors). U SAD svi su danas survivors nečega: obitelji, Holokausta, mučenja, škole, života... Termin je već uveliko zloupotrijebljen, iako mu je namjera da destigmatizira žrtve, da to bude na način da ih se dalje ne stigmatizira.

U općem smislu, mi govorimo o žrtvama, jer je točno da one postoje. Ali u konkretnim slučajevima, radije upotrebljavamo opisne sintagme: govorimo o obiteljima s nestalim članom, o mučenim ljudima, o izbjeglicama pred političkim terorom. Izbjegavamo svako privatiziranje medicinskog jezika koji ljude viktimizira. Vrlo sam sumnjičav prema mnogim terminima iz terapije. Viktimizaciju je najbolje izbjegavati tako da se govori vrlo konkretno o situaciji torture, jer se onda govori i o socijalnim odnosima u kojima je došlo do traume.

* Manipulacija žrtvama, njihova zloupotreba vrlo je osjetljivo pitanje, jer su žrtve najčešće stvarne žrtve i nitko ne želi povrijediti njihove osjećaje.

Tu imamo posla sa socijalnim i političkim problemima s jedne strane, i uništavanjem pojedinaca s druge. Odgovor se ne nalazi nužno u terapijskoj sobi. Organizacije žrtava, njihovo samoorganiziranje, vrlo je važan faktor, iako su i te organizacije ponekad očito upotrebljavane od političkih stranaka, vlada i ideologa. Na njima leži vrlo teška zadaća da se obrane od bilo čije zloupotrebe, ne samo vlada i političara, već i međunarodnih agencija, lokalnih profesionalaca i dušebrižnika. Oni moraju osigurati svoj legitimni politički stav obrane vlastitih interesa.

* S terapijskog gledišta, što se događa sa žrtvom koja biva dalje viktimizirana.

Osnovni je problem žrtava da shvate u kakvom su kontekstu njihovi gubici i patnje nastali. Onda će lakše proći kroz proces žalovanja. Zloupotreba takvih organizacija od vlada i drugih vrlo je opasna. Čini mi se da je vaša vlada davala podatke o broju nestalih koji je jako varirao (od 7000 do, trenutno 2700). Da su to činili meni, ja bih poludio, jer to budi lažne nade i eklatantan je način zloupotrebe i nepoštivanja žrtava. Kad se u stvarnosti doista dogode strašne stvari onda sve postaje vrlo teško. Rekli smo da su neki srpski zločini upotrijebljeni za demonizaciju Srba, ali činjenica je i da su Srbi počinili strašne stvari u ovome ratu. Dio našeg zadatka u organizacijama za ljudska prava jest da ustrajemo u održavanju kompleksne slike stvarnosti koju diktature i ratni režimi uvijek žele pojednostaviti i svesti na polove kojima se lako manipulira. U Čileu, vlada je uvijek poricala što se događalo, a mi smo upotrebljavali ogromne brojeve, ali time smo doprinosili povećanju straha u populaciji i tako pomagali diktaturi.

* Je li mentalno zdravlje ljudsko pravo?

Trebalo bi biti. Za koncept ljudskih prava važno je da važi za sve. U ratnim i represivnim situacijama uvijek postoji sklonost da se ljude koje se shvaća kao neprijatelje definira kao – neljude. Već je to kršenje koncepta ljudskih prava. Politika ljudskih prava obavezuje da se o svakome misli kao o ljudskome biću i ona je važno oružje za očuvanje ljudskosti i među ljudima koji su u konfliktu, čak i u ratovima. U ratovima i žestokim obračunima obično se govori o temeljnom ljudskom pravu na život, a mentalno zdravlje se doživljava kao luksuz. Narušeno mentalno zdravlje, u tolikoj mjeri da više ne možemo utjecati na svoj doživljaj stvarnosti, pretvara nas u lako manipulativne subjekte.

Kad se ljudska prava krše i ignoriraju, nema načina da se očuva mentalno zdravlje.

(Preneto iz ARKZINa, novine Anti ratne kampanje Hrvatske br. 35, od 24.III 1955)