Elen Pens

DULUT PROJEKAT:
FEMINISTIČKA ŽENSKA ORGANIZACIJA?

Prevela Slavica Stojanović

 

Veoma mi je stalo da bude jasno da osim mene u ovom projektu u Dulutu ima još žena i da u Dulutu postoji sklonište, gde je zapravo započet ovaj projekat, u kojem rade i volontiraju samo žene. Na projektu rade pre svega žene, ima osam zaposlenih, šest žena i dva muškarca. Zato, važno mi je da znate da je ovo pre svega ženska feministička organizacija, a da su tu i ti momci. Oni su veoma važni, ali o tome bih želela da govorim više kao o perspektivi.

Kad sam izašla iz aviona, mislila sam da održim jedan fini govor, ali kad sam došla i srela se sa onima koji ovde rade u skloništima, shvatila sam da ne mogu da držim takav govor, i zato je trebalo da smislim kako da govorim iz ugla koji se tiče onoga što se ovde dešava. Zato sam se svaka dva sata otkad sam stigla spremala da napišem govor i, za razliku od Ketrin MekKinon, koja nije imala prilike da svoj govor napiše ali ga je imala u glavi, ja još uvek u glavi nemam gotov govor – tako da će on biti sasvim svež.

A ja sam poželela da govorim advokatkinjima, ženama koje rade u skloništima, ženama koje rade na SOS telefonima, i onima koje rade neposredno sa pretučenim ženama. Mi u Sjedinjenim Državama se time dosta bavimo – knjige se o tome pišu – da je patrijarhat oblik misli, da je patrijarhat način mišljenja, da je to muški sistem verovanja koji podržava dominaciju muškaraca nad ženama, koji podržava mržnju prema ženama, podržava nasilje nad ženama. I sa tim stavom, ili sa takvim našim uverenjem da je patrijarhat oblik misli verovale smo da patrijarhat možemo da promenimo menjanjem načina mišljenja. Toliko, što se tiče ranih radova kad smo tek odlučile da pokušamo da menjamo krivični sistem, da uđemo u njega i da pokušamo da ih obučimo.

I moram da vam ispričam kako sam prvi put u to ušla i držala obuku grupi policijskih službenika. Imale smo formulu da ćemo se veoma potruditi na obučavanju američkih institucija: dovedete jednu osobu koja je kao ekspertkinja, i ona se pretvara kao da nju nikad niko nije tukao, nikad silovao, ona nije žrtva incesta, pretvara se da je normalna žena – a takvu i ne možemo da nađemo – i ponaša se kao da je ona profesionalka; a pored nje dovedemo tri žrtve, i one bi trebalo da su nekakav žrtveni pano. Onda jedna od tih žena ustane, obično se lepo obuče, nosi aktentašnu, ona to tako nekako predstavi a zatim progovore tri žrtve, pričaju svoje lične istorije, i smislile smo da ćemo im tako ganuti srce. One pričaju svoje istorije, a onda profesionalka kaže tim ljudima kako da razmišljaju o životnim pričama koje su žene upravo ispričale. To je bio naš patent.

Dakle, morale smo da se pretvaramo da nijedna od nas nije lezbejka, jer ne samo batinaši svojih žena, već i policija i sud kažu: "Problem su one lezbejke, one mrze muškarce. One vode ta skloništa, one vode te programe, a ceo problem je u tome što one mrze muškarce." Nekako oni izvrnu ceo problem ženomrzaštva naglavačke, i ispadne da je problem u mržnji žena prema muškarcima. Tako mi, dakle, idemo tamo, i pokušavamo da pokažemo da ne mrzimo muškarce, i oblačimo se heteroseksualno, i još pokušavamo da nađemo trudnicu da govori – nije važno kako je ostala trudna, važno da je trudna.

U prvoj obuci policajaca koju sam radila ja sam se služila tim patentom i jedna žena mi je pozajmila opremu da izgledam heteroseksualno, zatim su stigle one tri žene i odvezle smo se do policijske stanice i rekle: dakle, sve smo jako nervozne, a ja sam rekla: uredu, ja ću da ustanem i da govorim deset minuta, i odgovaraću na pitanja zašto žene trpe nasilje, jer to uvek pitaju. Ne znam da li vama ovde postavljaju ista pitanja: "Zašto žene trpe nasilje? Kad bi na primer, mene neko udario." I žene kažu: "Kad bi mene muž ikada udario, ja bih ga napustila..." I policajci kažu: "Znate, neke od tih žena, tek tako trpe. Neprestano se vraćaju..." Onda ću ja da odgovaram na ta pitanja, zatim će žene da ispričaju svoje životne priče, a ti muškarci će nam se rasplakati na ramenu.

I tako mi uđosmo i ja započeh svoj govor. Govorila sam jedan minut kad policajac podiže ruke. Zvao se – nikad to neću zaboraviti – Tomi Sič. I reče Tomi Sič: "Ja ću vama da kažem zašto žene dobijaju batine. Puštaju zmijski jezik ispred svog pilećeg mozga." To je njegovo tumačenje. Ja rekoh: "Hvala, gospodine Sič, na toj analizi." Imali smo malo različite pristupe toj temi i ja nastavih da govorim još tri-četiri minuta, kad sledeći policajac diže ruku i reče. "Znate, ima nešto u bijenim ženama što vas tera da je udarite." I nekako pogleda... i ja tu završih svoj govor pomalo naglo i rekoh: "Hajde da napravimo malu pauzu, jel' se slažete, momci?" I mi odosmo u ženski toalet, a ženski toalet u policijskoj stanici je samo jedan, i sve smo se poređale oko šolje i pitale se šta da radimo? I otišle smo. Izašle smo na zadnja vrata. Vratile smo se u sklonište i telefonirale, rekle smo da smo otišle i da se ne vraćamo i mislim da je to za nas bio neki početak razumevanja da je apsolutno smešno da obilazimo te službe koje su prepune muškaraca koji misle isto kao oni koji tuku žene i da mislimo da ćemo time što ćemo im ispričati lične priče, da promenimo njihov način ponašanja kad se sretnu sa nama.

I to je bila prekretnica kad smo počele da govorimo da patrijarhat nije način mišljenja, već je on praksa. To je nešto što se događa svakog dana i ima tri miliona sitnih aktivnosti koje održavaju patrijarhat. I tako smo prestale da razmišljamo kako da promenimo nečije stavove i počele da mislimo kako da promenimo njihova dela. To je za sklonište bio glavni preokret i to je bila osnovna promena koju je DAIP (Dulut projekat) pokušavao da uvede. Desilo nam se ono što se dešava u svim društvenim odnosima dominacije u onom momentu kad do takvog odnosa dođe, drugim rečima, kad postoji aktivnost koja stvara odnos dominacije. Ne samo mišljenje ili stav ili uverenje, već konkretne aktivnosti stvaraju te odnose dominacije.

I zato želim da objasnim advokatkinjama ili ženama koje rade u skloništima da smo na razne načine mi bezbedno selede u našim skloništima, radeći sa ženama koje su se nekako izvukle iz svojih kuća. Mi im pričamo i šaljemo ih nazad – sa čime? Opremljene novim metodama i načinima mišljenja, ali ne idemo sa njima i ne bakćemo se neposredno radnjama koje ih ugnjetavaju. I zato pravo mesto za zastupanje njenih prava nije toliko sklonište koliko upravo ono mesto gde žena trpi kontrolu. A nju ne kontroliše samo onaj koji je tuče, već je kontrolisana na svakom mestu u sistemu koji tada nastupa i koji ojačava njegovu moć. I zato, za mene, naš rad počinje u tom sistemu. Kad kažemo da ne bi trebalo da budemo umešane u pravosudni sistem – pravosudni sistem je umešan svakoga dana u život pretučenih žena. A tu nedostaje naše zastupanje njenih prava.

I šta smo mi onda počele da radimo: počele smo da posmatramo svaki delić tog sistema – kako funkcioniše. Kad žena uzme slušalicu i pozove, u Americi zovete 911 i na drugom kraju žice dobijete policajca, znači, ona pozove 911 i dispečer primi njen poziv. I možda ona kaže sve tom dispečeru: "Pomozite mi, muž me tuče!", možete njega da čujete u pozadini, ali dispečer ima jednu karticu, i na toj kartici obeleži tri ili četiri kućice, a onda zove patrolu i kaže policajcima da odu tamo. I poziv te žene je zabeležen na kartici. Ali njeno iskustvo nije zabeleženo. U beleške je ušlo ono što je tehnički bilo potrebno dispečeru da slučaj prebaci sa svog pisaćeg stola na sto policajca. Tad policajac ide, razgovara sa njom, razgovara sa njim, i piše kratak izveštaj. A u tom izveštaju policijski službenik ne zapisuje šta joj se dogodilo. Policajac zabeleži samo ono što je potrebno da bi se slučaj pomerio odande dovde. I ti tako pratiš te papiriće od jedne tačke sistema do sledeće, pa do sledeće, do sledeće i vremenom stvori se dosije, a taj dosije nema nikave veze sa ženinim iskustvom. I uloga je naših advokatkinja da provere da li taj dosije išta kaže o stvarnom ženinom iskustvu. A to možemo da učinimo jedino ako smo prisutne kroz ceo sistem i govorimo da to nije ono što se dogodilo. Nije vam ona to rekla. Ona ne kaže to.

Ženino iskustvo se izbriše ili prepriča tokom njenog puta kroz krivični postupak. Tako da dok slučaj dospe do sudije gde se donosi odluka šta treba da se uradi, stvarnost njenog života više nije predstavljena. I zato, kad govorimo o kontrolisanju sistema, to znači da kad se policijski odsek saglasio sa nama da će hapsiti nasilnike, saglasili su se takođe da mi možemo svakoga dana da dođemo i da pregledamo njihove kartice koje pravi dispečer. I tako ćemo videti ko je zvao policiju, koji je njen broj telefona, da li je policija poslala patrolu ili ne. Ako nisu poslali patrolna kola, ako policajce nisu poslali u tu kuću, mi telefoniramo ženi, i kažemo joj: "Vidim da ste sinoć zvali policiju. Jeste li hteli da policija izađe na lice mesta?" I ako ona kaže: "Da, muž me je sinoć prebio, zvala sam ih i nisu došli," tad mi pišemo svoj izveštaj, razgovaramo sa ženom i onda idemo sa tim kod supervizora i kažemo: "Vidi, niste poslali policijska kola u tu kuću, a ta žena je bila isprebijana. Zašto niste otišli?"

Međutim, ako je policija pak izlazila na lice mesta, ali nema pisanog policijskog izveštaja, telefoniramo ženi i kažemo: "Da li je sinoć policija došla kod vas?" Ona kaže: "Da," pitamo je da li je bila zadovoljna njihovom intervencijom? I ako ona kaže ne, pitamo zašto i sve to zapišemo. Zatim idemo kod supervizora i kažemo: "Vaše je pravilo da kad god odete na lice mesta, i ako je žena prebijena, morate da napišete izveštaj, a niste ga napisali." Tako da mi ne posmatramo kako slučajevi prolaze, već stalno, pročitamo slučaj, proverimo šta je urađeno, i do kraja ga pratimo. A šta oni stalno rade: dokumentuju slučaj pogrešno i najveća naša funkcija je da vratimo njeno iskustvo u taj slučaj. Pokazaću vam šta mislim da je problematično u ovako strukturisanom pravnom sistemu. Svaka osoba u sudskom sistemu ima mali, malecni zadatak – jedan odgovara na telefonske pozive, drugi izlazi na lice mesta, treći istražuje, sledeći presuđuje. Ta tehnologija je takva da su svačije funkcije tako odvojene da niko nikada ni ne pogleda ceo slučaj.

Daću vam primer jedne žene. Zove se Nensi, zvala je policiju jer je njen momak upravo ušao u njen stan i prebio je, a kroz dva dana je trebalo da ide da svedoči na sudu da ju je on tri meseca ranije pretukao. On je došao i rekao: "Neću da ideš na sud", ona mu je rekla da izađe napolje i on ju je prebio. Pa je pozvala policiju. Policija ga je zatekla kad se po drugi put vratio u njenu kuću, uhvatio je za vrat, pritisnuo uza zid, u ruci je držao parče stakla i pretio joj da će joj prerezati grlo. Policija je ušla, i uhapsili su ga. Sutradan je on izašao iz zatvora, opet otišao kod nje i rekao joj da ako ne ode u policiju i promeni iskaz, sigurno će je zaklati. Tako je ona otišla sa njim kod advokata, seli su svi zajedno i ona je promenila iskaz. Advokat je zabeležio nov iskaz.

I kroz četiri dana, kad je slučaj došao na sud, novi advokat je došao sa tim njenim iskazom i rekao da je ona lagala pred policijom. Naljutila se bila na njega zato što je bio sa drugom devojkom i slagala je policajce, a zapravo nije bila uplašena što je on imao staklo u ruci i nije je nabio uza zid, a pridržavao ju je zato što je bila pijana. Onda je sudija toj ženi rekao: "Je li to istina?" i ona je potvrdila. I tako su povučene sve tužbe protiv njega. A dosije je zatim otišao na neko novo mesto, jel' to jasno? Taj slučaj dospeva na neko drugo mesto. Taj neko novi ga dobije, kod njega je dosije i trebalo bi on da zatvori slučaj, da uradi završne radnje i, kad otvori dosije, vidi da je ona lagala pred policijom. Zato on piše novi izveštaj i krivično je goni što je lagala policijskog službenika. I sad nju krivično terete što je lagala pred policijom, i sad je ona u pravosudnom sistemu kao kriminalka.

Ovako nešto dešava se delimično zato što je pravosudni sistem podeljen na te zadačiće. Tako da dispečer, koji prvi prima njen poziv, zna da je ona vrištala i plakala i govorila: "Tako vam boga, pomozite mi, zaklaće me." To dispečr zna, ali njega uopšte ne konsultuju, a traka, koja se sve vreme vrti u policijskoj stanici, briše se kroz dve nedelje jer im na traci ne treba šta je ona rekla, potrebna im je samo dispečerska kartica.

Tako da ja hoću da poentiram šta je uloga advokatkinje i da ovaj advokatski program ne govori: mi ne pripadamo pravosuđu, već hoće da kaže mi mu pripadamo iznutra, garantujući da svaki korak stvarnog ženinog puta bude uključen a ne onako kako je njena stvarnost konceptualno prerađena.

I želim da dam primer da se ovo ne dešava samo u policiji. To ne rade samo istražne sudije. Ako se ovaj slučaj ikad probije kroz sistem, i njega osude, velike su šanse da će ga poslati kod nekog psihoterapeuta. I da će psihoterapeut razgovarati sa njim i sa njom, uz isti problem koji svako u ovom sistemu ima. Terapeuti su obučeni da razmišljaju na izvestan način, tako da kada njega bude intervjuisao, zavisno od treninga kroz koji su prošli i od načina na koji su ih učili da o tome razmišljaju, otkriće ono što već znaju. Otkriće ponovno svoju ideologiju. Ponovno će otkriti svoj način razmišljanja. Nema velike važnosti zapravo šta će on reći, a šta je njeno iskustvo.

Mene su obučavali da mislim da muškarci tuku žene jer imaju problem sa besom. Prvi put sam otišla u grupu u kojoj su nasilnici koji tuku svoje žene, zato što je muškarac koji je vodio grupu pretukao svoju ženu. Pre toga nikad je nije tukao. Ona je telefonirala i rekla: "Prebio me je muž", a mi smo rekli: "Nije moguće. On vodi grupu." Onda smo njega pozvali i rekli smo: "Ti više ne možeš da vodiš grupu, gotovo je," i morali smo da uradimo nešto sa njim.

Tako sam ja kao volonterka otišla u grupu tih muškaraca te večeri, a ranije nisam bila ni u jednoj od takvih grupa, nikad me nije bog zna kako interesovalo da budem tu, tako da kad sam ušla u grupu, osetih: epa, ja u stvari ne znam kako da vodim grupu muškaraca koji su nasilni prema ženama. Pa sam uradila nešto kao u programu lečenja od alkoholizma, kao što oni počinju sastanak. Ja počnem: "Zdravo, ja sam Elen, ja sam alkoholičarka." A svi tebi kažu: "Zdravo Elen." A onda je red na sledeću: "Zdravo, zovem se Džoana, i navučena sam na drogu", a mi kažemo: "Zdravo, Džoana." I tako se svi pozdrave, i svako kaže: ovde sam zato što previše pijem, navukla sam se na droge, zavisna sam od narkotika...

Pa sam pomislila da to radimo u grupi nasilnika. Rekla sam im: "Da li biste hteli da se svi predstavite i da kažete zbog čega ste ovde?" Onda je prvi krenuo i kazao: "Pit. Kratak fitilj." A ja: "Hm, kratak fitilj, dobro, zdravo, Pit." A niko Pitu nije rekao zdravo. A druga stvar je da je tu petnaestak muškaraca u sobi, i da sede što dalje mogu jedan od drugoga, tako da nema dodira, a soba je puna homofobije. Ne zato što bi ako imaš neka osećanja mogao biti kao devojka, već ako si kao devojka, ti si onda peder, a ako si peder, od toga nema goreg, i otuda cela ta ideja: ne dotiči me... Zatim dođe red i na ostale, i ja rekoh, kako se ti zoveš, on reče: "Bil." A ja rekoh: "A zašto si ti, Bile, ovde?" On reče: "Pukao mi je kurac." Dakle, jedan muškarac je imao problem sa fitiljem, drugi sa kurcem, išli smo u krug i oni su govorili na primer, "Džek, bes." I tako smo dobili petnaest muškaraca koji su se predstavili govoreći: "Bes, fitilj, kurac", svaki po jednu reč. Imala sam utisak da sam u nekoj vrsti preverbalnog razreda. Tako da sam prošla krug a onda im rekla: "Slušajte, momci, ovde nešto ne valja. Vas petnaestorica i ja jedna i sve što ja znam je: da biste ovde dospeli, morali ste prebiti jednu ovakvu kao ja. Pa onda vi imate neki problem moći, ili..." Ali nisam mogla da ih navedem da se predstave i da kažu: "Zovem se Ted i tukao sam ženu," ili: "Zovem se Bil i nasilan sam prema ženama", nijedan muškarac u grupi neće reći da njegov problem ima bilo kakve veze sa nasiljem, ili sa ženama. I to su bile kategorije koje smo ih učili: tvoj problem je bes, ili fitilj, ili osećanja, a samo kad bi osećao drugačije, kad bi imao duži fitilj, i takve stvari... ali niko neće da primi k znanju da je u pitanju nasilje i da su u pitanju žene.

Tako, kad sam ja nekada intervjuisala muškarce, pitala sam ih: "Šta uradite kad se naljutite?" A on bi mi rekao: "Udarim je", ili "Pobacam stvari". I to bi u mojoj svesti bila potvrda da on ima problem besa. Isto je i sa terapeutima. Imate li vi ovde "zavisnost od nekoga"? Definicija "zavisnosti" je kad je neko preplavljen, kad ti život partnera/partnerke zabljesne oči – to je smisao zavisnosti od nekoga; jer si tako zapetljan u svoj odnos da ti ništa od sopstvene ličnosti nije ostalo. I tako drugi terapeut razmišlja o tome da je to problem zapetljavanja, i kad razgovarate sa muškarcem, i kad razgovarate sa ženama, vi izvlačite sve što vam kažu a što potpada pod taj koncept, a sve ostalo jednostavno ignorišete. Tako mi ignorišemo polovinu onoga što čujemo od žena, jer želimo da čujemo samo ono što potvrđuje naš način mišljenja. I to radi svaka osoba u sistemu. To radi policijski službenik, to radi terapeut, to radi sudija, to radi socijalni staralac za decu, to radi osoba koja je odgovorna za starateljstvo i za viđanje sa drugim roditeljem, niko ne polazi od stvarnog ženinog iskustva.

I o tome je, po meni, reč u ovoj vrsti advokature. Ona ukida konceptualno praktikovanje naših disciplina i počinje od stvarnog ženinog iskustva, koje će nas skoro uvek dovesti na temu moći i na temu dominacije. Kad polazimo od onoga što su stvarna iskustva žena, treba da uteramo sistem u poziciju da se bavi njenim stvarnim iskustvom. I pre svega mislim da je doprinos u promeni rada DAIP (Dulut projekta) da se otrese tog konceptualnog praktikovanja naših disciplina i da natera sistem na političke i proceduralne promene, tako što će čitati sve njihove izveštaje i da ponovo napravi njihove zapisnike i da dođe do stvarnih iskustava žena.

Konačno želim da kažem samo to da je taj rad težak i da nas to izvodi iz skloništa i da nas stavlja u sred pravosudnog sistema, u sred institucija, sa njihovim dnevnim praksama, ne njihovim stavovima, već konkretnom praksom. Sistem ojačava moć muškaraca nad ženama time kako se obavlja taj posao. I naša uloga je da dekonstruišemo taj sistem, da otkrijemo kako radi, zatim da ga nateramo da se promeni kroz politiku i proceduru, a zatim da budemo prisutne, i da im zagorčamo život svaki put kad ne primene tu novu politiku i proceduru.