Lepa Mlađenović i Jadranka Miličević

PAMTIMO

rat je završen. ubijanje je prestalo.

 

U zemlji koja se zvala Jugoslavija četvorogodišnji rat je napravio ogromne razlike između ljudi. Nacionalistički režimi su preko vlastitih imena podelili ljude na svoje i tuđe. Koje ime imaš na određenom mestu, određenom režimu je postalo važnije od života. Drugo, adresa stanovanja. Da li si u ratnoj zoni ili ne, određivalo je tvoju sudbinu. Treća stvar, ako si po jednom od ova dva pitanja ugrožena, imaš li šanse da se makneš sa adrese na kojoj pucaju. Ako imaš, kuda ćeš?

To je prvih nekoliko rečenica uvodnog teksta za ovaj broj Feminističkih svezaka. Pišemo ga Jadranka i ja. Ona ne voli mnogo da piše, mi razgovaramo, onda čitamo šta sam ja napisala i opet razgovaramo. Ona mi govori šta da napišem. Ovo je zapis nekoliko naših misli i nekoliko fragmenata iz našeg zajedničkog života za vreme rata.

Jadranka je sklonila decu sa pogrešne adrese, iz centra Sarajeva i s njima došla je u Beograd početkom 1993. Jedan deo Jadrankine porodice ostao je u Sarajevu, muž, otac, prijateljice, raja, čaršija. Ja sam sve vreme na nepogrešnoj adresi, u centru Beograda, sa nepogrešnim imenom za ovaj grad. Nas dve smo se srele na jednom ženskom sastanku odmah posle njenog dolaska. Od tada razne vesti i neke događaje preživljavale smo na sličan način.

Prvo smo prolazile kroz bol.

Ticale su nas se žene, deca i muškarci koji su stradali, koji nisu imali da jedu ili su živeli pod granatama. Bilo nam je obema odmah jasno da bol treba transformisati u političku akciju. Kada je Jadranka došla u Beograd, već su postojale Žene u crnom protiv rata, ona se odmah priključila, a ja sam tamo bila od početka. Jadranka je onda počela da radi sa ženama izbeglicama u kampovima oko Beograda. Ja sam radila sa ženama izbeglicama u Ženskom centru. Posla je bilo koliko smo htele, ili koliko smo mogle. I sve vreme rata nismo se zaustavljale. Radile smo, potpuno odvojeno, svaka po svojoj odluci, na projektima koje smo same izumljivale, okupljale smo žene, pisale nactre projekata da bi nam neko pomogao. Radile smo na osamostaljivanju i ojačavanju žena žrtava rata. Sav naš rad bio je naša feministička politika protiv rata. Iako Jadranka pre dolaska u Beograd nije razmišljala o feminizmu, a ja sam već deset godina bila u tome. Jadranka je odmah uskočila u političku odgovornost, žensku solidarnost, podršku ženama i sve ostalo što je određivalo preživljavanje feministkinja u srpskom režimu.

Naša feministička politika protiv rata je podrazumevala organizovanje žena i javnost našeg političkog otpora. Zato je Staša Zajović pokrenula Žene u crnom, 9. oktobra 1991. i od tada svake srede stojimo na ulicama. Onda, ujutru sredom bismo se mislile kako da se obučemo u crno. Već je ustajanje sa crnom bojom u mislima bilo naša lična javna činjenica da se ne slažemo sa politikom nacionalizma i ubijanjem. Jutarnje traženje crnih bluza koje ćemo obući sredom umanjivalo je bespomoćnost i osećanje krivice. Oblačile se u crno, a to je značilo da se ne slažemo ni sa čim što srpski režim napravi, pogotovo ne sa njihovim jezikom koji proizvodi mržnju. Za vreme stajanja Žena u crnom ćutale smo, sa transparentima, lecima. I tako iz srede u sredu. Četiri godišnja doba, više puta. Sasvim odlučne. Na stajanjima nas je bilo dovoljno malo i dovoljno puno, nas sasvim različitih žena, da osetimo da nismo same. Zajedničko stajanje na trgu je uvećavalo solidarnost među nama, ljubav prema onima koje politički slično misle, i to nas je spasilo.

Onda kroz osećanje krivice.

Ona zato što je otišla sa svoje adrese i ostavila svoje među granatama. Jadranka kaže, ...tako je bilo više od dvije godine, dok ja sjedim s prijateljicama i pričam, ne znam da li je on mrtav ili živ. I kad te neko pita Kako si, ne smiješ ni reći kako si jer ne znaš kako su tvoji tamo. Tako je Jadranka, kad je mogla, sedne u kola kod poznanika koji ide u Mađarsku, ode preko, kupi telefonsku karticu i zove svoje. Po pedeset puta okreće broj stojeći u telefonskoj govornici, nekad uspe da ih dobije, nekad ne, i vrati se nazad iste noći.

Ja sam imala krivicu zato što nemam nikog na ratnoj adresi ili zato što ja nisam na ratnoj adresi. Upravo iz suprotnih razloga od Jadranke. Krivica je samo do izvesne razine pokretačka energija, posle toga parališe. U ženskim grupama imale smo dosta razgovora o krivici i zato smo odlučile da u ovom uvodu pod tim naslovom pišemo o tome kako smo dve godine živele u slanju paketa za žene u Sarajevu. To je značilo da se na pakete misli u samoposluzi, u bilo kom prolaženju kroz grad, to je značilo da se na pakete misli kada dolaze strankinje i pitaju šta vam treba, ili donesu poklon nama, a mi ostavimo u orman za pakete. To je značilo da svaki put kada se vraćam kući pogledam pored prodavnica, da li ima bačena kartonska kutija koja odgovara standardu paketa. I onda ih dovlačim. Tako je kod mene u sobici uvek bilo praznih kartonskih kutija naređanih jedna na drugu do plafona, za svaki slučaj. Razmenjivale smo kartonske kutije. Jadranka je uvek znala šta gde u gradu može da se nabavi, šta u paket može a šta ne da se stavi. Ona kada stane kolima na semaforu, pogleda levo i desno, i ako vidi neku radnju, gleda cene, da li tu ima nešto jeftinije, za pakete. Jadranka je uvek znala šta ženama u Sarajevu treba, gde i kada se paketi nose. To je bilo fantastično osećanje sigurnosti. Dovoljno je bilo da pitam Jadranku i da znam tačno šta treba da radim. Tako sam se ja pokrenula iz depresije, čini mi se da sam u početku bila depresivnija od nje. A depresija za vreme rata, nas koje nismo u ratu, je luksuz. Razmenjivale smo konzerve i robu. Čekale u redu, ili, Jadranka je uvek imala poznate, pa skoro nikad nismo dugo čekale te redove. U redovima za pakete se uvek nešto dešavalo. Sretale smo raju iz Sarajeva. Slušale smo ko koga tamo ima i koliko meseci su u podrumu ili bez struje i vode. Uvek bi srele Lulu Mikijelj. Ona je sigurno više stotina paketa sama prenela, sama vozila, pakovala. Lula je isto tako znala sve o paketima. Znala je na primer, kako se najefikasnije pakuje: kada sve pažljivo upakuješ, onda uzmeš pasulj i ispuniš svaku preostalu šupljinu. Iz mog života u Beogradu nije bilo jednostavno zamisliti šta znači zrno pasulja na adresi gladi.

Jednom su dve sestre donele paket po prvi put. Kada je trebalo da plate, jednoj od njih su ruke drhtale. Druga je bila toliko zbunjena da nije mogla da joj pomogne. Samo su govorile...Izvinite, ali da li je moguće da će paket stvarno stići. A Jadranka i ja u tim redovima bile bi kao socijalne radnice na terenu koje imaju i špage i flomastere, i selotejp i pomažu drugima da vezuju, da otvaraju šlajpeke, da prenose, ispisuju adrese, podržavaju zbunjene. Jadranka je radila sve isto što i ja, ali nešto brže i spretnije, a ja sam bila sporija, stalno bih je pitala šta da radim, i sa nešto više suza u očima. Jadranka je stalno delovala kao da nema vremena da tuguje, da emotivno reaguje ili mnogo razmišlja. Kada je svako zrno pasulja važno i svaki minut važan, tada nema vremena za krivice i emotivne melanholije.

Poslednju turu paketa poslale smo u januaru 1996. Tada je već bilo mnogo lakše.

Tako smo ukidale krivicu i prevazilazile bol.

Onda smo marta ‘95. organizovale susret u Istri: deset feministkinja iz Beograda susrele su se sa deset feministkinja iz Zagreba. U Zagrebu, Jadranka je prvo telefonirala svojima, onda smo se ukrcale u u autobus samo za nas dvadeset i krenule ka moru. Po prvi put od početka rata mi iz ovog kraja smo videle naše more. Čije more? Nije više naše. More je bilo isto kao i uvek, mirno i plavo, ali mi smo strankinje u zemlji mora. Trebaju nam pasoši i vize. I o tome smo pričale dok smo bile zajedno sa Zagrepčankama, i o tome šta znači biti razočarana u prijateljice, kako su nas nacionalističke politike podelile duboko unutra, i protiv naše volje. Slušale smo jedna drugu.

Još je trajao rat u Bosni, ali mi smo htele da što pre uspostavimo poverenje jedne s drugima. Ako ovo sad pišemo opisno, to je zato što je bilo isuviše emocija da bi stale u tekst. Mogle bismo rečima da kažemo da je Nadežda plakala jedan dan, Slavica dva dana, Daša dva dana, ja povremeno, Ljiljana povremeno, Ana je ćutala. Ali sve smo pjevale zadnje večeri u istarskoj krčmi sa Istrijankama koje su isto povremeno plakale. Da bismo prešle u ideje novih država, da bismo prešle iz slika logora i slika mrtvih, sa kojima smo živele, jer nas se ticalo kako stradaju ljudi, da bismo počele da zamišljamo planove za budućnost, ovaj susret nas je očistio i zbližio sa drugaricama iz Zagreba. Mnogo smo se zavolele. Aida Bagić, Vesna Kesić, Rada Borić, Slavica Kušić, Nela Pamuković, Martina Bijelić, Mica Mladineo. Tako smo uspostavile former sisters unite, jednu lokalnu frazu koja je značila da će sestre iz država bivše Jugoslavije raditi zajedno na stvaranju zajedničkog sveta za žene.

Onda smo aprila ‘95. po prvi put od početka rata u Bosni otišle u Sarajevo. Bilo nas je trideset i osam, u organizaciji Srpskog građanskog vijeća u Sarajevu i beogradske grupe Živeti u Sarajevu. Trebalo je da promenimo pet autobusa, da pređemo četirti granice i četrdeset sati vožnje da bismo tamo stigle. Prošle smo kroz tunel ispod aerodroma, tunel za pacove i ljude. Prolazile ulicama sa neprekidnom svešću da nas ubice s brda posmatraju. U to vreme ubice su dalje pucale. Jadranka je opet sve znala, kojim ulicama ne treba da idemo, na kom ćošku treba da potrčimo. Iako smo došle odakle smo došle, a znamo koje konotacije reč Beograd ima u Sarajevu, ljudi koje smo sretale su nam se radovali. U buregdžinici, jedan stari Musliman, kada je čuo odakle sam, rekao je, vi ste moj gost, i nije hteo da mi naplati krumpirušu. Vi ste hrabri, rekao mi je on, kada ste ovdje sada došli. Rukovali smo se, uzbuđeni. Sutradan, kada smo otišle da vidimo moju bivšu komšinicu Fiku, ja sam strepela kako će Fika da me vidi, šta će reći. Posle deset godina, Fika je otvorila vrata i rekla, Moja Lepa! Onda smo se uspele uz basamake i Jadranka je znala da ona sada treba sa Fikom da razgovara jer ja jednostavno od suza nisam mogla da govorim.

Kad smo se vratile, napisale smo im pismo, svim ženama iz Sarajeva. Pismo je u ovoj knjizi i još jedno koje je Mubera iz Sarajeva napisala kao odgovor nama.

U avgustu ‘95. u Beogradu su se pojavile kolone ljudi sa traktorima i kolima. Vesti su bile opet strašne. Pre toga srpska vojska je ubila 10.000 muškaraca u Srebrenici, sada su hrvatske vlasti izbacile 150.000 ljudi iz Krajine. Mnoge od nas su se odmah pokrenule da nose pomoć ljudima na putu. To je bio 16. avgust, dvanaesti dan njihovog putovanja. Traktor za traktorom, beskrajna kolona zamišljenih i iscrpljenih ljudi. Oči crvene od prašine i umora. Neki su išli pola puta peške. Mnogim ženama cipele su se istrošile. Pitanje smisla života je vodilo kolonu u nepoznatom pravcu. Đe ćeš? Šta sada? Ostavila sam osam jastuka, rekla je jedna žena. Svaki dan se sekiram Što nisam odvezala psa, rekla je druga. Jedan muškarac je Radi rekao, vi ste prvi koji ste došli da nas pitate kako smo. Znate li vi kuda mi idemo? Jedna baka se odmarala pored puta, sva u crnom. Pitam je, bako kako se osećate, ona kaže, bojim se, ja kažem, bako čega se bojite, ona kaže, da ne zabasam. Izmeštena iz svog života zauvek, baka je bila u koloni u kojoj niko nije znao kuda ide, ali ona je znala da u tom mraku ispred nje ima bolji put i pogrešan put. Te noći pljuštala je kiša, verovatno su se šćućurili ispod traktora, a sutradan, kada smo se čule, bilo je jasno da ni Rada ni ja cijelu noć nismo mogle da zaspimo.

U oktobru ‘95. putovale smo u Tuzlu na sastanak Helsinškog parlamenta građanki i građana. Sedam autobusa i troje kola, opet preko Mađarske, Zagreba, Splita, Mostara. Opet Jadranka, čim je prešla mađarsku granicu na svakoj pumpi je telefonirala svojima. Ovog puta prošle smo kroz opustošena sela Krajine. Gledale smo tupo prazne kuće ljudi iz kolone. Toliko puta smo se u ratu pitale Zašto, da je i to postala reč bez teksta. Posle smo prošle kroz Mostar tačno u podne, i sve kuće su bile u rupama. Onda, tamo u Tuzli je bilo puno ljudi iz svih krajeva bivše domovine. Mnogi su bili tako sretni što se vide i noćima su sedeli zajedno, gledali se, pričali i pjevali. Jadranka i ja smo svaki dan bile na debatama sa ženama iz Bosne. Uveče se išlo u disko. Jedne večeri, u sred disko-muzike i igranja, muzika je stala i jedna alternativna pozorišna grupa je na podijumu među rajom izvela kratku ratnu scenu. Šestoro mladih, u pozadini bučni rafali granata, pucanja, jedan slepac sa štapom, jedna devojka sa neartikulisanim govorom, opet rafali, pucanje, nekoliko njih je mrtvo, padaju na pod. Sve je jako potresno. ja nisam bila tu, sutradan čujem od jednog Amerikanca kako se prethodne noći za vreme diska dogodila čudna stvar. Kaže on, muzika se zaustavila i počele su scene iz rata. On je bio užasnut. Zašto će im rat, sada kada se mladi zabavljaju. On je mislio da je to nešto morbidno i ružno. Ili nije sa adekvatne adrese da bi to razumio. Jadranka i Selma iz Zenice su bile tu. Selma je rekla da je predstava bila odlična . Suština je, kaže ona, da ne zaboravimo šta se u ratu dogodilo. Ovako, posle potresne scene možemo da se opustimo, možemo da nastavimo da igramo, jer ionako je rat stalno u nama. Mi nećemo da zaboravimo.

U Tuzli na poslednjem razgovoru bilo nas je preko trideset i tu smo se dogovorile da bi bilo važno da se napravi susret žena iz Republike Srpske sa ženama iz Bosne Federacije. To smo i uradile. Organizovale su ga maja ‘96. u Banja Luci, Žene u crnom iz Beograda i Centar za žene žrtve rata iz Zagreba. Bilo nas je tri iz Beograda, tri iz Zagreba, šest iz Banja Luke i pet iz Bosne federacije. Susret je bio odličan, razmenile smo mnogo činjenica o tome kako radimo sa ženama žrtvama rata, šta su nam problemi. Ovog puta nismo ulazile u debate o tome ko je počeo rat i ko je kriv. Ostavile smo to za kasnije, cilj nam je bio da omogućimo prostor u kome će žene moći da uspostavljaju odnos poverenja. Jer ideja civilnog društva podrazumeva da svaka građanka i svaki građanin odlučuju po svom izboru. Zato je potrebno jako mnogo individualnog rada, svesti i malih susreta. A tokom rata, iz zavađenih država jedino su ženske grupe neprekidno insistirale na saradnji, a pored nas, grupe za ljudska prava, nezavisni novinari, i to je sve. S obzirom da su se feministkinje iz Beograda i Zagreba već posestrimile, i samo naše zajedničko prisustvo u Banja Luci je bila činjenica za knjige iz istorije. Na kraju, Belma iz Zenice je rekla, pet godina čekam ovaj trenutak i ...nije izdržala. Za mnoge od nas era plakanja još nije završena, ali najgore je prošlo.

Da, Jadranka nije bila na ovom skupu, nije mogla, ali je umesto nje išla Rada Žarković. Kazala je, Rada to ti je isto kao i ja. Nije isto, jer i kad po ceo dan rade na terenu zajedno, Rada je u emocijama, a Jadranka u akciji. Uveče su meraklijke i jedna i druga, do u neko doba po ponoći. Ujutro opet na nogama. Rada je u Beograd došla kad i Jadranka, ali nešto južnije, iz Mostara. Rada je Jadrankina drugarica. Obe rade u projektima sa ženama u izbegličkim kampovima. Jadranka organizuje potrebe, prenosi, misli na svaku ženu u kampu, jednu po jednu, da li joj trebaju naočare ili lek ili čarape...Rada sa njima razgovara i sluša ih.

Dok ja ovo pišem i dok mi Jadranka govori šta da napišem, datum je 23. juni 1996. Potpisan je mir u Dejtonu. Jadranka je već četiri puta bila u Sarajevu. Juče je sa Bojanom odvela sina u Sarajevo, pošla je ujutru, ostavila sina, prošetala čaršijom i vratila se u istom danu. Jadranka je to uradila kao da je sve OK, kao u ona stara lepa vremena. Čaršija je treštala od muzike. A raja u Sarajevu kaže, ne želimo da zaboravimo, hoćemo da praštamo kada možemo, hoćemo da se dogovaramo i radimo zajedno kada možemo. Hoćemo muziku, ali nećemo da zaboravimo. Iza muzike sa čaršije, ko zna, može da čuje granate, gladovanje, bolest, plakanje, lokve krvi.

Jadranka kaže, Dejton je doneo mir, ali je među izbeglicama nastala napetost i depresija. Strah od budućnosti. Sve godine rata neke žene su mogle da žele da se vrate, mogle su da maštaju. Sada, kada je dejtonski papir naredio da se izbeglice vraćaju, maštanja su morala da se prekinu. Sada je nastala panika među onima koje nemaju gde da se vrate, među onima čiji su muškarci bili prisiljeni da idu u rat. Dok je rat trajao, postojalo je opravdanje zbog čega se njihova situacija ne rešava. Kada se rat završi i počne mir koji izbeglicama ne promeni ništa onda se bespomoćnost pretvara u totalni nedostatak smisla, depresiju bez dna. Šta znači izbeglička legitimizacija posle rata? U Palestini dandans 72% stanovništva čine izbeglice, već četrdeset godina. U Liban se nije vratilo 83% izbeglica posle potpisivanja mira. Trenutno u svetu, iz teritorije bivše Jugoslavije, izbeglički azil ima 1,5 miliona ljudi.

A mi znamo da svaka nacionalna država ima politiku da ispunjava svoje države svojim nacionalnim imenima. Pet godina posle ratnog razmeštanja imena, da svako ime dođe na svoje mesto, nacionalističke politike srpskih i hrvatskih vlasti i dalje se nastavljaju. Bosanska vlast je od početka priklještena između ova dva monstruma, i nema mnogo izbora. Pa tako, ovog proleća i leta, porodicu sa albanskim imenom koja se vraća iz Švajcarske na Kosovo, srpske vlasti na aerodromu u Beogradu vraćaju nazad u Švajcarsku. Pretpostavka je da je Kosovo rezervisano za srpska imena. A žena sa hrvatskim imenom i izbegličkom legitimacijom u Hrvatskoj koja želi da se vrati u svoj grad u Bosni, to ne može jer u tom kraju vladaju srpska imena. Ona od hrvatskih vlasti dobija kuću u Krajini gde ne želi da živi. Pretpostavka je da je Krajina rezervisana za hrvatska imena. A to je kuća u koju čezne da se vrati žena sa srpskim imenom, iz one kolone, a trenutno je u izbegličkom kampu pored Beograda. Ali njeno srpsko ime pripada Srbiji, samo što je Srbiji već dosta srpskih imena, jer ima preko pola miliona izbeglica. Ako ništa ne može da bira, ni žena trenutno u Zagrebu, ni žena trenutno u Beogradu ni ona u Cirihu, kakve države su u pitanju? Ako je sudbina građanki i građana već ubeležena u imenu i prezimenu?

Jadranka je imala sreće, ona će se vratiti na svoju staru adresu.

jun 1996, Beograd

 

 

23. 03. 1995. Beograd - Zagreb

SMIJEH, SUZE I POLITIKA

Dijalogkako to rade žene

 

Sedamnaest žena iz Beograda i Zagreba susrele su se od 17. do 20. marta 1995. u Istri u Medulinu. Namjera nam je bila da aktivistice i feministkinje razmjene svoja iskustva, oslobode neke zamrznute osjećaje jednih prema drugima i uspostave ženski politički dijalog. Sve sudionice skupa članice su ženskih grupa sa dugotrajnom tradicijom suradnje koje su se i tokom ovoga rata opredijelile za politiku mira, nenasilja, protiv rata, militarizma i nacionalističkog sijanja mržnje.

Proces je počeo sa vježbom međusobnog (tzv. aktivnog) slušanja. Kako slušati a ne intervenirati, ne pitati, ne iznijeti svoje mišljenje prije nego što je druga završila svoju priču. Kako da se oslobodimo svog sadržaja, svojih interpretacija i svojeg apriornog vrednovanja i omogućimo da njena priča dopre do nas. Životi u različitim sredinama proizveli su različita iskustva i različite percepcije događaja.

Dobro smo počele i tako smo nastavile. Kreirale smo diskurs razlike. Dobra volja žena da čuju onu drugu i želja da budu saslušane ostala je prisutna. Počele smo sa pitanjima. Žene iz Beograda su željele da sestre iz Zagreba čuju i znaju zašto su neke od njih već u autobusu za Zagreb plakale. Neke žene iz Zagreba su željele da njihove sestre iz Beograda znaju zašto su odlučile: "nikada više u Beograd". Pitale smo jedna drugu što smo željele znati i kakva su nam uzajamna očekivanja.

Većina žena koje su sudjelovale u istarskom dijalogu susretale su se posljednjih godina na raznim međunarodnim skupovima i konferencijama. Unatoč našoj želji za sestrinskom suradnjom i solidarnošću, ti susreti nisu uvek prolazili ni bezbolno ni bez opterećenja. Trebalo je odgovoriti na pitanja: Da li mi tamo nastupamo kao pojedinke, ili kao predstavnice svojih grupa? (I jedno i drugo. Kako kada.) Moždemo li mi biti predstavnice čitavih nacija. (Naravno, ne!). Jesmo li krive za posljedice politika naših vlada? (Niti najmanje!!!!) Ali svjesne smo odgovornosti vlastitog političkog djelovanja u svojim sredinama.

Što ako među nama dođe do incidenta i nesporazuma? Ako jedna drugu povrijedimo, a da nam to i nije bila namjera. Možda naprosto zato što se u internacionalnoj gužvi nismo niti pošteno čule i saslušale. U intenzivnom i koncentriranom razgovoru pored mora nije bilo teško postići konsenzus: Potrebno je da stalno važemo vlastite iskaze i provjeravamo svoje dojmove. Svaki nesporazum ili incident uvećava nepovjerenje i strah koji se lako nagomilaju do razine konflikta.

Bilo je riječi još o mnogočemu. Čule su se priče žena iz mješovitih brakova i njihovih problema sa muškom djecom koja podliježu vojnoj obavezi. Priče o obiteljima razdijeljenim granicama, nacijama, ideologijama. O svojim bliskima koji su izgubili živote u ovom ili prošlome ratu. O grobljima prijateljstava. Jedne drugima pričale smo o svojim nadama, iluzijama, zabludama, pogreškama, strahovima i uspjesima.

Što nam je bilo važno? Ženski dijalog počinje od ličnih priča i dolazi do političke razine. Ženski dijalog počinje od suza i smijeha, od pet sati pjevanja u istarskoj konobi, od razine ‘mama/tata/ja’, od djetinjstva i priča naših baka. Ženski dijalog kreće i vraća se na vlastita iskustva rata, genocida, doma, zemlje, nacije i onda se razvija do razmjenjivanja naših političkih misli i stavova o pitanju Krajina, Kosova, Jasenovca, Bleiburga, masovnih silovanja žena. Onda se zajedno pitamo koliko nas osobne priče determiniraju i koliko ih želimo prevladati? Kako balansirati između kontinuiteta osobnih historija naših predaka i diskontinuiteta političkih odluka koje moramo donositi same.

Da, onda se zajedno pitamo ista pitanja i zajedno smijemo, plačemo i pjevamo i smišljamo nove projekte: Kada ćemo i kako u dijalog koji nam je potreban kao kruh (i ruže) uključiti i druge žene.

U feminsitičkom dijalogu žena iz Hrvatske i Srbije u Istri sudjelovale su žene iz slijedećih grupa: Antiratna kampanja Hrvatske, Arkadija, Autonomna ženska kuća, Autonomni ženski centar protiav seksualnog nasilja, B.a.B.e, Beogradski ženski lobi, Centar za devojke, Centar za žene žrtve rata, "Homo", SOS telefon, Zagrebački ženski lobby, Ženske studije Bgd, Ženske studije Zgb, Žene u crnom.

Sestrinsku podršku u organizaciji skupa pružile su aktivistice ljudskih prava Istre.

Za organizacijsku i financijsku pomoć, kao i za moralnu podršku zahvaljujemo se ženama iz Delphi/STAR projekta.

Lepa Mlađenović i
Vesna Kesić

 

 

11. 05. 1995.Beograd

Pismo ženama u Sarajevu

 

Za Pokret žena Sarajevo

ŽENU 21

ŽENE BiH

žene Kamernog teatra 55

žene iz ODJEKa i DANI

i svim komšinicama

od Žene u crnom protiv rata

Ženski autonomni centrar

Beogradski ženski lobi

žene iz grupe ŽIVJETI U SARAJEVU

Drage naše sestre iz Sarajeva,

Nas dvadesetak koje smo bile među vama želimo da vam javimo da smo se vratile. Želimo da vam javimo da smo posle izlaska iz Sarajeva prošle Jadranskom obalom, bio je divan sunčan dan. Neke od nas imale su žudnju, ludu fantaziju da sve ljude iz Sarajeva ... i bebe i žene i muškarce i one sa oštećenim djelovima tela i one koji malo govore i najstarije... da vas sve prebacimo na more, makar na sedam dana, makar na šest dana... da leškarite na plažema bez straha, bez pogleda koji ubija sad ili kasnije, bez zvukova koji ruše dušu i kosti. Da vas mazimo u toplini. Vi svi samo uživate na obalama mora, a mi što smo s ove druge strane spremili vam i da spavate i da jedete, da pijete i pušite.

DA, nakon vaših riječi iz okupiranog grada, vaših lica, nakon ranjenika koje su pored nas unosili u tunel, grmljavine koja ubija, nakon Igmana u snijegu i strahu... sutradan autobus nas je doveo na more u suncu. To je bio doživljaj slobode, mir i širina disanja. Nema pravde. Neke od nas gledale su more sa suzama, ili sa grčom u grudima, a iz mora izlaze slike vaših podbulih šaka, grobova u parkovima i dvorištima, brda koja nas gledaju, haustora gdje se devojčice igraju lastiša, trotoar s onom mrljom krvi na uglu Kralja Tomislava i Maršala Tita gde je Maja Đokić 10. aprila 1995. ostavila svoj dah, a malo dalje mrlja Munevere Selimović, ubijene u istom danu. Nema pravde. Mi vam se javljamo sa znanjem o složenosti činjenica o tome gde se koja od nas vratila i odakle ko dolazi. Među vama osetile smo od suze do smeha snagu svakog vašeg pojedinačnog opredeljenja da se prevaziđe smrtna sudbina vlastitog imena, tla i kravi. Možda, u stvari i nismo mogle doživeti užasnu opasnost koju takva odluka ima: vi kažete ‘hoćemo solidarno’ a oni ubiju, vi kažete ‘hoćemo zajedno’ a oni ubiju, vi kažete ‘hoćemo samo da dišemo i slušamo muziku’ a oni ubiju... i tako svaki dan i svaku noć na svaki glas života. Evo već više od 1000 dana.

Vratile smo se drugačije nego ikad. U nama su tragovi vaših svedočanstava i dubokog osećanja da vam je teže nego što ste nam to željele pokazati. U nama su nagoveštaji onoga što nam niste rekle, što se nije moglo reći, što je ostalo u suzi koje nije bilo. U nama su one kojih više nema.

Videle smo da ste ostale različite među sobom iako ubice sa brda hoće da vas redukuju u puke nosačice vode i brojačice granata, na invalide ili upisane u knjige mrtvih. Nisu uspeli. Nisu vas redukovali u jednu misao, iako sve delite iste uslove podruma, mraka i refala. Videle smo vaše različite ženske grupe, ponele smo vaše časopise, knjige, izjave. Fascinirane smo. Osetile smo vaše odluke da branite pravo na politiku razlika i vaše želje da živite zajedno, a to je i naša želja – da vas skroz i do kraja u toj politici podržimo.

Pričaćemo, pisaćemo, govorićemo o vama.

Ponovićemo još deset hiljada puta koliko ste hrabre i koliko vas volimo,

doći ćemo opet, što pre,

popiti kavu s vama u Sarajevu nas dira u dušu.

Za žene iz Beograda

Lepa Mlađenović

Jadranka Miličević

 

 

17. 04. 96.Osijek Ženska grupa Centra za mir, nenasilje i ljudska prava

Već samim početkom sviranja u ratne trube, jedna od budućih osnivačica Centra za mir započela je svoje mirotvorne aktivnosti. Katarina Kruhonja, od osnutka predsjednica ove organizacije, zasnivajući svoja uvjerenja – da alternativni pristupi metoda aktivnog nenasilja u rješavanju sukoba imaju snagu koja mijenja – u duhovnosti i religiji, okupivši nekolicinu istomišljenika zajedno sa prvim suradnikom Krunoslavom Sukićem utire težak put razvoja Centra za mir, nenasilje i ljudska prava. Iako već ova rečenica ukazuje da ovdje nije riječ o isključivo ženskoj grupi, želim istaknuti da od 37 članova Centra, 29 su žene.

Od službene registracije prošlo je već četiri godine. Tijekom tog vremena pokrenuto je i razrađeno nekoliko projekata uglavnom za ugrožene slojeve populacije neovisno o njihovim vjerskim, svjetonazornim, spolnim ili drugim pripadnostima i uvjerenjima. Do početka 1995, iako svjesne potrebe za osnivanjem ženske grupe i važnosti uloge žene u tekućim promjenama, nismo imale snage niti dovoljno poticaja da te zamisli i realiziramo. Bile smo zadovoljne činjenicom da neki od naših projekata imaju za korisnice isključivo žene, da većinu članova Centra za mir čine žene, kao i da su koordinatori projekata uglavnom koordinatorice – žene.

I onda polako sazrijeva odluka da osnujemo žensku grupu, ali još uvijek ne kao zasebno registriranu udrugu, nego kao jedan segment Centra za mir, smatrajući djela važnijim od forme.

Na prvim sastancima, nižući potrebe i probleme, rađaju se ideje o novim programima kojih bi i realizatori i korisnice bile isključivo žene. Kako je uvijek lakše probiti led s "korisno s ugodnim" programima, iako smo imale veće ambicije, kod podrške projektnim prijedlozima i budući su sponzori dali prioritet upravo projektima tog tipa.

Tako je početkom ovog mjeseca počela realizacija projekta "Plastenici" namijenjenog ženama prognanicama iz Baranje kao i ženama koje su nakon izbijanja ratnog sukoba ostale u Baranji. Uz obuku za rad u plastenicima, korisnicama programa ponudit će se i drugi oblici aktivnosti, uglavnom usmjereni ka procesu mirne reintegracije i što bezbolnijeg povratka u sredinu u kojoj će se povjerenje morati graditi iz krhotina teških sudbina. Bez sumnje težak i bolan proces. Koordinatorica projekta je Tanja Škrbić.

No, to ipak nije naš jedini program namijenjen ženama. Još 1993. pokrenuli smo projekt "Tečaj krojenja i šivanja za prognane i izbjegle žene". Osnovna nam je namjera, u to vrijeme, bila pomoći ženama da se otrgnu iz svakodnevice sivila života bez doma i da osjećajući se korisnima pokrenu svoju kreativnost i iskonsku žensku snagu u pravcu pozitivnih promjena. Iako ih je u početku bilo teško motivirati, s vremenom su lakše prihvaćale alternativne oblike komunikacije i edukacije te su aktivno sudjelovale u svim za njih organiziranim aktivnostima – posjete kazalištu, drugim grupama žena, druženja uz čaj i kolače. Neki od komentara sudionica su: ja ponovno živim, opet pronalazim sebe, konačno me netko doista sluša. Također se počinju otvorenije iznositi i problemi: obitelj, suprug, seks, nasilje. Koordinatorica je Jelena Maraš uz kolegu Petra Gazibaru koji vodi tečaj u Naselju prijateljstva – prognaničkom naselju u Cepinu.

Kao korak naprijed ovog projekta, početkom 1996. kreira se novi projekt, na poticaj jedne od suradnica i sponzora Ruth-Christe Heinrichs, "Most žena". Cilj je bio pronaći žene voljne da se sretnu sa svojim bivšim budućim susjedama među prognanicama iz Baranje kao i među onima koje su i sada u Baranji. Nakon toga, uz određene pripremne radionice, organizirani su zajednički sastanci na "neutralnom terenu" u Mohacsu, Mađarska. Svakako, uz facilitatore, iskusne voditelje radionica. Naša razmišljanja su da žene mogu imati značajnu ulogu u procesu povratka i pomirenja, prenoseći svoja pozitivna iskustva i na članove svojih obitelji. Za svako mjesto koje će biti obuhvaćeno projektom planirana su po dva susreta.

Iako je teško okupiti više od četiri do pet žena sa svake strane po sastanku, smatramo da projekt ima određenih pozitivnih rezultata. Nakon evaluacijskog sastanka koji se planira za kraj svibnja, prezentirat ćemo sva iskustva, probleme i postignuća. Ovaj projekt također vode koordinatori Jelena i Petar.

I za kraj ovoga prvog javljanja u Networku ZaMir ponešto o elektronskoj pošti. Osječki Centar za mir priključen je na mrežu od 1993. kada su samo dvije članice grupe "aktivno" radile na tome (uglavnom čitanje poruka i tek odgovori na privatnu poštu). Slijedeće godine još jedna članica savladala je osnove rada, a prošle i ove godine još dvije. Aktivnost i uključenost u mreži i dalje se uglavnom očituje kroz čitanje tekstova i skidanje poruka te odgovore na privatnu poštu. Od kako sam sudjelovala na seminaru za sistem operatorice i e-mail komunikatorice imam želju, potrebu i obavezu da se više osobno angažiram na tome, kao i da potičem ostale članice u grupi da koriste prednosti novih oblika komunikacije. Iako je i do sada bilo naših uključivanja u diskusije na nekim od konferenci, nismo bile dovoljno aktivne u ženskoj.

Sve su to mali koraci, ali mi ne gubimo hrabrost. Članice grupe odlaze na seminare sakupljaju znanja i vještine, pripremaju se za nove izazove, planiraju se nove aktivnosti.

Otvorene smo za suradnju, prijedloge, sugestije.

Do nekog drugog čitanja uz lijepe pozdrave svih članica,

Branka Kašelj

koordinatorica Centra za mir, nenasilje i ljudska prava

 

 

22. 04. 96. Zenica

Ja ti nisam dugo pisala čekajući naše psihologinje da ti odgovore. One su rekle da će svakako napisati ono što si im tražila, ali im nešto sporo ide. Doduše ne treba im zamjeriti, jer su ovih dana išle na terene i zaista imaju puno posla.

Nama je konačno došlo proleće, a nekako sa ovim lijepim vremenom dolazi i konačni mir. Juče sam bila u Sarajevu, ono na kafi, i bilo mi je preljepo. Sarajevo je puno raje, koja sjedi u kafićima, zeza se, i smišlja šta da radi u budućnosti.

U Zenici je isto tako lijepo. Glavni fazon je otići do Sarajeva na kaficu, jer sad taj put traje oko 45 minuta. Muškarci su se demobilisali i svi su sretni zbog toga.

Što je još zanimljivo mnoge mlade žene dolaze iz Srbije da posjete svoje rođene gradove. Pričaju da nema nikakvih problema preći u Bosnu, sem kontrole na Drini, gdje pokažu svoj SFRJ pasoš, a onda na našu teritoriju uđu bez ikakve kontrole. Meni još niko nije došao, ali je mojoj drugarici došla neka koleginica, pa mi je pričala. Za ljude koji su došli poslije četiri godine iz Srbije u Bosnu, navodno se ništa nije promijenilo (naročito Zenica), imaju i dalje malo pročetničku propagandu, ali se može izgurati. Zapravo na sve to mi okrenemo na zezanciju, jer je već svima ovdje dosadno pričati o ratu.

To ti je ukratko o našim gradićima i raji u njima.

Nadam se da te ne tušim. Voljela bih kad bi i ti meni malo pisala o toj mladoj raji u Beogradu, o njihovim razmišljanjima, zabavama i tome sl.

Imaću i ja jednu molbu za tebe da mi nazoveš drugaricu i da joj pročitaš ili pošalješ moje pismo. Sada trenutno nemam adresu, ali ako se slažeš polaću ti sljedeći put.

Eto tako,

Voli te Belma!!!!

Medica InternationalInfoteka

 

 

 

25. 04. 96. Tuzla

Čini mi se da dolaskom mira i novog poslijeratnog načina života sve se mijenja pa i klima. U Tuzli nije ni bilo proljeće nego je poslije zime odmah došlo ljeto. Grad je prepun ljudi koji se vesele suncu i napokon ljetu bez granata.

Pišem ovu poruku i osjećam se tužno. Čitajući Selmin izvještaj iz Goražda u meni su se probudila sjećanja na zadnje 4 godine. Razmišljam kako da pomognem stanovnicima Goražda? Možda bi Support team ZAMIR-TZ mogao skupiti neke donacije za kupovinu literature, računara i modema i da na takav način pomognemo -to ćemo pokušati da uradimo.

Idući mjesec završava se 6. krug kursa za PC računare. Do sada je kurs završilo 140 žena. Kurs se održava u Kući "Žena i dijete" u organizaciji Društva za mir i pomoć BiH, Hamburg -GFH. Procjenjuje se da je oko 30% žena uspjelo naći zaposlenje zahvaljujući znanju stečenom na tom kursu (Hardwarem DOS, Windows, Word for Windows i Excel). Za žene kurs je besplatan i traje 10 sedmica, a svaka žena dobije komplet kvalitetnih priručnika. Ovo je samo jedan segment djelovanja ove organizacije a u jednom od idućih javljanja predstavićemo i druge aktivnosti GFH.

Ovih dana se u Tuzli održava veliki privredni sajam MEĐUNARODNI PROLJETNI PRIVREDNI SUSRETI – PROM ‘96. Tuzla, 23-27.04.1996. godine.

Prvi PROMO je održan prošle, još uvijek ratne godine sa oko 70 izlagača, a ove godine tu su prisutni izglagači iz nama susjednih zemalja i inostranstva, njih oko 400. Organizator je JP "Direkcija za obnovu i razvoj" i Agencija "Intermedij".

Na privrednom planu ovi susreti znaće mnogo i odražavat će se svake godine.

U Tuzli se primjećuje prestanak rata i u kulturnom i muzičkom životu. Održavaju se predstave u prozorištima (domaće i gostujuće) i koncerti učenika muzičke škole i koncerti čiju je sezonu otvorila Doris Dragović, pa zatim Oliver Dragojević, Ibrica Jusić itd.

Ženski dio support teama je uspio od "muškog dijela tima" izvući dva modema i možemo se nadati uskoro uključenju još dvije ženske organizacije u našu mrežu.

Pozdrav svima na ZAMIR/women od Amele

 

 

 

30. 04. 96. Zagreb

Između danas i sutra je Walpurgina noć.

Walpurgina noć ili noć vještica je noć koju su feministkinje svijeta uzele kao svoju noć. U mnogim zemljama one se prikladno odijevaju, u vještičje halje, i izlaze na ulice. Mi nismo izašle na ulice jer nam se ne da, jer smo umorne (već nekoliko godina), jer je loše vrijeme i kiša pada (barem je tako u Zagrebu). I dok je tako, na ulicama su neki drugi duhovi koji su već odavno uzeli dan a mi im tako lako i neotporno ostavljamo i našu noć.

Danas je tako, na primjer, pušten duh ne iz boce već iz vlade Republike Hrvatske kojim se raspušta skupština grada Zagreba u kojoj je većinu imala opozicija. U toj opoziciji su i glasovi nas žena, i naše nade su time raspuštene.

Scarlett O'’Hara je običavala komentirati loše situacije svojom slavnom "mislit ću o tome sutra". Ima u tome nešto. Sutra je naime Prvi maj!

Đurđa Knežević

 

 

29. 04. 96. Skopje

Drage prijateljice,

Od ovog momenta mi u Skoplju smo povezane e-mailom.

Nadamo se da ste dobro i da puno radite kao i mi. Za sada kratko toliko.

Slede druge informacije ubuduće.

Danas u Skoplju je dobro i sunčano vreme a mi smo radosne i srećne što danas smo bliže vama, preko e-maila a isto što smo danas videli tu kod nas nenajavljeno Jelicu. U ovom migu skupa smo Edit, Dinka, Svetlana i Kristina.

Savka

 

 

01. 05. 96. Split

Drage prijateljice,

Zahvaljujući Sunčici koja nas poput goniča robova uporno nadgleda iz Infoteke, evo se po prvi put oglašavamo u ovoj konferenciji. Nadam se da će ubuduće i za nas biti dovoljno mjesta, budući se od nas kao od pravih dalmatinki može očekivati da kad progovorimo nećemo brzo stati. Pored naše želje za komunikacijom mi zapravo ispunjavamo našu obavezu, preuzetu na Seminaru za sistem operatorice i E-mail komunikatorice održanom u Zagrebu u martu 96. Toliko za prvi put. Pozdrav iz Ženske grupe Split.

Edita

 

 

 

06-09. 04. 96. Zenica

Zabilješke sa jednog susreta Konferencija žena BiH "Prostor za razgovor"

Izveštaj – neslužbeno

Konferencija održana. Uspješno, kako bi drugačije i moglo biti (u organizaciji Helsinškog komiteta građanki i građana – Tuzla)?! Jer, kako je učesnici, koja je na modnoj reviji u hotelu Nacional slučajno sjela pored njega, major IFOR-a rekao (saznavši o kakvom skupu je riječ): "Vi, žene, možete učiniti više nego sve vojske..." – žene su zaista učinile više i – bolje. Vojske su stavljale granice, a žene su ih prelazile. Došle su iz pet zemalja svijeta, 13 gradova, 32 organizacije – njih 53. Različitih imena, nacionalnosti (za koju niko nije ni pitao), jezika, čak i boja: razumjele su se odlično u najvažnijem: da su žene, dio ovog društva (ogroman, čak i većinski), i – da se moraju aktivirati.

Ovo je bilo prvo druženje – Prostor za razgovor. Kako one (žene) vide sebe, svoje mjesto u društvu, nakon rata kojeg su ogromnim dijelom (jer, porodica i ratnici su preživjeli zahvaljujući njenoj snalažljivosti i samopožrtvovanosti) iznijele same žene; uzroke trenutnog položaja, načine njegovog unapređenja, kojeg – zaključile su zajednički – mora biti.

Radilo se zaista punom snagom i družilo punim srcem tih (nepunih) četiri dana, od poslijepodnevnog dolaska 6-og, do jutarnjih sati 9-og juna. Održane su tri radionice, sa po dvije teme (dva radna dana), dvije plenarne sjednice i dvije press konferencije.

Žena u privredi i kreditiranju malih privrednih projekata; Žena prognanik u izborima i kao žrtva nasilja u ratu; Žena u politici – naslovi su radionica koji govore o njihovoj tematici – a tema je bilo i mnogo više, kao što ih je i inače u životu žene.

Doneseni zaključci, sa stavom da se prati njihova realizacija i podnese izvještaj na Drugoj konferenciji, najavljenoj – u Banjaluci, šest mjeseci kasnije!

Odlučeno / zaključeno:

– aktivno se uključiti u sve privredne djelatnosti i društvene tokove, jer – mi smo dio ovog društva; inicirati agencije za privredne inicijative, donošenje i poštovanje zakona o zaštiti i očuvanju čovjekove okoline; – istaknuti nužnost većeg učešća žena na svim nivoima upravljanja i vlasti (u stanovništvu, žena je preko 50%!)

– unaprijediti sve nivoe edukacije, informisanja, pravne, zdravstvene i psiho-socijalne pomoći, ne samo ženama, nego i ostalim ugroženim kategorijama stanovništva (djeci, starima, invalidima, demobilisanim vojnicima – među kojima, takođe, ima i žena)

– animirati brojno glasačko tijelo ženskog (i ne samo ženskog) pola

– insistirati na radu Haškog Tribunala, provođenju i realizaciji Dejtonskog sporazuma, u cilju omogućavanja povratka prognanika i izbjeglica, slobode kretanja i komuniciranja,

– istaknuti neophodnost formiranja institucije za ravnopravnost (polova), na svim nivoima, jer – ravnopravnost u zakonu treba sprovesti u praksi i poslati pismo sa apelom istaknutim zvaničnicima, strankama, medijima, javnosti.

Veliki, ne manje važan, dio Konferencije je bilo druženje, razgovor. Predstavljene drugima vlastitim riječima, učesnice su se družile otvoreno i intenzivno, u pauzama između radnih sati, na ručku, večeri, šetnji i do kasno u noć, jer premalo je vremena, a tako mnogo da se kaže nakon četiri godine "prekida u vezama". Mnogo je interesantnih priča, mnogo iskustava, sličnih mišljenja, mnogo razumijevanja, želja da se učini nešto, popravi mnogo, jer – mnogo toga je i razrušeno.

Ovo je bio tek prvi susret, prvi korak. Biće ih još mnogo, sigurna sam. Slijedeći, u Sarajevu, krajem ovog mjeseca -"velika" konferencija žena BiH; onda, već najavljena druga, u Banjaluci...

Vidimo se!!

Cvijeta Novaković

 

 

15. 06. 96. Zagreb

Izjava za javnost povodom 16. lipnja međunarodnog dana izbeglica

Prema službenim podacima iznesenim u Saboru RH u rujnu prošle godine, iz Republike Hrvatske se od početka rata iselilo više od 280 000 hrvatskih državljana srpske nacionalnosti. Slobodni smo zaključiti da se stvarna brojka penje i do 400 000.

Ne ulazeći u sve razloge njihovog odlaska iz Republike Hrvatske, nas kao nevladinu organizaciju koja se bavi zaštitom ljudskih prava, zanimaju mehanizmi njihove zaštite koji proizlaze iz Ustava RH te svih međunarodnih konvencija čiji je Hrvatska potpisnik.

S tim u vezi, a povodom Međunarodnog dana izbeglica, želimo istaći i slijedeće:

1. Smatramo da je omogućavanje nesmetanog i na Ustavu osnovanog povratka izbjeglih hrvatskih građana srpske nacionalnosti ključno u rješavanju izbjegličke krize u Hrvatskoj iz najmanje dva razloga;

a) omogućavanjem povratka hrvatskih građana srpske nacionalnosti otvorio bi se prostor za povratak hrvatskih prognanika na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema;

b) omogućavanjem povratka hrvatskih građana srpske nacionalnosti demografska struktura stanovništva bila bi približna predratnoj, što bi zatvorilo mogućnost svim spekulacijama o smišljenom i namjernom etničkom preseljenju kao jednom od ključnih razloga za početak izbijanaj rata na ovim prostorima.

2. Smatramo da je neodloživo da se hrvatsko zakonodavstvo, koje se na direktan ili indirektan način tiče uvjeta za povratak izbjeglih hrvatskih građana srpske nacionalnosti, uskladi s Ustavom RH i međunarodnim konvencijama kojih je Hrvatska potpisnik a tiču se ljudskih prava i prava izbjeglica.

Od kolovoza prošle godine, hrvatski je Sabor donio niz zakona kojima se onemogućava ili otežava povratak izbjeglog stanovništva.

Primjerice, bez prethodnog popisa stanovništva suspendiran je dio Ustavnog zakona o ljudskim pravima i pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina i to dio koji se tiče prava kotareva s posebnim statusom.

Zatim, donesen je zakon o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom čijom će se primjenom ubrzo imovina izbjeglog stanovništva prvo prenijeti u vlasništvo RH a zatim dati na privremeno korištenje s mogućnošću da nakon desetak godina pređe i u trajno vlasništvo novih korisnika.

Također, donesen je Zakon o oprostu koji ne predviđa opću već selektivnu amnestiju samo za one hrvatske građane srpske nacionalnosti kojima je prebivalište ili boravište na području Vukovarsko-srijemske i Osječko-baranjske županije.

I na kraju, izglasan je zakon o područjima od posebne državne skrbi, koji se i među službenim političkim krugovima naziva Zakon o naseljavanju. U njemu se niti jednom riječju ne govori o mogućim povlasticama od strane države povratnicima-hrvatskim građanima srpske nacionalnosti.

3. Smatramo da je bezuvjetno uspostavljanje pravne države na reintegrisanim područjima prvi preduvjet kako za opstanak i ostanak preostalih hrvatskih građana srpske nacionalnosti tako i za povratak svih onih koji to žele.

Niti do danas, 10 mjeseci nakon vojno-policijske akcije u kolovozu prošle godine nije uspostavljen niti minimum zaštićenosti preostalih građana srpske nacionalnosti. Još uvijek se događaju povremena ubistva, ranjavanja, ugrožavanja života preostalog stanovništva. Privatna imovina se uništava, spaljuje i pljačka. Hrvatskim građanima srpske nacionalnosti koji se vraćaju iz izbjeglištva nemoguće je ostvariti svoje pravo na privatnu imovinu. Teško je ostvariti sve oblike statusnih prava te pravo na rad, mirovinsko i zdravstveno osiguranje.

Zbog svega navedenog, od relevantnih pravnih i političkih autoriteta kako u zemlji tako i u inozemstvu hitno tražimo da se:

1. omogući svim hrvatskim državljanima srpske nacionalnosti koji to žele povratak u Republiku Hrvatsku te ukidanje uvjetovanja njihovog povratka samo pojedinačnim povratkom iz humanitarnih razloga (spajanje obitelji).

2. omogući rješavanje statusnih pitanja i izdavanje svih osobnih dokumenata izbjeglim građanima u Uredu RH u Beogradu koji na to imaju pravo prema važećim zakonima u Republici Hrvatskoj.

3. pokrene preispitivanje ustavnosti suspenzije dijela ustavnog zakona te Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom kao i da se donese Zakon o opstoj amnestiji za sve one koji nisu počinili zločine protiv čovječnosti koje je RH dužna goniti po međunarodnom pravu, ili da se samo produži rok važenja prijašnjeg zakona o amnestiji (iz svibnaj prošle godine ) do 1. lipnja ove godine.

4. omoguće istovetne povlastice povratnicima hrvatskim građanima srpske nacionalnosti u Zakonu o područjima od posebne državne skrbi.

5. osigura policijska zaštita preostalog stanovništva srpske nacionalnosti i njihove imovine te promptno procesuiranje počinjenih krivičnih djela, kao i ravnopravnost svih građana u ostvarivanju prava na rad, mirovinsko i zdravstveno osiguranje.

Grupa za direktnu zaštitu ljudskih prava

Za Grupu za direktnu zaštitu ljudskih prava

Veronika Rešković

 

 

 

16. 06. 96. Banja Luka

Rad sa ženama žrtvama rata: Skup žena iz Republike Srpske, Bosne Federacije, Beograda i Zagreba

u Banja Luci od 15-18 maja 1996.

organizacija: Oxfam

koordinatorke: Jovanka Stojsavljević, Lepa Mlađenović, Aida Bagić, Rada Borić

učesnice: Medica-Zenica, Duga-Banja Luka, Žena 21-Sarajevo

S utvrde nad Vrbasom, u restoranu pred kojim su parkirana uglavnom bijelo obojena vozila s UN oznakama, svijet se doima normalnim. Za stolom je nas dvadesetak, žene, smijeh i šale koje funkcioniraju samo u našoj radioničarskoj zajednici koja se gradila u posljednja tri dana. Kad bih izabrala govoriti drugim jezikom, kazala bih kako je riječ o povijesnom susretu. Prvi puta otkako je počeo rat u Bosni susrele su se žene s područja Federacije BiH i Republike Srpske, i to na terenu koji nije “neutralan”.

Sredinom svibnja ove godine, pod pokroviteljstvom Oxfama, u Laktašima nedaleko Banje Luke održan je “Susret ženskih organizacija s područja bivše Jugoslavije” ili, kako smo ga mi same nazvale u toku trodnevnog druženja, “Prvi feministički interentitetski univerzitet”. Dapače, jedna od sudionica, Radmila iz Sarajeva koja se na skup uputila s nedostatnim informacijama, očekujući novinare i malo turizma, postala je i prva diplomirana feministkinja trodnevnog univerziteta. Diplomu je dobila kao poklon Lepe iz beogradskog Autonomnog ženskog centra, jedne od facilitatorica susreta, u završnom ritualu radionice, kada smo svoje tajne prijateljice promovirale u javne. U toj igri gotovo uvijek uspostavljaju se veze koje nisu nimalo slučajne. Tako je moja tajna prijateljica bila Nuna iz Zenice, žena koju sam upoznala nekoliko tjedana prije susreta u Banjoj Luci, i koja me već pri prvom susretu fascinirala svojom energijom i odlučnošću da jednog dana stvori balkanski ženski parlament.

Namjera Oxfama, organizacije koja u svom djelovanju na području bivše Jugoslavije posebnu važnost pridaje ženama i hendikepiranim skupinama, bila je omogućiti razmjenu iskustava među ženskim organizacijama s područja Bosne i Hercegovine koja su Daytonskim sporazumom ostala razdvojena na Republiku Srpsku i Federaciju. Pozvane su bile predstavnice Bosfama iz Tuzle, Medice Zenica i Duge iz Banja Luke. Na žalost, predstavnica Bosfama, zbog učestalih incidenata u Srebrenici, u posljednji je čas morala otkazati sudjelovanje, tako da su s područja Federacije stigle samo Zeničanke i novinarka Ž¦ene 21. Uz Lepu iz Beograda, susret su facilitirale Rada iz zagrebačkog Centra za žene žrtve rata i autorica ovog teksta (Mali korak, Centar za kulturu mira i nenasilja Zagreb).

Za žene “Duge", nevladinog i vanstranačkog udruženja kojem je osnovna aktivnost pomaganje civilnim žrtvama rata, u prvom redu ženama i djeci, susret je bio prva prilika da se upoznaju s radom ženskih nevladinih organizacija iz drugih dijelova bivše Jugoslavije. Dok su i Zeničankama, kao i nama iz Zagreba i Beograda, informacije bile dostupnije zahvaljujući čestim posjetama iz inozemstva i mogućnosti putovanja, članicama “Duge" to je bilo uskraćeno već zbog nedostatne prisutnosti međunarodnih nevladinih udruga na području Republike Srpske. Donedavno im je jedinu podršku, financijsku i moralnu, pružala Njemica Heidi Hecht. Utoliko je za njih razmjena iskustava s drugim ženama, informacije o načinima organiziranja i uključivanje u mrežu ženskih organizacija bilo dragocjenije.

U vrijeme jednog drugog povijesnog susreta, onoga u američkom gradiću Daytonu, u studenome prošle godine, američka je vojna administracija imala priliku primijeniti posljednja dostignuća kompjutorske tehnologije u kartografiji. U prostoriji gdje su se vodili pregovori na zidovima su bili postavljeni ekrani na kojima su bile vidljive sve teritorije, do u najsitnije detalje, svako brdo i dolina, svako selo. U hotelu "San” imale smo na raspolaganju samo velike listove papira, markere, listove u boji za stablo očekivanja, sitne papire, sve ono što spada u standardnu radioničarsku opremu, i najvažnije vlastitu otvorenost i spremnost na razgovor. Zemljovidi kojima smo se bavile bili su unutarnje prirode: vlastita sjećanja, nade i strahovi, osobna iskustva.

* * *

U Banjoj Luci sam prvi put bila prije mnogo godina, na školskom izletu s kojega pamtim posjet džamiji i hladnu limunadu koju smo ispijali na ulici ispred slastičarnice. Kući sam poslala razglednicu na kojoj je fotografija jednog od banjalučkih minareta prije potresa i poslije potresa. Kad sam u prvom krugu upoznavanja, u kojem je svaka od sudionica trebala kazati nešto kratko o sebi, govorila o tome kako do samog dana odlaska na put zapravo nisam bila posve svjesna da prelazimo Savu na mjestu na kojem je donedavno nismo mogle prijeći i spomenula svoj prvi susret s Banjom Lukom, zaboravila sam da posjet džamiji s mojim imenom u krugu u kojem sjedim, u vremenu od kojega ne možemo pobjeći, može značiti više od onoga što je značio sredinom sedamdesetih godina. Tek unatrag dvije tri godine događa mi se da nakon nekog vremena u razgovoru shvatim kako druga osoba na osnovi mog imena automatski pretpostavlja da sam iz Bosne. Ponekad se uhvatim u zamku i krenem objašnjavati kako vrijeme u kojem su mi roditelji izabrali ime nije pitalo o porijeklu koliko o budućnosti, ponekad naprosto odšutim. Odšutjela sam kad mi je u prostorijama “Duge", nakon predstavljanja, prišla žena koja je početkom rata izbjegla iz Zenice u Banja Luku: Tebe poznajem, rekla je s osmijehom i pogledom prepoznavanja. Nikada nisam bila u Zenici. Lice koje je ona upamtila, danas, četiri godine kasnije, mora da je neko sasvim drugo lice.

Džamije koju pamtim isto tako više nema. To nisam vidjela, naša šetnja samim gradom trajala je kratko. Sva tri dana provele smo u hotelu “San”, u Laktaišma, banjskom gradiću dvadesetak kilometara udaljenom od Banja Luke. O tome da banjalučkih džamija više nema samo sam čitala, o noći kad su letjele u zrak slušala sam nebrojeno puta ove jeseni razgovarajući s Muslimanima koje je val srpskih izbjeglica nakon prošlogodinje Oluje doveo u izbjegličke kampove uz autoput kod Novske i u Pustaru pored Okučana. Dok prolazimo središtem grada, na putu prema Kastelu gdje ćemo večerati, dok nas osoblje laktaškog hotela pita je li nam prijala večera, dok jedna od banjalučkih sudionica pripovijeda kako je protrnula začuvši sirene u vrijeme kad je NATO bombardirao vojni aerodrom u Laktašima i pomislila kako prvo treba skloniti djecu a onda iznenada shvatila da je na poslu u bolničkoj zgradi a da su djeca kod kuće i da ne može do njih, meni u sjećanje nadolaze izbjegličke priče. Lica muškaraca koji govore o radnim obavezama, batinama, svakodnevnim vrijeđanju, kopanju rovova na prvim linijama. Lica žena koje govore o prodavanju stvari na banjalučkoj pijaci, o posljednjih nekoliko dana koje su početkom kolovoza 1995. proveli pod vedrim nebom čekajući odlazak. Autobusom do Srbca. Skelom preko Save. Zimu su dočekali u kontejnerima uz autoput Zagreb-Beograd.

O svemu tome ovdje, na susretu, ne govorim. Ne zato što se plašim, nego zato što znam da su pričama Muslimana prethodile priče srpskih izbjeglica. Kojima su prethodile priče hrvatskih prognanika. Kojima je prethodilo...

Večeras, na obali Vrbasa, Duka iz zeničke "Medice" pjeva "Bosno moja”, ali tek nakon što je cijeli stol kaotičnim konsenzusom odlučio da “ta može”. U igri je bila i Emina, ali nju nismo htjele, jer oni u uniformama za susjednim stolom ipak tek što su otišli. Nakon oproštajne večere većina nas odlazi, ali Banjalučanke ostaju i nikad se ne zna što ih očekuje poslije. "Bosno moja”, to može, jer u jednoj strofi se spominje Sarajevo, ali u drugoj Banja Luka.

* * *

Jedna od bojazni u pripremnim razgovorima za susret bila je da bi moglo doći do sukoba u grupi, budući da sve žene nisu u podjednakoj mjeri bile izložene susretima s pripadnicima druge nacije u toku rata i osobna traumatska iskustva mogla su utjecati na smanjenu toleranciju, te dovesti do toga da se nastoji ispričati vlastita priča a da nema spremnosti da se saslušaju priče drugih. Ta se bojazan, na veliko zadovoljstvo svih sudionica, nije ostvarila. Najvjerojatnije stoga što je unutar samih grupa već obavljena neka vrst selekcije, tako da su se pozivu odazvale upravo one žene koje imaju motivaciju da saslušaju “drugu stranu”. Osim toga, žene su sklone izbjegavanju konfliktnih situacija, tako da ostaje otvoreno pitanje kako raditi na sukobu ako preučujemo, ili nedovoljno artikuliramo, svoja mišljenja i politička uvjerenja.

Teme pojedinih radionica bile su izabrane s namjerom da se stvori osnova za buduću suradnju. U razgovoru o problemima s kojima se pojedine grupe susreću u svom radu sa ženama, sličnosti su bile daleko veće nego razlike. U usporedbi s "Dugom" i "Medicom”, najveće probleme s vlastima imale su beogradske Ž“¦ene u crnom”. Naime, dok aktivnost prvih dviju organizacija lokalne vlasti u prvom redu doživljavaju kao humanitarne, dapače, djelatnost “Medice", terapijskog centra za žene, uvelike olakšava posao državnih medicinskih ustanova i donekle im je komplementarna, Žene u crnom” izrazito su politički aktivne i njihova im antimilitaristička orijentacija ponekad otežava direktni pristup izbjegličkim kampovima.

Mnoge ženske organizacije nastale u toku rata na području bivše Jugoslavije pokrenute su u prvom trenu s humanitarnim pobudama pružiti izravnu pomoć izbjeglicama, silovanim i ranjenim ženama, svima koji su bili pogođeni ratnim zbivanjima. Podršku u organiziranju pružile su, međutim, lokalne i inozemne grupe feminističke orijentacije, koje u ženskom organiziranju vide u prvom redu oblik ženskog političkog djelovanja. Razgovor o feminističkim principima u radu sa ženama žrtvama rata bio je, stoga, važan dio susreta.

Evo kako je izgledao niz slobodnih asocijacija na riječ feminizam: ukidanje patrijarhata, biti drukčija, biti hrabra, biti žena bez tutorstva, ženski pogled na svijet, politična žena, biti žena i djelovati kao žena, pokret za ostvarivanje ženskih prava, tolerancija, bitka za jednakost, bitka za privilegije, sve žene za sve žene, promijeniti svijet, govoriti svoja osjećanja, ekonomska nezavisnost, čuti druge, pravo na izbor, pravo na ljubavni izbor, ukidanje svih oblika diskriminacije, voljeti sebe jednako kao druge, svijet bez rata i nacionalizma, velike obaveze, internacionalizam, moje prijateljice, pravo na život bez nasilja, zaljubljenost u život.

Bilo je donekle iznenađujuće to su asocijacije redom bile pozitivne. Kao facilitatorice nismo očekivale da će žene pokazati toliki stupanj otvorenosti prema pojmu feminizma. Iz našeg prijašanjeg rada poznavale smo situacije u kojima žene svoju aktivnost u ostvarivanju vlastitih prava i građenju solidarnosti s drugim ženama ponekad nerado nazivaju feminizmom. Jedna od sudionica seminara, u tekstu o bosanskom feminizmu objavljenom u Medicinom biltenu, napisala je, u pokušaju da odgovori na pitanje o tome ima li u Bosni feminizma, kako “su Bosna i feminizam antipod, ili barem dva pojma koja su na popriličnoj međusobnoj udaljenosti.” Na osnovi našeg popisa, čini se da nije u potpunosti tako. Nekolicina predrasuda pojavila se tek kada je svaka od nas trebala navesti po jednu osobinu prema kojoj samu sebe identificira kao feministkinju i još jednu zbog koje smatra da nije feministkinja. U svakom slučaju, složile smo se oko toga da voljeti mukarce ili uživati u svojoj trudnoći, sasvim sigurno nije u suprotnosti s feminizmom.

Na kraju susreta dogovoreni su konkretni oblici suradnje među grupama. Osim obuke u upravljanju nevladinim organizacijama, komunikacijskim vještinama, prevenciji sekundarne traumatizacije, dogovoreni su i susreti na kojima bi se nastavilo raditi na temama ženskih prava i nasilja nad ženama u mirnodopskom vremenu. Ukoliko bude moguće, jedan od važnih oblika suradnje između “Duge" i "Medice” trebalo bi biti pružanje informacija o sigurnosnim uvjetima za povratak i konkretna pomoć ženama koje se odluče vratiti na područja pod kontrolom pripadnika druge nacije.

* * *

U toku ove godine već je održano, ili će tek biti, još nekoliko takvih susreta: u Zenici (od 6. do 9. lipnja) Helsinški parlament građanki i građana iz Tuzle organizirao je susret pod naslovom “¦žena BiH: prostor za razgovor”, u Sarajevu Ž¦ena 21. i Bosfam organiziraju veliku žensku konferenciju od 28. do 30. lipnja, u Vojvodini krajem srpnja Autonomni ženski centar iz Beograda priprema “Feminističku ljetnu školu”, nakon koje, početkom kolovoza, slijedi “¦Ženska solidarnost protiv rata”, peti međunarodni sastanak u organizaciji beogradskih Žena u crnom. U toku su i pripreme za međunarodni ženski forum “Žene i politika mira”, koji krajem listopada organizira Centar za ženske studije u Zagrebu. Tako je susret u Banjoj Luci možda bio samo jedan od koraka na putu ostvarenja Nunina sna o balkanskom ženskom parlamentu.

Nekoliko dana nakon povratka u Zagreb primila sam Lepinu e-mail poruku: “(...) stalno se sjećam našeg rada i već sam imala razne fantazije kako nas četiri idemo po cijeloj bivšoj i organizujemo radionice, od brda do dolina, i tako će za sto godina mnoge žene da postanu feministkinje... da počnu da voze kola, da sređuju kelnere, da osnivaju firme... u raznim krajevima naše bivše domovine (...)”.

Ili je riječ o tome da se Bosno moja mora nastaviti pjevati i u Bosni koje više nema. Krugovi, ženski i mirovni, se šire. Uprkos svemu.

Aida Bagić

 

 

 

14. 02. 1996. Ljubljana

Lorena Božac, zaposlena u ljubljanskom SOS telefonu i Maja Smrekar, volonterka bile su u Beogradu da vide kako rade novi feministički projekti. O SOS Ljubljana za kratke vesti:

– Dogovorile smo se s poštom, kao jednom vrstom sponzora, da ne plaćamo telefonske račune, što umnogome olakšava naš rad sa ženama. U proseku imamo po tri, četiri poziva dnevno. Slovenke su danas samosvesnije, za njih nasilje nije više tabu tema i o tome žele javno da govore.

Procenat žena u Sloveniji koje trpe nasilje od svojih najbližih, nije mali. Nasilje je prisutno u svakoj petoj porodici, u svim socijalnim slojevima, u svim kulturama i etničkim sredinama. U Ljubljani su žene prve u bivšoj Jugoslaviji osnovale SOS telefon – postoji od 11. oktobra 1989. godine.

– Danas imamo saradnju sa policijom bolju nego ikad pre. Može da se desi da se ne odazovu pozivu neke žene, žrtve nasilja, ali ne i da ne intervenišu ako ih mi uputimo. Čak dolaze u našu službu da se bolje upoznaju sa problemima sa kojima se suočavaju žrtve, kako bi na pravi način mogli da ih zaštite. Veliku pomoć u radu volonterki na suzbijanju nasilja nad ženama predstavlja i Ured za žensku politiku, koji već četiri godine postoji pri Vladi Slovenije. Ured je jedna vrsta supervizora i kontroliše da li se sprovode zakonske odredbe koje regulišu pitanja porodice, žene i dece kao i to da li su zakoni u skladu sa konvencijama o ljudskim pravima.

 

 

 

Zagreb

ŽENSKI STUDIJI ‘ 95./’'96.

(listopada 1995.10. lipnja 1995.

semestralni program)

 

ŠTO ŽENSKI STUDIJI NUDE STUDENTICAMA

* zanimljiva, specifična znanja o ženskim temama

* osnovne informacije o povijesti feminizma

* znanja i vještine važne za istraživanje i artikulaciju ženskog

* nove modele znanja i obrazovanja

* osposobljavanje za znanstveni rad ili aktivistički angažman

* moguću razmjenu iskustava/istraživanja u sklopu mreže
Evropskih ženskih studija

* učenje kao užitak, slobodu, autentičnu kreaciju

* dostupnost knjigama, informacijama, dokumentaciji o ženskoj
problematici

ŠTO SU ŽENSKI STUDIJI

Ženski studiji su neovisni obrazovni centar koji ženskim temama prilazi kroz prizmu feminističkih spoznaja.

Ženske studije osnivaju i vode poznavateljice ženske problematike & znanstvenice & feministice koje imaju iskustvo u p(r)oučavanju ženskih tema i ženskom aktivizmu.

Ženski studiji su:

* interdisciplinarni studiji o ženskim temama

* mjesto okupljanja i raspravljanja – ususret ženski orijentiranom
znanju

* poticaj transkulturalnim istraživanjima

* centar ženske kooperacije i podrške u samorazvoju

* proces izobrazbe kao samoučenja

CENTAR ZA ŽENSKE STUDIJE

Iz programa

* UVOD U ŽENSKE STUDIJE

povijest feminizma

feministička epistemologija

seksualnost, kreativnost, spiritualnost

* ŽENSKI IDENTITET – Maja Uzelac

priroda/kultura

potisnuta tjelesnost, psihologija ženske artikulacije

ženski modeli spoznavanja

* IZMIŠLJANJE ŽENSKOSTI – Nadežda Čačinović

žena unutar modela kulturne teorije

galerija srednjovjekovnih žena

ženski romantičarski saloni

* FEMINIZAM, ŽENE, JAVNOST – Biljana Kašić

ženski javni prostor prava, kulturni kodovi

simbolički diskus

proturječja feminizma

* FEMINIZAM I TEORIJE SUBJEKTIVITETA – Rada Iveković

filozofkinje, postmoderna i subjektivitet žene, drugo, "orijent"

identiteti i subjektiviteti: granice i ukrštanja

* JEZIK I ROD – Rada Borić i Aida Bagić

moć imenovanja

glas roda/spola: zabranjena mjesta ženskog govora

seksizam u jeziku

porijeklo riječi žena

* K ANTROPOLOGIJI ŽENE – Željka Jelavić

ženska potčinjenost, rod i status

žene i rituali

* ŽENSKA KNJIŽEVNOST I ŽENSKO PISMO – Jasmina Lukić

književnost i feminizam

američka ginokritika od "proze koju pišu žene" prema "prozi usmjerenoj ženama"

* ŽENSKA UMJETNIČKA PRAKSA – Sanja Iveković

(od sedamdesetih do danas)

film, video, slikarstvo

plodnost i prokletstvo periferije

* EKOFEMINIZAM & DUBINSKA EKOLOGIJA – Karmen Ratković

tijelo, priroda, kultura

teorije sustava i kaosa

ženski odgovori na globalnu krizu

* ŽENE I MOĆ – Vesna Teršelić

moć žene: mogući odgovori

moć žene u politici

crtanje vlastite moći

* FEMINISTIČKI PRISTUP NASILJU PROTIV ŽENA – Neva Toelle i

Nela Pamuković

žensko samoorganizovanje iskustva

rod, identitet, nasilje

žene i zlostavljanje: seksualno, militarističko, društveno

* PLES KAO ŽENSKI JEZIK – Nerina Gattin

što je ples

kuda nas vodi pokret

pionirke suvremenog plesa

suvremenice i zamke mainstream produkcije

* ŽENSKI DOPRINOS VIZUALNOJ KULTURI

(teorija i interpretacija) – Ljilja Kolešnik

hrvatske slikarice

mjesta ženskog slikarstva u povjesti