VIOLETA

 

Rođena sam u Zenici prije 20 ljeta. Poslije šest godina preselila sam se u Visoko. Svi smo živjeli kao jedan, zajedno. Najbolje drugarice su mi bile muslimanke. Zajedničke tajne, prva zaljubljivanja preživljavale smo zajedno, nerijetko dijeleći i krevet onda kada mi je mama dozvoljavala da prenoćim kod njih. Jednom vraćajući se iz škole, a sjećam se bio je Bajram (muslimanski nacionalni praznik), upitah nanu kada će biti naš Bajram. Nisam odgojena tako da pravim razliku između religija. Mislila sam da i Srbi slave Bajram. Tek u četvrtom razredu sam saznala da sam Srpkinja. Svaki Božić i Vaskrs proslavljali smo zajedno, svi zajedno i skupa, bez ovih glupih podjela. Srednjoškolsko obrazovanje je nasilno prekinuto, već poslije prvog razreda. Nikada nisam mogla ni sanjati da je tako nešto moguće. Čak i kada sam gledala ratne scene, do mozga mi nisu doprijele takve realnosti. Mogu reći da sam uvela i neku vrstu embarga. Ali naša realnost je bila ta da se nacionalizam polako ali sigurno uvlačio u svaku kuću, svaki sokak.

Poslije Sarajeva, rat je buknuo i kod nas. Mitraljeska gnijezda su se, umijesto ptica, smijestila na krovove naših kuća. A onda se na grad sručila kiša granata. Preselili smo se u podrume. Jedan prijatelj, Musliman, nas je upozorio na opasnost i kao najrođenijim svojim preporučio da se "kupimo što prije". Još uvijek sam se nadala... samo par dana da se ovo ludilo smiri, a onda ćemo se vratiti kući, ni rat ne može trajati dovijeka. Kao u transu, napustila sam sve, kuću, prijatelje, sve. "Taman, malo ću otići od kuće, posijetiću rodbinu, eskivirati školu, a onda se vraćam...". Sa tatom se nisam ni pozdravila, sve je teklo brzinom svijetlosti, stvari, odlazak. To mi je bilo najteže. Tata je ostao.

Nezaobilazni su bili šumski putevi sa rupama kao planinama. Mislila sam da sam se vratila u srijednji vijek, truckajući se i drmusajući u tetkinim kolima. Na sopstveni rizik, uzdajući se u Boga, prešli smo Bratunac. Lješevi su ležali oko nas. U gomilama. Kuće su se, do temelja sravnjene, još pušile. Bila sam skamenjena od straha i užasa. Onda je počelo seljakanje od nemila do nedraga. Prvi je bio Novi Sad, pa Odžaci, gdje smo provele četiri dana. Tetka je ostala tamo. Valjevo, tu smo živjele (mama i ja) u prvoj privatnoj šupi, sa miševima koji su se bezbrižno šetali po krovu. Odatle smo istjerane jer nismo imale da platimo... Odatle odlazimo na selo gdje smo radile (kopale...) za koru hljeba i za spavanje. Nakon dva mjeseca krenusmo u Beograd kod tetke. Mislim da je teško zamisliti sedmoro nesrećnih ljudi u jednoj minijaturnoj garsonjerici. Učila sam na WC šolji, jela šta sam stigla, obično kokice i keks iz humanitarne pomoći, živjela na ulici jer mi je u stanu bila prevelika gužba. Za tatu ništa nisam znala, sem da je u logoru u Visokom. Nije bilo dana koji nisam preplakala. Poslije sedam meseci seljakanje se nastavlja. Valjevo, Bjeljina, Loznica. Napokon – diploma ekonomskog tehničara.

Posljednja stanica u ovim mojim putešestvijima – Izbjeglički kamp "Varna". Prvi utisak – izgubila sam se: "Jao, Bože, na šta sam spala?". Svi su buljili u nas, kao da su stigli vanzemaljci. Babe su razgrtale zavjese na prozorima da bi vidjele ko je to stigao novi.

Sve u novoj sobi je imalo specifičan miris, i krevet, i posteljina, ćebad... Vrijeme je bilo kišovito, kao da i nebo plače... Užasno.

Vrijeme teče. Prošlost se polako gubi. Više ne sanjam svoj dom (bivši). Zaboravila sam kako izgleda imati svoju kuću... Prošlo je 4 godine već otkako je nemam.

Sve ovo ne vidim kao neku tragediju, živi smo, zajedno smo. Tata je pušten iz logora. Ne želim da se prisećam prošlosti. Život teče dalje. Treba samo misliti na bolje i biće bolje. Ako mi sebi ne mislimo dobro neće ni drugi misliti... U nadi je spas.

Priča devojke iz kolektivnog centra u Varni