Maja Angelou

ZNAM ZAŠTO PTICA U KAVEZU PEVA

Prevela Slavica Stojanović

 

... Odlučila sam da Sent Luis bude strana zemlja. Nikad se neću navići na zastrašujuće zvuke spiranja u klozetima, na pakovanu hranu, zvonce na vratima i automobilsku buku, buku vozova i autobusa koja je probijala kroz zidove ili se provlačila ispod vrata. U mojoj glavi ostajem u Sent Luisu samo nekoliko nedelja. Čim sam shvatila da nisam dospela u svoj dom, počela sam da se iskradam u Robin Hudovu šumu i u pećine Olej Upa gde je sva stvarnost bila nestvarna, pa i takva se svakoga dana menjala. Nosila sam isti štit koji sam koristila u Stempsu: "Nisam ovde došla za stalno."

Majka je bila sposobna da nas opskrbi. Pa makar to značilo da će naći nekog da nas izdržava. Iako je bila bolničarka, nikada, dok smo bili sa njom, nije radila u svojoj profesiji. Gospodin Frimen je unosio ono što je osnovno, a ona je zarađivala dodatno na pokeru u kockarnicama. Ispravni svet od osam do pet nije za nju imao dovoljno sjaja, i ja sam je prvi put videla u bolničarskoj uniformi tek dvadeset godina kasnije.

G. Frimen je bio nadzornik na Južno-Pacifičkoj pruzi i kući je ponekad dolazio kasno, kad bi majka već izašla. Vadio je večeru iz rerne gde ju je ona pažljivo pokrila i upozorila nas da ne diramo. Ćutke je jeo u kuhinji dok smo Bejli i ja proždrljivo svako za sebe čitali svoje jeftine Street & Smith romane. Sad smo imali džeparac i kupovali smo šarene, ilustrovane knjižice. Kad je majka bila odsutna, ponašali smo se po sistemu časti. Morali smo da završimo domaće zadatke, da večeramo i operemo sudove pa tek onda da čitamo ili da slušamo Usamljenog rendžera, Lovce na razbojnike ili Senku.

G. Frimen se kretao graciozno, kao veliki mrki medved, i sa nama je retko kad razgovarao. Prosto je čekao Majku i sav se predavao čekanju. Nikada nije čitao novine ili lupkao nogom uz radio. Čekao je. To je bilo sve.

Ako bi stigla pre nego što legnemo, gledali smo kako taj čovek oživljava. Ustajao je iz fotelje, kao čovek koji se budi iz sna, smešeći se. Tad bih shvatila da se nekoliko sekundi pre toga čulo kako se zalupila kapija, zatim zvuk majčinih koraka po betonskoj stazi. Dok je njen ključ zveckao u bravi, g. Frimen je već postavio svoje uobičajeno pitanje: "Ej, Bibi, jesi li se lepo provela?"

Njegov upitnik bi još visio u vazduhu, dok se ona bacala da ga cmokne u usne. Onda bi se okrenula Bejliju i meni, sa karminskim poljupcima. "Jeste završili domaće zadatke?" Ako smo sve obavili i upravo čitali: "Okej, pomolite se i u krevet." Ako nismo uradili zadatke: "Onda u sobu i završite... pa se pomolite i u krevet."

Osmeh g. Frimena se nikada nije razvlačio, uvekje bio istog intenziteta. Nekada bi Majka prišla njemu, sela mu u krilo, i izgledalo je kao da je taj kez na licu zauvek tu.

Mi smo iz svojih soba mogli da čujemo zveket čaša i pojačan zvuk radia. Mislila sam, mora da ona pleše za njega u tim veselim noćima, jer on nije mogao da igra, a pre nego što bih zaspala, često sam čula kako stopala šušte u ritmu plesa.

Bilo mi je veoma žao g. Frimena. Bilo mi ga je žao kao bespomoćnih malih prasića koji su se rađali u svinjcu u našem dvorištu iza kuće u Arkanzasu. Tovili smo te svinje cele godine da se zakolju po prvom jakom mrazu, i iako sam patila za slatkim malim vrpoljcima, znala sam da ću u slast jesti sveže kobasice i brizle koje sam mogla da dobijem samo ako oni umru.

Zbog sablasnih priča koje smo čitali i zbog naše žive mašte i, možda, zbog uspomena iz našeg kratkog ali rastrzanog života, Bejli i ja smo bili opterećeni, on fizički, ja mentalno. On je mucao, a ja sam se preznojavala od užasnih noćnih mora. Njemu su neprestano govorili da uspori i da počne iz početka, a kad sam ja imala posebno teške noći, majka bi me prebacila da spavam kod nje u velikom krevetu sa g. Frimenom.

Zbog potrebe za stabilnošću, deca lako steknu neku naviku. Posle treće noći u Majčinom krevetu, mislila sam da nije ništa čudno da tamo spavam.

Jednog jutra ona je rano ustala zbog nekih sitnih poslova, a ja sam ponovo zaspala. Ali probudio me je pritisak i čudan osećaj na mojoj levoj nozi. Bilo je isuviše meko da bi bila ruka, a nije bio dodir čaršava. Ma šta da je to, nisam se sa tim osećajem srela godinama dok sam spavala sa Bakom. Nisam se micala, bila sam isuviše iznenađena. Okrenula sam malčice glavu na levo da vidim da li se g. Frimen probudio i otišao, ali on je imao otvorene oči i obe ruke pod pokrivačem. Znala sam, kao da sam oduvek znala, da je njegova "stvar" na mojoj nozi.

Rekao je: "Samo budi mirna, Riti, neću te povrediti." Nisam se plašila, možda sam bila malčice zabrinuta, ali ne uplašena. Naravno da sam znala da mnogi "ono" rade i da im za to služi ta "stvar", ali niko koga sam ja poznavala nije nikome to radio. G. Frimen me je privukao k sebi i stavio mi ruku među noge. Nije me bolelo, ali Baka mi je utuvila u glavu: "Skupi noge, i ne daj nikome da vidi tvoju knjižicu."

"Eto, nisam te povredio. Ne boj se." Zbacio je ćebad i njegova stvar je stajala pravo kao smeđi klip kukuruza. Uzeo je moju ruku i rekao. "Pipni." Bilo je bljuzgavo i migoljilo se kao iznutrica tek zaklanog pileta. Onda me je privukao do vrha svojih grudi levom rukom, a desna se micala tako brzo i srce mu je tako snažno lupalo da sam se uplašila da će umreti. U pričama o duhovima se kaže da kad neko umre, ne ispušta ono što drži. Pitala sam se, ako g. Frimen umre, kako ću se ikada osloboditi? Da li će morati da mu polome ruke da me izvuku?

Konačno se smirio, a onda je došao lep deo. Zagrlio me je tako nežno da sam poželela da me nikada ne pusti. Osećala sam se kao kod kuće. Kad me je tako zagrlio, znala sam da me nikada neće pustiti i da nikada neće dozvoliti da mi se desi nešto loše. To je verovatno bio moj pravi otac i konačno smo našli jedno drugo. A onda se on odmaknuo, ostavljajući me u mokrom i ustao.

"Moramo da popričamo, Riti." Navukao je gaće koje su mu spale do članaka, i otišao u kupatilo.

Istina da je krevet bio mokar, ali ja sam znala da se meni to nije desilo. Možda se g. Frimenu desilo dok me je grlio. Vratio se sa čašom vode i rekao mi kiselim glasom: "Ustaj. Upiškila si se u krevet." Prosuo je vodu na ono mokro mesto i to je ličilo na moj dušek kakav je često ujutru.

Živeći u južnjačkoj strogosti, znala sam kada da oćutim starijima, ali želela sam da ga pitam zašto je rekao da sam se upiškila kad sam bila sigurna da ne veruje u to. Ako misli da sam nevaljala, da li to znači da me nikada više neće grliti? Ili ne priznaje da je on moj otac? Uradila sam nešto da me se stidi?

"Riti, voliš li Bejlija?" Seo je na krevet i prebacio se bliže meni. "Da." Sagnuo se, obuvajući čarape, i leđa su mu bila tako široka i prijateljska da sam želela da položim glavu na njih.

"Ako ikada kažeš nekome šta smo uradili, moraću da ubijem Bejlija."

Šta smo uradili? Mi? Očigledno nije mislio na moje mokrenje u krevet. Nisam razumela, ali se nisam usudila da ga pitam. To je imalo neke veze sa onim što me je držao u naručju. Ali nije bilo šanse ni Bejlija da pitam, jer bih morala da kažem šta smo uradili. Pomisao da bi on mogao da ubije Bejlija prenerazila me je. Kad je izašao iz sobe, razmišljala sam da Majci kažem da se nisam upiškila u krevet, ali ako me bude pitala šta se dogodilo, moraću da joj kažem kako me je g. Frimen držao u naručju, a to nisam mogla.

Uvek isti škripac. Uvek sam tako živela. Postojala je vojska odraslih, čije motive i postupke jednostavno nisam razumela, koji se nisu naprezali da razumeju moje. Nije uopšte bilo u pitanju da ja ne volim g. Frimena, jednostavno, ni njega nisam razumela.

Nedeljama posle toga on mi se uopšte nije obraćao, samo bi progunđao zdravo, ni ne pogledavši u mom pravcu.

To je bila prva tajna koju sam ikad sakrila od Bejlija i ponekad mi se činilo da može da je pročita na mom licu, ali ništa nije primetio.

Počela sam da se osećam usamljenom bez g. Frimena i obruča njegovih velikih ruku. Pre toga, moj svet su bili Bejli, hrana, Baka, njena prodavnica, čitanje knjiga i ujka Vili. Sad je prvi put to uključivalo i telesni dodir.

Počela sam da iščekujem kad će g. Frimen da se vrati sa pruge, ali kad bi došao, nije me uopšte primećivao, iako sam ja sa mnogo osećanja govorila: "Dobro veče, g. Frimen."

Jedne večeri, kad ni na šta nisam mogla da se koncentrišem, prišla sam mu i brzo mu sela u krilo. Opet je čekao Majku. Bejli je slušao Senke i nisam mu bila potrebna. G. Frimen je prvo sedeo nepokretno, ne zagrlivši me uopšte, a onda osetih da je meka čvoruga pod mojom butinom počela da se pomera. Trzala se ispod mene i počela da se stvrdnjava. Onda me je privukao na grudi. Mirisao je na ugljenu prašinu i kolomast i bio je tako blizu, ja sam zagnjurila lice u njegovu košulju i slušala njegovo srce, koje je kucalo samo za mene. Samo ja sam mogla da čujem tutnjavu, samo ja sam licem mogla da osetim kako poskakuje. On je rekao: "Sedi mirno, nemoj da se vrpoljiš." Ali me je on sve vreme trljao u krug po svom krilu, a zatim je iznenada ustao i ja sam skliznula na pod. Odjurio je u kupatilo.

Opet je prestao da govori sa mnom mesecima. Bila sam povređena i neko vreme se osećala usamljenije nego ikad. Ali onda sam zaboravila na njega, pa čak se i sećanje kako me je kao dragocenost držao u naručju utopilo u sveopštu tamu ispod površine velikih bljeskova detinjstva.

Čitala sam više nego ikad, i dušom želela da sam se rodila kao dečko. Horacio Eldžir je bio najveći pisac na svetu. Njegovi junaci su uvek bili dobri, uvek su pobeđivali, i uvek su bili dečaci. Mogla sam da gajim prve dve vrline, ali je izvesno da je bilo teško da postanem dečak, ako ne i nemoguće.

Ta zabava nedeljom uticala je na mene, ali iako sam se divila snažnim junacima koji su uvek na kraju dobijali, identifikovala sam se sa Malim Tomom. U klozetu, gde sam odnosila novine, krišom sam tražila i vadila sporedne stranice da mogu da vidim kako je on konačno nadmudrio svog najnovijeg protivnika. Plakala sam sa olakšanjem svake nedelje kad je izmicao zloći i vraćao se naizgled poražen, ljubak i nežan kao i uvek. Deca Domišljani bila su zabavna jer su zbog njih odrasli ispadali glupi. Ali oni su za moj ukus bili preveliki pametnjakovići.

Kad je proleće stiglo u Sent Luis, učlanila sam se prvi put u biblioteku, i kako smo Bejli i ja izgleda odvojeno odrastali, najčešće sam subotom dan provodila u biblioteci (niko me nije uznemiravao) upijajući svet malih čistača cipela bez prebijene pare, koji su dobrotom i samopregorom postajali bogati, bogati ljudi, i davali čitave korpe namirnica siromašnima za praznike. Male princeze koje su greškom smatrali za služavke, i izgubljena deca za koju se mislilo da su skitnice, postali su za mene stvarniji od naše kuće, majke, škole ili g. Frimena.

Tih meseci viđali smo baku i dedu i ujake (naša jedina tetka je otišla u Kaliforniju da se obogati), ali oni su obično postavljali ista pitanja: "Jeste li dobra deca?" na šta je postojao samo jedan dogovor. Čak ni Bejli se ne bi usudio da kaže NE.

 

2.

Jedne nedelje u kasno proleće, kad se završio hor (ništa slično nije postojalo u Stempsu), Bejli i ja smo krenuli, on da igra fudbal, ja u biblioteku. G. Frimen mi je rekao, kad je Bejli sišao niz stepenice: "Riti, idi kupi mleko."

Obično je Majka donosila mleko kad je dolazila, ali toga dana, dok smo Bejli i ja spremali dnevnu sobu, vrata njene spavaće sobe su bila otvorena i mi smo videli da nije došla kući prethodne noći.

Dao mi je novac i ja pojurih u radnju i nazad kući. Kad sam stavila mleko u rashlađivač, okrenula sam se i upravo stigla do izlaznih vrata kad začuh: "Riti!" Sedeo je u fotelji uz radio. "Riti, dođi ovamo." Nisam pomislila na to kako me je držao u zagrljaju sve dok mu nisam prišla. Gaće su mu bile otkopčane i "ona stvar" mu je stajala izvan pantalona sama od sebe.

"Ne, g. Frimen." Počela sam da idem unatraške. Nisam želela da opet dodirnem tu migoljasto tvrdu stvar, a više mi nije bilo potrebno da me zagrli. Zgrabio me je za ruku i privukao među noge. Lice mu je bilo mirno i delovalo ljubazno, ali nije se osmehivao i oči mu nisu svetlucale. Ništa. Ništa nije radio, osim što je pružio levu ruku da pojača radio i ne gledajući ga. Nadjačavši muziku i krčanje sa radia, rekao je: "Pa, neće te mnogo boleti. To ti se ranije dopadalo, jel' da."

Nisam htela da priznam da mi se u stvari dopalo da me drži u zagrljaju i da mi se tada dopadao njegov miris i jako lupanje srca, pa ništa nisam rekla. A njegovo lice postade nalik na lice nekog od onih zlih urođenika koje je Fantom stalno morao da bije.

Njegove noge su pritezale moj struk. "Skini pantalone." Ja sam oklevala iz dva razloga: držao me tako da nisam mogla ni da mrdnem, a nadala sam se da će svakog sekunda Majka ili Bejli ili Grin Hornet banuti na vrata i spasiti me.

"Ranije smo se samo igrali." Otpustio me je dovoljno da mi smakne pantalone a onda me privukao još bliže. Pojačao je radio isuviše glasno i rekao: "Ako budeš vrištala, ubiću te. A ako nekom kažeš, ubiću Bejlija." Činilo mi se da ozbiljno misli to što kaže. Nisam mogla da shvatim zašto hoće da ubije mog brata. Nijedno od nas mu ništa nije skrivilo. A onda.

Onda je zabolelo. Kidanje i probijanje kad se čak i čula potpuno cepaju. Čin silovanja osmogodišnje devojčice je kao kad iglena ušica popušta jer kamila ne može da prođe. Dete popušta, jer telo to može, a mozak nasilnika ne može.

Mislila sam da sam umrla – probudila sam se u svetu sa belim zidovima, i to mora da je bio raj. Ali tu je bio g. Frimen i prao me je. Ruke su mu se tresle, ali me je držao uspravno u kadi i prao mi noge. "Nisam hteo da te povredim, Riti. Nisam hteo. Ali, nemoj da kažeš... Zapamti. Nikom živom nemoj da kažeš."

Osetila sam se smireno i veoma čisto i samo malčice umorna. "Ne, g. Fremen, neću reći." Bila sam negde izvan dobra i zla. "Samo sam toliko umorna, samo da idem malo da legnem, molim vas," prošaputala sam mu. Mislila sam da ako budem glasno govorila, može da se uplaši i da me opet povredi. Obrisao me je i dodao mi pantalone. "Obuci se i idi u biblioteku. Mama treba uskoro da dođe. Samo se prirodno ponašaj."

Idući ulicom osetila sam nešto mokro na gaćicama, a kukovi kao da su mi bili razglavljeni. Nisam mogla dugo da sedim na tvrdom sedištu u biblioteci (bilo je napravljeno za decu), pa sam hodala po praznim poljanama gde je Bejli igrao lopte, ali ga tamo nije bilo. Stajala sam malo i gledala velike dečake kako jurcaju po prašnjavom bejzbol igralištu, a onda krenula kući.

Posle dva bloka, shvatila sam da nikako neću uspeti. Sve dok nisam počela da brojim svaki korak i da stajem na svaku pukotinu. Počelo je da me peče među nogama više nego kad sam prosula jod po sebi. Noge su mi klecale, ili mi je pre klecala unutrašnja strana butina, istom snagom kojom je udaralo g. Frimenovo srce. Dum... korak... dum... korak... STANI NA PUKOTINU... dum... korak. Penjala sam se stepenicama, jedan, jedan, jedan po jedan. Nikoga nije bilo u dnevnoj sobi, pa sam otišla pravo u krevet, pošto sam sakrila pantalone sa žutim i crvenim mrljama pod dušek.

Kad je ušla Majka i rekla: "Pa, gospođice, čini mi se da je ovo prvi put da ti legneš u krevet a da te niko ne tera. Mora da si bolesna."

Nisam bila bolesna, ali duplja stomaka mi je gorela – kako to da joj kažem? Bejli je kasnije ušao i pitao šta mi je. Nisam imala šta da mu kažem. Kad nas je Majka pozvala da jedemo i kad sam ja rekla da nisam gladna, stavila mi je svoju hladnu ruku na čelo i na obraze. "Možda su boginje. Kažu da ih ima po komšiluku." Kad mi je izmerila temperaturu, rekla je: "Imaš malu vatru. Verovatno si ih tek zakačila."

G. Frimen je zagradio dovratak: "Onda Bejli ne bi trebalo da bude s njom u sobi. Ako ne želiš punu kuću bolesne dece." Ona je preko ramena odgovorila: "Može ih dobiti i sad i kasnije. Neka budu zajedno." Provukla se pored g. Frimena kao da je on od vatre. "Hajde, Džuniore. Nađi neke hladne obloge i istrljaj sestri lice."

Kad je Bejli otišao iz sobe, g. Frimen je prišao krevetu. Nagnuo se, celo lice mu je bilo preteće i moglo je da me udavi. "Ako kažeš..." I zatim tako nežno, da jedva da sam ga čula – "Ako kažeš." Nisam mogla da smognem snage da mu odgovorim. Trebalo je da zna da ništa neću reći. Bejli je došao sa peškirima i g. Frimen je izašao.

Kasnije je Majka skuvala čorbu i sela na rub kreveta da me nahrani. Tečnost mi je prolazila kroz grlo kao kost. Stomak i zadnjica su mi bili teški kao hladno gvožđe, ali je izgledalo kao da mi je glava nekud otišla i umesto nje je go vazduh bio na mojim ramenima. Bejli mi je čitao iz Dečaka s reke dok mu se nije prispavalo pa je otišao u krevet.

Cele noći sam bila budna i čula kako se Majka i g. Frimen svađaju. Nisam čula o čemu govore, ali sam se nadala da ga neće toliko razljutiti da i nju povredi. Znala sam da on to može, kad ima onako hladno lice i prazne oči. Dopirali su njihovi glasovi, sve brži i brži, naizmenično glasni i tihi. Volela sam da sam mogla da uđem tamo. Samo da prođem kao da idem u klozet. Samo da mi vide lice i možda bi prestali, ali noge su mi otkazale. Mogla sam da pomeram nožne prste i zglobove, ali kolena su mi odrvenela.

Možda sam zaspala, ali uskoro je svanulo, i majka, lepa, naginjala se nad moj krevet. "Kako se osećaš, bebi."

"Dobro, Majko." Instinktivan odgovor. "Gde je Bejli?"

Ona reče da on još uvek spava ali da ona nije spavala cele noći. Ulazila je u moju sobu da vidi kako sam. Pitala sam je gde je g. Frimen, i lice joj se sledilo kad joj se povratio bes. "Otišao je. Jutros se iselio. Izmeriću ti temperaturu kad te namažem melemom."

Da li bih sad mogla da joj kažem? Užasan bol me je uveravao da ne mogu. Ono što mi je uradio, i što sam ja dozvolila, mora da je bilo veoma zlo ako je već Bog dozvolio da me toliko boli. Ako je g. Frimen otišao, da li to znači da je Bejli izvan opasnosti? Ako je tako, ako mu kažem, da li će me i dalje voleti?

Kad mi je Majka izmerila temperaturu, reče da ide malo da legne, ali da je probudim ako mi bude gore. Rekla je Bejliju da pazi na moje lice i na ruke, da li će izbiti tačkice, i kad se pojave da može da ih premaže tečnošću od kalamine.

Taj dan nestaje i vraća mi se u sećanje kao loša veza u međunarodnom telefonskom razgovoru. U jednom trenutku, Bejli mi čita Klince domišljane, a u sledećem, bez prekida da malo odspavam, Majka gleda u moje lice a supa mi kaplje niz bradu, malo ulazi i u usta i ja se zagrcnem. Zatim je tu doktor koji mi meri temperaturu i pipa puls.

"Bejli", pretpostavljam da sam viknula, jer se on smesta stvorio, molila sam ga da mi pomogne, da pobegnemo u Kaliforniju ili u Francusku ili u Čikago. Znala sam da umirem i, zapravo, čeznula sam za smrću, ali nisam želela da umrem nigde u blizini g. Frimena. Znala sam da čak i sad on neće dozvoliti da me smrt uzme osim ako on to ne želi.

Majka je rekla da me treba okupati i da treba promeniti posteljinu jer sam se mnogo znojila. Ali kad su pokušali da me pomere, ja sam se borila, da čak ni Bejli nije mogao da me drži. Onda me je ona podigla u naručje i strah je za trenutak splasnuo. Bejli je počeo da presvlači krevet. Kad je povukao prljave čaršave, ispale su gaćice koje sam stavila ispod dušeka. Pale su Majci pred noge.

3.

U bolnici mi je Bejli rekao da moram da kažem ko mi je to uradio, ili će taj čovek povrediti i drugu devojčicu. Kad sam objasnila da ne mogu da kažem jer bi ga taj čovek ubio, Bejli je znalački rekao: "On mene ne može da ubije. Neću mu dati." I naravno, verovala sam mu. Bejli mene nije lagao. I rekla sam mu.

Bejli je plakao pored mog kreveta dok i ja nisam zaplakala. Prošlo je skoro petnaest godina od tada kad sam još jednom videla brata kako plače.

Koristeći starmali um sa kojim je rođen (to su njegove reči kasnije toga dana) preneo je informaciju baki Bakster, i g. Frimen je uhapšen i pošteđen strašnog besa mojih ujaka koji su mahali pištoljima.

Želela sam da ostanem u bolnici do krja života. Majka je donosila cveće i slatkiše, Baka je dolazila sa voćem a ujaci su nahrupljivali kod mog kreveta, ržući kao divlji konji. Kad su mogli da prokrijumčare Bejlija, on mi je satima čitao.

Izreka da besposleni ljudi postaju nametljivi nije jedina istina. Uzbuđenje je droga, i ljudi čiji je život pun nasilja uvek se pitaju odakle će stići novi "fiks".

Sudnica je bila puna. Neki su čak stajali pozadi, iza klupa koje su ličile na crkvene. Gore su se simpatizeri kretali sa uzdržanošću staraca. Mušterije bake Bakster su bile u veseloj i neozbiljnoj poroti. Kockari u prugastim odelima i njihove nafrakane žene koje su mi šaptale svojim kao krv crvenim usnama da ja sad znam isto što i one. Imala sam osam godina i bila odrasla. Čak su mi i u bolnici sestre govorile da sad nemam čega da se plašim. "Najgore je prošlo," govorile su mi. I ja sam te reči stavljala u sva podrugljiva usta.

Sedela sam sa porodicom (Bejli nije mogao da dođe) i oni su mirovali na sedištima kao čvrsti, hladni, sivi nadgrobni spomenici. Zgusnuti i zauvek nepokretni.

Jadni g. Frimen okretao se u stolici da mi pogledom pošalje prazne pretnje. Nije znao da ne može da ubije Bejlija... a Bejli ne laže... mene.

"Kako je optuženi bio obučen?" To je bio advokat g. Frimena.

"Ne znam."

"Hoćeš da kažeš da te je ovaj čovek silovao a ne znaš šta je imao na sebi?"

Smejuljio se kao da sam ja silovala g. Frimena. "Da li znaš jesi li bila silovana?"

Neki zvuk se razlegao sudnicom (bila sam sigurna da je to smeh). Bilo mi je drago što mi je Majka dozvolila da obučem mornarskoplavi zimski kaput sa mesinganom dugmadi. Iako je bio prekratak i iako je bila tipična sentluiska vrućina, taj kaput je bio prijatelj koga sam prigrlila u tom stranom i neprijateljskom mestu.

"Kada te je optuženi prvi put dodirnuo?" Stala sam na to pitanje. G. Frimen je svakako uradio nešto veoma pogrešno, ali bila sam uverena da sam mu ja u tome pomogla. Nisam želela da lažem, ali advokat mi nije dao da mislim, pa sam koristila ćutanje kao utočište.

"Da li je optuženi pokušao da te dotakne pre nego što te je on, ili bolje reći kako ti to kažeš, silovao?"

Nisam mogla da kažem da, i da im ispričam kako me je jednom voleo na nekoliko minuta i kako me je privijao uz sebe pre nego što je pomislio da sam se upiškila u krevet. Ujaci bi me ubili a baka Bakster ne bi više govorila sa mnom, što je često radila kad je bila ljuta, a svi ti ljudi u sudnici bi me kamenovali kao što su kamenovali bludnicu iz biblije. A Majka, koja je mislila da sam ja tako dobra devojčica, bila bi tako razočarana. Ali, najvažnije, Bejli. Sakrila sam veliku tajnu od njega.

"Margarita, odgovori na pitanje. Da li te je optuženi dodirivao pre onog slučaja kad tvrdiš da te je silovao?"

Svi su u sudnici znali da odgovor mora da bude Ne. Svi osim g. Frimena i mene. Pogledala sam u njegovo smrknuto lice pokušavajući da vidim da li bi on želeo da kažem Ne. Rekla sam Ne.

Laž mi je zastala u grlu i nisam mogla da dođem do vazduha. Kako sam prezirala tog čoveka što me je terao da lažem. Matori, zli nevaljalac. Matori, crni nevaljalac. Suze mi nisu blažile srce kao obično. Vrisnula sam: "Hajde, ti zli nevaljali. Prljavi, matori." Naš advokat me je skinuo sa pulta u majčino naručje. Lažima sam dospela tamo gde sam želela i ono mi zbog toga nije više bilo toliko privlačno.

G. Frimen je dobio godinu dana i jedan dan, ali nije ni imao šansu da odleži. Njegov advokat (ili neko drugi) oslobodio ga je istog popodneva.

U dnevnoj sobi gde su bile navučene roletne da prave hladovinu, Bejli i ja smo na podu igrali "monopol". Ja sam loše igrala jer sam razmišljala kako bih mogla Bejliju da kažem da sam lagala i da sam, još gore za naš odnos, prećutala tajnu. Bejli je otvorio vrata jer je neko pozvonio, a Baka je bila u kuhinji. Visoki beli policajac je tražio gospođu Bakster. Jesu li otkrili laž? Možda policajac dolazi da me vodi u zatvor jer sam se na bibliju zaklela da je sve što govorim istina, samo istina, tako mi Bog pomogao. Čovek u našoj dnevnoj sobi bio je viši od neba i belji od moje prestave o Bogu. Samo nije imao bradu.

"Gospođo Bakster, mislim da treba da znate. Frimen je nađen mrtav na ledini iza klanice."

Meko, kao da razgovara o crkvenom programu, rekla je: "Jadnik." Obrisala je ruke u kuhinjsku krpu i isto tako meko upitala: "Da li se zna ko je to uradio?"

Policajac je rekao: "Izgleda da je bačen tamo. Neki kažu da je išutiran na smrt."

Baka se samo malo zarumenela. "Hvala vam što ste mi ovo rekli, Tome. Jadnik. Pa, možda je tako bolje. Stvarno je bio pomahnitao. Želite li čašu limunade? Ili pivo?"

Iako je delovao bezopasno, znala sam da je strašni anđeo koji broji moje silne grehe.

"Ne, hvala, gospođo Bakster. Na dužnosti sam. Moram da se vratim."

"Dobro, recite vašoj gospođi da ću doći kad podignem pivo i podsetite je da mi sačuva kiselog kupusa."

I anđeo beležnik ode. Otišao je, a čovek je bio mrtav zbog moje laži. Kakve je tu bilo mere. Jedna laž svakako nije bila vredna ljudskog života. Bejli bi sve to mogao da mi objasni, ali nisam se usuđivala da ga pitam. Očigledno da sam zauvek zapečatila sebi odlazak na nebo, i ostala sam bez utrobe kao lutka koju sam jako davno isekla na komade. Čak je i sam Hrist okrenuo leđa Satani. Neće li okrenuti leđa meni? Mogla sam da osetim kako mi zlo teče kroz telo i čeka, nabijeno, da mi sleti s jezika ako pokušam da zinem. Stisla sam zube, zadržaću to u sebi. Kad bi pobeglo, ne bi li poplavilo svet i sve nedužne ljude?

Gospođa Bakster reče: "Riti i Džuniore, vi ništa niste čuli. Neću nikada više o ovome da slušam niti da se ime tog zlog čoveka pomene u mojoj kući. Ozbiljno vam kažem." Vratila se u kuhinju da napravi štrudlu od jabuka za moju proslavu.

Čak je i Bejli bio uplašen. Sedeo je sam, gledajući ljudsku smrt – mače koje gleda vuka. Ne razumevajući sasvim, ali svejedno uplašen.

U tim trenucima shvatila sam da iako me Bejli voli, ne može mi pomoći. Prodala sam se đavolu, i nema spasa. Mogu jedino da prestanem da govorim sa ljudima, osim sa Bejlijem. Toliko ga volim da ga nikada neću povrediti, ali ako progovorim sa bilo kim drugim, ta bi osoba takođe mogla da umre. Sam moj dah, koji iznosi moje reči, mogao bi da otruje ljude i oni bi se sklupčali i umrli kao debeli crni puževi koji se samo pretvaraju.

Morala sam da prestanem da govorim.

Otkrila sam, da bih postigla savršeno lično ćutanje treba samo da se kao pijavica pripijem uz zvuk. Počela sam sve da osluškujem. Verovatno sam se nadala da kad čujem sve zvuke, stvarno ih čujem i kad ih sabijem duboko u uši, sve oko mene će biti tiho. Ulazila sam u sobe u kojima su se ljudi smejali, njihovi glasovi su kao kamenje udarali u zidove, a ja sam samo stajala ćutke – u sred pobune zvukova. Posle minut-dva, tišina bi pokuljala u sobu sa svog skrivenog mesta jer sam ja pojela sve zvuke.

Prvih nedelja porodica je prihvatila moje ponašanje kao posledicu silovanja i postbolničku traumu. (Ni ta reč ni to iskustvo nije se pominjalo u Bakinoj kući, gde smo Bejli i ja opet živeli.) Shvatili su da mogu da pričam sa Bejlijem, ali ni sa kim drugim.

Onda je došla poslednja poseta patronažne sestre i lekar je rekao da sam izlečena. To je značilo da mogu opet da se igram loptom i igricama koje sam dobila kad sam bila bolesna. Kad sam odbila da budem dete kakvo su znali i kakvu su me prihvatali, rekli su da sam besramna, a da je moje ćutanje bezobrazluk.

Za kratko sam bila kažnjena što sam tako drska da neću da govorim, a onda je došlo omalovažavanje od strane svih rođaka koji su se osetili uvređenima.

Kad smo bili u vozu nazad za Stems, ovoga puta sam ja tešila Bejlija. Plakao je iz dubine duše na prolazu među sedištima kupea, i priljubio se svojim sitnim dečačkim telom uz prozorsko okno bacajući poslednji pogled na svoju Dragu Majku.

Nikad nisam saznala da li je Baka poslala po nas, ili je sentluiska porodica bila sita mog turobnog prisustva. Ništa nije odbojnije od neprestano mrzovoljnog deteta.

Manje me je bilo briga za putovanje, već što je Bejli nesrećan, a mislila sam na to kuda idemo kao da sam samo pošla u klozet.

(Iz autobiografije, Maya Angelow, I Know Why the Caged Bird Sings, Bantam Books, New York 1971, poglavlje 11-13)