Marija Cepter

SUADA R,
SVEDOKINJA OPTUŽBE

Prevela Ivana Ristić

 

 

"Zašto ste tako ćutljivi," pita Bob Rajd (Bob Reid), šef istraživačkog tima. "Ovo nije logor!" Ali ni jedan od tri svedoka se ne smeje. Oni sede, napeti, na drugom spratu zgrade Aegon osiguranja, čije je levo krilo iznajmio Međunarodni sud za ratne zločine u Hagu. Sobe su skromno nameštene, Sud nema mnogo novca. Čekaonica za svedoke takođe pokazuje znake štednje – i novca i saosećanja. Zbog sivoplavog poda, sive tavanice i neudobnih kancelarijskih stolica soba deluje hladno i mračno. Prozori ne mogu da se otvore, oseća se ustajali smrad cigareta. Jasno je da niko nije razmišljao o činjenici da su bivši logorski pritvorenici uglavnom zagriženi pušači. Nema cveća, nema ničega za čitanje niti video kaseta – tu nema ničeg što bi pomoglo čoveku da skrene misli na nešto prijatno.

Čekanje – satima a nekad čak i do dva dana – predstavlja ogroman psihički teret za svedoke. Ljudi koji su bili žrtve i svedoci genocida "samo" kao očevici često potiskuju svoj strah tako što neprestano govore i pričaju stravične viceve iz rata i vremena nakon njega. Nasuprot njima, svedoci koji su i sami bili fizički i psihički maltretirani uglavnom ćute dok čekaju: oni se "ukoče". Strah koji ih sada obuzima nekontrolisano se meša sa strahom iz prošlosti.

I ja sedim ovde, u čekaonici, i doživljavam brze promene misli i osećanja. Vraćaju mi se sećanja na protekle tri i po godine. Sećanja na priče o mučenjima, silovanjima i psihičkom maltretiranju u logorima; na žene koje su doživljavale slom dok bi po prvi put započinjale svoju priču; na napade panike i suze stida, na moj sopstveni strah i očajanje, ali i na učinjene prve korake ka oporavku, na ponovno bujanje života i na trenutke velike borbe.

 

 

Projekt Omarska

 

Mediji su počeli da objavljuju izveštaje o srpskim logorima i masovnom silovanju Muslimanki u zimu 1992/1993. Februara 1993, ja sam upoznala devojku koja je preživela srpski logor smrti Omarsku. Imala je dvadeset i četiri godine. Posle onog što mi je ispričala satima su mi bili uzdrmani razum i osećanja, iako sam kao terapeutkinja na mnogo toga navikla. Dve nedelje kasnije je jedna druga žena koja je preživela Omarsku došla u moju kancelariju. Nju, pedesetogodišnju ženu, jedan od čuvara u logoru je privezao na kaiš za psa i naterao je da "laje" dok ju je vodio naokolo, nagu. Zajedno smo plakale. Treća je došla Suada R, duboko traumatizovana i emocionalno slomljena mlada žena. Ovog puta smo nas dve stegle pesnice.

Žene moraju da se suoče ne samo sa užasima prošlosti, već i sa potpunom bespomoćnošću i ranjivošću u sadašnjosti. Niko se nije osećao odgovornim za ove žene, ni grad Minhen, ni država Bavarska, a ni razne organizacije za socijalnu zaštitu koje se finansiraju iz poreza i dobrotvornih priloga. Zato sam i započela projekt "Žene iz Omarske", koji uključuje dvanaest žena koje žive u Nemačkoj – od kojih osam u Minhenu – kao i njihovu decu i veoma mali broj preživelih muževa. Moje terapeutsko iskustvo, kao i moje islamsko obrazovanje i podrška stabilne porodice dali su i potrebnu snagu i hrabrost za tako nešto.

Podrška je došla i od mnogih žena i muškaraca koji su dali svoje priloge, a koje je opis projekta na listu obične bele kancelarijske hartije uverio da treba da pomognu.

Projekt je obuhvatao psihosocijalnu zaštitu, terapeutsko savetovanje i političko dokumentovanje. Prvi meseci su bili ispunjeni nabavljanjem hrane, odeće i skloništa za žene i decu, u nekim slučajevima borbom za isplatu socijalne pomoći, pokušajem da se ženama nađe posao čistačice, borbom za pribavljanje zdravstvenog osiguranja, izlaženjem na kraj sa iznenadnim problemima, prisustvovanjem u trenucima kad su nastupale krize, traženjem "bezbedne kuće" u kojoj bismo se sastajale i koja bi služila kao krizno sklonište, traženjem soba i stanova za izdavanje – na moje ime, naravno, jer ko bi izdao stan šezdeset četvorogodišnjoj ženi bez ikakvog dohotka ili bez čeka socijalne pomoći. Kad je jednom "opstanak" bio osiguran barem delimično, žene su mogle do izvesne mere da se opuste i odmore – i odjednom je nastao prostor za povratak sećanja na užas koji su preživele. Ta sećanja su često dolazila kao potop – sećanja na ono što su preživele u logoru. Noću je "unutrašnji film" uništavao san. Zvuk prigušenih udaraca, krici onih koji su bili mučeni, tiho jecanje povređenih žena silom su obuzimali čulo sluha. Slike su se urezivale u um i nisu se mogle izbrisati. Smrtni strah se ponovo pojavljivao u svesti, neizreciva poniženja su iznova pekla dušu.

 

Direktna telefonska linija i tablete

 

Nisam imala neku određenu ideju o tome kako bi trebalo da izgleda moj terapeutski rad sa ovim ženama. Umesto toga, računala sam na to da će mi one ukazati na to šta im je potrebno, jer one nisu bile samo žrtve užasnog genocida već i jake ličnosti koje su uspele da ga prežive.

Uskoro je postalo jasno da psihosocijalno i terapeutsko savetovanje neće biti dovoljno i da je politički rad neophodan za proces zalečenja rana. Tako smo stupile u vezu sa Međunarodnim sudom za ratne zločine u Hagu. Jasno nam je bilo šta će za jednu ženu značiti svedočenje u Hagu, kakvu vrstu zaštite će dobiti, a kakvu ne. Ja sam zahtevala siguran emigracioni status za žene i pravo na pratioca do Haga koga bi same izabrale. Još jednom sam naglasila neophodnost ovoga kada su ispitivači Haškog suda nekoliko nedelja kasnije došli u Minhen i nekoliko žena doživelo slom pod emocionalnim teretom i za vreme i posle ispitivanja, a njihovi simptomi se ponovo snažno ispoljili. A kad je prva žena pozvana u Hag, morala sam opet tvrdoglavo da se borim za njihovu psihičku zaštitu.

Haški sud i njegov činovnik zadužen za ova pitanja, Doroteja de Sampajo (Dorothee de Sampayo), nisu pridavali veliku važnost potrebi traumatizovanih pacijentkinja da imaju pratnju. Nisu postojala ni dovoljna novčana sredstva, ni sveobuhvatna ideja o tome kako bi trebalo udovoljiti potrebama svedoka. Mere obezbeđenja za vreme sudskog postupka bile su adekvatne a posle njega je otvorena telefonska linija koja je trebalo da obezbedi direktnu vezu sa lokalnom policijom u slučaju da neko uputi pretnje svedocima. Ali najvažniji oblik zaštite svedoka ne postoji, a to je siguran emigracioni status koji predstavlja zaštitu od izručenja svedoka u ruke bivšim mučiteljima.

Specijalna grupa za žrtve, koja je odgovorna za zaštitu žrtava i svedoka, sastoji se od pet osoba: australijskog socijalnog radnika koji se uglavnom bavi organizacionim zadacima, tri osobe koje govore srpskohrvatski i koji rade u smenama dvadeset i četiri sata dnevno da bi se o svedocima starali u njihovom hotelu, ali koji nisu psihički pripremljeni za ovaj zadatak i irski policajac koji privremeno vodi grupu. Zašto bivšeg šefa Ivone Terlingen (Ivonne Terlingen) nema već mesecima pitanje je na koje se niko ne usuđuje da odgovori. Predlozi nekoliko ženskih grupa i nevladinih organizacija nisu prihvaćeni: iako su im na raspolaganju i lekar ako se razbole, i neograničen broj sredstava za umirenje psihosomatskih poremećaja i poremećaja sna, nema stalno prisutnog terapeuta ili psihologa koji bi pružao pomoć svedocima optužbe kojih u ovom trenutku ima više od sedamdeset.

Svedoci su ipak barem donekle zadovoljni, a za to su uglavnom zaslužne dve žene koje vode brigu o njima, čija je posvećenost ogromna i zadivljujuća, i sami bosanski svedoci zbog ljubavi i snage koju jedni drugima daju. I petoro predstavnika optužbe se u radu sa svedocima osetno identifikuju sa njima, što sam često imala prilike da primetim.

Po drugi put sam došla da provedem nedelju dana u Hagu. Ovog puta pratim Suadu, koja će svedočiti na suđenju bosanskom Srbinu Dušku Tadiću. Optužnica ima 34 tačke i tereti Tadića za ubistva, mučenja i seksualno nasilje. Tadić tvrdi da je nevin i da je žrtva pogrešne identifikacije. Ali svedoci su ga identifikovali bez ikakve sumnje – on je "komšija", kako ga zovu svedoci iz njegovog rodnog grada Kozarca.

Sudski poslužitelj u crnoj odori dolazi po Suadu. Ja je pratim do vrata sudnice, na trenutak je pomilujem po obrazu, vidim joj strah u očima. "Biće sve u redu, videćeš!" Zatim se probijam kroz bezbednosnu kontrolu do javne galerije koja ima 150 mesta. Danas tu ima oko šezdeset ljudi: novinara, važnih ličnosti i sasvim običnih posetilaca odvojenih u redovima od po tri sedišta. Ja sedim napred, u prvom redu, tako da se nalazim iza Suadine stolice po dijagonali, mada odvojena od nje neprobojnim staklom. Dogovorili smo se da raspored bude takav.

Dok Suada ulazi u sudnicu, Tadić je brzo pogleda, duboko uzdahne i počne da prebira po svojim papirima – kao i uvek kad ga nešto uznemiri. Suada svedoči. Napeta je. Njeno lice se pojavljuje u krupnom planu na dva ekrana na javnoj galeriji. Sigurnim glasom se zaklinje da će govoriti istinu. Pre nego što će ponovo sesti, baca pogled ispod oka u pravcu optuženog. Samo toliko, a onda se zagleda pravo pred sebe.

Na stolu ispred nje se nalazi maketa logora Omarska sa raznim zgradama, pa "pistom", na kojoj je na stotine zatvorenika ležalo ili sedelo tokom celog dana po velikoj vrućini, i ozloglašenom "Belom kućom", u kojoj su toliki ljudi mučeni do smrti i sakaćeni. Mučili su ih stražari i vođe smena ali i "vikend četnici" koji su dolazili iz Minhena i Nemačke, ili Srbi iz te oblasti koji bi prosto bili raspoloženi za malo ubijanja i maltretiranja. Kao, na primer, vlasnik bara i instruktor karatea, Tadić, koji je često "posećivao" logor Omarska.

Kroz slušalice čujem Suadino otežano disanje. Predstavnik optužbe, Amerikanka Brenda Holis (Benda Hollis), je vodi kroz postupak sa jasnim ciljem i velikom osećajnošću. Precizno postavlja pitanja, a Suada odgovara ozbiljno i jasno. Posle emocionalno iscrpljujućih pitanja, Brenda Holis često prelazi na "lakša". Suada okreće leđa Tadiću i njegovom braniocu i gleda samo Brendu Holis. Priča kako su Srbi zauzeli grad Prijedor, kako su muslimanski i hrvatski stanovnici odjednom lišeni svojih prava i svoje bezbednosti, kako je počela pucnjava na ulicama.

Brenda Holis je pažljivo uvodi u teme o kojima se najteže govori. Pomalo oklevajući ali jasnim glasom Suada govori kako su je prvo tukli, a onda, sa povezom preko očiju, dvaput silovali srpski vojnici. Diše duboko i ubrzano. Brenda Holis ne traži od nje da o tome detaljno priča, već skreće razgovor na lakšu temu. Suada priča kako su Srbi silom ulazili u kuće njenih komšija Muslimana i uzimali šta su hteli. Ušli su i u njen stan, ona se uzalud branila pa su je ponovo silovali.

 

Sat pokazuje samilost

 

Četvrti put se to desilo u policijskoj stanici gde su je odveli zbog "ispitivanja". Ovog puta su je silovali muškarci u kamuflažnim uniformama i sa maskama na licu. Priča kako je posle toga doživela slom i povraćala.

Sudski izveštač je posmatra širom otvorenih očiju, njen glas zvuči mekše, sad govori sa više oklevanja. Ipak se ponovo sabere i priča o krvarenju koje nije prestalo, o tome kako je otišla u bolnicu i tamo saznala da je trudna već tri meseca i da je upravo izgubila dete. Srpski lekar, kome spominje ime, odbio je da je leči, i nazvao je muslimanskom kurvom koju treba ubiti kao i sve ostale Muslimane. Jedan drugi lekar joj se tada smilovao i obavio kiretažu – bez anestezije. Svom mužu Ademu nije ovo mogla da ispriča... nestao je kad je grad bio zauzet i otad ga niko nije video.

Suada na kraju priča kako je uspela da pronađe i spasi nekoliko svojih rođaka pre no što joj je selo spaljeno do temelja. Sve vreme je okrenuta ka Brendi Holis i relativno je sabrana. Čak i dok priča o još dva silovanja uspeva joj da ne izgubi prisustvo duha. Diše s naporom, lice joj je ukočeno i beskrajno staro. Sat pokazuje samilost prema Suadi: pola šest je popodne. Dovoljno je za danas. Žurim sa galerije, kroz bezbednosnu kontrolu, i grlim je, telo joj podrhtava, plače. "U redu je, u redu je, gotovo je za danas."

Stojimo tako nekoliko minuta, dok mi ne da znak da je spremna za polazak i radnik iz obezbeđenja nas tada odvodi do zadnjeg izlaza. Tamo čeka vozač da nas odveze u hotel. Suada oseća olakšanje zato što je uspela da izdrži prvi deo suđenja i što je pamćenje nije izneverilo. Toga se najviše plašila: da se neće setiti najvažnijih stvari i da će zanemeti sećajući se prizora užasa koji je preživela. Posle večere odlazimo do telefona i Suada zove najbolju prijateljicu i brata u Australiji. Oseća potrebu da čuje glasove ljudi kojima veruje i koji govore njenim maternjim jezikom. Izgleda iznureno, rano odlazi na spavanje, hoće da bude sama. Satima kasnije još uvek potpuno obučena leži na krevetu i zuri u tavanicu.

Sledećeg jutra grozno izgleda. Oči su joj smanjene i natekle, sa dubokim podočnjacima. Telo joj je do krajnosti napeto. Za vreme doručka razgovaramo o nevažnim stvarima. "Izdržaćeš ti", kažem joj, "znam da hoćeš". Gleda me ispitivački, pravo u oči, klima glavom pokušavajući da se hraboro osmehne. Dok ponovo sedim na galeriji u sudnici izgovaram nemu molitvu za nju. I o tome smo se unapred dogovorile.

Od Suade se traži da na maketi logora pokaže gde su žene bile zatvorene. Trideset i šest žena je živelo na prvom spratu duge logorske zgrade. Iznad nje su bile sobe za ispitivanje tako da su žene sve mogle da čuju. Udarce, uzdisaje, vriske – a mogle su često i da vide kako "ispitivane" drugi zatvorenici iznose, mrtve i umotane u ćebad. Suada zna imena većine svojih mučitelja. Bili su to poznanici, komšije ili kolege iz vremena "pre". Čak i komandanta logora Željka Meakića iz sela Omarska i njegovog zamenika Mladka Radića zvanog Krkan.

Dok Suada opisuje uniforme muškaraca sa više pojedinosti kao što je od nje traženo, Tadić uporno nešto zapisuje – kao i uvek kad se radi o detaljnom opisivanju uniformi policajaca i čuvara ili o situacijama u kojima su njega videli svedoci. Ponekad piše i kratke poruke koje čuvar onda predaje njegovom advokatu, koji pravi beleške levom rukom i ubrzo potom tokom unakrsnog ispitivanja podrobno ispituje Suadu o detaljima.

Suada priča kako su jednom dve žene, a kasnije još tri, odvedene iz logora. Od tada nijednoj od njih nema ni traga. Znam da je među njima Hajra, mlada Muslimanka koju su užasno mučili ali nisu uspeli da joj slome otpor.

 

 

PoČinioci zloČina su bili komŠije

 

Tužilac sada pita svedokinju da li je bilo i silovanja u logoru. "Da." Zatim, da li su žene odvođene noću. "Da, svake noći." "Ko je to radio?" "Mladko, Drago, Željko, Mirko, Nedeljko i drugi." Brenda Holis pažljivo pita da li je, "bez spominjanja imena", ikad ijedna od žena pričala o onom što se dogodilo. "Ne, nikad nismo pričale o tome." I Brenda Holis nastavlja, njen pogled i njeno telo upravljeni su potpuno prema Suadi, i pita je da li je ikad silovana u logoru. "Da, pet puta. Silovao me je Mladko Radić zvani Krkan."

Ona plače dok opisuje detaljnije kako je poslao po nju i kako je odvedena u sobu pored kuhinje. On ju je i tukao i nazivao prostačkim imenima. Komandant logora, takođe, koji je jednom sve to i gledao. Udario ju je u lice i nazvao je kurvom. Suada gleda u pod. Kasnije je često razmišljala o samoubistvu. Brenda Holis je ljubaznim glasom pita je li istina da pati od posledica silovanja. "Da," kaže Suada jecajući. "Od mnogih. Fizičkih i psihičkih posledica. A rađena mi je i potpuna histerektomija." Sad već skoro ne može da nastavi. Samo još dva kratka odgovora, na pitanja o tome kako se izbavila iz logora i kako je došla u Nemačku. "Hvala vam!" kaže joj Brenda a onda se okreće ka sudiji. "Nemam više pitanja, vaša visosti." Konačno je gotovo, i, hvala Bogu, bašna vreme.

Suada izlazi iz sudnice – i pada mi u naručje jecajući, popušta pod pritiskom. Uspeva nam da stignemo do čekaonice. Ona se ruši na stolicu. Vode! Toliko se trese da jedva drži čašu, jedva diše. Ona je ponovo u logoru. Čvrsto je držim. Prsti joj se zarivaju u moja leđa. "Vrati se!" kažem, "vrati se, Suada! Vrati se ovamo! Pogledaj me!" Ne mogu da doprem do nje, uhvatila ju je panika, mrmlja nešto kao da je poludela. Prekidam film. "Prestani! Vrati se!" kažem skoro zapovednim tonom, tresući je za ramena. "Ovde si. a ne u logoru!"

Zovem je po imenu, Suada, Suada... Sad me je, konačno, čula. Polako se menja način na koji plače. Olakšanje se meša sa jecajima. Telo joj se opušta. "Gde smo mi, Suada?" postavljam staro, dobro poznato pitanje. "Ovde!" kaže, klima glavom, brzo me pogleda u oči a zatim krije glavu na mom ramenu. Posle nekoliko minuta dolazi drugi talas straha koji joj ponovo obuzima čitavo telo. Ona drži ruke ispred lica kao da hoće da se sakrije i savija ramena kao da bi želela da se smanji. "Šta će ljudi oko mene reći sad kad su čuli da sam bila silovana?"

 

 

UspeĆeŠ!

 

Ona ponavlja ovu rečenicu bezbroj puta. I suze očaja joj klize niz lice. "Oni znaju šta se u ratu dešava, Suada," kažem, "oni to znaju, i žene i muškarci." Posle izvesnog vremena se smiruje. Ritam njenog disanja postaje sličan mom. Znam da je uspela. Polako, ona podiže glavu, gleda me u oči i kaže "dobro, dobro! Marija." Lice joj izgleda veoma mlado. Onda ustaje i grli sledećeg svedoka, koga su baš pozvali. "Uspećeš! kaže mu. U njenom pogledu ima tako mnogo topline, nežnosti i snage, da i ja dopuštam sebi da zaplačem.

Osećam olakšanje i radost. Radosna sam zbog Suade – i mnogih drugih žena koje su imale slična iskustva. Mi ovde ne tražimo osvetu a hoće li pravda biti zadovoljena, ne znam. Ono što tražimo je da se istina otvoreno kaže i da se nepravda nazove pravim imenom. Tek tad nešto novo može da počne. Suđenje je neophodno – da bi se ponovo uspostavila istina u društvu i da bi se duše ovih ljudi izmirile sa onim što su preživeli, i tako jednog dana možda uspele da nađu svoj mir.

 

(Članak "Suada R, Zeugin der Anklage" terapeutkinje Marije Cepter /Maria Zepter/ prvi put su objavile minhenske novine "Süddeutsche Zeitung" u broju od 21/22. septembra 1996)