Marija Cepter
SUADA
R,
SVEDOKINJA OPTUŽBE
Prevela Ivana Ristić
"Zašto ste tako ćutljivi," pita
Bob Rajd (Bob Reid), šef istraživačkog tima. "Ovo nije logor!" Ali ni
jedan od tri svedoka se ne smeje. Oni sede, napeti, na drugom spratu zgrade
Aegon osiguranja, čije je levo krilo iznajmio Međunarodni sud za ratne zločine
u Hagu. Sobe su skromno nameštene, Sud nema mnogo novca. Čekaonica za svedoke
takođe pokazuje znake štednje – i novca i saosećanja. Zbog sivoplavog poda,
sive tavanice i neudobnih kancelarijskih stolica soba deluje hladno i mračno.
Prozori ne mogu da se otvore, oseća se ustajali smrad cigareta. Jasno je da
niko nije razmišljao o činjenici da su bivši logorski pritvorenici uglavnom
zagriženi pušači. Nema cveća, nema ničega za čitanje niti video kaseta – tu
nema ničeg što bi pomoglo čoveku da skrene misli na nešto prijatno.
Čekanje – satima a nekad čak i do dva
dana – predstavlja ogroman psihički teret za svedoke. Ljudi koji su bili žrtve
i svedoci genocida "samo" kao očevici često potiskuju svoj strah tako
što neprestano govore i pričaju stravične viceve iz rata i vremena nakon njega.
Nasuprot njima, svedoci koji su i sami bili fizički i psihički maltretirani
uglavnom ćute dok čekaju: oni se "ukoče". Strah koji ih sada obuzima
nekontrolisano se meša sa strahom iz prošlosti.
I ja sedim ovde, u čekaonici, i
doživljavam brze promene misli i osećanja. Vraćaju mi se sećanja na protekle
tri i po godine. Sećanja na priče o mučenjima, silovanjima i psihičkom
maltretiranju u logorima; na žene koje su doživljavale slom dok bi po prvi put
započinjale svoju priču; na napade panike i suze stida, na moj sopstveni strah
i očajanje, ali i na učinjene prve korake ka oporavku, na ponovno bujanje
života i na trenutke velike borbe.
Projekt Omarska
Mediji su počeli da objavljuju izveštaje
o srpskim logorima i masovnom silovanju Muslimanki u zimu 1992/1993. Februara
1993, ja sam upoznala devojku koja je preživela srpski logor smrti Omarsku.
Imala je dvadeset i četiri godine. Posle onog što mi je ispričala satima su mi
bili uzdrmani razum i osećanja, iako sam kao terapeutkinja na mnogo toga
navikla. Dve nedelje kasnije je jedna druga žena koja je preživela Omarsku
došla u moju kancelariju. Nju, pedesetogodišnju ženu, jedan od čuvara u logoru
je privezao na kaiš za psa i naterao je da "laje" dok ju je vodio
naokolo, nagu. Zajedno smo plakale. Treća je došla Suada R, duboko
traumatizovana i emocionalno slomljena mlada žena. Ovog puta smo nas dve stegle
pesnice.
Žene moraju da se suoče ne samo sa
užasima prošlosti, već i sa potpunom bespomoćnošću i ranjivošću u sadašnjosti.
Niko se nije osećao odgovornim za ove žene, ni grad Minhen, ni država Bavarska,
a ni razne organizacije za socijalnu zaštitu koje se finansiraju iz poreza i
dobrotvornih priloga. Zato sam i započela projekt "Žene iz Omarske",
koji uključuje dvanaest žena koje žive u Nemačkoj – od kojih osam u Minhenu –
kao i njihovu decu i veoma mali broj preživelih muževa. Moje terapeutsko
iskustvo, kao i moje islamsko obrazovanje i podrška stabilne porodice dali su i
potrebnu snagu i hrabrost za tako nešto.
Podrška je došla i od mnogih žena i
muškaraca koji su dali svoje priloge, a koje je opis projekta na listu obične
bele kancelarijske hartije uverio da treba da pomognu.
Projekt je obuhvatao psihosocijalnu
zaštitu, terapeutsko savetovanje i političko dokumentovanje. Prvi meseci su
bili ispunjeni nabavljanjem hrane, odeće i skloništa za žene i decu, u nekim
slučajevima borbom za isplatu socijalne pomoći, pokušajem da se ženama nađe
posao čistačice, borbom za pribavljanje zdravstvenog osiguranja, izlaženjem na
kraj sa iznenadnim problemima, prisustvovanjem u trenucima kad su nastupale
krize, traženjem "bezbedne kuće" u kojoj bismo se sastajale i koja bi
služila kao krizno sklonište, traženjem soba i stanova za izdavanje – na moje
ime, naravno, jer ko bi izdao stan šezdeset četvorogodišnjoj ženi bez ikakvog
dohotka ili bez čeka socijalne pomoći. Kad je jednom "opstanak" bio
osiguran barem delimično, žene su mogle do izvesne mere da se opuste i odmore –
i odjednom je nastao prostor za povratak sećanja na užas koji su preživele. Ta
sećanja su često dolazila kao potop – sećanja na ono što su preživele u logoru.
Noću je "unutrašnji film" uništavao san. Zvuk prigušenih udaraca,
krici onih koji su bili mučeni, tiho jecanje povređenih žena silom su obuzimali
čulo sluha. Slike su se urezivale u um i nisu se mogle izbrisati. Smrtni strah
se ponovo pojavljivao u svesti, neizreciva poniženja su iznova pekla dušu.
Direktna
telefonska linija i tablete
Nisam imala neku određenu ideju o tome
kako bi trebalo da izgleda moj terapeutski rad sa ovim ženama. Umesto toga,
računala sam na to da će mi one ukazati na to šta im je potrebno, jer one nisu
bile samo žrtve užasnog genocida već i jake ličnosti koje su uspele da ga
prežive.
Uskoro je postalo jasno da psihosocijalno
i terapeutsko savetovanje neće biti dovoljno i da je politički rad neophodan za
proces zalečenja rana. Tako smo stupile u vezu sa Međunarodnim sudom za ratne
zločine u Hagu. Jasno nam je bilo šta će za jednu ženu značiti svedočenje u
Hagu, kakvu vrstu zaštite će dobiti, a kakvu ne. Ja sam zahtevala siguran
emigracioni status za žene i pravo na pratioca do Haga koga bi same izabrale.
Još jednom sam naglasila neophodnost ovoga kada su ispitivači Haškog suda
nekoliko nedelja kasnije došli u Minhen i nekoliko žena doživelo slom pod
emocionalnim teretom i za vreme i posle ispitivanja, a njihovi simptomi se
ponovo snažno ispoljili. A kad je prva žena pozvana u Hag, morala sam opet
tvrdoglavo da se borim za njihovu psihičku zaštitu.
Haški sud i njegov činovnik zadužen za
ova pitanja, Doroteja de Sampajo (Dorothee de Sampayo), nisu pridavali veliku
važnost potrebi traumatizovanih pacijentkinja da imaju pratnju. Nisu postojala
ni dovoljna novčana sredstva, ni sveobuhvatna ideja o tome kako bi trebalo
udovoljiti potrebama svedoka. Mere obezbeđenja za vreme sudskog postupka bile
su adekvatne a posle njega je otvorena telefonska linija koja je trebalo da
obezbedi direktnu vezu sa lokalnom policijom u slučaju da neko uputi pretnje
svedocima. Ali najvažniji oblik zaštite svedoka ne postoji, a to je siguran
emigracioni status koji predstavlja zaštitu od izručenja svedoka u ruke bivšim
mučiteljima.
Specijalna grupa za žrtve, koja je
odgovorna za zaštitu žrtava i svedoka, sastoji se od pet osoba: australijskog
socijalnog radnika koji se uglavnom bavi organizacionim zadacima, tri osobe
koje govore srpskohrvatski i koji rade u smenama dvadeset i četiri sata dnevno
da bi se o svedocima starali u njihovom hotelu, ali koji nisu psihički
pripremljeni za ovaj zadatak i irski policajac koji privremeno vodi grupu.
Zašto bivšeg šefa Ivone Terlingen (Ivonne Terlingen) nema već mesecima pitanje
je na koje se niko ne usuđuje da odgovori. Predlozi nekoliko ženskih grupa i
nevladinih organizacija nisu prihvaćeni: iako su im na raspolaganju i lekar ako
se razbole, i neograničen broj sredstava za umirenje psihosomatskih poremećaja
i poremećaja sna, nema stalno prisutnog terapeuta ili psihologa koji bi pružao
pomoć svedocima optužbe kojih u ovom trenutku ima više od sedamdeset.
Svedoci su ipak barem donekle zadovoljni,
a za to su uglavnom zaslužne dve žene koje vode brigu o njima, čija je
posvećenost ogromna i zadivljujuća, i sami bosanski svedoci zbog ljubavi i
snage koju jedni drugima daju. I petoro predstavnika optužbe se u radu sa
svedocima osetno identifikuju sa njima, što sam često imala prilike da
primetim.
Po drugi put sam došla da provedem
nedelju dana u Hagu. Ovog puta pratim Suadu, koja će svedočiti na suđenju
bosanskom Srbinu Dušku Tadiću. Optužnica ima 34 tačke i tereti Tadića za
ubistva, mučenja i seksualno nasilje. Tadić tvrdi da je nevin i da je žrtva
pogrešne identifikacije. Ali svedoci su ga identifikovali bez ikakve sumnje –
on je "komšija", kako ga zovu svedoci iz njegovog rodnog grada Kozarca.
Sudski poslužitelj u crnoj odori dolazi
po Suadu. Ja je pratim do vrata sudnice, na trenutak je pomilujem po obrazu,
vidim joj strah u očima. "Biće sve u redu, videćeš!" Zatim se
probijam kroz bezbednosnu kontrolu do javne galerije koja ima 150 mesta. Danas
tu ima oko šezdeset ljudi: novinara, važnih ličnosti i sasvim običnih
posetilaca odvojenih u redovima od po tri sedišta. Ja sedim napred, u prvom
redu, tako da se nalazim iza Suadine stolice po dijagonali, mada odvojena od
nje neprobojnim staklom. Dogovorili smo se da raspored bude takav.
Dok Suada ulazi u sudnicu, Tadić je brzo
pogleda, duboko uzdahne i počne da prebira po svojim papirima – kao i uvek kad
ga nešto uznemiri. Suada svedoči. Napeta je. Njeno lice se pojavljuje u krupnom
planu na dva ekrana na javnoj galeriji. Sigurnim glasom se zaklinje da će
govoriti istinu. Pre nego što će ponovo sesti, baca pogled ispod oka u pravcu
optuženog. Samo toliko, a onda se zagleda pravo pred sebe.
Na stolu ispred nje se nalazi maketa
logora Omarska sa raznim zgradama, pa "pistom", na kojoj je na
stotine zatvorenika ležalo ili sedelo tokom celog dana po velikoj vrućini, i
ozloglašenom "Belom kućom", u kojoj su toliki ljudi mučeni do smrti i
sakaćeni. Mučili su ih stražari i vođe smena ali i "vikend četnici"
koji su dolazili iz Minhena i Nemačke, ili Srbi iz te oblasti koji bi prosto
bili raspoloženi za malo ubijanja i maltretiranja. Kao, na primer, vlasnik bara
i instruktor karatea, Tadić, koji je često "posećivao" logor Omarska.
Kroz slušalice čujem Suadino otežano
disanje. Predstavnik optužbe, Amerikanka Brenda Holis (Benda Hollis), je vodi
kroz postupak sa jasnim ciljem i velikom osećajnošću. Precizno postavlja
pitanja, a Suada odgovara ozbiljno i jasno. Posle emocionalno iscrpljujućih
pitanja, Brenda Holis često prelazi na "lakša". Suada okreće leđa
Tadiću i njegovom braniocu i gleda samo Brendu Holis. Priča kako su Srbi
zauzeli grad Prijedor, kako su muslimanski i hrvatski stanovnici odjednom
lišeni svojih prava i svoje bezbednosti, kako je počela pucnjava na ulicama.
Brenda Holis je pažljivo uvodi u teme o
kojima se najteže govori. Pomalo oklevajući ali jasnim glasom Suada govori kako
su je prvo tukli, a onda, sa povezom preko očiju, dvaput silovali srpski
vojnici. Diše duboko i ubrzano. Brenda Holis ne traži od nje da o tome detaljno
priča, već skreće razgovor na lakšu temu. Suada priča kako su Srbi silom
ulazili u kuće njenih komšija Muslimana i uzimali šta su hteli. Ušli su i u
njen stan, ona se uzalud branila pa su je ponovo silovali.
Sat pokazuje
samilost
Četvrti put se to desilo u policijskoj
stanici gde su je odveli zbog "ispitivanja". Ovog puta su je silovali
muškarci u kamuflažnim uniformama i sa maskama na licu. Priča kako je posle
toga doživela slom i povraćala.
Sudski izveštač je posmatra širom
otvorenih očiju, njen glas zvuči mekše, sad govori sa više oklevanja. Ipak se
ponovo sabere i priča o krvarenju koje nije prestalo, o tome kako je otišla u
bolnicu i tamo saznala da je trudna već tri meseca i da je upravo izgubila
dete. Srpski lekar, kome spominje ime, odbio je da je leči, i nazvao je
muslimanskom kurvom koju treba ubiti kao i sve ostale Muslimane. Jedan drugi
lekar joj se tada smilovao i obavio kiretažu – bez anestezije. Svom mužu Ademu
nije ovo mogla da ispriča... nestao je kad je grad bio zauzet i otad ga niko
nije video.
Suada na kraju priča kako je uspela da
pronađe i spasi nekoliko svojih rođaka pre no što joj je selo spaljeno do
temelja. Sve vreme je okrenuta ka Brendi Holis i relativno je sabrana. Čak i
dok priča o još dva silovanja uspeva joj da ne izgubi prisustvo duha. Diše s
naporom, lice joj je ukočeno i beskrajno staro. Sat pokazuje samilost prema
Suadi: pola šest je popodne. Dovoljno je za danas. Žurim sa galerije, kroz
bezbednosnu kontrolu, i grlim je, telo joj podrhtava, plače. "U redu je, u
redu je, gotovo je za danas."
Stojimo tako nekoliko minuta, dok mi ne
da znak da je spremna za polazak i radnik iz obezbeđenja nas tada odvodi do
zadnjeg izlaza. Tamo čeka vozač da nas odveze u hotel. Suada oseća olakšanje
zato što je uspela da izdrži prvi deo suđenja i što je pamćenje nije
izneverilo. Toga se najviše plašila: da se neće setiti najvažnijih stvari i da
će zanemeti sećajući se prizora užasa koji je preživela. Posle večere odlazimo
do telefona i Suada zove najbolju prijateljicu i brata u Australiji. Oseća
potrebu da čuje glasove ljudi kojima veruje i koji govore njenim maternjim
jezikom. Izgleda iznureno, rano odlazi na spavanje, hoće da bude sama. Satima
kasnije još uvek potpuno obučena leži na krevetu i zuri u tavanicu.
Sledećeg jutra grozno izgleda. Oči su joj
smanjene i natekle, sa dubokim podočnjacima. Telo joj je do krajnosti napeto.
Za vreme doručka razgovaramo o nevažnim stvarima. "Izdržaćeš ti",
kažem joj, "znam da hoćeš". Gleda me ispitivački, pravo u oči, klima
glavom pokušavajući da se hraboro osmehne. Dok ponovo sedim na galeriji u
sudnici izgovaram nemu molitvu za nju. I o tome smo se unapred dogovorile.
Od Suade se traži da na maketi logora
pokaže gde su žene bile zatvorene. Trideset i šest žena je živelo na prvom
spratu duge logorske zgrade. Iznad nje su bile sobe za ispitivanje tako da su
žene sve mogle da čuju. Udarce, uzdisaje, vriske – a mogle su često i da vide
kako "ispitivane" drugi zatvorenici iznose, mrtve i umotane u ćebad.
Suada zna imena većine svojih mučitelja. Bili su to poznanici, komšije ili
kolege iz vremena "pre". Čak i komandanta logora Željka Meakića iz
sela Omarska i njegovog zamenika Mladka Radića zvanog Krkan.
Dok Suada opisuje uniforme muškaraca sa
više pojedinosti kao što je od nje traženo, Tadić uporno nešto zapisuje – kao i
uvek kad se radi o detaljnom opisivanju uniformi policajaca i čuvara ili o
situacijama u kojima su njega videli svedoci. Ponekad piše i kratke poruke koje
čuvar onda predaje njegovom advokatu, koji pravi beleške levom rukom i ubrzo potom
tokom unakrsnog ispitivanja podrobno ispituje Suadu o detaljima.
Suada priča kako su jednom dve žene, a
kasnije još tri, odvedene iz logora. Od tada nijednoj od njih nema ni traga.
Znam da je među njima Hajra, mlada Muslimanka koju su užasno mučili ali nisu
uspeli da joj slome otpor.
PoČinioci
zloČina su bili komŠije
Tužilac sada pita svedokinju da li je
bilo i silovanja u logoru. "Da." Zatim, da li su žene odvođene noću.
"Da, svake noći." "Ko je to radio?" "Mladko, Drago,
Željko, Mirko, Nedeljko i drugi." Brenda Holis pažljivo pita da li je,
"bez spominjanja imena", ikad ijedna od žena pričala o onom što se
dogodilo. "Ne, nikad nismo pričale o tome." I Brenda Holis nastavlja,
njen pogled i njeno telo upravljeni su potpuno prema Suadi, i pita je da li je
ikad silovana u logoru. "Da, pet puta. Silovao me je Mladko Radić zvani
Krkan."
Ona plače dok opisuje detaljnije kako je
poslao po nju i kako je odvedena u sobu pored kuhinje. On ju je i tukao i
nazivao prostačkim imenima. Komandant logora, takođe, koji je jednom sve to i
gledao. Udario ju je u lice i nazvao je kurvom. Suada gleda u pod. Kasnije je
često razmišljala o samoubistvu. Brenda Holis je ljubaznim glasom pita je li
istina da pati od posledica silovanja. "Da," kaže Suada jecajući. "Od
mnogih. Fizičkih i psihičkih posledica. A rađena mi je i potpuna
histerektomija." Sad već skoro ne može da nastavi. Samo još dva kratka
odgovora, na pitanja o tome kako se izbavila iz logora i kako je došla u
Nemačku. "Hvala vam!" kaže joj Brenda a onda se okreće ka sudiji.
"Nemam više pitanja, vaša visosti." Konačno je gotovo, i, hvala Bogu,
bašna vreme.
Suada izlazi iz sudnice – i pada mi u
naručje jecajući, popušta pod pritiskom. Uspeva nam da stignemo do čekaonice.
Ona se ruši na stolicu. Vode! Toliko se trese da jedva drži čašu, jedva diše.
Ona je ponovo u logoru. Čvrsto je držim. Prsti joj se zarivaju u moja leđa.
"Vrati se!" kažem, "vrati se, Suada! Vrati se ovamo! Pogledaj
me!" Ne mogu da doprem do nje, uhvatila ju je panika, mrmlja nešto kao da
je poludela. Prekidam film. "Prestani! Vrati se!" kažem skoro
zapovednim tonom, tresući je za ramena. "Ovde si. a ne u logoru!"
Zovem je po imenu, Suada, Suada... Sad me
je, konačno, čula. Polako se menja način na koji plače. Olakšanje se meša sa
jecajima. Telo joj se opušta. "Gde smo mi, Suada?" postavljam staro,
dobro poznato pitanje. "Ovde!" kaže, klima glavom, brzo me pogleda u
oči a zatim krije glavu na mom ramenu. Posle nekoliko minuta dolazi drugi talas
straha koji joj ponovo obuzima čitavo telo. Ona drži ruke ispred lica kao da
hoće da se sakrije i savija ramena kao da bi želela da se smanji. "Šta će
ljudi oko mene reći sad kad su čuli da sam bila silovana?"
UspeĆeŠ!
Ona ponavlja ovu rečenicu bezbroj puta. I
suze očaja joj klize niz lice. "Oni znaju šta se u ratu dešava,
Suada," kažem, "oni to znaju, i žene i muškarci." Posle izvesnog
vremena se smiruje. Ritam njenog disanja postaje sličan mom. Znam da je uspela.
Polako, ona podiže glavu, gleda me u oči i kaže "dobro, dobro!
Marija." Lice joj izgleda veoma mlado. Onda ustaje i grli sledećeg
svedoka, koga su baš pozvali. "Uspećeš! kaže mu. U njenom pogledu ima tako
mnogo topline, nežnosti i snage, da i ja dopuštam sebi da zaplačem.
Osećam olakšanje i radost. Radosna sam
zbog Suade – i mnogih drugih žena koje su imale slična iskustva. Mi ovde ne
tražimo osvetu a hoće li pravda biti zadovoljena, ne znam. Ono što tražimo je
da se istina otvoreno kaže i da se nepravda nazove pravim imenom. Tek tad nešto
novo može da počne. Suđenje je neophodno – da bi se ponovo uspostavila istina u
društvu i da bi se duše ovih ljudi izmirile sa onim što su preživeli, i tako
jednog dana možda uspele da nađu svoj mir.
(Članak "Suada R, Zeugin der
Anklage" terapeutkinje Marije Cepter /Maria Zepter/ prvi put su objavile
minhenske novine "Süddeutsche Zeitung" u broju od 21/22. septembra
1996)