Jasmina Tešanović

SILOVANA
OPET NEVIDLJIVA

 

 

Da li ženi silovanoj u ratu nacija, ili u svakodnevnom ratu polova predstavlja razliku činjenica da je njen silovatelj pripadnik njene rase, klase, porodice...? Da eventualno ima njenu krvnu grupu, boju očiju, srodne ideološke poglede na život...? Da voli istu muziku, istu marku čokolade? Ozbiljno filozofsko pitanje koje ni u kom slučaju ne smemo zanemariti kada razmišljamo o složenom i kontradiktornom odnosu zločinac/žrtva, bilo kom zločinu u bilo kojoj kulturi. Naročito kad se bavimo prevazilaženjem traume zločina, kao jedinom nužnom posledicom svakog zločina. Ni život i smrt nisu toliko determinišući u ishodu kazne i bola, koliko činjenica da moramo da nastavimo da živimo s tim zločinom u istom svetu u kome je zločin počinjen. I počinilac zločina kao i njegova žrtva koja to ne želi da bude. Postoje razni psihološki mehanizmi koji pomažu i jednoj i drugoj strani za taj zajednički život: od smrtne kazne do crnine i oprosta. Ali sve su to psihološki i kulturološki mehanizmi prihvatanja status quo-a. Prihvatanje sveta takvog kakav jeste, kao da je nepromenljiv, bogom dat, na neki perverzan način savršen. Isti, nepromenljiv i savršen: te tri reči jedna uz drugu u svojoj monolitnosti jasno ukazuju na suprotno značenje: za kratak vek jednog ljudskog života koji nije merna jedinica ni za šta bitno na čovekovoj planeti, jasno je toj istoj jedinki da se svet s njom ili zahvaljujući njoj promenio. Često taj naš svet svakim danom postaje i gori, i svi naši asertivni napori jesu samo da pridržavamo sećanjem onaj stari dobri svet morala i pravde i vere u njega. Ponekad ume da krene i nabolje i onda su svi naši napori da ga integrišemo, da budemo srećni predstavnici svoje sreće, a ne anksiozni...

Da li silovana žena pravi razliku u korist/na štetu svog silovatelja u odnosu na pretrpljeno silovanje? I ako to čini, da li je to put ka njenom prevazilaženju čina silovanja kao traume?

Trenutno u Hagu, na sudu za ratne zločine počinjene na teritoriji bivše Jugoslavije, sudi se i ratnom silovanju. Sama ta činjenica je velika pobeda savremenog feminizma i posledica velike borbe zapadnog feminističkog pokreta. U te velike pobede spada i pravno tlo na osnovu koga se silovanju sudi: a) zločin protiv čovečnosti ili genocid, u slučaju masovnog silovanja u cilju promene etničke strukture stanovništva; b) tortura, u slučaju pojedničnog silovanja vojnika civilnog stanovništva. U oba slučaja međutim, kao u postulatima Francuske revolucije bratstva (jednakosti i slobode) i svetosti porodice i patrijarhalne države umesto Crkve, opet se ne pominje reč i pol teritorije ili planete bez koje bi cela stvar bila nepostojeća: Žena. Francuski revolucionari, tvorci savremene demokratije su tvrdili strasno: žene moraju da pripadaju nauci a ne crkvi. Iz svega toga je proizašlo da žene pripadaju zakonu a ne sebi. I onda kad bivaju silovane, sudi se po merilima silovatelja: da li su to radili masovno ili pojedinačno, a ne iz stvarnosti i doživljaja žene koja je silovana. Teorijski izgleda da je silovanje moglo i bez žena da prođe, da je to nešto što muškarci jedni drugima sami rade, jedna igra rata i časti. Da su žene samo nevidljiva, anonimna teritorija, bez nacionalnosti koja njoj pripada, bez ličnih obeležja na koju, kad zabodeš zastavu, ona postaje tvoje vlasništvo: tako se osvajao Divlji zapad, prazna nevina zemlja. Ako siluješ ženu tuđe vere, ona rađa dete nacije silovatelja, njena pripadnost se ne računa ili se briše. Tako je i u miru, i u najsrećnijem, najslobodnijem građanskom braku i to u najbogatijim sredinama zapadne civilizacije. Zašto to ne bi bila i osobina rata? Zato što, specifično u ovom slučaju, u slučaju zločina silovanja, priroda zločina ruši ceo prećutni patrijarhalni sistem zapadne demokratije, najpravednijeg društvenog sistema koji je čovečanstvo stvorilo (bez ironije). Zato što su feministkinje, učinivši vidljivim jedan od nevidljivih zločina rata, zbog polnosti ovog zločina, zapravo osporile ceo pravni, "bespolni" sistem patrijarhalne demokratije. Treba još samo jasno konstatovati: nijedna žena, silovana masovno ili individualno, u cilju etničkog čišćenja, nije bila silovana kao bespolni čovek. Suština zločina je u njenom polu, i tom zločinu treba suditi, pre svega kao zločinu protiv polnosti. U ovom slučaju ženske. Najveća manjina na svetu, većinska manjina na svetu, žene, postaje vidljiva jedino onda kad se prekrše pravila igre, kad zapadne na teritoriju zločina, kad na nju padne svetlost žrtve.

Spontano rušenje demokratkog sistema od strane onih kojima je demokratija cilj znači samo da demokratija nije dovoljna, da zakon o slobodi izbora rađanja iliti prava na abortus, zakon na kome se ruše države, crkve, brakovi i konstruisani polovi (i to već vekovima), koji ne pominje ženu kao nosioca takvog prava iako se pre svega u njenom telu odigrava, takav zakon može slobodno da kaže: Muškarci imaju pravo na abortus i posle 10. nedelje trudnoće u slučaju da im je fizičko ili mentalno zdravlje ugroženo. Ženska ljudska prava su upravo ta kategorija podrazumevanih prava regulisanih pod tuđom kapom koja moraju da se odvoje od demokratije bratstva, da dobiju specifičnost svoje polnosti i da onda eventualno postanu opšta: kao na primer pravo muškarca da abortira, rodi i doji svoje potomke. Da li je to ono što zaista tražimo, ili je potreban nov zakonski jezik koji ne reprodukuje vlast već čini stvarnost polova vidljivom tamo gde je ona jedino suštinsko merilo pravde i ravnopravnosti.