Radojka Vukičević

FIKCIJA VERSUS
DOKUMENTARNOST

 

 

Mamac Davida Albaharija vs. Balkansko putovanje: Fragmenti s one strane rata”, film Brende Longfelou

 

Najnovije djelo Davida Albaharija Mamac, pisca koje se odlučio za dobrovoljno izgnanstvo u Kanadi, u kojoj je i nastalo ovo djelo, na neobičan način i u mnogim tačkama poklapa se sa dokumentarnim filmom Brende Longfelou "Balkansko putovanje: Fragmenti s one strane rata". Oba djela uzimaju kao centralni događaj rat u Bosni da bi kroz viđenje rata ispričali svoju priču. Albaharijeve riječi sa svim slikama koje nose i Brendine slike sa svim riječima koje nose sadrže mitsku upitanost koja se odnosi na taj trenutak, sadrže iste ili slične slike, nastale istovremeno na dva kraja svijeta. U oba dijela osnova za izmjenu vremenskih planova je pretpostavka da prošlost živi u sadašnjosti. Pripovijedanjem, nanovo se oživljava i ritualno ponavlja borba sa sablastima prošlosti, dovodi se u spoj sa sadašnjošću, sa viđenjem savremenog čovjeka.

Mamac Davida Albaharija uklapa se u poetiku ovog pisca – poetiku fragmentacije. Istraživanje u krugu "porodičnog vremena" i "porodične tematike" oblikuje se "viškom postupka", dakle upućuje samo na sebe. Na sličan način prepliću se dokumentarna i fikcionalna stvarnost u filmu Brende Longfelou (1995).

U Mamcu se untrašnji plan radnje odvija na relaciji Beograd, Sarajevo, Zagreb, Derventa, i ponovo Beograd. Spoljašnji plan je u Kanadi. U Brendinom filmu je spoljašnji plan život žene u ovom ratu, po skloništima, trgovima. Kote su: Beograd, Sarajevo, Zagreb, Beograd. Unutrašnji plan, filmska fikcionalna stvarnost je u svim onim ispričanim sudbinama, koje otkrivaju, iza prividno umirenih lica, duboku sjetu, usamljenost i tragiku koju im je donio ovaj rat. Albaharijevo "Eh, kad bih umio da pišem", ovdje smjenjuje jedno filmsko "Eh, kad bih umjela da lažem". Škripanje magnetofonske trake paraleno je sevdahu koji se i objašnjava i ilustruje u filmu. Njegovi zvuci ništa manje ne stružu po duši čitaoca od škripe trake u Mamcu. Ali, dok škripa trake prestaje sa završetkom romana, sevdalinka koja se ritmički proteže cijelim filmom, ne prestaje. Njeni zvuci, iako prepuni tuge, nastavljaju da žive u svijetu realnosti.

I Davidova i Brendina priča dobijaju na vrijednosti baš zato što su ispričane postupkom fragmentacije, koji zahtijeva posebnu ulogu čitaoca. Izborom fragmenata pripovijedači otkrivaju sebe. Albaharijevi pripovijedači nisu ništa manje prisutni nego što su to "stvarnosni" Brendini kazivači, i jedni i drugi pružaju bogatu sliku svijeta koju i čitalac i gledalac rekonstruišu iz fragmenata.

Slika svijeta u Mamcu određena je miješanjem spoljašnjeg i unutrašnjeg plana: fikcionalne stvarnosti i života. Spoljašnji plan, piščevo dobrovoljno izgnanstvo u Kanadi i njegovi razgovori o poetici sa prijateljem Donaldom u pomodnom restoranu (pripovijedanje poetike), i unutrašnji, dat kroz preslušavanje magnetofonske trake koje prelama bol za izgubljenom majkom, izgubljenom zemljom i opet izražava piščevu borbu sa jezikom i poetikom. Fikcionalna stvarnost prepliće se sa dokumentom, životom, u igri kroz koju se teško razaznaje kada jedan plan prestaje da dominira nad drugim, a kada onaj drugi plan počinje da u sebe uvlači prvi.

Slično se događa u Brendinom filmu. Spoljašnji plan, kretanje junakinja u samoj Bosni i onih izbjeglih iz Bosne za vrijeme ovog rata, kao i onih koji pokušavaju da im pomognu između datih kota, uokviruje se pričom i komentarom pripovijedača, koji daje riječ likovima da prelome svoj bol, bol za izgubljenom zemljom, izgubljenim najrođenijim i bolom kako sve to ne reći, ne kako sve to izraziti. I ovde se teško razaznaje granica između filmske stvarnosti i dokumenta.

Izbor fragmenata Brende Longfelou kreće od ženskih skloništa, teatra za dekontaminaciju, Kalemegdana, postrojenih vojnika, vojnika po kafanama, reklamnih slika na televiziji, groblja, sarajevske pijace, B 92, folklornih grupa, tenkova, bidona sa benzinom, gatanja u šolju, bombardovanih zgrada, ućutkanih lica, vezenih stoljnjaka, punih pepeljara... ženskog ciganskog orkestra...

I Albahari i Longfelou gospodari su priče. Albaharija i dalje posebno zanima poetika. On lista stranice porodične enciklopedije prizivajući u pomoć aveti istorije. "Istorija će natenane odraditi posao koji je započela pola veka pre toga." Prirodno, njegov prijatelj Donald, Kanađanin, " neće se najbolje snaći u tom iskazu u kojem su se mešala istorijska i gramatička vremena, zemlja i krv, granice i podele."

Brenda Longfelou takođe lista stranice ženske enciklopedije: i ona prikazuje aveti istorije. Njeni likovi iz života izabrali su ćutanje kao utočište. Kako kažu, naučile su da ćute. I David i Brenda izabrali su ćutanje kao jedno od osnovnih poetičkih načela. Pripovijedanjem sopstvene poetike Albahari pokazuje strah od riječi, on kaže da je pisanje nevjerica u riječi, bekstvo od jezika, traganje za pravom mjerom stvarnog i nestvarnog, čak kaže da mu je glas nijem. S druge strane, za njega tišina zvuči, nije tišina ono što nas plaši, već ono što posle nje sledi. I u Brendinom filmu tišina govori rečitije od svake riječi.

Odnos prema fikcionalnoj stvarnosti svijeta života u kome je ukorenjeno pripovedačevo iskustvo i koje je poprište njegove egzistencije, temeljno je pitanje Albaharijeve proze. Status prikazane stvarnosti u svakoj njegovoj knjizi doveden je u pitanje, i poetikom problematizovan. On ne dopušta da se u pripovijedanju izgradi slika svijeta čiji je realitet empirijski prihvatljiv. Temeljni problem njegovog proznog oblikovanja je nemogućnost da se u ispripovijedanom oblikuje slika svijeta koja bi logički prethodila samome pripovijedanju. Fikcionalna stvarnost je fikcionalni realitet koji se u Albaharijevoj prozi iznova dovodi u pitanje i postaje prijedmet pripovijedanja, kome su namijenjene mnoge poetičke napomene.

Međutim, u Mamcu, Albahari postavlja još jedno pitanje: da li je moguće da priča postoji samo u jednom trenutku, u datom trenutku date sadašnjosti? Moguće je, daje odgovor rješavanjem odnosa objektivnog i subjektivnog vremena, izjednačavanjem vremenskog trajanja razgovora između autora i Donalda i trajanja okretanja koturova magnetofonskih traka. Na sličan način ovaj odnos riješava Brenda. Ispovijesti njenih junakinja traju koliko i trajanje sevdalinke, koja ujedno zaokružuje njihovu priču.

Iskustvo svijeta sačuvano je u iskustvu umjetničkog. Odnos života i književnosti potvrđen je u prelomnom trenutku u životu, izgnanstvu, unutrašnjoj pustoši poslije nečije smrti.

Kao što sam prethodno rekla, oba djela se zasnivaju na fragmentarnsoti. Međutim, fragmentarizacija stoji u znaku jednog drugog postupka – mistifikacije. Dok se stvaraju semantička čvorišta i reorganizuje smisao pripovijedanja, mistifikacija ne samo umnožava mogućnost tumačenja, već istovremeno uvećava njihovu nesigurnost. Upravo po toj zamućenosti svih perspektiva, koja obogaćuje tekst ali istovremeno potkopava verodostojnost i svaki smisleni ishod, mistifikacija se razlikuje od drugih mjesta...

To drugo mjesto kod Albaharija je sam kraj priče Mamca. Dok se tišina spušta na prljave sudove, i dok nas Albahari podsjeća da ništa ne može popraviti pogrešno izgovorenu riječ, i dok iščekujemo njegov susret sa Donaldom, a dobili smo znak da bi to mogao da bude "preobražaj u nešto drugo ili u nekog drugog", mistifikacija nam samo otvara brojne nesigurne mogućnosti tumačenja i ostavlja nas zapanjene kao pred mitom. Takvu vrstu mistifikacije, međutim, Brenda Longfelou ne nudi. Ona prepoznatljiva mitska snaga jeste snaga njenih junakinja.

U Mamcu Albahari kaže da se "sve, na kraju krajeva, svodi na srce, sve uvek vodi do srca, i lavirint i prava linija, i spirala, i krug, sve je sadržano u istom iščekivanju novog otkucaja, sve do trenutka kada novog otkucaja više nema i kada nam, ako želimo da budemo iskreni, više to nije toliko važno". I prije nego što se srce odluči na "skok u slom" autor  se oprezno, sasvim oprezno udaljava natrag dok mu "nešto ne dotakne leđa". To nešto, to novo semantičko čvorište, sadrži onaj autoritet priče koji počiva na nepromjenjivosti smrti, ali i onu istinu koja "može samo pokušavati da govori", zbog čega "zauvijek ostaje priča".

Moj pokušaj tumačnja premiješta onog prekobrojnog anđela koga smo čekali u završnom pasusu Cinka baš na kraj Mamca, i "to nešto" možda je baš taj prekobrojni anđeo koji priču života čini srećnom. Ponadajmo se da, iako "anđeli uvijek dolaze prekasno", ovaj nije zakasnio i da će ovu priču života učiniti srećnom, kao što su to uradile žene-anđeli za junakinje Brendinog filma.